ili: zašto mi strašno fale ljudi ?
Nisam sujetna. Jedan od grijeha i grešaka koje sasvim slučajno i nenamjerno nemam. Iako, nije da bi mi loše došlo. To je danas jedna od bolje prodavanih stvari. Svagdje prolazi i svi je kupuju. Sujetu, mislim.
Nisam ni pretjerano sebeljubna. Prestara sam da budem umišljena. . Vrijeme, ljudi i događaji djeluju na umišljenost ko pencilin. Osim kod kronično bolesnih. Od sebeljublja. I to je jedna od osobina koje bi voljela imati u malo većoj dozi. Al , navikla sam živjeti sa sobom nesavršenom.
Nisam.. svašta još nisam. Nisam visoka metar devedeset, mada se to da ispraviti štiklama od nekih 13 centimetara. Nisam plavuša. I na tom se da poraditi. Borim se kad osjetim da se treba boriti. Teško je osjetiti mozgom. Znači, obično bijem bitke koje nisu osuđene na uspjeh. Logika mi je draga i bliska u matematici, tehnici. Ne volim statistike. Čak ni kada su pozitivne. Ne razlikujem č i ć. Osim kuće i čizme. A i to je iz dječje slovarice.
U principu, ako logički i analitički, onako, realno pogledam, skoro svim mojim manama se nekako da pomoći. Ako hoću. Međutim, ima stvari koje nitko na svijetu ne može promijeniti na meni i kod mene. Čak ni kad bi ja to htjela.
Recimo, volim plesati. Volim pričati s prodavačicama na tržnici. Volim osjetiti kožu, volim se prepustiti, maziti. Mada, volim i ujutro pogledati sebe pravo u oči i otresti si kroz zube pune pjene od kaladonta: Budalo, a koji ti kuac uopće oćeš? Da mi to netko drugi kaže, vjerojatno bi hodao svijetom osakaćen. Barem verbalno.
Kad nisam dobro, glumim gljivu. Ako baš moram komunicirati u takvo vrijeme, sva sam puna pozitive koju sama ne primjenjujem. Ili možda da.. Nebitno. Strašno mi fale ljudi. A opet, funkcioniram bez njih u ovih36 kvadrata. Ne patim za puno stvari. Ono zbog čega patim budi me usred noći pa se zgrčena u polusnu selim iz kreveta na kauč. Ili obratno. Ovisi di me savladao san. Ne volim ići na groblje a ne znam otići s groblja. Ja sam radoholičar vulgaris a uživam kad legnem, dignem noge na zid i gledam prste kako se mrdaju. Kad čitam ili slušam, obično to radim srcem, želucem, jetrom ili punim plućima. Kako kada. Kad pišem, pišem bez razmišljanja. Pišem i opet svim organima, ne isključujući maternicu i jajnike. I krajnike. Da brže tipkam napisala bi vjerojatno u jednom dahu cijeli roman. Iako me roman kao književna forma ne privlači. Nisam izvjestitelj, novinar a ni reporter. Ne znam se neosobno izražavati. Predstavlja mi teškoću napisati nešto što mi nije proteklo kroz vene. Biti srdačna, cinična, sarkastična a bez osobnog učestvovanja u slovima? Za mene je to mišn imposibl. I da. Volim engleski. Mada se to ne vidi na prvih tisuću pogleda. Volim i talijanski. Pjevan je, pitak i gladak.
Puno puta opsujem, ako jebi ga dođe kao tag.. dobro. Ako ne, opet bi ja opsovala. Divim se ljudima koji znaju što hoće i idu pravo prema tome. Ja znam što neću i umišljam da je to sasvim dobro za nekoga kao ja. Ne postavljam mjerila i nisam nikakav sudac. A ni trgovac. Mogu prodati Eskimima frižider ako poželim. Ako ne, neću im prodati ni grijalicu.
Volim kad svatko radi svoj posao najbolje što može. Cijenim to. Ima stvari koje ja nikada neću bit sposobna napraviti. Nikad neću naučiti. Nikad savladati.. al, jebiga..( jel ovo sad tag?.. i koji je klinac tag?)
Ono što sam htjela reći je u stvari da vas volim i da vjerujem u vas. I da ne mogu dati doprinos koji bi htjela dati. I koji možda neki očekuju od mene. Oni koji me poznaju, znaju da stojim iza svakog svog slova. Što ponekad ne volim i nije mi drago. Ali je tako.,volim vas ,puse,to sam samo ja! DAVORKA I NJEN SVIJET
