četvrtak, 2. veljače 2012.
WINTER SONATA
DAVORKA I NJEN SVIJET
Nepoznati putevi
Ima tome pet, šest godina, jedan pisac je u svojoj knjizi napisao nešto u stilu: lako vama običnim ljudima, mi duhovnjaci uvijek ostajemo sami...
Sjećam se, naglo sam se povukla. Do tada sam već podosta naučila i živjela duhovnost, Istinu, Ljubav i Svjetlost, al' ta rečenica me blokirala, jako!
Tada sam bila uvjerena, gotovo je. Pokušavala sam, trudila se živjeti "običan", "normalan" život, i svakim danom lagano umirala.
Prošlo je nekoliko godina nakon što me su me anđeli pozvali, a Univerzum otvorio za put ka Svjetlosti.
Vratila sam se, ponovo!
Sada sam svjesna da je to jedini ispravni i iskreni put za mene. Duhovnost je jedino što u ovom životu želim živjeti.
Zašto se dogodilo sada, a ne još onda, očigledno je. Nisam bila spremna.
Oduvijek znam da su neki ljudi, mislioci, filozofi, znanstvenici, naučenjaci proganjani, izopčeni... Oduvijek sam bila svjesna negodovanja i mračenja. Sada se mogu nositi s tim!
Ništa nije slučajno. Stvari su uvijek jednostavne i događaju se onim redom i na onaj način koji je najbolji za nas.
Prvo što sam morala naučiti bilo je shvatiti da nisu svi jednaki, da ima onih koji me neće razumjeti, još manje prihvatiti ono što im je novo, nepoznato...da im se ja neću svidjeti, niti će se meni nužno sve svidjeti. Da, sad se mogu nositi s tim!
Bilo je potrebno da shvatim da se možda mnoge stvari neće nikad promijeniti, i da ću se naprosto od toga na neki način oprostiti...
Ljudski je imati strah od nepoznatog!
Makar, iz iskustva znam, da što više čovjek bježi, to ga više napada. Što više grči i stišče, to mu više izmiče. Hmm, ima nešto u ovom stilu: prvo se moraš moći odreći onoga što želiš, da bi to mogao dobiti... Pusti!!!
Ljudska patnja nije ništa drugo negoli neznanje i ne razumijevanje.
Sada znam zašto sam se godinama borila, a istovremeno bila žalosna i sama. Iz istog razloga, kao i nažalost još velika večina oko mene. Pomozite si, molite, tražite i pomoći će vam se!
Osječaj ugroženosti, prezira je nešto najgore u čovjeku. Stanje straha...
"Većina nas nije svjesna svoje pripadnosti grupi cvilidreta i gunđala, dok ne prestanemo cendrati i gunđati"
Susan Jeffers: "Osjeti strah, a ipak to učini"
Mislimo pozitivno, udišimo ljubav, izdišimo strah, živimo ljubav, budimo za ljubav.
Sasvim je prirodno da kad promijenimo obrazac ponašanja da ćemo dobiti i pozitivne i negativne reakcije. Radi se samo o navikama, našim kako i ljudi oko nas. To samo znači da uspijevamo, idemo naprijed. Promjene se vide, to je bitno!
Nikako, ne, neću odustati... Mogu samo posustati. Sasvim je prirodno da osjećamo bol, ona postoji, ne može se nijekati. Valja je priznati, u tom trenutku isto osvjestiti, naučiti, prepoznati i drugi put reakciju na istu i/ili sličnu situaciju promijeniti.
Sada ja želim pomoći vama, prenijeti vam svoju ljubav i radost postojanja podijeliti s vama!
Ovim putem zahvaljujem se svojoj majci koja je za mene baš takva kakva je u prostoru i vremenu, u svakom trenutku s vjerom ili bez nje učinila svjesno ili nesvjesno sve da ja krenem ovim, svojim putem, kao i ostalim članovima svoje obitelji, te prijateljima koji su bili, ostali i otišli u raznim trenucima moga života, kako bih bolje shvatila što život za mene jest, što želim, izabirem biti, što jesam. Hvala vama, koji upravo sada dolazite.
Posebno se zahvaljujem svojoj Majstorici Učiteljici Reikija na svesrdnoj pomoći, na svakom trenutku poklonjenom mom rastu, beskrajnom strpljenju, bezuvjetnoj ljubavi, nepokolebljivoj vjeri u mene, moje mogućnosti te podizanju samopouzdanja.
Hvala ti, hvala vam svima, svima na mom putu, koji me vole i onima koji to ne osječaju. Svi ste vi moji učitelji. Svaki mi je dio sebe dao.
NAMASTE!
S ljubavlju,Davorka-VOLIM VAS!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)