DAVORKA I NJEN SVIJET

DAVORKA I NJEN SVIJET

KAKO JE JEDNOSTAVNO

DAVORKA I NJEN SVIJET

KAKO JE JEDNOSTAVNO

Kako je jednostavno roditi se kao čovjek, pomisli Bog, roditi se kao što se već rađaju oni koji nemaju mnogo, osim sebe i onih koji ih vole, ako se uopće može imati više od toga. Kako je mučno roditi se kao čovjek, pomisli čovjek. Ni pitali te nisu hoćeš li, a sada traže i više, traže i tebe. Dok ništa ne pitaš, svi su ti blizu. Od prvih pitanja toliki odlaze. Ostaje li itko? Kako je jednostavno živjeti kao čovjek, pomisli Bog. Ti voliš druge i oni tebe vole. Tako je toplo u blizinama kada je čovjek uz čovjeka. Čovjek rađa čovjeka, živi sa njime, s njime i umire. A onda, opet smo zajedno. Kako je mučno živjeti kao čovjek, pomisli čovjek, i biti sam u svemu i dalek svima, umoran od toga što od svega ničega nema ili tek nešto, a i to je slabo i nepostojano. Kako je jednostavno umrijeti kao čovjek, pomisli Bog. Doista to je tako dobro. Nakon smrti još si jednostavniji, topline su još toplije, oni koji su ti bili bliski još su ti bliži. A i ja sam tu. Kako je mučno umrijeti kao čovjek - pomisli čovjek. Život čitav k tome i vodi: od nigdje nikamo, po ovim blatnim putovima i srcima, i samome sebi težak. Poslije svega tek zemlja kao što bi bilo i bez toga. Ja sam se rodio kao čovjek, šapne Bog. Živio sam i umro kao čovjek, i poznajem sve što te muči. Znam da ti nije lako. Ni meni nije bilo. I zato sada živim, zato sada živiš ti. Dok se uspinješ, ne opterećuj se pitanjima kojima ne znaš odgovora. Kad se uspneš, sve će se pokazati pred tobom i tada ćeš shvatiti što sam mislio s tobom i sa svime što ti se događa.

UŽE

DAVORKA I NJEN SVIJET

UŽE

Ovo je priča o planinaru koji se želio uspeti na najvišu planinu. U tu je pustolovinu krenuo nakon dugih godina priprema. No kako je svu slavu želio za sebe, odlučio se popeti na planinu sam. Počeo se penjati. Vrijeme je odmicalo i postalo je kasno. Umjesto da pripremi logor za noć, nastavio se penjati sve dok se nije smračilo. Gusta je noć obavila planinske vrhove. Oko čovjeka sve je bilo crno. Nebo i mjesec prekrili su teški oblaci i ništa se nije vidjelo. I dok se tako penjao, tek nekoliko koraka od vrha, okliznuo se i počeo padati velikom brzinom. Mogao je vidjeti samo crne točke i osjećati silu teže koja ga strašno vuče dolje. U tim trenucima užasnoga straha pred očima su mu se odigravali svi lijepi i ružni trenuci njegova života. Misleći o tome kako je blizu smrti, iznenada je osjetio kako ga snažno povlači uže kojim je bio vezan. Tijelo mu je visjelo u zraku... samo ga je uže držalo. U tom je trenutku mogao samo uzviknuti: Bože, pomozi mi! Iznenada se s neba začu duboki glas: «Što želiš da učinim?» Spasi me, Bože! “Doista vjeruješ da te ja mogu spasiti?” Naravno da vjerujem! TADA PRERE ŽI UŽE KOJIM SI VEZAN... Nastupio je trenutak tišine. Čovjek odluči držati se užeta svom snagom. Spasilačka ekipa priča kako su idućeg dana planinara našli mrtva i smrznuta. Njegovo je tijelo visjelo o užetu za koje se grčevito držao... SAMO TRI METRA OD ZEMLJE... A ti? Koliko si vezan za svoje uže? Bi li ga pustio? Nikad ne sumnjaj u ono što dolazi od Boga. Nikad ne reci da te zaboravio ili napustio. Nikad ne misli da On ne brine o tebi. Zapamti da te uvijek drži svojom desnicom.

ANĐEO JEDNOG DJETETA

DAVORKA I NJEN SVIJET

ANĐEO JEDNOG DJETETA

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet. Jednog dana ono upita Boga: - "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?" Bog odgovori: - "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan." - "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete. - "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati." - "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete. Bog se nasmiješi i kaže: - "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života." Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže: - "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti." - "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene." Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje: - "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo" Bog odgovori s velikim osmjehom: - "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA ”

TKO ŠTA ČUJE

DAVORKA I NJEN SVIJET

TKO ŠTA ČUJE
Došao Indijanac u grad. U obilasku mu pomaže ugledan građanim i upoznaje ga sa znamenitostima. - Čujem cvrčka - veli Indijanac kad su prolazili pored parka. - Da? Nisam čuo! - odgovori mu prijatelj. Nakon nekog vremena, prolazeći poslovnim središtem grada kaže građanin: - Čujem, nekome je pao dolar! - Da? Nisam čuo - odgovori Indijanac.

MODERAN ČOVJEK

DAVORKA I NJEN SVIJET

MODERAN ČOVJEK

Neki moderan čovjek zalutao u pustinji. Nemilosrdna sunčeva žega gotovo ga je ispila. Odjednom ugleda oazu .- Fatamorgana, - mislio je - igra svjetla i zraka koji me želi zavarati. Približavao se oazi ali ona nije išćezavala. Vidio je datule, travu i stijene iz kojih je izvirala voda. - To je, razumije se, fantazija gladnoga - razmišljao je - pa, jasno, sad čak čujem žuborenje vode. Halucinacija sluha! Kako je priroda nemilosrdna! Skapao je u tim mislima i umro. Sat kasnije našla su ga dva beduina. Reče jedan: - Možeš li ti takvo što razumjeti? Datule mu rastu gotovo uz sama usta, a on pored samog izvora leži - skapao od gladi i žeđi! - On je moderan čovjek - odgovori drugi beduin - nije vjerovao.

GDJE JE NESTALO CVIJEĆE

DAVORKA I NJEN SVIJET

GDJE JE NESTALO CVIJEĆE

Reci: Gdje je ostalo cvijeće? Cvijeće radovanja životu, cvijeće sretnih stvari u životu? Gdje se o njemu govori u dnevnim novinama, u dnevnim razgovorima? Ugušeno je i umrlo u lavini vijesti o mržnji i nasilju, pričama o umorstvu i skandalima. Nitko nije vidio ovo cvijeće. Nitko za njega nije čuo. Reci: Gdje je ostalo cvijeće? Cvijeće malih pažnjih, mislimo jedni na druge? Cvijeće srdačnosti koje nas razveseljuje, cvijeće zaštićenosti koje darivamo jedni drugima? Svenulo je u našoj sebičnosti, zakržljalo u našoj zatvorenosti. Pogaženo je u hladnome ratu u naša četiri zida. Zašto toliki ljudi nemaju ništa od života? Jer nema nikoga tko bi uz njih stajao. Jer ne vide ni jednog znaka da ih netko voli. Jer nema cvijeća koje za njih cvate: smiješka, srdačne riječi, male geste. Ovo cvijeće koje dolazi iz srca pripovijeda divnu priču o komadiću neba na zemlji, gdje su ljudi jedni drugima anđeli koji pomažu i hrabre, gdje svaki strah, bol i suze nalaze svoju utjehu. Phil Bosmans