Buddha je prosvijetlio jer je bio na pravom putu ostvarenja.
Njegova učenja se tiču daha, kontemplacije i meditacije, pitanja rađanja i smrti.
Rano je shvatio duhovnu suštinu i tome se posvetio.
Nije se opterećivao materijalnim, jer je na tom planu sve relativno, i ne možemo se poistovjetiti ni sa čim.
Budizam u korijenu nije religija, međutim, zbog nepismenosti ljudi tog vremena, morao se primjenjivati kroz stroge religiozne forme. Sve ono duhovno što nismo u stanju probuditi u svijesti (proživljavanje u srcu), dobija predznak nečije ideologije. A sve ono što smo najdublje promislili i proživjeli istinski u srcu, budi vlastitu religioznost.
Budizam danas ne moramo promatrati kao religuju, nego su značajna temeljna učenja Buddhe iz meditacije.
Sve inovativne tehnike meditiranja proizašle su iz Buddhinih učenja, koje nisu potrebne pravom namjerniku i duhovnom tragaču.
Formatiranje uma je nužno potrebno da bi ga pripremili za skok sa one strane (u duhovnu dubinu-visinu). Čovjek će biti ono kakav mu je um, a um će biti ono što mislimo, a mislimo ono što osjećamo. Međutim to je slijepa ulica, sve dok se ne otvori prolaz iz uma ka svijesti. Prilaz svega prema nama, i nas prema drugima mora biti iz svake perspektive. To je jedino moguće preko ljubavi, jer ona ne izvire iz tijela, već je nastavak Duha.
Mnoge stvari radimo pogrešno, bez znanja, nadajući se u podsvjesnom umu, da ćemo od pogrešaka izvući pouke.
Mladi sa obrazovanjem duhovno ne dobivaju ništa. Imaju pogrešan školski (društveni) program. Slušaju agresivnu glazbu. Igraju igrice prepune krikova, oružja i napetosti. Njihovi mladi umovi ispunjavaju mentalni sadržaj na glup način, krajnje nepromišljeno i štetno. Život vide u nekom snu, a ne istinito, u okviru svojih potreba i mogućnosti.
Linearno vrijeme je izmišljeno u našem umu, postoji kao relativno, ali na apsolutnoj razini Duha, vrijeme ne postoji.
Život traje koliko jedan dah, koliko živi tjelesna stanica.
Ima nešto daleko od nas, a tako blizu, to je naše JA (JASTVO). Daleko je od sebe, jer je naučilo koristiti osjetila tijela. Sa njima vidi sve; predmete oko sebe - biljke, životinje, ljude, planine, rijeke, nebo, nebeska tijela i cjelu galaksiju, a kroz mikroskop, sićušne ćelije, molekule i atome u njima, a u atomima suptilne čestice itd. Međutim, nešto što sve vidi vani, ne vidi samog sebe. Našem JA da bi vidjelo sebe, nisu potrebni ni mikroskopi, ni teleskopi, pa čak ni oči. Dovoljno je samo usmjeriti misli i pažnju sa svijeta na sebe i to je sve.
Možda nije sve, jer dok god Jastvo gleda u svijet, ono se pita tko i šta je taj svijet, i u vezi s tim pronalazi kakve-takve odgovore. Ali problemi nastaju u trenutku kada usmjeri pažnju u sebe i postavi pitanje TKO SAM JA. Tada se uplaši za sebe zbog, naizgled nerješivog pitanja, i učini mu se da je dalje od sebe više nego što je ikad bio.
Duhovni ljudi su odavno otkrili istinu da je život moguć samo u trenutku, i zato su postavili duhovna učenja.
Tijelo čovjeka predstavlja nositelja duše, da bi energija mogla proći fizičku barijeru.
Nitko ne treba razbijati glavu suvišnim mislima, osjećanjima, sjećanjima i emocijama, nego slijediti učenja onih koji imaju veliko duhovno iskustvo. Sve ono što je bilo prošle sekunde, već je na duhovnom planu otišlo u prošlost. Valovi energije idu dalje, a sa njima i naša duša.
Logička razmišljanja u duhovnosti nemaju što tražiti, jer je duhovno potpuno suprotno teoriji materije.
Hram je sveto mjesto na kome pronalazimo Božanstvo, prilazimo u željenom trenutku, iznosimo svoje želje, i od tog trenutka Božanstvo radi za nas. Moć hrama je u preuzimanju potpune odgovornosti za sve ono što ne možemo sami napraviti, ili nemamo dovoljno znanja i ljubavi.
U čovjeku hram predstavlja njegova probuđena ljubav. Ništa ljepše na svijetu ne postoji od čovjeka čiste ljubavi, jer je ona nastavak Božanstva.
Iz duhovnog kuta promatrano, ljudi su obični mučenici i smrtnici, nisu vrijedni žaljenja, ali im nema pomoći u vlastitim patnjama, zbog nedovoljnog znanja i neprobuđene ljubavi. To je prirodni proces. Patnja i radost se mijenjaju kao dan i noć.
Svrha kreacije je spržiti Zemlju u pepeo i time osloboditi svu energiju. Čovjek je stvoren iz potrebe evolucije da taj proces završi najbrže, uništavajući njenu prirodu i resurse, bahatim ponašanjem i blokiranjem energije. Zato čovjek može biti nagonsko biće, kao životinja, ili prosvjetljeno biće, ako prihvati ljubav prema Duhu.
Duhovni ljudi pokušavaju spasiti uništenje civilizacije i Zemlje, na način uvođenja duhovnog znanja u život.
Prosvjetljena bića ne umiru na klasičan način, nego svjesno najave dan napuštanja tijela, prelaze u Duh i nikada se više ne rađaju.
Naravno, materijalno i duhovno su dvije krajnosti, i često puta ne vidimo pravu svrhu. Obično, ljudi primjete pogrešku kada je kasno.
Zloćudne bolesti ne bi uzimale toliko maha, kada bi se ljudi prema njima odnosili znalački i preventivno.
Generalno promatrano, čovjek se zabavlja, uživa, živi u vremenu, previđa suštinu, i ne primjećuje da će na kraju prerezati granu na kojoj sjedi. Čovjek mnogo više pravi pogreške, nego što iz njih može nešto naučiti.
U tome je suština evolucije. Osloboditi Duh po svaku cijenu, koji je zarobljen u materiji. I naravno, najbolji način za tako nešto jest ljudska nesvijest.
Svaki pojedinac mora svjesno imati potpunu odgovornost za sebe, prijatelje, cjeli svijet, za ljudsku vrstu, opstanak civilizacije i Zemlje. Sama ljubav, na duhovnom planu, dovodi u red sve ono što je pogrešno postavljeno.
Ako nitko nema probuđenu ljubav, i nije u stanju imati potpunu odgovornost za sve što nam se dešava, onda smo zaista prepušteni slučaju.
Materijalizam je relativan, prolazan i ograničen u svemu. Zato nam materijalna zadovoljstva popravljaju raspoloženje samo dok ih imamo, dok smo u njima. Svjesnom čovjeku je sve jasno u pogledu relativnosti i prolaznosti materijalnog, zato se lako predaje Božanstvu.
Duhovne vrijednosti su vječne, i kada ih se jednom dotaknete u ljubavi, vječno traju. Ulaskom uma u prostor istine, ljubavi, svijesti, ili slobode, ušli ste u vječnost.
Ljudi nerado prihvaćaju duhovnost iz jednostavnog razloga što ne žele potpunu odgovornost. Biti u Duhu znači prihvatiti u mislima apsolutnu čistoći, preko istine i ljubavi. Nitko ne želi biti miran i držati se istine. Svi su u stalnoj žurbi, stresu, strahu, strasti, i od duhovnosti nema ni traga. Dinamizam je nešto što tjera ljude na akciju, bez obzira što je ona najčešće u suprotnosti prema kozmičkim silama vrtnje.
Duhovnost je najdublje razmišljanje bez razmišljanja, čista meditacija, ljubav, uvid i mir. Ljudima su glave prepune od raznih misli, i oni ne žele mirno stanje u svome umu, zato uvijek nalaze razloga za izbjegavanje istine o Duhu, i nikako ne žele prihvatiti potpunu odgovornost na razini uma.
Oni kojima je stalo do duhovnosti, sve više bude ljubav prema Božanstvu. Ponašaju se pažljivo, ljubazno i odgovorno prema svima i svemu. U svemu pronalaze inspiraciju. Zlatno pravilo je podržati sve ono što će probuditi ljubav. Bez obzira da li je ljubav podržana ili nije, njena snaga sama sebi krči put.
Obični ljudi grade odnose iz interesa ili na račun seksualne privlačnosti. Njihova inspiracija ne izvire iz duhovnog izvora, nego je traže u primitivnijim zadovoljstvima.
Tko traži iz vana - SANJA, a tko traži iznutra - BUDI SE.
Svaki čovjek za granice svijeta uzima granice vlastite vizije.
Ljudi su zabrinuti zbog mnogih nebitnih stvari, a na drugoj strani nitko ništa ne poduzima odgoditi izvjesnu smrt.
