Part 1-Pleiadian Alien Message-Serbian sub.flv

DAVORKA I NJEN SVIJET,*********poruka zvjezdane braće

MAY IT BE - Enya

DAVORKA I NJEN SVIJET čovjek U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći. Čovjek to anđeosko, golo rođeno biće je jednostavno Ljubav. Njegov život je ljubav, njegovo djelo je ljubav. Otvorena srca čovjek u čovjeku korača trnovitim stazama uspinjući se ka zvjezdama. Ljubav prepoznaje ljubav, ljubav osjeća ljubav, ljubav stvara ljubav. Čovjek u čovjeku prepoznaje čovjeka, čovjek čovjeku u tuzi, nesreći i brigama otvara srce. Čovjek u čovjeku je zrcalo u kojem se ogleda ljubav, zrcalo u kojem treperi čudesna energija njegova srca i mijenja izraz njegova lica jer se u čovjeku zrcale brige, tuge i sreća drugog čovjeka. U osmjehu, u suzama, u sitnim borama oko usana i očiju, u pogledu se zrcali srce čovjeka u čovjeku. Čovjekovo lice je anđeosko ogledalo u kojem izranja slika duše, lepršava dobrota, toplota i ljepota njegova unutarnjeg sunca. Čovjek u čovjeku otvara svoje srce i upija boli, upija tugu, upija brige drugog otvorenog srca. Što mogu srca dva učiniti u ovom čudesnom svijetu? Sjedinjena na svjetlosnoj stazi života dva srca tkaju najvredniju sunčanu oazu zajedništva. Čovjek, to anđeosko biće je jednostavno ljubav, čudesna slika satkana od najvrednijeg tkiva svemira, slika uopkvirena u ljubičastom bojom drevnih snoviđenja, čovjek u čovjeku je zrcalo duše svemira izronjeno iz srca univerzuma. Znam da je Šimić u svom stihu napisao da su pjesnici čuđenje u svijetu, ali bez čovjeka u sebi ni pjesnici ne bi bili čuđenje u svijetu. Čovjek to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži, duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči. Čovjek ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja, rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije, da u mu duša u beskraju svemira nema kraja da ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije . Čovjek prestrašen od sjaja lažnih dragulja nekad ne osjeća unutarnju snagu tuga mu se strašna u misao došulja ali Kairos ga poziva na života vagu. Čovjek nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi dok mu Kairos pramen svoje kose nudi beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi, trenutak istine koji mu u duši ljubav budi. Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali, božansko nalazi izvan nas, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u nama budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Mi smo isto tako vjerovali u nadnaravnu moć, od Boga datih izlječitelja, vračeva, baba gatara, nadrilječnika, bioenergetičara i nevjerovatno ali istinito mnogi još uvijek vjeruju da oni svojom rukom, slično ruci božjoj, mogu usmjeriti tijek njihovih sudbina, da im mogu povratiti izgubljeno zdravlje, pokloniti sreću. Čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek je rođen slobodan. U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla. Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca nepre­kidno u vječnom pokretu, vječnoj simfoniji svjetlosti i boja. Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na rav­nicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom spektrumu duginih boja, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo. Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa bezživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu. Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica vječnoj vatri života, da smo slobodni rođeni i da smo zauvijek SLOBODNI. Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene. Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdane prašine, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju. Tragedija se nastavlja jer danas ubijamo u sebi najljepši osjećaj koji posjedujemo, žudnju jer smo se konkretizacijom života sveli na ideologiju materijalizma, a kraljica znanosti nam danas tvrdi da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas? Naravno da možemo, samo bi danas trebali to "nešto", tu božansku snagu, tražiti u sebi samima. Spoznamo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše. Pogledajmo u dubinu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Kroz te iste prozore ulazi svjetlost, osnovna energija našeg postojanja. Otvorimo ih širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na barijere, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu naše duše ostaju slike koje pamtimo. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog, možda, zamagljenog zrcala, nam se smješi boginja "Fortuna". Udahnimo duboko, otvorimo oči da svježima života odmagli to zrcalo. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali ako naučimo gledati kroz prizmu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nedostižno pohranjeno u nama samima. Osluhnimo žubor rijeke vremena i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Postanimo sretna, sretnoga trenutka kap. U kaleidoskopu želja, u vremenu, u ljubičastom bezvremenom sjaju, u renesansi probuđene duše granice nestaju, novi snovi ih svjetlosnom sonatom guše, novi vjetar sa svjetlosne planine ka dolini postojanja puše. U svakom čovjeku neka nova ideja, novo snoviđenje drijema, a nove spoznaje, trepravi osjećaj novu baladu o međuljudskoj ljubavi piše. Čarobno se putovanje unutarnjim svemirom, bajkovito trajanje u svjetlosnom zagrljaju vječne ljepote u ljudskim dušama sprema i gasi se tmina svih onih drevnih tisućljetnih dilema. Uranjam u rijeku vremena, postajem sretna, sretnoga trenutka, kap i osjećam kako miluju me misli, osjećaji nježni svih ljudi koji ovom ponornicom želja plivaju zu mene. U svakoj toj kapi jedno sunce leži, pored vrulje, na cvijetnoj livadi od snova sretne srne piju vodu sa zlaćane stijene, a djecu razigranu vjetar s leptirima u krug istinskog života veže, sjedinjuje cijeli svijet u svjetlosnih niti mreže. U davnom krabuljnome plesu, drevnom plesu ljudske zle sudbine, igrale su maske svoj vještičji, na sreću nedosanjani, san. Danas krinke nestaju sa lica i pod suncem velikoga neba rađa se za čovječanstvo novi, sretan dan. U treptaju oka, u sjaju unutarnjeg sunca, u osmijehu ljubavne miline, u zagrljaju vječne topline iskre samo ljupka lica, sa rascvjetalih trešnjinih pupoljaka širi se cvrkut ptica i mirišljava kupka nektarova soka, čarobnog napitka kojim opija sva sretna srca, omamljuje duše snagom ovog, iz svjetlosnog zagrljaja ljubav i sreće, dobrote ljudskih duša, iznjedrenog praskozorja punog novih nadanja i ljubičastih sanja. Mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, mi ih sebi sami sami stvaramo u svojim osjetilnim neuronima. Gdje se nalazi vjetar koji mi mrsi kosu? Leluja li on vani ili u mojoj glavi? Bez univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u sebi ja nebih osjetila razliku između vjetra i kiše, nebih prepoznala toplinu ruku koje me miluju nit osjtila okus čokolade. Često se pitam kada nam se usne spoje osjećam li ja svoje ili tvoje usne i onda znam da se i poljubci događaju u mojoj glavi. Otvorimo okna naše svjesti dozvolimo životu da, doista takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje. Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.