ZRCALO

DAVORKA I NJEN SVIJET

Zrcalo

"Poput Sunca, poput Mjeseca, poput vode, poput zlata, budi jasno i blistavo i odražavaj ono što nosiš u srcu." (natpis s kineskog zrcala)

Danas tek predmet svakodnevne upotrebe, zrcalo je od davnina sastavni dio mitova, legendi i dječjih priča. Ono se pojavljuje kao čarobno zrcalo koje može prikazati slike događaja koji su se zbili u prošlosti ili onih iz budućnosti, kao i događaje s udaljenih mjesta u sadašnjosti. Zrcalo se oduvijek povezivalo s Mjesecom, dušom i proricanjem, jer se kao i na površini vode na zrcalu odgovori na postavljena pitanja čitaju kroz odraze. No, ono što se vidi u zrcalu ovisi o onome tko gleda u zrcalo, a ne o zrcalu samom. 
Najstarije zrcalo bila je mirna površina vode, a potom su to bile uglačane površine različitih kovina (zlata, srebra, bronce, čelika ...), ili opsidijana, prirodnog stakla vulkanskog podrijetla, crne ili izrazito tamnozelene boje. Prva zrcala od stakla najvjerojatnije su izrađivali Rimljani. Što je površina bila uglačanija, sa što manje neravnina, slika u zrcalu vjernije je prikazivala predmet koji se odražava u njemu.
Kroz ovaj kratki tekst proputovat ćemo baštinom prošlosti i kroz mitove, legende, vjerovanja i učenja opisati tek jedan dio njegovog značenja. 

ZRCALO U MITOVIMA

Grčka

U staroj Grčkoj postoje različiti mitovi u kojima se pojavljuje zrcalo. Jedan od njih je mit o Zeusovom sinu Perzeju koji je po nalogu kralja Polidekta morao usmrtiti Meduzu, jednu od strašnih Gorgona. Meduzin lik je bio tako strašan da bi se svatko tko bi ga pogledao pretvorio u kamen.
Kako bi mogao izvršiti zadatak, Atena mu poklanja bakreni štit, tako sjajan da se u njemu moglo ogledati kao u zrcalu. Hermes mu daruje svoj oštri mač, a jedan od tri poklona Gracija bile su krilate sandale. Dižući se u zrak pomoću krilatih sandala i držeći Atenin štit u kojem je kao u zrcalu gledao Meduzin lik, Perzej joj je mačem zadao smrtonosni udarac.
Drugi mit govori o Narcisu, mladiću nenadmašne ljepote, ali nesposobnom osjetiti ljubav prema ikome osim prema samom sebi. Odbacivao je svačiju ljubav i njegova gordost unesrećila je mnoge nimfe. Dok je tako jednom lutao šumom, ugledala ga je nimfa Eho i zaljubila se u njega. Međutim, on je pobjegao od nje, srca zatvorena za njezinu ljubav. Zbog svog velikog samoljublja odbacivao je sve poklone koje mu je božica Afrodita upućivala kroz ljubavne prilike i tako izazvao njezinu ljutnju i kaznu... Postojao je jedan skriveni izvor čiste i prozračne vode koju nitko nije dotakao, čak niti latice ili grančice. U njoj se sve ogledalo kao u zrcalu. Naginjući se nad izvorom, Narcis je u vodi ugledao svoj lik i zaljubio se u samoga sebe. Pokušavajući uzalud zagrliti svoj odraz, pao je u vodu i utopio se.

Japan

U mitu o božici Amaterasu, zrcalo izvlači božansko svjetlo iz špilje i odražava ga na svijet.
Naime, kada se božica Amaterasu, razljućena postupcima svog brata boga Susanoa, povukla u špilju, svijetom je zavladala tama. Osam milijardi kamija pokušalo je izmamiti Amaterasu iz špilje. U tu su svrhu donijeli pijetlove, čije oglašavanje najavljuje izlazak Sunca, a na drvo sakaki koje se nalazilo nasuprot ulazu u špilju objesili su zrcalo i dragulje; božica Amenouzume je počela pred špiljom plesati razodijevajući se, što je kod okupljenih kamija izazvalo smijeh. Znatiželjna Amaterasu provirila je van i vidjevši u zrcalu svoj lik pomislila da su kamiji pronašli novu božicu Sunca. Tada je začula pjev pijetlova i tako izašla. Jedan od kamija brzo je navalio stijenu na ulaz, kako bi je spriječio u ponovnom bijegu u špilju. Tako je na svijetu ponovno zasjalo Sunce.
Prema mitologiji, japanska carska loza potječe od božice Sunca Amaterasu koja je svog unuka Ninigija poslala na zemlju kao vladara. Kad je silazio na zemlju poklonila mu je tri dara – tri svete dragocjenosti Japana: zrcalo (mudrost), dragulj (dobrotvornost) i mač (hrabrost).
I danas svaka obitelj u Japanu ima kućni oltar na kojem se uz drvene tablice s imenima predaka obično nalazi i zrcalo kao simbol glavnog šintoističkog božanstva, božice Amaterasu.

Azteci

Jedan od glavnih i najstarijih bogova srednjoameričkog panteona, Tezcatlipoca ("Gospodar dimećeg zrcala") za najvažniji atribut ima zrcalo od poliranog opsidijana, koje je povezano s Mjesecom i potječe od leda iz Prvobitne Zemlje "još neobasjane Suncem".
Ovo zrcalo simbolizira noćne i Mjesečeve snage. Njime Tezcatlipoca prebacuje koprenu preko uobičajenih slika i predodžbi, narušava uspostavljenu ravnotežu i postavlja sve u nov i nepoznat položaj. Slike koje se otkrivaju u zrcalu mogu biti lijepe ili ružne, mogu biti pogled u budućnost ili tek varljive sjene kojima se moć zrcala poigrava s osjećajima i mislima onoga tko ih gleda. Zato su za Azteke ove slike uvijek izazov i iskušenje i čovjek ih može upotrijebiti za dobro ili zlo. Izbor ovisi o nutarnjoj snazi osobe koja gleda u zrcalo.
Prema jednom mitu, bog Tezcatlipoca stavlja svoje dimeće zrcalo od opsidijana ispred mladog boga Quetzalcoatla, "Pernate Zmije", čime ga dovodi u iskušenje i pokreće na put nutarnje transformacije.

Gospodar prstenova

I Galadriel u Tolkienovom Gospodaru prstenova ima zrcalo, "ono koje pokazuje i stvari nezvane koje su često čudnije i korisnije od onih koje želimo vidjeti. Ono pokazuje stvari koje tek mogu biti, ali niti najmudriji ne mogu znati što je to što vide."
"Da li mi savjetujete da gledam?", zapita Frodo. "Ne", reče Galadriel. "Ja ti ne savjetujem ni ovako ni onako. Ja nisam savjetnik. Možeš nešto saznati, bilo ono što vidiš lijepo ili ružno, to može biti korisno, a može i ne biti. Vidjeti je podjednako dobro i opasno. Ipak mislim, Frodo, da ti imaš dovoljno hrabrosti i mudrosti za taj rizik, inače te ne bih dovela ovamo. Učini kako ti hoćeš…"

ZRCALO DUŠE

Zrcalo, kao površina koja odražava, oduvijek se smatralo nosiocem izuzetno bogate simbolike.  Njegov simbolizam proizlazi iz  njegove sposobnosti da odražava. Zato je s jedne strane simbol istine, znanja i ljepote, a ukoliko je prekriveno prašinom, simbol je neznanja i iskrivljene predodžbe.
Što odražava zrcalo? Zvijezde, ljepotu, prašinu, ružnoću, osmijehe … i puno više i puno dublje. Ono odražava sve prema čemu je okrenuto.
Stara učenja govore da čovjek ima dvojnu prirodu: zemaljsku i nebesku, animalnu i božansku. Čovjek živi na zemlji, u pojavnom svijetu, ali njegovi istinski korijeni su u vječnosti, na nebu. Ali, što je granica između čovjekove više i niže prirode, a ujedno i njihova poveznica? Ova učenja kažu da je to psiha – svijet čovjekovih misli i osjećaja.
Psihu, dušu, filozofi su često uspoređivali sa zrcalom. Plotin kaže da se duša sastoji iz dva dijela: više duše okrenute umu (duhu), onom vječnom, i niže, okrenute tijelu, onom prolaznom. Viša duša, kao zrcalo koje odražava neprolaznu ljepotu duha, mora biti savršeno uglačana i čista kako se odraz u njoj ne bi iskrivio.
Čovjek je često zrcalo ljepota i ružnoća, moda svog vremena, a može biti i odraz svoje duše okrenute prema ljepoti i dobru, prema radosti. Ideja o čovjeku kao zrcalu donosi jedan nov način rasuđivanja i doživljavanja svijeta, mogućnost njegovog neprestanog "brušenja" i usavršavanja.
Stara egipatska izreka kaže: "Ako ideš putem kojeg svojim vlastitim rukama svakodnevno gradiš, doći ćeš tamo gdje trebaš biti." Možda možemo dodati… i zrcalit ćeš ono što trebaš zrcaliti.