Sklopi oči i sanjaj... Dozvoli imati svoje male, šarene svjetove... Dozvoli maštati... Zažmiri... Sklopi svoje oči... I voli... Voli iz dubine svoga srca... I nikad... Nikad više nemoj izgubiti vjeru u ljubav i svijet...
subota, 20. listopada 2012.
ENERGIJA JE NAŠE IZVORIŠTE, ZAR NE ?
DAVORKA I NJEN SVIJET
ENERGIJA JE NAŠE IZVORIŠTE, ZAR NE ?
Najvaznije za zivot jeste snabdevanje Suncevom svetlosnom energijom o kojoj se kupa i umiva nasa Zemlja. Ogromne kolicine energije se sa Sunca prenose kroz zemljinu atmosferu. Jedna oluja sa grmljavinom npr. oslobadja istu kolicinu energije koja se oslobodi sagorevanjem 7000 t uglja za jedan sat.Ovaj prenos energije je potencijalno smrtonosan, kao onda kada se elektricna energija nagomilava i prenosi izmedju olujnih oblaka i povrsine u vidu munje. To je nacin na koji mi dozivljavamo energiju i kako su nas ucili u skolama, raznim obrazovnim ustanovama i sto smo imali prilike putem raznih medija da tokom zivota upijemo kao znanje o energiji.
Ipak energija je kompleksan pojam, ona je sveobuhvatna.Znanje koje nismo imali prilike da steknemo je da razmisljamo o energiji kao o osnovi svega postojeceg. Pasivnoj energiji ili praznini i aktivnoj energiji univerzumu. Znaci osnov svega postojeceg jeste ENERGIJA u svoj svojoj sustini u raznim oblicima ispoljavanja, koji u neprekidnom svom pulsiranju prelaze iz jednog stanja u drugo dejstvom neke sile. To je sustina svega postojeceg, neiscrpna je svrha energije.Univerzum je odnos Energija...Svesti. To je odnos razmena energija ili svesti.
I bas je jednostavno, energije su ustvari polja energetskih sila(svesti) i na taj nacin reaguju jedna na drugu. Takve njihove reakcije mi nazivamo percepcijom ili dozivljajem.
Nacin na koji mi percepiramo nije nista drugo do KREATOR U NAMA, koji kreira nasu individualnost, realnost. Ziveci u toj takvoj Realnosti mi jesmo ona, Bozija Realnost. U stvarnosti postoji samo Bog...samo Duh. Postoji samo Um ili Svest.Mi smo jedno sa tom Apsolutnom realnoscu i krckamo se u kvantnoj corbici. Mozemo je zamisliti kao dugu sa koje selektujemo svoju boju; odnosnono realnost, ili ti energrtsko stanje postojanja.
Zapravo Kreator u nama bira kreaciju za taj momenat bitisanja, nivo Svesnosti na kojem ce da stvara svoju kreaciju, koja je jedna i jedinstvena. Razne vrste energija su u stvari sjedinjene religije u jednu energiju u Svesnost. Na taj nacin je najlakse posmatrati procese i desavanja unutar okeana u Jastvu, kome je jedina teznja da priblizi coveka Bogu i obrnuto. Bog je ljubav i sustina je svega, on je interpretacija zivota.
"...Voli bezuslovno, voli bez ocekivanja, voli zato sto je to tvoja sreca, voli zato sto ljubav znaci davati. Voli, ali znaj da je ljubav sluzenje i izrazavanje ljubavi ne na nacin na koji mi to odaberemo, vec na nacin koji to zeli ona osoba koju volimo...."
Tako kazu drevne Maje i verovatno su u pravu u sta cemo se naravno uveriti, ostaje nam da sacekamo 2012.g., kada ce se njihovo prorocanstvo ostvariti. Ljubav je sila koja pokrece sve energije i stvara kovitlac haosa iz koga neminovno nastaje harmonija bitisanja.
"...Sreća koju ljubav daje životu sastoji se u davanju i sluzenju bez ogranicenja, jer ne postoji covek, koji duboko u svom srcu istinski ne zna sta bezuslovna ljubav zaista jeste..." To kazu Maje.
Sve sto je stvoreno u Univerzumu stvoreno je od Energije.
Materija je samo zgusnuti oblik energije, vidljiv golim okom i dostupan ostalim culima.
Mnoge vrste energije su nama nepoznate, nedostupne, posto ne mozemo da ih percepiramo, ne mozemo da spoznamo njihovu sustinu, odnosno fine vibracije kroz prostor i vreme.
Ipak postoje energije koje su pod direktnom kontrolom coveka. Takav poznati oblik energije je MISAO i svi je imamo.Ona je nevidljiva, ali u sebi krije energiju, koja moze da realizuje odredjeni dogadjaj, ako se toj misli dovoljno dugo posvetimo, iskreno i iz srca. Vrlo je moguce da ce se ona i sprovesti u delo. Znaci samo od nas i naseg misaonog sistema zavisi, kako ce nam biti iskreirana stvarnost, odnosno nasa Realnost. Svako nosi odgovornost za ono sto misli. Mnogi mudraci su ovako govorili:"Kakve su ti misli, takav ti je zivot"( Starac Tadej ). Pa vi sad vidite kakvu ce te vaznost pridati u buducnosti pojmu ENERGIJA.
ENERGIJA JE NAŠE IZVORIŠTE, ZAR NE ?
Najvaznije za zivot jeste snabdevanje Suncevom svetlosnom energijom o kojoj se kupa i umiva nasa Zemlja. Ogromne kolicine energije se sa Sunca prenose kroz zemljinu atmosferu. Jedna oluja sa grmljavinom npr. oslobadja istu kolicinu energije koja se oslobodi sagorevanjem 7000 t uglja za jedan sat.Ovaj prenos energije je potencijalno smrtonosan, kao onda kada se elektricna energija nagomilava i prenosi izmedju olujnih oblaka i povrsine u vidu munje. To je nacin na koji mi dozivljavamo energiju i kako su nas ucili u skolama, raznim obrazovnim ustanovama i sto smo imali prilike putem raznih medija da tokom zivota upijemo kao znanje o energiji.
Ipak energija je kompleksan pojam, ona je sveobuhvatna.Znanje koje nismo imali prilike da steknemo je da razmisljamo o energiji kao o osnovi svega postojeceg. Pasivnoj energiji ili praznini i aktivnoj energiji univerzumu. Znaci osnov svega postojeceg jeste ENERGIJA u svoj svojoj sustini u raznim oblicima ispoljavanja, koji u neprekidnom svom pulsiranju prelaze iz jednog stanja u drugo dejstvom neke sile. To je sustina svega postojeceg, neiscrpna je svrha energije.Univerzum je odnos Energija...Svesti. To je odnos razmena energija ili svesti.
I bas je jednostavno, energije su ustvari polja energetskih sila(svesti) i na taj nacin reaguju jedna na drugu. Takve njihove reakcije mi nazivamo percepcijom ili dozivljajem.
Nacin na koji mi percepiramo nije nista drugo do KREATOR U NAMA, koji kreira nasu individualnost, realnost. Ziveci u toj takvoj Realnosti mi jesmo ona, Bozija Realnost. U stvarnosti postoji samo Bog...samo Duh. Postoji samo Um ili Svest.Mi smo jedno sa tom Apsolutnom realnoscu i krckamo se u kvantnoj corbici. Mozemo je zamisliti kao dugu sa koje selektujemo svoju boju; odnosnono realnost, ili ti energrtsko stanje postojanja.
Zapravo Kreator u nama bira kreaciju za taj momenat bitisanja, nivo Svesnosti na kojem ce da stvara svoju kreaciju, koja je jedna i jedinstvena. Razne vrste energija su u stvari sjedinjene religije u jednu energiju u Svesnost. Na taj nacin je najlakse posmatrati procese i desavanja unutar okeana u Jastvu, kome je jedina teznja da priblizi coveka Bogu i obrnuto. Bog je ljubav i sustina je svega, on je interpretacija zivota.
"...Voli bezuslovno, voli bez ocekivanja, voli zato sto je to tvoja sreca, voli zato sto ljubav znaci davati. Voli, ali znaj da je ljubav sluzenje i izrazavanje ljubavi ne na nacin na koji mi to odaberemo, vec na nacin koji to zeli ona osoba koju volimo...."
Tako kazu drevne Maje i verovatno su u pravu u sta cemo se naravno uveriti, ostaje nam da sacekamo 2012.g., kada ce se njihovo prorocanstvo ostvariti. Ljubav je sila koja pokrece sve energije i stvara kovitlac haosa iz koga neminovno nastaje harmonija bitisanja.
"...Sreća koju ljubav daje životu sastoji se u davanju i sluzenju bez ogranicenja, jer ne postoji covek, koji duboko u svom srcu istinski ne zna sta bezuslovna ljubav zaista jeste..." To kazu Maje.
Sve sto je stvoreno u Univerzumu stvoreno je od Energije.
Materija je samo zgusnuti oblik energije, vidljiv golim okom i dostupan ostalim culima.
Mnoge vrste energije su nama nepoznate, nedostupne, posto ne mozemo da ih percepiramo, ne mozemo da spoznamo njihovu sustinu, odnosno fine vibracije kroz prostor i vreme.
Ipak postoje energije koje su pod direktnom kontrolom coveka. Takav poznati oblik energije je MISAO i svi je imamo.Ona je nevidljiva, ali u sebi krije energiju, koja moze da realizuje odredjeni dogadjaj, ako se toj misli dovoljno dugo posvetimo, iskreno i iz srca. Vrlo je moguce da ce se ona i sprovesti u delo. Znaci samo od nas i naseg misaonog sistema zavisi, kako ce nam biti iskreirana stvarnost, odnosno nasa Realnost. Svako nosi odgovornost za ono sto misli. Mnogi mudraci su ovako govorili:"Kakve su ti misli, takav ti je zivot"( Starac Tadej ). Pa vi sad vidite kakvu ce te vaznost pridati u buducnosti pojmu ENERGIJA.
RA - ZAKON JEDNOGA
DAVORKA I NJEN SVIJET
RA -
Dobro je za svakoga da prihvati SEBE kao Kreatora.
Svako može da podrži svakog uključujući podršku samog sebe putem ponizne ljubavi kao Kreatora.
Ispitivač: Može li svako ko je trećeg densiteta da postigne određeni stepen isceljenja ako poseduju odgovarajuću volju, želju i polarnost ili mora da postoji minimalni balans energetskih centara iscelitelja, što je takođe neophodno?
Ra: Ja sam Ra. Bilo koji entitet može u bilo kojem trenutku momentalno da raščisti i izbalansira svoje enrgetske centre. Iako u mnogim slučajevima oni koji su blokirani, oslabljeni i iskvareni mogu kroz ljubav i snagu volje postati MOMENTALNO ISCELITELJI. Da bi bio iscelitelj po prirodi on mora sebe da istrenira u karakternim disciplinama.
Ispitivač: Kako je upotreba magičnog rituala koja je oslobodila magičnu personalnost totaliteta um/telo/duh pomogla? Možete li opširnije da objasnite odgovor koji ste dali u predhodnoj seansi?
Ra: Ja sam Ra. Kada se magični karakter pravilno i efikasno prizove, ja postaje više ja. Tako nastaje most između prostor/vreme i vreme/prostor u kojem magična karaktertistika šestog densiteta doživljava direktan katalizator trećeg densiteta za vreme trajanja seanse.
Ispitivač: Daklem, upućujete na čin, signal ili rešenje izazivanja magične karakternosti što dalje upućuje na posebno predstavljanje i gestikuliranje kako bi se proces vratio u nazad istim koracima kao i na početku prizivanja. Je li ovo tačno?
Ra: Ja sam Ra. To je tačno. Treba to obaviti umom i gestikulacijom takođe ako je od pomoći.
Ispitivač: Za početnika nije neophodno efektivno prizivanja magične personalnosti. Da li postoji određeni trenutak kada se definitivno promeni količina energije i da tada magična personalnost obitava u početniku ili to može da se postigne postepeno dok početnik postaje sve više prilagođen?
Ra: Ja sam Ra. Ovo drugo je tačno.
Ispitivač: Rečeno je da su tri aspekta magične personalnosti moć, ljubav i mudrost. Da li je ovo tačno i da li su ovo jedini primarni aspekti magične personalnosti?
Ra: Ja sam Ra. Tri aspekta magične personalnosti, moć, ljubav i mudrost su tako nazvani da bi se skrenula pažnja na svaki aspekt posebno u toku razvijanja osnovnih oruđa početnika; to jest, njega samog. To u svakom slučaju nije personalnost tri aspekta. To je biće jedinstva, biće šestog densiteta, ekvivalent onome što vi nazivate vaše VIŠE JAi u isto vreme je to ličnost neverovatno bogata raznim iskustvima i delikatnim osećanjima.
Tri aspekta su data kako početnik ne bi zloupotrebio oruđa svog zanata nego im prišao uz izbalansiran centar ljubavi i mudrosti tako tražeći moć kako bi služio.
Ispitivač: Da li je onda tačno da bi dobar način za razvijanje magične personalnosti bile izmenjene meditacije prvo za moć, zatim meditacija ljubavi i onda meditacija mudrosti i zatim nastaviti kruženje u tom pravcu?
Ra: Ja sam Ra. Ovo je zaista pravilna tehnika. U ovoj grupi postoji dodatna pomoć u kojoj svaki entitet manifestuje jednu od ovih kvaliteta u stilu koji se približava arhetipu. Vizualizacija može biti personalizovana i dosta ljubavi i podrške može biti razvijeno unutar grupe.
Ispitivač: Vi ste dali izjavu u predhodnoj seansi da pravi početnik živi sve više onako kakav jeste. Hoćete li objasniti i elaborirati tu izjavu?
Ra: Ja sam Ra. Svaki entitet je KREATOR. Kako entitet postaje sve više svestan sebe, postepeno dolazi do PREKRETNICE na kojoj odlučuje da traži kao ili kao služeći drugima ili kao služeći sam sebi. Tragač postaje početnik kada je izbalansirao energetske centre crvene, narandžaste, žute i plave uz dodatak zelene za pozitivno i tako uputivši se ka indigo radu.
Početnik tako počinje da čini manje preliminarnih ili spoljašnjih poslova i počinje da utiče na unutrašnji rad koji ima veze sa bićem. Kako početnik postaje sve više svesno kristalisan entitet postepeno sve više manifestuje ono što je postojalo od početka vremena; tj., jednog beskrajnog Kreatora.
( Odlomak sa chaneling seanse)
RA -
Dobro je za svakoga da prihvati SEBE kao Kreatora.
Svako može da podrži svakog uključujući podršku samog sebe putem ponizne ljubavi kao Kreatora.
Ispitivač: Može li svako ko je trećeg densiteta da postigne određeni stepen isceljenja ako poseduju odgovarajuću volju, želju i polarnost ili mora da postoji minimalni balans energetskih centara iscelitelja, što je takođe neophodno?
Ra: Ja sam Ra. Bilo koji entitet može u bilo kojem trenutku momentalno da raščisti i izbalansira svoje enrgetske centre. Iako u mnogim slučajevima oni koji su blokirani, oslabljeni i iskvareni mogu kroz ljubav i snagu volje postati MOMENTALNO ISCELITELJI. Da bi bio iscelitelj po prirodi on mora sebe da istrenira u karakternim disciplinama.
Ispitivač: Kako je upotreba magičnog rituala koja je oslobodila magičnu personalnost totaliteta um/telo/duh pomogla? Možete li opširnije da objasnite odgovor koji ste dali u predhodnoj seansi?
Ra: Ja sam Ra. Kada se magični karakter pravilno i efikasno prizove, ja postaje više ja. Tako nastaje most između prostor/vreme i vreme/prostor u kojem magična karaktertistika šestog densiteta doživljava direktan katalizator trećeg densiteta za vreme trajanja seanse.
Ispitivač: Daklem, upućujete na čin, signal ili rešenje izazivanja magične karakternosti što dalje upućuje na posebno predstavljanje i gestikuliranje kako bi se proces vratio u nazad istim koracima kao i na početku prizivanja. Je li ovo tačno?
Ra: Ja sam Ra. To je tačno. Treba to obaviti umom i gestikulacijom takođe ako je od pomoći.
Ispitivač: Za početnika nije neophodno efektivno prizivanja magične personalnosti. Da li postoji određeni trenutak kada se definitivno promeni količina energije i da tada magična personalnost obitava u početniku ili to može da se postigne postepeno dok početnik postaje sve više prilagođen?
Ra: Ja sam Ra. Ovo drugo je tačno.
Ispitivač: Rečeno je da su tri aspekta magične personalnosti moć, ljubav i mudrost. Da li je ovo tačno i da li su ovo jedini primarni aspekti magične personalnosti?
Ra: Ja sam Ra. Tri aspekta magične personalnosti, moć, ljubav i mudrost su tako nazvani da bi se skrenula pažnja na svaki aspekt posebno u toku razvijanja osnovnih oruđa početnika; to jest, njega samog. To u svakom slučaju nije personalnost tri aspekta. To je biće jedinstva, biće šestog densiteta, ekvivalent onome što vi nazivate vaše VIŠE JAi u isto vreme je to ličnost neverovatno bogata raznim iskustvima i delikatnim osećanjima.
Tri aspekta su data kako početnik ne bi zloupotrebio oruđa svog zanata nego im prišao uz izbalansiran centar ljubavi i mudrosti tako tražeći moć kako bi služio.
Ispitivač: Da li je onda tačno da bi dobar način za razvijanje magične personalnosti bile izmenjene meditacije prvo za moć, zatim meditacija ljubavi i onda meditacija mudrosti i zatim nastaviti kruženje u tom pravcu?
Ra: Ja sam Ra. Ovo je zaista pravilna tehnika. U ovoj grupi postoji dodatna pomoć u kojoj svaki entitet manifestuje jednu od ovih kvaliteta u stilu koji se približava arhetipu. Vizualizacija može biti personalizovana i dosta ljubavi i podrške može biti razvijeno unutar grupe.
Ispitivač: Vi ste dali izjavu u predhodnoj seansi da pravi početnik živi sve više onako kakav jeste. Hoćete li objasniti i elaborirati tu izjavu?
Ra: Ja sam Ra. Svaki entitet je KREATOR. Kako entitet postaje sve više svestan sebe, postepeno dolazi do PREKRETNICE na kojoj odlučuje da traži kao ili kao služeći drugima ili kao služeći sam sebi. Tragač postaje početnik kada je izbalansirao energetske centre crvene, narandžaste, žute i plave uz dodatak zelene za pozitivno i tako uputivši se ka indigo radu.
Početnik tako počinje da čini manje preliminarnih ili spoljašnjih poslova i počinje da utiče na unutrašnji rad koji ima veze sa bićem. Kako početnik postaje sve više svesno kristalisan entitet postepeno sve više manifestuje ono što je postojalo od početka vremena; tj., jednog beskrajnog Kreatora.
( Odlomak sa chaneling seanse)
ZABLUDE O INKARNACIJI I REINKARNACIJI
DAVORKA I NJEN SVIJET
ZABLUDE O INKARNACIJI I REINKARNACIJI
Izvod iz knjige
“Saggio sulla maturazione spirituale – Esej o duhovnom sazrevanju”
Andrej Pangos andreapangos@libero.it
Prevela Sandra Eterović
Jedno od najprivlačnijih fantaziranja vezanih za tzv. duhovnost, sigurno je maštanje o inkarnaciji i reinkarnaciji. Verodostojno tumačenje procesa, definisanih kao inkarnacija i reinkarnacija, stimuliše individuaciju Svesti, dok pogrešno i iskrivljeno tumačenje ova dva procesa, «udaljava» od ISTINE i time postaje i prepreka za individuaciju Svesti, tj. za duhovno sazrevanje.
Inkarnacija i reinkarnacija jesu proces koji zaista postoje na nivou iluzije, ali često bivaju tumačeni na pogrešan način. Kada, na primer, čovek čija je Svest Sazrela tvrdi: Ti si u prethodnim životima bio..., govori istinu (da li se Istina može govoriti, odnosno izreći?!), jer čovek čija je Svest Sazrela poznaje sve ljude u svoj njihovoj složenosti: Bog, kao Stvaran «element» čoveka; Svest, kao duhovni proces čoveka; vibracije i energije (um), kao vremenski proces čoveka; fizičko telo, kao prostorni element čoveka.
Kada čovek čija je Svest Sazrela kaže Ti, on se odnosi prvenstveno na Boga, a kada govori o reinkarnaciji on se odnosi na Beskonačnu Svest koja je stalno i neprekidno «inkarnisana» u Svemu i u svima i koja se neprekidno «reinkarniše» u Svemu i u svima. U svakoj kapi Okeana, ima vode Okeana. Do pogrešnog shvatanja dolazi kada se onaj koji sluša ili čita takve izjave poistovećuje sa telom, sa umom ili sa individualnom Svešću i misli da se to Ti odnosi na njega kao individu, odnosno na ono što pojedinac zamišlja da jeste.
KRIŠNA smešeći se, reče mu: ti oplakuješ one koje ne treba oplakivati, mada tvoj govor može da bude razuman; pravi mudraci ne žale ni za živim ni za mrtvim. JA sam od uvek postojao, od uvek si i TI sam postojao i svi ovi vladari i uvek ćemo u budućnosti SVI zajedno postojati.
Kao što Stanovnik tela (Stanovnik tela može se tumačiti kao proces, pojednostavljeno, na relaciji um – fizičko telo pojedinca.) prolazi kroz detinjstvo, zrelo doba i starost u ovom telu, tako isto On (Beskonačna Svest) prelazi u druga tela. (Bhagavad Gita, IRO GRAFOS, Beograd, 1990. str. 2
Ono što Ti u Stvarnosti Jesi, ne rađa se i ne umire, nikad se nije inkarnisalo i nikada se neće reinkarnisati. I ta tvrdnja je verodostojna.
BOG se ne rađa i ne umire, ne inkarnira i ne reinkarnira. Inkarnacija i reinkarnacija su procesi vezani za ILUZIJE zvane začeće, rađanje, život i smrt. Ova četiri oblika iluzije izgledaju stvarni «samo» onome ko Sebe ne poznaje kao Stvarnost (Bog) i zato zavarava sebe da je telo i um, odnosno Svest. U Stvar(nost)i, odnosno za Boga, nema nikakvog začeća, nikakvog rađanja, nikakvog života, nikakve smrti. Zato nema nikakve inkarnacije i/ili reinkarnacije.
Da bi se shvatilo «ko se je bilo u prethodnom životu», odnosno šta su zaista inkarnacija i reinkarnacija, potrebno je prvo pitati se: Ko ja?, Ja ko?, KO SAM JA ?, Ko Sam u Stvar(nost)i Ja?, Ko je taj koji postavlja ovo pitanje?.
Da bi sebi odgovorili na odgovarajući način potrebno je Znati Sebe kao Boga, inače će svaki odgovor imati nepostojan i samo statistički značaj. Zna se jedan procenat više nego pre, ali se u stvari ne zna ništa, odnosno samo se promenio oblik soptvenog neznanja. (A pitanje je: čije je to neznanje?) Sve dok se zamišlja da se je telo, um i Svest može samo da se zamišlja da se Zna. Obzirom da je i samo razumevanje samo puko fantaziranje na nivou (iluzornog) intelekta, bilo bi dobro pitati se koliko je imaginarno i zabljeskujuće zamišljanje da se je shvatilo, a bez da se je prethodno Spoznalo Sebe kao Boga.
Naravno, obzirom da su za Spoznaju Boga potrebna najmanje dva elementa (Bog i onaj koji spoznaje Boga), a Bog Jeste Jedina Stvarnost, nema ko može da Spozna Boga. Spoznaja Boga, odnosno Znanje Sebe kao Boga, je samo puka iluzija. Bog se može samo Biti i ne može se Biti ništa drugo nego Bog. Samo Bog Jeste (Stvaran). Čoveku preostaje mogućnost da uzaludno fantazira o stvarnosti sopstvene individualnosti i Individualnosti i da sam sebe zaluđuje da je neko i nešto.
Stvarni «deo» tebe je Bog i kao Bog, u Stvar(nost)i, nisi se nikad manifestovao, a kamoli inkarnisao ili reinkarnisao. Čitava Kreacija (Svest – vibracije – energije – materija) se kao samostvorena iluzija događa u Tebi (Bogu). Beskonačna Kreacija: nepostojani san kojega u Stvar(nost)i nema. Jedan beskonačni san koji sam sebe sanja. Bog se nije nikada rodio niti će ikada umreti. Kako bi onda Ti mogao da se inkarniraš ili reinkarniraš?!
Kao Beskonačna Svest ti si i «Matrica» Svega, pa i Same Matrice. Zato se ti kao Beskonačna Svest «inkarniraš» i jesi uvek i neprekidno «inkarnisan» u Svemu i u svima. Kao Beskonačna Svest, ti Beskonačno Postojiš kao Okean u kojem su i (prividne) kapi (prividnih) individualnih Svesti. Kao Beskonačna Svest sadržiš sve (prividne) kapi i nezavisno od stanja tih kapi, ti kao Okean Beskonačno i Večno Postojiš.
Kao individualna Svest, ti si sastavni i nedeljivi deo Beskonačne Svesti, jedna kap Okeana putem koje se Okean manifestuje. U stvari, Individualna Svest je jednaka Beskonačnoj Svesti. Individualna Svest je u stvari koncept koji proizlazi iz identifikacije čoveka sa telom i umom (mislima, osećanjima ali i drugim vibratorno-energetksim procesima). To ne znači da nema procesa kao što je onaj koji se može nazvati individualna Svest. Takav proces, odnosno zbir procesa, postoji u okviru Beskonačne Svesti kao osnovni model konstituisanja, harmonizovanja i dekonstituisanja (transformisanja) vibracija pojedinca, a time i njegovih energija i njegovog fizičkog tela. Sazrevanjem (sopstvene) Svesti, pojedinac spoznaje da je u stvari ono što je nazivao individualna Svest, proces koji je neodvojiv od Beskonačne Svesti i jednak Beskonačnoj Svesti. Sazrevanjem (sopstvene) Svesti pojedinac se sve više uverava da je uzimanje u obzir individualne Svesti kao posebnog elementa, bilo samo posledica neosvešćenosti sopstvene individualnosti, prvenstveno neosvešćenosti uma.
Kao, recimo tako, individualna Svest ovo je tvoja prva, jedina i poslednja inkarnacija. Posebnost «tvoje» individualne Svesti određena je pre svega «tvojim» Genetskim Kodom (koji predstavlja skup procesa u okviru Svesti, odnosno jeste sama Svest), a koji počinje da se realizuje od trenutka začeća. Termin Genetski Kod korišćen u ovom tekstu, nije isto što se obično definiše kao Genetski Kod, u smislu klasične naučne definicije. U trenutku začeća, ti nemaš nikakvih impresija i time nemaš ni impresije vezane za tvoje tobožnje prethodne živote.
Kao individua dakle, imaš samo jedan život: jedanput si bio začet, jedanput se rađaš, jedanput umireš i tokom ovog ciklusa imaš mogućnost da ti Svest Sazri, tj. da Spoznaš Sebe definitivno i potpuno kao Boga. U svemu tome, ne sme se zaboraviti da je Individualna Svest jednaka Beskonačnoj Svesti, odnosno da u stvari nema nikakve individualne Svesti i da postoji samo jedna jedina i nedeljiva Beskonačna Svest. Što takođe znači da je Kreacija (proces na relaciji Beskonačna Svest – Univerzum) prava Individualnost svakog čoveka. Individualnost svakog pojedinca jednaka je Kreaciji. Takođe, bitno je znati, još bolje Znati, da U Stvar(nost)i nema nikakve Beskonačne Svesti. Samo Bog Jeste (Stvaran).
Što se tiče uma, koji je sam po sebi «samo» zbir vibracija i energija, u trenutku smrti prekida se «veza» između čula i tzv. individualne Svesti. Tada um prestaje da postoji kao «pravi», recimo tako, «aktivan» um. Posle smrti, energetsko - vibratorna struktura uma preminulog «ujedinjuje» se sa njegovim drugim energetsko – vibratornim strukturama (Duša, aura, Svetleće telo...) sve do formiranja jedinstvene strukture koja se potom postepeno raspršuje, odnosno gubi individualni pečat.
Samo retki pojedinci čija Svest nije Sazrela pre smrti ili u trenutku smrti, bivaju dovoljno zreli da se sazrevanje njihove Svesti nastavi posle njihove fizičke smrti pomoću te energetsko – vibratorne strukture, ali ni u jednom slučaju ta energetsko – vibratorna struktura se, da tako kažemo, reinkarnira. Takođe se Zrela Svest nikada više ne inkarnira kao pojedinac, jer za to nema nikakve potrebe. Zrela Svest je Spoznala Stvarnost i time je dovela do kraja svoju «Misiju». Naravno, kao Beskonačni i Večni Proces, Zrela Svest postoji Večno na nivou Beskonačne Svesti i u ovom smislu je Zrela Svest stalno inkarnisana u svemu i u svima.
Dakle, Beskonačna Svest se stalno reinkarnira, a tzv. individualna Svest se inkarnira samo jednom. Tačnije rečeno, Beskonačna Svest je stalno inkarnirana u svemu i u svima, a davanje značaja individualnoj Svesti proizlazi iz poistovećivanja sa telom i sa umom.
Neko bi mogao i da se usprotivi, tvrdeći: Pa odakle mi onda sva ova osvešćenost i zrelost, pa još i toliko veća u odnosu na «prosečnog čoveka? Nisam je mogao valjda dobiti svu odjedanput! Mora da je ona nasleđe koje sam sakupio u prethodnim životima. U ovakvim i sličnim slučajevima, dobro je upitati se: Da li sam zaista toliko svestan, odnosno zreo, ili samo zamišljam da sam toliko svestan i zreo? Istinska Svesnost isključuje ovu vrstu pitanja. Pa na kraj krajeva, i sama svesnost i zrelost samo su iluzije, odnosno fantaziranja čoveka koji nije Spoznao Boga kao Jedinu Stvarnost i sebe poistiovećuje sa telom, sa umom i sa Svešću, što je deo lične halucinacije u halucinaciji zvanoj Kreacija.
Fantazije o reinkarnaciji individualnosti mogu izgledati očaravajuće i mogu da pruže olakšanje čoveku neosvešćenog uma, odnosno čoveku koji ne Raspoznaje Stvarnosti (Boga) od iluzije (Kreacije): Imam puno života, sledeći će biti..., ali u laži su kratke noge, a za Sazrevanje su potrebne veoma dugačke noge da bi se «stiglo» «prvo» do Večnosti, a «onda» do Boga koji je Izvor Večnosti. Zašto gubiti vreme sa beskorisnim pitanjima, kao: Ko sam bio u prethodnom životu? Ovo pitanje može biti korisno u slučaju da vodi ka spoznaji sebe kao Beskonačne Svesti, ali ipak to nije Krajnja Spoznaja. Beskonačna Svest je ipak samo u domenu iluzije. Beskonačno Znanje, Beskonačna Ljubav i Beskonačna Moć, tj Tri Bića koje sačinjavaju Beskonačnu Svest, samo su iluzija. Svaki čovek je u Stvar(nost)i Bog, odnosno, Bog je Stvaran «element» svakog čoveka kao i Svega. Bog je (Nepromenljivi) «Izvor» (promenljivTe) Beskonačne Svesti. Bog Jeste (Stvaran), a Svest nije (Stvarna). To je Krajnja Spoznaja, koje u Stvar(nost)i nema, jer u Stvar(nost)i nema ko bi mogao to Spoznati, obzirom da samo Bog Jeste.
Život i smrt samo su jedan san. Sanja se da se je začeti, da se je rođeni, da se je živi, da se mora umreti i zatim da se je mrtvi. Preciznije, preminuli ne može da sanja da je mrtav, jer mu nedostaju neophodni instrumenti [procesi na relaciji: Svest – vibracije i energije (um) – materia (fizičko telo)] za individualno sanjanje u okviru sna zvanog Kreacija. Samo živi ljudi mogu da sanjaju da je neko umro. U tom pogledu, krajnji domet sanjanja da se je živ, je sanjanje da se umire.
Mnogo unosnije-isplatljivije nego maštanje o tzv. prethodnim životima, jeste ulaganje u pitanja o Sebi: Ko Sam Ja u Stvar(nost)i? Spoznajući Sebe kao Boga - Stvarnost, Spoznaje se da u Stvar(nost)i nema nikakvog života, a time nema ni nikakve smrti, niko se ne inkarnira i dakle niko se ne može ni reinkarnisati. Pa i pored svega ovoga, ipak postoje čak i čitave nacije koje od «doktrine» o reinkarnaciji prave istinu na kojoj zasnivaju čitav život, pa i socijalni sistem.
Želiš li da «tebi», recimo tako, Sazri Svest? Onda, između ostalog, prestani da sanjaš reinkarnaciju i slične snove. Spoznaj Sebe kao Boga i sve sumnje i svi strahovi će se raspršiti kao ništa, jer oni i jesu ništa koje ti zamišljaš kao nešto. Čovek koji ne Raspoznaje Stvarnosti od iluzije zamišlja svašta, a u Stvar(nost)i, nema ničega. Čemu brinuti se? Bog koji Ti u Stvar(nost) i Jesi, više je nego Večan. «On» Jeste – «Ti» Jesi, Jedina Stvarnost.
Niko se ne rađa i niko ne umire. Ti Jesi «iznad i izvan» života i smrti. Ti Jesi «iznad i izvan» Beskonačnosti i Večnosti. Ti Jesi Stvarnost. Što više budeš davao prostora Istini više ćeš imati mogućnosti da Spoznaš sebe kao Stvarnost «iznad i izvan» svake Istine.
TI JESI SVE ŠTO POSTOJI.
ZABLUDE O INKARNACIJI I REINKARNACIJI
Izvod iz knjige
“Saggio sulla maturazione spirituale – Esej o duhovnom sazrevanju”
Andrej Pangos andreapangos@libero.it
Prevela Sandra Eterović
Jedno od najprivlačnijih fantaziranja vezanih za tzv. duhovnost, sigurno je maštanje o inkarnaciji i reinkarnaciji. Verodostojno tumačenje procesa, definisanih kao inkarnacija i reinkarnacija, stimuliše individuaciju Svesti, dok pogrešno i iskrivljeno tumačenje ova dva procesa, «udaljava» od ISTINE i time postaje i prepreka za individuaciju Svesti, tj. za duhovno sazrevanje.
Inkarnacija i reinkarnacija jesu proces koji zaista postoje na nivou iluzije, ali često bivaju tumačeni na pogrešan način. Kada, na primer, čovek čija je Svest Sazrela tvrdi: Ti si u prethodnim životima bio..., govori istinu (da li se Istina može govoriti, odnosno izreći?!), jer čovek čija je Svest Sazrela poznaje sve ljude u svoj njihovoj složenosti: Bog, kao Stvaran «element» čoveka; Svest, kao duhovni proces čoveka; vibracije i energije (um), kao vremenski proces čoveka; fizičko telo, kao prostorni element čoveka.
Kada čovek čija je Svest Sazrela kaže Ti, on se odnosi prvenstveno na Boga, a kada govori o reinkarnaciji on se odnosi na Beskonačnu Svest koja je stalno i neprekidno «inkarnisana» u Svemu i u svima i koja se neprekidno «reinkarniše» u Svemu i u svima. U svakoj kapi Okeana, ima vode Okeana. Do pogrešnog shvatanja dolazi kada se onaj koji sluša ili čita takve izjave poistovećuje sa telom, sa umom ili sa individualnom Svešću i misli da se to Ti odnosi na njega kao individu, odnosno na ono što pojedinac zamišlja da jeste.
KRIŠNA smešeći se, reče mu: ti oplakuješ one koje ne treba oplakivati, mada tvoj govor može da bude razuman; pravi mudraci ne žale ni za živim ni za mrtvim. JA sam od uvek postojao, od uvek si i TI sam postojao i svi ovi vladari i uvek ćemo u budućnosti SVI zajedno postojati.
Kao što Stanovnik tela (Stanovnik tela može se tumačiti kao proces, pojednostavljeno, na relaciji um – fizičko telo pojedinca.) prolazi kroz detinjstvo, zrelo doba i starost u ovom telu, tako isto On (Beskonačna Svest) prelazi u druga tela. (Bhagavad Gita, IRO GRAFOS, Beograd, 1990. str. 2
Ono što Ti u Stvarnosti Jesi, ne rađa se i ne umire, nikad se nije inkarnisalo i nikada se neće reinkarnisati. I ta tvrdnja je verodostojna.
BOG se ne rađa i ne umire, ne inkarnira i ne reinkarnira. Inkarnacija i reinkarnacija su procesi vezani za ILUZIJE zvane začeće, rađanje, život i smrt. Ova četiri oblika iluzije izgledaju stvarni «samo» onome ko Sebe ne poznaje kao Stvarnost (Bog) i zato zavarava sebe da je telo i um, odnosno Svest. U Stvar(nost)i, odnosno za Boga, nema nikakvog začeća, nikakvog rađanja, nikakvog života, nikakve smrti. Zato nema nikakve inkarnacije i/ili reinkarnacije.
Da bi se shvatilo «ko se je bilo u prethodnom životu», odnosno šta su zaista inkarnacija i reinkarnacija, potrebno je prvo pitati se: Ko ja?, Ja ko?, KO SAM JA ?, Ko Sam u Stvar(nost)i Ja?, Ko je taj koji postavlja ovo pitanje?.
Da bi sebi odgovorili na odgovarajući način potrebno je Znati Sebe kao Boga, inače će svaki odgovor imati nepostojan i samo statistički značaj. Zna se jedan procenat više nego pre, ali se u stvari ne zna ništa, odnosno samo se promenio oblik soptvenog neznanja. (A pitanje je: čije je to neznanje?) Sve dok se zamišlja da se je telo, um i Svest može samo da se zamišlja da se Zna. Obzirom da je i samo razumevanje samo puko fantaziranje na nivou (iluzornog) intelekta, bilo bi dobro pitati se koliko je imaginarno i zabljeskujuće zamišljanje da se je shvatilo, a bez da se je prethodno Spoznalo Sebe kao Boga.
Naravno, obzirom da su za Spoznaju Boga potrebna najmanje dva elementa (Bog i onaj koji spoznaje Boga), a Bog Jeste Jedina Stvarnost, nema ko može da Spozna Boga. Spoznaja Boga, odnosno Znanje Sebe kao Boga, je samo puka iluzija. Bog se može samo Biti i ne može se Biti ništa drugo nego Bog. Samo Bog Jeste (Stvaran). Čoveku preostaje mogućnost da uzaludno fantazira o stvarnosti sopstvene individualnosti i Individualnosti i da sam sebe zaluđuje da je neko i nešto.
Stvarni «deo» tebe je Bog i kao Bog, u Stvar(nost)i, nisi se nikad manifestovao, a kamoli inkarnisao ili reinkarnisao. Čitava Kreacija (Svest – vibracije – energije – materija) se kao samostvorena iluzija događa u Tebi (Bogu). Beskonačna Kreacija: nepostojani san kojega u Stvar(nost)i nema. Jedan beskonačni san koji sam sebe sanja. Bog se nije nikada rodio niti će ikada umreti. Kako bi onda Ti mogao da se inkarniraš ili reinkarniraš?!
Kao Beskonačna Svest ti si i «Matrica» Svega, pa i Same Matrice. Zato se ti kao Beskonačna Svest «inkarniraš» i jesi uvek i neprekidno «inkarnisan» u Svemu i u svima. Kao Beskonačna Svest, ti Beskonačno Postojiš kao Okean u kojem su i (prividne) kapi (prividnih) individualnih Svesti. Kao Beskonačna Svest sadržiš sve (prividne) kapi i nezavisno od stanja tih kapi, ti kao Okean Beskonačno i Večno Postojiš.
Kao individualna Svest, ti si sastavni i nedeljivi deo Beskonačne Svesti, jedna kap Okeana putem koje se Okean manifestuje. U stvari, Individualna Svest je jednaka Beskonačnoj Svesti. Individualna Svest je u stvari koncept koji proizlazi iz identifikacije čoveka sa telom i umom (mislima, osećanjima ali i drugim vibratorno-energetksim procesima). To ne znači da nema procesa kao što je onaj koji se može nazvati individualna Svest. Takav proces, odnosno zbir procesa, postoji u okviru Beskonačne Svesti kao osnovni model konstituisanja, harmonizovanja i dekonstituisanja (transformisanja) vibracija pojedinca, a time i njegovih energija i njegovog fizičkog tela. Sazrevanjem (sopstvene) Svesti, pojedinac spoznaje da je u stvari ono što je nazivao individualna Svest, proces koji je neodvojiv od Beskonačne Svesti i jednak Beskonačnoj Svesti. Sazrevanjem (sopstvene) Svesti pojedinac se sve više uverava da je uzimanje u obzir individualne Svesti kao posebnog elementa, bilo samo posledica neosvešćenosti sopstvene individualnosti, prvenstveno neosvešćenosti uma.
Kao, recimo tako, individualna Svest ovo je tvoja prva, jedina i poslednja inkarnacija. Posebnost «tvoje» individualne Svesti određena je pre svega «tvojim» Genetskim Kodom (koji predstavlja skup procesa u okviru Svesti, odnosno jeste sama Svest), a koji počinje da se realizuje od trenutka začeća. Termin Genetski Kod korišćen u ovom tekstu, nije isto što se obično definiše kao Genetski Kod, u smislu klasične naučne definicije. U trenutku začeća, ti nemaš nikakvih impresija i time nemaš ni impresije vezane za tvoje tobožnje prethodne živote.
Kao individua dakle, imaš samo jedan život: jedanput si bio začet, jedanput se rađaš, jedanput umireš i tokom ovog ciklusa imaš mogućnost da ti Svest Sazri, tj. da Spoznaš Sebe definitivno i potpuno kao Boga. U svemu tome, ne sme se zaboraviti da je Individualna Svest jednaka Beskonačnoj Svesti, odnosno da u stvari nema nikakve individualne Svesti i da postoji samo jedna jedina i nedeljiva Beskonačna Svest. Što takođe znači da je Kreacija (proces na relaciji Beskonačna Svest – Univerzum) prava Individualnost svakog čoveka. Individualnost svakog pojedinca jednaka je Kreaciji. Takođe, bitno je znati, još bolje Znati, da U Stvar(nost)i nema nikakve Beskonačne Svesti. Samo Bog Jeste (Stvaran).
Što se tiče uma, koji je sam po sebi «samo» zbir vibracija i energija, u trenutku smrti prekida se «veza» između čula i tzv. individualne Svesti. Tada um prestaje da postoji kao «pravi», recimo tako, «aktivan» um. Posle smrti, energetsko - vibratorna struktura uma preminulog «ujedinjuje» se sa njegovim drugim energetsko – vibratornim strukturama (Duša, aura, Svetleće telo...) sve do formiranja jedinstvene strukture koja se potom postepeno raspršuje, odnosno gubi individualni pečat.
Samo retki pojedinci čija Svest nije Sazrela pre smrti ili u trenutku smrti, bivaju dovoljno zreli da se sazrevanje njihove Svesti nastavi posle njihove fizičke smrti pomoću te energetsko – vibratorne strukture, ali ni u jednom slučaju ta energetsko – vibratorna struktura se, da tako kažemo, reinkarnira. Takođe se Zrela Svest nikada više ne inkarnira kao pojedinac, jer za to nema nikakve potrebe. Zrela Svest je Spoznala Stvarnost i time je dovela do kraja svoju «Misiju». Naravno, kao Beskonačni i Večni Proces, Zrela Svest postoji Večno na nivou Beskonačne Svesti i u ovom smislu je Zrela Svest stalno inkarnisana u svemu i u svima.
Dakle, Beskonačna Svest se stalno reinkarnira, a tzv. individualna Svest se inkarnira samo jednom. Tačnije rečeno, Beskonačna Svest je stalno inkarnirana u svemu i u svima, a davanje značaja individualnoj Svesti proizlazi iz poistovećivanja sa telom i sa umom.
Neko bi mogao i da se usprotivi, tvrdeći: Pa odakle mi onda sva ova osvešćenost i zrelost, pa još i toliko veća u odnosu na «prosečnog čoveka? Nisam je mogao valjda dobiti svu odjedanput! Mora da je ona nasleđe koje sam sakupio u prethodnim životima. U ovakvim i sličnim slučajevima, dobro je upitati se: Da li sam zaista toliko svestan, odnosno zreo, ili samo zamišljam da sam toliko svestan i zreo? Istinska Svesnost isključuje ovu vrstu pitanja. Pa na kraj krajeva, i sama svesnost i zrelost samo su iluzije, odnosno fantaziranja čoveka koji nije Spoznao Boga kao Jedinu Stvarnost i sebe poistiovećuje sa telom, sa umom i sa Svešću, što je deo lične halucinacije u halucinaciji zvanoj Kreacija.
Fantazije o reinkarnaciji individualnosti mogu izgledati očaravajuće i mogu da pruže olakšanje čoveku neosvešćenog uma, odnosno čoveku koji ne Raspoznaje Stvarnosti (Boga) od iluzije (Kreacije): Imam puno života, sledeći će biti..., ali u laži su kratke noge, a za Sazrevanje su potrebne veoma dugačke noge da bi se «stiglo» «prvo» do Večnosti, a «onda» do Boga koji je Izvor Večnosti. Zašto gubiti vreme sa beskorisnim pitanjima, kao: Ko sam bio u prethodnom životu? Ovo pitanje može biti korisno u slučaju da vodi ka spoznaji sebe kao Beskonačne Svesti, ali ipak to nije Krajnja Spoznaja. Beskonačna Svest je ipak samo u domenu iluzije. Beskonačno Znanje, Beskonačna Ljubav i Beskonačna Moć, tj Tri Bića koje sačinjavaju Beskonačnu Svest, samo su iluzija. Svaki čovek je u Stvar(nost)i Bog, odnosno, Bog je Stvaran «element» svakog čoveka kao i Svega. Bog je (Nepromenljivi) «Izvor» (promenljivTe) Beskonačne Svesti. Bog Jeste (Stvaran), a Svest nije (Stvarna). To je Krajnja Spoznaja, koje u Stvar(nost)i nema, jer u Stvar(nost)i nema ko bi mogao to Spoznati, obzirom da samo Bog Jeste.
Život i smrt samo su jedan san. Sanja se da se je začeti, da se je rođeni, da se je živi, da se mora umreti i zatim da se je mrtvi. Preciznije, preminuli ne može da sanja da je mrtav, jer mu nedostaju neophodni instrumenti [procesi na relaciji: Svest – vibracije i energije (um) – materia (fizičko telo)] za individualno sanjanje u okviru sna zvanog Kreacija. Samo živi ljudi mogu da sanjaju da je neko umro. U tom pogledu, krajnji domet sanjanja da se je živ, je sanjanje da se umire.
Mnogo unosnije-isplatljivije nego maštanje o tzv. prethodnim životima, jeste ulaganje u pitanja o Sebi: Ko Sam Ja u Stvar(nost)i? Spoznajući Sebe kao Boga - Stvarnost, Spoznaje se da u Stvar(nost)i nema nikakvog života, a time nema ni nikakve smrti, niko se ne inkarnira i dakle niko se ne može ni reinkarnisati. Pa i pored svega ovoga, ipak postoje čak i čitave nacije koje od «doktrine» o reinkarnaciji prave istinu na kojoj zasnivaju čitav život, pa i socijalni sistem.
Želiš li da «tebi», recimo tako, Sazri Svest? Onda, između ostalog, prestani da sanjaš reinkarnaciju i slične snove. Spoznaj Sebe kao Boga i sve sumnje i svi strahovi će se raspršiti kao ništa, jer oni i jesu ništa koje ti zamišljaš kao nešto. Čovek koji ne Raspoznaje Stvarnosti od iluzije zamišlja svašta, a u Stvar(nost)i, nema ničega. Čemu brinuti se? Bog koji Ti u Stvar(nost) i Jesi, više je nego Večan. «On» Jeste – «Ti» Jesi, Jedina Stvarnost.
Niko se ne rađa i niko ne umire. Ti Jesi «iznad i izvan» života i smrti. Ti Jesi «iznad i izvan» Beskonačnosti i Večnosti. Ti Jesi Stvarnost. Što više budeš davao prostora Istini više ćeš imati mogućnosti da Spoznaš sebe kao Stvarnost «iznad i izvan» svake Istine.
TI JESI SVE ŠTO POSTOJI.
VIDETI BOGA U SVEMU
DAVORKA I NJEN SVIJET
VIDETI BOGA U SVEMU
Bog se u svakom trenutku iznova rađa unutar tebe – u onome što govoriš, u onome što radiš i u onome što postaješ, Bog ti stalno dolazi u novom obliku. Sa svakom novom mišlju, svakom novom idejom, možeš osetiti da je novi Bog osvanuo, novi Bog se rodio. A šta On radi? Vodi te od manjeg znanja ka većem Znanju. U času tvog roðenja, Bog je bio roðen unutar tebe. Bog se sada u svakom trenutku ponovo raða unutar tebe, čineći te boljim, čednijim, mudrijim i ispunjenijim. Tvoje najbolje osobine su osobine koje potiču od Boga.
Iza mojih skrivenih suza
Bog priprema Sebe
Za novo svitanje.
Bog je u svakome, ali nije svako sposoban da vidi Boga u sebi. čovek može da vidi Boga samo kada plače za Njim. Oni koji plaču za Bogom i mole se Bogu mogu da ostvare Boga. Svako oseća glad, ali onaj ko ima para da kupi hranu može da jede. Slično tome, svako ima Boga unutar sebe, ali samo onaj ko ima unutrašnji plač može da vidi Boga.
Ako celo tvoje srce
Vapi za Bogom,
Onda će ti doći
Celo Božije Srce.
Zašto osećam više božanstvenosti u cvetu nego u komadu drveta? Nije li božanstvo u svemu?
Božanstvenost jeste u svemu. Bog se ispoljava u meni i kroz mene, u tebi i kroz tebe, u i kroz sve i svakoga. Ali u nekim stvarima ili u nekim pojedincima vidimo da je ta božanstvenost potpunije ispoljena. Ono što zoveš tamom u sebi beskonačno malu količinu svetlosti. U ovoj sobi ti vidiš svetlost, ali ova svetlost može odmah da se uveća. Svetlosti nema kraja. Postoji blistava svetlost, bezgranična svetlost, beskonačna Svetlost.
U svesti cveta Bog je želeo da uspostavi odreðenu količinu lepote. Bog nije osećao da je neophodno da učini ovaj zid ili parče drveta tako lepim kao što je cvet. Ali, to ne znači da Bog nije dobar prema drvetu ili zidu. U nekoj predstavi mogu učestvuju kralj i sluga. Takoðe, učestvuju i obični podanici. Sve ove različite uloge su neophodne. Ne možeš napraviti predstavu samo sa kraljevima. Ne, trebaće ti kraljevi, ministri, podanici i tako dalje da bi predstava bila dobra.
U Božjoj tvorevini, takoðe, neophodne su mnoge različite stvari. Ako Bog želi da Ga ceniš zbog Njegove Lepote, onda će pred tebe postaviti cvet, ili zvezde, ili najlepše dete. Ako želi da Ga ceniš zbog Njegove Snage, onda će Bog odmah pred tebe postaviti slona ili lava. Ako želi da Ga ceniš zbog Njegove Prostranosti, onda će odmah doneti prostrano nebo ili more ispred tebe. S druge strane, ako Bog želi da Ga uvažiš zbog Njegovog beskonačno malog, najsićušnijeg dela, onda će te navesti da razmišljaš o atomu. Prema tome, Bog odlučuje o načinu na koji želi da Ga uvažiš. Bog ima sve aspekte; ima sve osobine. Ali, On može da odluči da želi da Ga ceniš na neki odreðeni način pre nego na neki drugi.
Danas Bog može da želi da Ga ceniš zbog Lepote, sutra može da želi Ga ceniš zbog Mira, a prekosutra može da želi da Ga ceniš zbog Snage. Na koji god način bi trebalo da Ga ti ceniš, Bog će istaknuti TAJ odreðeni aspekt u tvojoj svesti.
Božje Prisustvo
U svojoj um-pećini,
U svojoj srce-sobi,
U svojoj život-ulici
Vidim, jasno vidim!
Stoga, osećam da se
Dani mog Bogoostvarenja
Brzo približavaju.
U svojoj potrazi za Bogom sam otkrio da je On svuda oko mene i unutar mene. Jedinstvo sa Njim postaje veoma razumljivo. Ono što me zbunjuje je ODVOJENOST. U čemu je smisao odvojenosti?
Ako vidiš i osećaš Boga oko sebe i unutar sebe, kako onda možeš imati osećaj odvojenosti?
Srce je u meni; duša je u meni. Ako je nešto van moga tela, onda mogu imati osećaj odvojenosti. Ali, ne mogu da odvojim moje srce od moga tela ili od sebe, jer su moje telo i moje srce nerazdvojni jedno od drugog i od mog života. Ako odvojim jedno od drugog, onda uopšte ne postojim. Ako zaista osećaš Boga unutar sebe, tada ne može postojati osećaj odvojenosti.
U stvari, ti u ovom trenutku živiš u srcu i osećaš Božje Prisustvo u sebi, ali u sledećem trenutku živiš u fizičkom umu. Tada sumnjaš u svoje sopstveno postojanje i sumnjaš u stvarnost koju si upravo iskusio. Kada počneš da SUMNJAŠ, javlja se osećaj ODVOJENOSTI. U tom trenutku osećaš da gubiš nešto, da si odvojen od nečega. Ali, ne gubiš ništa. Kada jednom dobiješ nešto, ono je tu, u tebi. Ali, ako ne znaš kako da ga sve vreme koristiš po svojoj slobodnoj volji, onda osećaš da si ga izgubio.
Kada se rano ujutru moliš, ti osećaš Božje Prisustvo u sebi i oko sebe. Zatim, kada uðeš u metež života, možda i ZABORAVIŠ da Bog postoji. U trenutku kada zaboraviš, imaš osećaj odvojenosti. Taj osećaj odvojenosti, međutim, ne nastaje zbog odsustva Boga u tebi. On je prisutan u tebi, ali u tebe ulazi NEZNANJE i prekriva tvoju svest, koja ti je nekoliko sati ranije toga jutra pomogla da se poistovetiš sa Bogom i osetiš nerazdvojno jedinstvo sa Njim.
Zbog toga mi iznutra pokušavamo da se stalno molimo ili meditiramo. Spolja je to nemoguće. Moramo da ostanemo na zemlji. Moramo da idemo u kancelariju; moramo da idemo u školu; moramo da se bavimo raznovrsnim aktivnostima. Ali, u umu, u srcu, možemo da radimo šta god želimo. Spolja možemo da razgovaramo sa prijateljima i radimo sve što je neophodno u našem svakodnevnom životu, ali unutra možemo zadržati živo Prisustvo Boga.
Pošto u sebi imamo dušu, osećamo da smo božanski; pošto u sebi imamo srce koje teži, osećamo da smo božanski. A isto tako, kada iza|emo u spoljašnji svet i družimo se sa našim prijateljima, moramo da pamtimo – ne zbog svog ponosa ili taštine, već zato što nam je to neophodno potrebno – da smo od Božanskog i za Božansko.
Božja Samilost postoji
U svakom tvom životnom iskustvu,
Verovao ti u to ili ne.
Moramo da osetimo božanstvenost ne samo u SEBI, već i u DRUGIMA. Jer, na ovaj način možemo da osetimo jedinstvo sa Svevišnjim u čovečanstvu. Jedan od načina da osetimo jedinstvo sa drugima je da osetimo da smo SVE.
Ali, tada možemo pomisliti da smo nadmoćniji od svih ostalih, a tako ćemo samo promašiti svoj cilj. Ako osećamo da smo samo mi božanski, da samo mi posedujemo božanstvenost, dok drugi gaje nebožanske sile, smesta će nastati sukob.
Ali, ako osećamo da smo od Izvora, onda ćemo pokušati da vidimo Božansko u drugima. Ako osećamo da smo božanski, ako možemo da vidimo Božansko u drugima dok pričamo i družimo se sa njima, tada se naša božanstvenost i njihova božanstvenost neće svaðati ili sukobljavati. Kada osećamo da smo božanski, to je potpuno tačno. Ali, u isto vreme moramo da osećamo da su i drugi podjednako božanski.
Naš problem je u tome što uglavnom to NE OSEĆAMO. Dok se molimo kod kuće, vidimo i osećamo da je Bog naš. Ali, čim izaðemo iz kuće i pogledamo druge, mi ne pokušavamo da vidimo Boga u njima. Mi pokušavamo da u njima vidimo nesavršenost, nešto što ne liči na nas. Posle meditacije, izlazimo iz srca i ulazimo u um, ili ulazimo u vital. Onda pokušavamo da razdvojimo sebe od drugih i da druge vidimo kao nebožanske.
Ali, ako možemo da ponesemo božanstvenost koju smo videli i osetili tokom MEDITACIJE kod kuće kada izaðemo u svet, i ako pokušamo da vidimo istu tu božanstvenost u drugima, tada nema osećaja odvojenosti. A ako u drugima vidimo istu stvar koju osećamo u sebi, onda nećemo nikad propustiti Božje Prisustvo. Nećemo nikad izgubiti osećaj jedinstva sa Bogom.
Svaki put kada se duševno molim
I samodajuće meditiram,
Vidim svog Gospoda Svevišnjeg kako cveta
Divno i blistavo
Unutar mog srca.
Šta je uzrok ove razdvojenosti izmeðu čoveka i Boga?
Uzrok ove razdvojenosti je NEZNANJE. Mi osećamo da će nam „ja" i „moje" pružiti stvarnu radost. To je kao od dece. Ako je neko dete veoma energično, živahno ili agresivno, osećaće zadovoljstvo samo ako udari nekoga ili polomi nešto. To je njegovo zadovoljenje, to je njegov mir. Ali odraslu osobu raduje samo ako ostane spokojna, mirna i tiha. Na nesreću, svaki pojedinac oseća da može biti srećan ako zadrži svoju individualnost i ličnost. Ali, to je POGREŠNO. Možemo biti srećni jedino ako uđemo u sveopštost. Individualnost i ličnost crpu zadovoljenje jedino iz sveopštosti. Sićušna kap, kada u uðe u okean i izgubi svoju individualnost i ličnost, postaje isto što i beskonačni okean. Ali pre toga, ako se bori za svoje sopstveno pojedinačno postojanje, šta može da učini kao sićušna kap? Prema tome, neznanje unutar te kapi je navodi da oseća da može biti zadovoljena zadržavajući osećaj odvojenosti, što je besmisleno.
Moj Gospode, da li postoji trenutak
U kome me ne voliš?
„Da. Dete moje, postoji."
Kada, Gospode moj, kada?
„Kada misliš da nisi
Bog u začetku".
Šta je sa činjenicom da svi mi živimo u pojedinačnim domovima i vršimo različite dužnosti i stvari slične tome? Nije li razdvojenost baš tu?
Jeste, ali to ne predstavlja individualnost; to je samo neophodnost koja proizilazi iz toga što svako ima svoje dužnosti. Rukom pišem, ustima jedem, očima vidim. Iako čine različite stvari, sve su to delovi mog tela. Svaki pojedinac će činiti ono što bi trebalo da čini, ali ne sa osećajem EGA. Činiće to sa osećajem JEDINSTVA.
Bog mi je dao sposobnost da uradim odreðenu stvar. Tebi je dao sposobnost da uradiš nešto drugo. Hajde da udružimo naše sposobnosti. Ja neću tvrditi da je moja sposobnost vrednija od tvoje, a ti nećeš tvrditi da je tvoja sposobnost jedina sposobnost koju vredi imati.
Problem sa svetom je što svako oseća da je beskonačno važniji od svih ostalih. Problem počinje kada se ti držiš svojih sposobnosti, ja se držim svojih, i kada ne objedinimo naše sposobnosti.
Teži duševno i besano.
Videćeš da će
Ruka vremena koja barata smrću
Biti preobražena u
Srce vremena kojim teče život.
“Bog je...“ - Šri Činmoj
Bog se u svakom trenutku iznova rađa unutar tebe – u onome što govoriš, u onome što radiš i u onome što postaješ, Bog ti stalno dolazi u novom obliku. Sa svakom novom mišlju, svakom novom idejom, možeš osetiti da je novi Bog osvanuo, novi Bog se rodio. A šta On radi? Vodi te od manjeg znanja ka većem Znanju. U času tvog roðenja, Bog je bio roðen unutar tebe. Bog se sada u svakom trenutku ponovo raða unutar tebe, čineći te boljim, čednijim, mudrijim i ispunjenijim. Tvoje najbolje osobine su osobine koje potiču od Boga.
Iza mojih skrivenih suza
Bog priprema Sebe
Za novo svitanje.
Bog je u svakome, ali nije svako sposoban da vidi Boga u sebi. čovek može da vidi Boga samo kada plače za Njim. Oni koji plaču za Bogom i mole se Bogu mogu da ostvare Boga. Svako oseća glad, ali onaj ko ima para da kupi hranu može da jede. Slično tome, svako ima Boga unutar sebe, ali samo onaj ko ima unutrašnji plač može da vidi Boga.
Ako celo tvoje srce
Vapi za Bogom,
Onda će ti doći
Celo Božije Srce.
Zašto osećam više božanstvenosti u cvetu nego u komadu drveta? Nije li božanstvo u svemu?
Božanstvenost jeste u svemu. Bog se ispoljava u meni i kroz mene, u tebi i kroz tebe, u i kroz sve i svakoga. Ali u nekim stvarima ili u nekim pojedincima vidimo da je ta božanstvenost potpunije ispoljena. Ono što zoveš tamom u sebi beskonačno malu količinu svetlosti. U ovoj sobi ti vidiš svetlost, ali ova svetlost može odmah da se uveća. Svetlosti nema kraja. Postoji blistava svetlost, bezgranična svetlost, beskonačna Svetlost.
U svesti cveta Bog je želeo da uspostavi odreðenu količinu lepote. Bog nije osećao da je neophodno da učini ovaj zid ili parče drveta tako lepim kao što je cvet. Ali, to ne znači da Bog nije dobar prema drvetu ili zidu. U nekoj predstavi mogu učestvuju kralj i sluga. Takoðe, učestvuju i obični podanici. Sve ove različite uloge su neophodne. Ne možeš napraviti predstavu samo sa kraljevima. Ne, trebaće ti kraljevi, ministri, podanici i tako dalje da bi predstava bila dobra.
U Božjoj tvorevini, takoðe, neophodne su mnoge različite stvari. Ako Bog želi da Ga ceniš zbog Njegove Lepote, onda će pred tebe postaviti cvet, ili zvezde, ili najlepše dete. Ako želi da Ga ceniš zbog Njegove Snage, onda će Bog odmah pred tebe postaviti slona ili lava. Ako želi da Ga ceniš zbog Njegove Prostranosti, onda će odmah doneti prostrano nebo ili more ispred tebe. S druge strane, ako Bog želi da Ga uvažiš zbog Njegovog beskonačno malog, najsićušnijeg dela, onda će te navesti da razmišljaš o atomu. Prema tome, Bog odlučuje o načinu na koji želi da Ga uvažiš. Bog ima sve aspekte; ima sve osobine. Ali, On može da odluči da želi da Ga ceniš na neki odreðeni način pre nego na neki drugi.
Danas Bog može da želi da Ga ceniš zbog Lepote, sutra može da želi Ga ceniš zbog Mira, a prekosutra može da želi da Ga ceniš zbog Snage. Na koji god način bi trebalo da Ga ti ceniš, Bog će istaknuti TAJ odreðeni aspekt u tvojoj svesti.
Božje Prisustvo
U svojoj um-pećini,
U svojoj srce-sobi,
U svojoj život-ulici
Vidim, jasno vidim!
Stoga, osećam da se
Dani mog Bogoostvarenja
Brzo približavaju.
U svojoj potrazi za Bogom sam otkrio da je On svuda oko mene i unutar mene. Jedinstvo sa Njim postaje veoma razumljivo. Ono što me zbunjuje je ODVOJENOST. U čemu je smisao odvojenosti?
Ako vidiš i osećaš Boga oko sebe i unutar sebe, kako onda možeš imati osećaj odvojenosti?
Srce je u meni; duša je u meni. Ako je nešto van moga tela, onda mogu imati osećaj odvojenosti. Ali, ne mogu da odvojim moje srce od moga tela ili od sebe, jer su moje telo i moje srce nerazdvojni jedno od drugog i od mog života. Ako odvojim jedno od drugog, onda uopšte ne postojim. Ako zaista osećaš Boga unutar sebe, tada ne može postojati osećaj odvojenosti.
U stvari, ti u ovom trenutku živiš u srcu i osećaš Božje Prisustvo u sebi, ali u sledećem trenutku živiš u fizičkom umu. Tada sumnjaš u svoje sopstveno postojanje i sumnjaš u stvarnost koju si upravo iskusio. Kada počneš da SUMNJAŠ, javlja se osećaj ODVOJENOSTI. U tom trenutku osećaš da gubiš nešto, da si odvojen od nečega. Ali, ne gubiš ništa. Kada jednom dobiješ nešto, ono je tu, u tebi. Ali, ako ne znaš kako da ga sve vreme koristiš po svojoj slobodnoj volji, onda osećaš da si ga izgubio.
Kada se rano ujutru moliš, ti osećaš Božje Prisustvo u sebi i oko sebe. Zatim, kada uðeš u metež života, možda i ZABORAVIŠ da Bog postoji. U trenutku kada zaboraviš, imaš osećaj odvojenosti. Taj osećaj odvojenosti, međutim, ne nastaje zbog odsustva Boga u tebi. On je prisutan u tebi, ali u tebe ulazi NEZNANJE i prekriva tvoju svest, koja ti je nekoliko sati ranije toga jutra pomogla da se poistovetiš sa Bogom i osetiš nerazdvojno jedinstvo sa Njim.
Zbog toga mi iznutra pokušavamo da se stalno molimo ili meditiramo. Spolja je to nemoguće. Moramo da ostanemo na zemlji. Moramo da idemo u kancelariju; moramo da idemo u školu; moramo da se bavimo raznovrsnim aktivnostima. Ali, u umu, u srcu, možemo da radimo šta god želimo. Spolja možemo da razgovaramo sa prijateljima i radimo sve što je neophodno u našem svakodnevnom životu, ali unutra možemo zadržati živo Prisustvo Boga.
Pošto u sebi imamo dušu, osećamo da smo božanski; pošto u sebi imamo srce koje teži, osećamo da smo božanski. A isto tako, kada iza|emo u spoljašnji svet i družimo se sa našim prijateljima, moramo da pamtimo – ne zbog svog ponosa ili taštine, već zato što nam je to neophodno potrebno – da smo od Božanskog i za Božansko.
Božja Samilost postoji
U svakom tvom životnom iskustvu,
Verovao ti u to ili ne.
Moramo da osetimo božanstvenost ne samo u SEBI, već i u DRUGIMA. Jer, na ovaj način možemo da osetimo jedinstvo sa Svevišnjim u čovečanstvu. Jedan od načina da osetimo jedinstvo sa drugima je da osetimo da smo SVE.
Ali, tada možemo pomisliti da smo nadmoćniji od svih ostalih, a tako ćemo samo promašiti svoj cilj. Ako osećamo da smo samo mi božanski, da samo mi posedujemo božanstvenost, dok drugi gaje nebožanske sile, smesta će nastati sukob.
Ali, ako osećamo da smo od Izvora, onda ćemo pokušati da vidimo Božansko u drugima. Ako osećamo da smo božanski, ako možemo da vidimo Božansko u drugima dok pričamo i družimo se sa njima, tada se naša božanstvenost i njihova božanstvenost neće svaðati ili sukobljavati. Kada osećamo da smo božanski, to je potpuno tačno. Ali, u isto vreme moramo da osećamo da su i drugi podjednako božanski.
Naš problem je u tome što uglavnom to NE OSEĆAMO. Dok se molimo kod kuće, vidimo i osećamo da je Bog naš. Ali, čim izaðemo iz kuće i pogledamo druge, mi ne pokušavamo da vidimo Boga u njima. Mi pokušavamo da u njima vidimo nesavršenost, nešto što ne liči na nas. Posle meditacije, izlazimo iz srca i ulazimo u um, ili ulazimo u vital. Onda pokušavamo da razdvojimo sebe od drugih i da druge vidimo kao nebožanske.
Ali, ako možemo da ponesemo božanstvenost koju smo videli i osetili tokom MEDITACIJE kod kuće kada izaðemo u svet, i ako pokušamo da vidimo istu tu božanstvenost u drugima, tada nema osećaja odvojenosti. A ako u drugima vidimo istu stvar koju osećamo u sebi, onda nećemo nikad propustiti Božje Prisustvo. Nećemo nikad izgubiti osećaj jedinstva sa Bogom.
Svaki put kada se duševno molim
I samodajuće meditiram,
Vidim svog Gospoda Svevišnjeg kako cveta
Divno i blistavo
Unutar mog srca.
Šta je uzrok ove razdvojenosti izmeðu čoveka i Boga?
Uzrok ove razdvojenosti je NEZNANJE. Mi osećamo da će nam „ja" i „moje" pružiti stvarnu radost. To je kao od dece. Ako je neko dete veoma energično, živahno ili agresivno, osećaće zadovoljstvo samo ako udari nekoga ili polomi nešto. To je njegovo zadovoljenje, to je njegov mir. Ali odraslu osobu raduje samo ako ostane spokojna, mirna i tiha. Na nesreću, svaki pojedinac oseća da može biti srećan ako zadrži svoju individualnost i ličnost. Ali, to je POGREŠNO. Možemo biti srećni jedino ako uđemo u sveopštost. Individualnost i ličnost crpu zadovoljenje jedino iz sveopštosti. Sićušna kap, kada u uðe u okean i izgubi svoju individualnost i ličnost, postaje isto što i beskonačni okean. Ali pre toga, ako se bori za svoje sopstveno pojedinačno postojanje, šta može da učini kao sićušna kap? Prema tome, neznanje unutar te kapi je navodi da oseća da može biti zadovoljena zadržavajući osećaj odvojenosti, što je besmisleno.
Moj Gospode, da li postoji trenutak
U kome me ne voliš?
„Da. Dete moje, postoji."
Kada, Gospode moj, kada?
„Kada misliš da nisi
Bog u začetku".
Šta je sa činjenicom da svi mi živimo u pojedinačnim domovima i vršimo različite dužnosti i stvari slične tome? Nije li razdvojenost baš tu?
Jeste, ali to ne predstavlja individualnost; to je samo neophodnost koja proizilazi iz toga što svako ima svoje dužnosti. Rukom pišem, ustima jedem, očima vidim. Iako čine različite stvari, sve su to delovi mog tela. Svaki pojedinac će činiti ono što bi trebalo da čini, ali ne sa osećajem EGA. Činiće to sa osećajem JEDINSTVA.
Bog mi je dao sposobnost da uradim odreðenu stvar. Tebi je dao sposobnost da uradiš nešto drugo. Hajde da udružimo naše sposobnosti. Ja neću tvrditi da je moja sposobnost vrednija od tvoje, a ti nećeš tvrditi da je tvoja sposobnost jedina sposobnost koju vredi imati.
Problem sa svetom je što svako oseća da je beskonačno važniji od svih ostalih. Problem počinje kada se ti držiš svojih sposobnosti, ja se držim svojih, i kada ne objedinimo naše sposobnosti.
Teži duševno i besano.
Videćeš da će
Ruka vremena koja barata smrću
Biti preobražena u
Srce vremena kojim teče život.
“Bog je...“ - Šri Činmoj
STARA INDIJSKA LEGENDA
DAVORKA I NJEN SVIJET
STARA INDIJSKA LEGENDA
Stara Indijska legenda kaže da su nekad davno živjeli LJUDI BOGOVI .Međutim, oni su svoje moći zloupotrebljavali do te mjere, da je Brahma, bog svih bogova, odlučio da im oduzme moći i sakrije ih negdje, gdje ih nikada ne bi mogli naći. Preostalo je još pronaći pravo mjesto za sakrivanje moći i sreće. Skupila sa manja skupina bogova koja se latila problema.
Predlagali su: »Zašto ne bismo pokopali ljudsku moć u zemlju?«
I Brahma im je odgovorio: »Ne, ljudi bi kopali tražeći moć i sreću jako duboko i ubrzo bi ihnašli.«
Bogovi su rekli: »Pošaljimo, dakle, ljudsku moć i sreću u dubinu okeana.«
Brahma im je opet odgovorio: »Prije ili kasnije ljudi će pretražiti dno okeana i posve sigurno ihnaći i izvući na površinu.«
Tako su mali bogovi došli do zaključka, kako niti zemlja niti more nisu prostori, koji bi mogli sačuvati božje moći od ljudi i shvatili su da ne znaju kamo ih sakriti.
U tom trenutku Brahma sretan uzviknu:
»Ovako ćemo uraditi s ljudskim moćima i srećom! Sakrit ćemo ih
duboko u njima samima, jer to je jedino mjesto gdje ljudi neće
tražiti!«
Od tada pa sve do danas, sudeći po legendi, ljudi su pretražili cijeli svijet, istraživali, penjali se i padali, ronili i kopali tražeći nešto –SREĆU KOJU SVO VREME IMAJU U SEBI!
Stara Indijska legenda kaže da su nekad davno živjeli LJUDI BOGOVI .Međutim, oni su svoje moći zloupotrebljavali do te mjere, da je Brahma, bog svih bogova, odlučio da im oduzme moći i sakrije ih negdje, gdje ih nikada ne bi mogli naći. Preostalo je još pronaći pravo mjesto za sakrivanje moći i sreće. Skupila sa manja skupina bogova koja se latila problema.
Predlagali su: »Zašto ne bismo pokopali ljudsku moć u zemlju?«
I Brahma im je odgovorio: »Ne, ljudi bi kopali tražeći moć i sreću jako duboko i ubrzo bi ihnašli.«
Bogovi su rekli: »Pošaljimo, dakle, ljudsku moć i sreću u dubinu okeana.«
Brahma im je opet odgovorio: »Prije ili kasnije ljudi će pretražiti dno okeana i posve sigurno ihnaći i izvući na površinu.«
Tako su mali bogovi došli do zaključka, kako niti zemlja niti more nisu prostori, koji bi mogli sačuvati božje moći od ljudi i shvatili su da ne znaju kamo ih sakriti.
U tom trenutku Brahma sretan uzviknu:
»Ovako ćemo uraditi s ljudskim moćima i srećom! Sakrit ćemo ih
duboko u njima samima, jer to je jedino mjesto gdje ljudi neće
tražiti!«
Od tada pa sve do danas, sudeći po legendi, ljudi su pretražili cijeli svijet, istraživali, penjali se i padali, ronili i kopali tražeći nešto –SREĆU KOJU SVO VREME IMAJU U SEBI!
U vedskoj literaturi, Rishis reče, Kada sam spoznao ko sam stvarno, otkrio sam da nisam u umu, već sam um ja; ja nisam u tijelu, već je tijelo ja; ja nisam u svijetu već sam svijet ja; savijajući sebe ponovo ja stvaram i stvaram; u srži, ja sam taj koji kreira sve to-ja sam taj, ti si taj, sve ovo je taj, i to je sve što jeste; ako spoznaš to onda imaš sve.
DAVORKA I NJEN SVIJET
Prihvati ovaj dan kao poseban dan,kao dan
ponovnog rodjenja.To je moj dar za tebe.Ponovo si rodjen Duhu i
Istini.To je najveca prevratna tacka u tvome zivotu od ovog dana sve je
novo.
Zelim da postanes svestan toga i da to sada prihvatis kao cinjenicu.Bices svedok velikih promena u svom zivotu.One mogu biti postupne;no,prikupljace zamah i nista ih nece zaustaviti;one ce sigurno nastupiti.Rasces likom;staro ce nestati i sve ce postati novo.
Sada stupas u najvelicanstveniju fazu svog zivota,jer sada znas Istinu.Znas da JA JESAM Zivot,da JA JESAM Ljubav, da JA JESAM tvoja svest i da JA JESAM u tebi.
To je nesto sto ti niko ne moze uzeti,sto nista ne moze izmeniti.To je Stvarnost.To je ono sto si trazio i sto si sada nasao.To je najvece blago,najveca Istina,jer ti donosim svesno Jedinstvo sa Mnom.Tada znas za sve sto JESAM da je tvoje sve sto imam,a ti si Moj.
Neka ove istine postanu deo tebe;upij ih u sebe kao sto upijas dah.
One su dah zivota.
_________________
Gospodaru,ucini me orudjem svoga mira:
Gde je mrznja da donosim ljubav!
Gde je uvreda da donosim prastanje.
Gde je nesloga da donosim Jedinstvo!
Zelim da postanes svestan toga i da to sada prihvatis kao cinjenicu.Bices svedok velikih promena u svom zivotu.One mogu biti postupne;no,prikupljace zamah i nista ih nece zaustaviti;one ce sigurno nastupiti.Rasces likom;staro ce nestati i sve ce postati novo.
Sada stupas u najvelicanstveniju fazu svog zivota,jer sada znas Istinu.Znas da JA JESAM Zivot,da JA JESAM Ljubav, da JA JESAM tvoja svest i da JA JESAM u tebi.
To je nesto sto ti niko ne moze uzeti,sto nista ne moze izmeniti.To je Stvarnost.To je ono sto si trazio i sto si sada nasao.To je najvece blago,najveca Istina,jer ti donosim svesno Jedinstvo sa Mnom.Tada znas za sve sto JESAM da je tvoje sve sto imam,a ti si Moj.
Neka ove istine postanu deo tebe;upij ih u sebe kao sto upijas dah.
One su dah zivota.
_________________
Gospodaru,ucini me orudjem svoga mira:
Gde je mrznja da donosim ljubav!
Gde je uvreda da donosim prastanje.
Gde je nesloga da donosim Jedinstvo!
Vede i Biblija
DAVORKA I NJEN SVIJET
Vede i Biblija
Koje su razlike između veda i Biblije? Da li je Veda nešto različito od kršćanske tradicije? Biblija, kao i vedski tekstovi na svoj osobit način, nose naziv svetih tekstova.
Biblija i Vede nisu svete na isti način. Vede nisu usporedive s Biblijom. Civilizacijska razina nije ista; dva teksta nisu isti po naravi. Oni se više nadopunjuju nego što stoje u oprečni. Kada se riječ Bog u kršćanskoj tradiciji upotrebljava u nekoj izreci, ona se odmah nabije nekom snagom, moći. Dok se u Vedama riječ "Bog" ne upotrebljava u istom smislu kao u kršćanskoj religiji.
U Vedama se ne moli Bogu jer, u biti, Bog je u Vedi zvuk. Nije moć ono što je označeno riječju, već je moć sam zvuk riječi. Riječi koje se koriste nisu način da se obrati Bogu, što je potpuno uobičajeno u kršćanstvu. Tu postoje formule koje omogućavaju da se stupi u dodir s Bogom, a on će možda odgovoriti. Jezik je tu samo sredstvo da se obratimo nečemu što nije u jeziku. U Vedama je to potpuno drugačije. Ono što je osnovno jest upravo jezik.
Ako postoji Bog u Vedama, to je upravo vedski tekst. Deve su instrumenti na istoj razini kao i ljudi, što se tiče služenja Vedama, i devama se ne moli. Dakle, tu ne postoji stav molitve.
Biblija je jedan vjerski tekst, dok Veda nije vjerski tekst. Ona se koristi u obredima, ali ne u vjerskim obredima. Vedski obredi nemaju hramova, crkava, svećenstva, molitve, Boga. To čini da su ta dva teksta i dva pristupa tim tekstovima različiti. Može se prići Vedama i cijeniti njezinu moć i također biti kršćanin bez ikakvih poteškoća. Veda je skup tekstova koji se još davnina prenosi isključivo usmenom predajom u Indiji. Ljudi koji su prenosili te tekstove nazivamo brahmanima. Oni su ih usvajali i predavali sljedećim naraštajima. Ti se tekstovi smatraju neophodnom referencom u Indiji i tamo su neprikosnoveni autoritet, kao što je to u našoj kršćanskoj civilizaciji Biblija.
Biblija nam, svakako, donosi veliku radost života na razini svog značenja. Njezine su vjerske i metafizičke pouke upućene duši, srcu, umu. Ti se tekstovi shvaćaju u vrijednosti onoga što poučavaju. Znamo da se Biblija prevodi na mnoge jezike. Treba razumjeti da je smisao vedskih tekstova izvorno drugačiji, i to zato jer se Veda ne obraća niti srcu, niti razumu, niti razini koja je shvatljiva našem umu.
U "Samhitama", najvišem dijelu Veda, nećemo naći ništa usporedivo Kristovim poukama. One se ne obraćaju ljudima. To je vrlo važna stvar. Kada Krist, ili Biblija govore, to je božanska pouka, nesumnjivo, ali ona se obraća ljudima. Veda, pak, nije riječ nekog boga ili čovjeka koji se obraća ljudima.
Većina vedskih tekstova nema semantičku razinu. Nema suprotstavljanja onoga što Veda govori s onim što podučava kršćanstvo, a niti obratno. Čita se Biblija, vjeruje se u kršćanstvo i kada se recitiraju Vede, ne postoji niti jedan trenutak, a osobito dok se recitira "Samhita", u kojem se suprotstavljaju doktrine. U Vedi ne postoji doktrina. U kršćanstvu postoji doktrina koju priznaje crkva, i koja se razmatra na koncilima. I budući toga u Vedama nema, ne može biti oprečnosti između kršćanskog učenja i onoga sto govori Veda, jer se Veda jednostavno ne obraća istoj razini kao i Kristovo učenje ili Biblija općenito.
To su točke koje vam objašnjavaju da značajke svetosti nisu iste naravi. Biblija je mnogo ljudskija. Kada se čita Biblija ona razgaljuje srce i razumije se o čemu govori. Veda se, pak, ne proučava na razini značenja, jer nije to ono što je zanimljivo U Vedama postoje bogovi koji su različiti od kršćanskog Boga. Bog je u kršćanskoj religiji transcendentalno biće, stvoritelj neba i zemlje. U Vedi nema pitanja o stvaranju. Ne postoji jedan Bog koji je stvoritelj neba i zemlje. Ono što se nazivaju deve, stvorenja su različita od ljudi što ne žive na istoj razini svijeta. To su stvorenja mnogo bliža Bogu od nas. Bog je u Bibliji transcendentalno jedinstveno biće, dok u Vedama nema transcendentalnog Boga. Nema molitve koja se obraća Bogu. Kada Indijci koriste himne, oni ih koriste kao molitvu, ali to nije vedska molitva.
Vede se prevodi sa znanje, spoznaja, svijest. Te se riječi upotrebljava za svakakve stvari. Veda nema monopol nad riječju "veda". Mnogobrojni drugi tekstovi rabe riječ veda bez veze s izvornom Vedom.. Indija ima svoju vjersku povijest i u toj vjerskoj povijesti postoji jedan bog, koji se može usporediti s bogom u kršćanstvu, ali u Vedi nema boga Krsne, nema Šive, nema onoga što danas sačinjava religiju u Indiji.
Veda je u Indiji etalon, glavni i prvi priručnik. U tim se tekstovima uvijek naglašava usmena i zvučna vrijednost. Naravno da se uči i njihovo značenje i upravo je ono Zapadnjake osobito privlačilo. Indijska religija nije vedska. Postoji tamo religija koja je ekvivalentna kršćanstvu, ali u Vedi ne možemo naći vezu s tom religijom. Usprkos tome što su neki pravci pa i religije koristile isječke iz Veda, iskoristili slobodu da iskoriste tekstove, jer u Indiji nije postojala crkvena institucija koja bi bila usporediva s kršćanstvom i određivala što je sveti tekst i kako ga koristiti, pa propisivala: ovo su molitve, ovako treba organizirati kult. U Vedi to nikada nije postojalo.
Vedu su rabile, neovisno o njoj samoj, sve indijske religije, kao i ostala učenja koja nisu bila vjerskog značaja.
Vede su dostupne cijelom svijetu. Ona je univerzalna. Ona je i indijska, gdje se koristi na indijski način. Nitko nije ograničio upotrebu Vede za vlastitu korist. Zvuk Veda se rabio u terapeutske svrhe i očito s određenim uspjehom. (čak i Zapadnjaci poznaju vrijednost zvuka). Dakle Veda se koristila i to u književnosti, filozofiji, medicini, u svim disciplinama. Njena neovisnost o doktrini dopušta joj takvo korištenje.
Nitko ne može reći da je Veda oprečna njegovoj religiji ili kulturi jer ona nije djelomičan izraz nečega. U njoj je ugrađena univerzalna vrijednost. To je tekst koji je mnogo manje lokaliziran od Biblije.
Kada čitamo Bibliju, zanmo da je ona jedini sveti tekst kojeg poznajemo u našoj zapadnoj tradiciji, dakle ako uspoređujemo dva sveta teksta: u Bibliji vrlo dobro znamo da u njoj postoji jedan univerzalni dio, inače kako bismo ju mogli čitati s radošću i na korist. To je univerzalni dio koji nadilazi vrijeme, ali postoji i jedan ograničeni dio koji je izraz određene svijesti, nekog vremena, neke povijesti, nekog naroda, Izraelski narod u tom i tom razdoblju. Postoji povijesna zgoda koja se može datirati. Postoji prije. Hebreji su izašli iz Egipta, nastanili su se u Izraelu, vodili su ratove, imali su Solomona, Bibliju. Postoji prije i poslije i postoji lokalizacija teksta koja je vrlo snažna. I postoji također Kristov nauk.
I danas se može otići na mjesto kuda je prolazio Krist. Ali se nikad ne može otići na mjesto gdje je bila Veda, jer Veda ne ostavlja tragove. Ne možete reći gdje se to odigralo ni kada.
Vedska je univerzalna vrijednost u onome što ona čini. Ona nije lokalizirana niti partikularna, dok nam Biblija pomaže u našem praktičnom životu, sa svojim prispodobama, pričama. Za život se okrećemo Bibliji, a Vedi za neke druge stvari. Veda je u određenom trenutku postala indijska. Indijci smatraju Vedu svojim nasljedstvom.
No Veda nije indijska samo zato što Indijci žele da Veda bude indijska. Iz mnogih razloga, prvenstveno povijesnih, jer se Veda prenosila i čuvala u Indiji i kao zadnji koji su dobili Vedu smatraju da je njihova zemlja praizvor vedskog znanja Tekstovi Veda nisu sveti u smislu svetosti koja je nepoznata.
Veda je znanje. U isto vrijeme može se reci da je znanje i spoznavanje ono sto ju čini svetom. Vede izražavaju pojave u svijesti, stvari koje su unutarnje naravi i ne odnose se na svjetovno. Tako ne možemo reći da je taj vedski jezik indijski Vedski jezik je i danas ostao nešto impresivno. Lingvistički gledano Vede je savršena. No tim se je jezikom bilo nemoguće izražavati u svakodnevnom životu. Za to je trebalo odabrati drugi jezik. Možete zamisliti da kada se uključujete u život treba vam jezik koji dopusta izražavanje konkretnih stvari, dok vedski jezik nije takav -. To je također velika razlika.
Ne postoji narod koji odgovara vedskom jeziku. Oni koji recitiraju Vedu su, na neki način, vedski narod, a etnički ne postoje. Indija ne postoji u Vedi. Indija postoji nakon Vede. Svi ostali jezici služe prvenstveno za komunikaciju. To se radi s njima. Netko govori, znači odgova na nečije pitanje i komunicira. Jezici su mediji i sredstva. A Vedski se jezik nikad nije smatrao za sredstvo. Veda nije lingvistički izraz misli koji služi da bi te misli netko čuo. Taj je jezik strukturiran za sebe sama - zamišlja se da nema slušaoca. Postoji riječ koja nije upućena nikome.
Možemo doista reći da je vedski jezik neka vrsta matematike na razini riječi. To je jezik koji u sebi ne sadrži komunikativni element. On je nabijen poetski. Druga karakteristika koja ga razlikuje od drugih jezika jest ta da nije usmjeren na objektivni svijet. Jezici su prvenstveno usmjereni na tvar. Mi imamo na zapadu bogati rječnik za imenovanje stvari, jer se naši jezici organizirani za svijet. Oni evoluiraju poput evolucije stvari. Svijet danas nije isti kao prije stotina godina i jezik slijedi taj razvoj. Jezik kojim danas pričamo je budući mrtvi jezik, jer svijet u kojem živimo jest materijalan i kao posljedica toga nema potrebe imenovati stvari koje vise ne postoje.
Sanskrt i Veda nisu usmjereni na svjetovni život. Oni su bez evolucije. Vedski je jezik lišen stvarnosti. Ne čujemo o nekoj materijalnoj civilizaciji u Vedama. Možemo je doduše zamisliti, jer tekst nije potpuno univerzalan (jer ne može postojati neki potpuno univerzalni tekst), ali on je ipak vrlo univerzalan i nematerijalan. To mu daje značajku neaktualnosti, ali također i značajku aktualnosti. Jer u svijetu u kojem živimo postoji nešto sto je aktualnost, ali ta će se aktualnost izlizati, a nešto što je unutar i što je uvijek tu ne može izaći iz mode.
Dakle, vedski jezik izražava tu nematerijalnu kontinuiranost na kojoj se stvara vječno promjenjiva materijalna civilizacija. Mi govorimo na svom jeziku koji je evoluirao a opet postoji nešto što ne evoluira što je prisutno kod svih ljudi i mislim da to Veda vrlo dobro izražava. To su sve činjenice koje razlikuju vedski jezik od ostalih jezika.
Univerzalno znanje Vede nije zamjenjivo nekom kazetom ili CD-om ili Internetom, a ljudi to znaju. Nikakav CD ili bilo koji drugi medij neće proizvesti nikakav učinak. Ljudi žive svoj život, a kada recitiraju Vedu taj životni dio života dobiva univerzalnu vrijednost. Veda je živa riječ, a ne kasete ili video.
Prof. Dr.Michel Angot redovni je profesor na Pariškom sveučilištu
Vede i Biblija
Koje su razlike između veda i Biblije? Da li je Veda nešto različito od kršćanske tradicije? Biblija, kao i vedski tekstovi na svoj osobit način, nose naziv svetih tekstova.
Biblija i Vede nisu svete na isti način. Vede nisu usporedive s Biblijom. Civilizacijska razina nije ista; dva teksta nisu isti po naravi. Oni se više nadopunjuju nego što stoje u oprečni. Kada se riječ Bog u kršćanskoj tradiciji upotrebljava u nekoj izreci, ona se odmah nabije nekom snagom, moći. Dok se u Vedama riječ "Bog" ne upotrebljava u istom smislu kao u kršćanskoj religiji.
U Vedama se ne moli Bogu jer, u biti, Bog je u Vedi zvuk. Nije moć ono što je označeno riječju, već je moć sam zvuk riječi. Riječi koje se koriste nisu način da se obrati Bogu, što je potpuno uobičajeno u kršćanstvu. Tu postoje formule koje omogućavaju da se stupi u dodir s Bogom, a on će možda odgovoriti. Jezik je tu samo sredstvo da se obratimo nečemu što nije u jeziku. U Vedama je to potpuno drugačije. Ono što je osnovno jest upravo jezik.
Ako postoji Bog u Vedama, to je upravo vedski tekst. Deve su instrumenti na istoj razini kao i ljudi, što se tiče služenja Vedama, i devama se ne moli. Dakle, tu ne postoji stav molitve.
Biblija je jedan vjerski tekst, dok Veda nije vjerski tekst. Ona se koristi u obredima, ali ne u vjerskim obredima. Vedski obredi nemaju hramova, crkava, svećenstva, molitve, Boga. To čini da su ta dva teksta i dva pristupa tim tekstovima različiti. Može se prići Vedama i cijeniti njezinu moć i također biti kršćanin bez ikakvih poteškoća. Veda je skup tekstova koji se još davnina prenosi isključivo usmenom predajom u Indiji. Ljudi koji su prenosili te tekstove nazivamo brahmanima. Oni su ih usvajali i predavali sljedećim naraštajima. Ti se tekstovi smatraju neophodnom referencom u Indiji i tamo su neprikosnoveni autoritet, kao što je to u našoj kršćanskoj civilizaciji Biblija.
Biblija nam, svakako, donosi veliku radost života na razini svog značenja. Njezine su vjerske i metafizičke pouke upućene duši, srcu, umu. Ti se tekstovi shvaćaju u vrijednosti onoga što poučavaju. Znamo da se Biblija prevodi na mnoge jezike. Treba razumjeti da je smisao vedskih tekstova izvorno drugačiji, i to zato jer se Veda ne obraća niti srcu, niti razumu, niti razini koja je shvatljiva našem umu.
U "Samhitama", najvišem dijelu Veda, nećemo naći ništa usporedivo Kristovim poukama. One se ne obraćaju ljudima. To je vrlo važna stvar. Kada Krist, ili Biblija govore, to je božanska pouka, nesumnjivo, ali ona se obraća ljudima. Veda, pak, nije riječ nekog boga ili čovjeka koji se obraća ljudima.
Većina vedskih tekstova nema semantičku razinu. Nema suprotstavljanja onoga što Veda govori s onim što podučava kršćanstvo, a niti obratno. Čita se Biblija, vjeruje se u kršćanstvo i kada se recitiraju Vede, ne postoji niti jedan trenutak, a osobito dok se recitira "Samhita", u kojem se suprotstavljaju doktrine. U Vedi ne postoji doktrina. U kršćanstvu postoji doktrina koju priznaje crkva, i koja se razmatra na koncilima. I budući toga u Vedama nema, ne može biti oprečnosti između kršćanskog učenja i onoga sto govori Veda, jer se Veda jednostavno ne obraća istoj razini kao i Kristovo učenje ili Biblija općenito.
To su točke koje vam objašnjavaju da značajke svetosti nisu iste naravi. Biblija je mnogo ljudskija. Kada se čita Biblija ona razgaljuje srce i razumije se o čemu govori. Veda se, pak, ne proučava na razini značenja, jer nije to ono što je zanimljivo U Vedama postoje bogovi koji su različiti od kršćanskog Boga. Bog je u kršćanskoj religiji transcendentalno biće, stvoritelj neba i zemlje. U Vedi nema pitanja o stvaranju. Ne postoji jedan Bog koji je stvoritelj neba i zemlje. Ono što se nazivaju deve, stvorenja su različita od ljudi što ne žive na istoj razini svijeta. To su stvorenja mnogo bliža Bogu od nas. Bog je u Bibliji transcendentalno jedinstveno biće, dok u Vedama nema transcendentalnog Boga. Nema molitve koja se obraća Bogu. Kada Indijci koriste himne, oni ih koriste kao molitvu, ali to nije vedska molitva.
Vede se prevodi sa znanje, spoznaja, svijest. Te se riječi upotrebljava za svakakve stvari. Veda nema monopol nad riječju "veda". Mnogobrojni drugi tekstovi rabe riječ veda bez veze s izvornom Vedom.. Indija ima svoju vjersku povijest i u toj vjerskoj povijesti postoji jedan bog, koji se može usporediti s bogom u kršćanstvu, ali u Vedi nema boga Krsne, nema Šive, nema onoga što danas sačinjava religiju u Indiji.
Veda je u Indiji etalon, glavni i prvi priručnik. U tim se tekstovima uvijek naglašava usmena i zvučna vrijednost. Naravno da se uči i njihovo značenje i upravo je ono Zapadnjake osobito privlačilo. Indijska religija nije vedska. Postoji tamo religija koja je ekvivalentna kršćanstvu, ali u Vedi ne možemo naći vezu s tom religijom. Usprkos tome što su neki pravci pa i religije koristile isječke iz Veda, iskoristili slobodu da iskoriste tekstove, jer u Indiji nije postojala crkvena institucija koja bi bila usporediva s kršćanstvom i određivala što je sveti tekst i kako ga koristiti, pa propisivala: ovo su molitve, ovako treba organizirati kult. U Vedi to nikada nije postojalo.
Vedu su rabile, neovisno o njoj samoj, sve indijske religije, kao i ostala učenja koja nisu bila vjerskog značaja.
Vede su dostupne cijelom svijetu. Ona je univerzalna. Ona je i indijska, gdje se koristi na indijski način. Nitko nije ograničio upotrebu Vede za vlastitu korist. Zvuk Veda se rabio u terapeutske svrhe i očito s određenim uspjehom. (čak i Zapadnjaci poznaju vrijednost zvuka). Dakle Veda se koristila i to u književnosti, filozofiji, medicini, u svim disciplinama. Njena neovisnost o doktrini dopušta joj takvo korištenje.
Nitko ne može reći da je Veda oprečna njegovoj religiji ili kulturi jer ona nije djelomičan izraz nečega. U njoj je ugrađena univerzalna vrijednost. To je tekst koji je mnogo manje lokaliziran od Biblije.
Kada čitamo Bibliju, zanmo da je ona jedini sveti tekst kojeg poznajemo u našoj zapadnoj tradiciji, dakle ako uspoređujemo dva sveta teksta: u Bibliji vrlo dobro znamo da u njoj postoji jedan univerzalni dio, inače kako bismo ju mogli čitati s radošću i na korist. To je univerzalni dio koji nadilazi vrijeme, ali postoji i jedan ograničeni dio koji je izraz određene svijesti, nekog vremena, neke povijesti, nekog naroda, Izraelski narod u tom i tom razdoblju. Postoji povijesna zgoda koja se može datirati. Postoji prije. Hebreji su izašli iz Egipta, nastanili su se u Izraelu, vodili su ratove, imali su Solomona, Bibliju. Postoji prije i poslije i postoji lokalizacija teksta koja je vrlo snažna. I postoji također Kristov nauk.
I danas se može otići na mjesto kuda je prolazio Krist. Ali se nikad ne može otići na mjesto gdje je bila Veda, jer Veda ne ostavlja tragove. Ne možete reći gdje se to odigralo ni kada.
Vedska je univerzalna vrijednost u onome što ona čini. Ona nije lokalizirana niti partikularna, dok nam Biblija pomaže u našem praktičnom životu, sa svojim prispodobama, pričama. Za život se okrećemo Bibliji, a Vedi za neke druge stvari. Veda je u određenom trenutku postala indijska. Indijci smatraju Vedu svojim nasljedstvom.
No Veda nije indijska samo zato što Indijci žele da Veda bude indijska. Iz mnogih razloga, prvenstveno povijesnih, jer se Veda prenosila i čuvala u Indiji i kao zadnji koji su dobili Vedu smatraju da je njihova zemlja praizvor vedskog znanja Tekstovi Veda nisu sveti u smislu svetosti koja je nepoznata.
Veda je znanje. U isto vrijeme može se reci da je znanje i spoznavanje ono sto ju čini svetom. Vede izražavaju pojave u svijesti, stvari koje su unutarnje naravi i ne odnose se na svjetovno. Tako ne možemo reći da je taj vedski jezik indijski Vedski jezik je i danas ostao nešto impresivno. Lingvistički gledano Vede je savršena. No tim se je jezikom bilo nemoguće izražavati u svakodnevnom životu. Za to je trebalo odabrati drugi jezik. Možete zamisliti da kada se uključujete u život treba vam jezik koji dopusta izražavanje konkretnih stvari, dok vedski jezik nije takav -. To je također velika razlika.
Ne postoji narod koji odgovara vedskom jeziku. Oni koji recitiraju Vedu su, na neki način, vedski narod, a etnički ne postoje. Indija ne postoji u Vedi. Indija postoji nakon Vede. Svi ostali jezici služe prvenstveno za komunikaciju. To se radi s njima. Netko govori, znači odgova na nečije pitanje i komunicira. Jezici su mediji i sredstva. A Vedski se jezik nikad nije smatrao za sredstvo. Veda nije lingvistički izraz misli koji služi da bi te misli netko čuo. Taj je jezik strukturiran za sebe sama - zamišlja se da nema slušaoca. Postoji riječ koja nije upućena nikome.
Možemo doista reći da je vedski jezik neka vrsta matematike na razini riječi. To je jezik koji u sebi ne sadrži komunikativni element. On je nabijen poetski. Druga karakteristika koja ga razlikuje od drugih jezika jest ta da nije usmjeren na objektivni svijet. Jezici su prvenstveno usmjereni na tvar. Mi imamo na zapadu bogati rječnik za imenovanje stvari, jer se naši jezici organizirani za svijet. Oni evoluiraju poput evolucije stvari. Svijet danas nije isti kao prije stotina godina i jezik slijedi taj razvoj. Jezik kojim danas pričamo je budući mrtvi jezik, jer svijet u kojem živimo jest materijalan i kao posljedica toga nema potrebe imenovati stvari koje vise ne postoje.
Sanskrt i Veda nisu usmjereni na svjetovni život. Oni su bez evolucije. Vedski je jezik lišen stvarnosti. Ne čujemo o nekoj materijalnoj civilizaciji u Vedama. Možemo je doduše zamisliti, jer tekst nije potpuno univerzalan (jer ne može postojati neki potpuno univerzalni tekst), ali on je ipak vrlo univerzalan i nematerijalan. To mu daje značajku neaktualnosti, ali također i značajku aktualnosti. Jer u svijetu u kojem živimo postoji nešto sto je aktualnost, ali ta će se aktualnost izlizati, a nešto što je unutar i što je uvijek tu ne može izaći iz mode.
Dakle, vedski jezik izražava tu nematerijalnu kontinuiranost na kojoj se stvara vječno promjenjiva materijalna civilizacija. Mi govorimo na svom jeziku koji je evoluirao a opet postoji nešto što ne evoluira što je prisutno kod svih ljudi i mislim da to Veda vrlo dobro izražava. To su sve činjenice koje razlikuju vedski jezik od ostalih jezika.
Univerzalno znanje Vede nije zamjenjivo nekom kazetom ili CD-om ili Internetom, a ljudi to znaju. Nikakav CD ili bilo koji drugi medij neće proizvesti nikakav učinak. Ljudi žive svoj život, a kada recitiraju Vedu taj životni dio života dobiva univerzalnu vrijednost. Veda je živa riječ, a ne kasete ili video.
Prof. Dr.Michel Angot redovni je profesor na Pariškom sveučilištu
Ljubav (Prema)
DAVORKA I NJEN SVIJET
Prema je na sanskrtu ljubav kao očitovanje Božanskosti. Ljubav je riječ koja se često i olako koristi, možemo reći da vrlo malo ljudi zna pravo značenje te riječi, Svi govore, i često spominju ljubavi, ali ljubav većinom nema ništa zajedničko sa svim onim što se povezuje sa tom riječi. Stalno slušamo kako netko voli svoj auto, netko svog psa, netko neku osobu, jer riječ ″voljeti,″ koristi se za sve i svašta, najviše za sebičnost, interes, posjedovanje i vezanost za čula.. Ljubav nije logika kao situacije i primjeri u međuljudskim odnosima na koje nailazimo u obitelji poput ″zato što sam tvoja majka ti me moraš voljeti.″ Ljubav se ne adresira, Ljubav ne poznaje objekt, Ljubav ne uvjetuje, Ljubav ne određuje.
Kad se ljubav odriče svih ograničenja dostiže istinu. Pravi ljubavnik, pravi sljedbenik na putu preme – ljubavi ne brine o cilju već uživa u svakom trenutku voli odmah, konkretno i neuvjetovano. Onaj koji voli je apsolutno miran i strpljiv, ne brine za sutra, raduje se egzistenciji jer sve je put ljubavi, njegov cilj nije u budućnosti, on je zaronjen u trenutku, u sada. To je moguće ako odbacimo svoj ograničeni um, svoj ego. Čitava energija se kreće prema srcu i tada se pojavljuje divota preme, ulaz koji otvara vrata božanskog. A božansko je sreća, veselje, mir, pjesma, i sam život. Prema – Ljubav o kojoj pričamo nije nikad posesivna nikad djelomična, ona je uvijek cjelina, uvijek punina. Ljudi čine ogromne napore da bi postigli bogatstva (vlasništva) no sjetite se da je Čista Ljubav najveće bogatstvo za sve. Ako razvijete takav osjećaj, sve će sa vama biti dobro Ne postoji ništa iznad/izvan Ljubavi. Naše ljudsko izražavanja jedna je od mnogih – izvor nam je neograničen. Mi smo u mogućnosti stvoriti i koristiti beskonačno različite dimenzije i oblike života, jer je priroda svijesti ljubav, razumijevanje i raznolikost. Ona je sposobna da se sama podjeli u beskonačnu količinu svijest aspekata. Svi aspekti imaju izvor u sebi u obliku mikro.
Tijelo može propasti no Božanska Ljubav unutar njega vječna je i nepromjenjiva. Njegujte, čuvajte i održavajte tu Božansku Ljubav vama urođenu. Tada ćete sigurno postići Boga. Ako sebe ne možete voljeti onda uopće ne možete voljeti. Ljubav je tako divna i dobra, da se netko dijeli na dva da bi mogao voljeti, zato sve bhakte govore da Bog voli sebe samog ispod mnogih krinki. Zato se kaže da su Krišna i Rada jedno, Shiva i Shakti su jedno.
Ljubav je jedno potpuno zadovoljstvo u kojem se osjećamo da smo sve. Ukoliko osjećamo da još nešto treba iskusiti i učiniti tada je ljubav samo jedno osjećanje a ne i stvarnost. Kada osjećamo da smo u ljubavi? Prvo mi smo sasvim zadovoljni, ništa drugo nam nije potrebno, drugo nema budućnosti, jer stvaran trenutak ljubavi je stalan, vječan. Ništa drugo nam nije potrebno, nikakva budućnost, nikakvo sutra. Drugo Ljubav se događa samo u sadašnjosti. I treće mi nestajemo, više nas nema, jer ovog trena postoji samo zadovoljstvo. Zato svi mudraci govore ″ako volite ništa vam drugo nije potrebno,″ ljubav je za sve dovoljna.
Ljubav vidimo po svuda u prirodi, što je god u društvu dobro, uzvišeno i dostojanstveno ostvarenje je te ljubavi. Što je god u društvu loše, bezbožno je, ili loše usmjeren taj isti osjećaj ljubavi. Osjećaj je isti samo je njegovo očitovanje različito u različitim slučajevima. .Čak i nauka tvrdi da se uslijed nedostatka ljubavi razvijaju mnoge bolesti, posebno bolesti mentalne prirode. Kad iskusimo duboku ljubav ona onda postaje vodič za duhovno uzdizanje, uništava naš ego i svi osjećaji podjele i ograničenja nestaju, dostižemo razumijevanje Istine.
Nitko vam ne može ništa nametnuti. Svaki mudrac vas može obasipati svojom ljubavlju, ali vi morate biti otvoreni daje primite. Više mudrosti, kao i svijesnost tih Istina nije razumljivo masama, jer većina prianja uz život premda nema ničega što se može nazvati životom. Netko drugi prianja uz smrt, premda nema ničega što se može nazvati smrt. U stvarnosti nema ničega što se rađa pa zato nema ničega što nestaje.” Sve su to naše ideje, naša uvjetna vjerovanja: život, smrt, ljubav, mržnja, dobro, zlo, ispravno, krivo, moralno, nemoralno, vrlina, grijeh. Sve su to naše ideje.
Stvarna ljubav je sloboda od misli, privida i neznanja. LJUBAV nije osjećaj, to je energija, to je snaga duše. Ona je izraz unutrašnje božanskosti pojedinca. “Bog je utjelovljenje ljubavi. Ljubav je njegova priroda. Takva sveta ljubav nalazi se u svakom čovjeku”. Baba – Previše vezanosti ustoličit će vaše smrtne neprijatelje : Kama, krodha, lobha, Moha itd. u srcu. Tražite sigurnost u Čistoj Ljubavi i uvijek se smijte. Izbjegavajte biti zlovoljni i imati lice kao da ste upravo popili ricinusovo ulje! Tada će se Ljubav lako manifestirati. Uvijek se smijte! Bog se uvijek smiješi i nema niti briga niti problema!! Upamtite, Ljubav sama može ublažiti tjeskobu i sav strah.
Kada se shvate više vrijednosti i donese odluka vratiti se Izvoru-Premi, On (izvor) je uvijek spreman da vas prigrli, jer sve je u Jedinstvu i sve je uvijek dobro. Sve je ljubav, jer mi smo djeca ili izrazi naših izvora.
Bez obzira da li ili ne živimo beskrajno kao duša ili kao energija, u biti je nešto što trebate postati svjesni, u sebi i bez riječi …Mi smo djeca ili izrazi naših izvora …
Prirodna Svijest je Izražavajuća Ljubav sama po sebi .
Prema je na sanskrtu ljubav kao očitovanje Božanskosti. Ljubav je riječ koja se često i olako koristi, možemo reći da vrlo malo ljudi zna pravo značenje te riječi, Svi govore, i često spominju ljubavi, ali ljubav većinom nema ništa zajedničko sa svim onim što se povezuje sa tom riječi. Stalno slušamo kako netko voli svoj auto, netko svog psa, netko neku osobu, jer riječ ″voljeti,″ koristi se za sve i svašta, najviše za sebičnost, interes, posjedovanje i vezanost za čula.. Ljubav nije logika kao situacije i primjeri u međuljudskim odnosima na koje nailazimo u obitelji poput ″zato što sam tvoja majka ti me moraš voljeti.″ Ljubav se ne adresira, Ljubav ne poznaje objekt, Ljubav ne uvjetuje, Ljubav ne određuje.
Kad se ljubav odriče svih ograničenja dostiže istinu. Pravi ljubavnik, pravi sljedbenik na putu preme – ljubavi ne brine o cilju već uživa u svakom trenutku voli odmah, konkretno i neuvjetovano. Onaj koji voli je apsolutno miran i strpljiv, ne brine za sutra, raduje se egzistenciji jer sve je put ljubavi, njegov cilj nije u budućnosti, on je zaronjen u trenutku, u sada. To je moguće ako odbacimo svoj ograničeni um, svoj ego. Čitava energija se kreće prema srcu i tada se pojavljuje divota preme, ulaz koji otvara vrata božanskog. A božansko je sreća, veselje, mir, pjesma, i sam život. Prema – Ljubav o kojoj pričamo nije nikad posesivna nikad djelomična, ona je uvijek cjelina, uvijek punina. Ljudi čine ogromne napore da bi postigli bogatstva (vlasništva) no sjetite se da je Čista Ljubav najveće bogatstvo za sve. Ako razvijete takav osjećaj, sve će sa vama biti dobro Ne postoji ništa iznad/izvan Ljubavi. Naše ljudsko izražavanja jedna je od mnogih – izvor nam je neograničen. Mi smo u mogućnosti stvoriti i koristiti beskonačno različite dimenzije i oblike života, jer je priroda svijesti ljubav, razumijevanje i raznolikost. Ona je sposobna da se sama podjeli u beskonačnu količinu svijest aspekata. Svi aspekti imaju izvor u sebi u obliku mikro.
Tijelo može propasti no Božanska Ljubav unutar njega vječna je i nepromjenjiva. Njegujte, čuvajte i održavajte tu Božansku Ljubav vama urođenu. Tada ćete sigurno postići Boga. Ako sebe ne možete voljeti onda uopće ne možete voljeti. Ljubav je tako divna i dobra, da se netko dijeli na dva da bi mogao voljeti, zato sve bhakte govore da Bog voli sebe samog ispod mnogih krinki. Zato se kaže da su Krišna i Rada jedno, Shiva i Shakti su jedno.
Ljubav je jedno potpuno zadovoljstvo u kojem se osjećamo da smo sve. Ukoliko osjećamo da još nešto treba iskusiti i učiniti tada je ljubav samo jedno osjećanje a ne i stvarnost. Kada osjećamo da smo u ljubavi? Prvo mi smo sasvim zadovoljni, ništa drugo nam nije potrebno, drugo nema budućnosti, jer stvaran trenutak ljubavi je stalan, vječan. Ništa drugo nam nije potrebno, nikakva budućnost, nikakvo sutra. Drugo Ljubav se događa samo u sadašnjosti. I treće mi nestajemo, više nas nema, jer ovog trena postoji samo zadovoljstvo. Zato svi mudraci govore ″ako volite ništa vam drugo nije potrebno,″ ljubav je za sve dovoljna.
Ljubav vidimo po svuda u prirodi, što je god u društvu dobro, uzvišeno i dostojanstveno ostvarenje je te ljubavi. Što je god u društvu loše, bezbožno je, ili loše usmjeren taj isti osjećaj ljubavi. Osjećaj je isti samo je njegovo očitovanje različito u različitim slučajevima. .Čak i nauka tvrdi da se uslijed nedostatka ljubavi razvijaju mnoge bolesti, posebno bolesti mentalne prirode. Kad iskusimo duboku ljubav ona onda postaje vodič za duhovno uzdizanje, uništava naš ego i svi osjećaji podjele i ograničenja nestaju, dostižemo razumijevanje Istine.
Nitko vam ne može ništa nametnuti. Svaki mudrac vas može obasipati svojom ljubavlju, ali vi morate biti otvoreni daje primite. Više mudrosti, kao i svijesnost tih Istina nije razumljivo masama, jer većina prianja uz život premda nema ničega što se može nazvati životom. Netko drugi prianja uz smrt, premda nema ničega što se može nazvati smrt. U stvarnosti nema ničega što se rađa pa zato nema ničega što nestaje.” Sve su to naše ideje, naša uvjetna vjerovanja: život, smrt, ljubav, mržnja, dobro, zlo, ispravno, krivo, moralno, nemoralno, vrlina, grijeh. Sve su to naše ideje.
Stvarna ljubav je sloboda od misli, privida i neznanja. LJUBAV nije osjećaj, to je energija, to je snaga duše. Ona je izraz unutrašnje božanskosti pojedinca. “Bog je utjelovljenje ljubavi. Ljubav je njegova priroda. Takva sveta ljubav nalazi se u svakom čovjeku”. Baba – Previše vezanosti ustoličit će vaše smrtne neprijatelje : Kama, krodha, lobha, Moha itd. u srcu. Tražite sigurnost u Čistoj Ljubavi i uvijek se smijte. Izbjegavajte biti zlovoljni i imati lice kao da ste upravo popili ricinusovo ulje! Tada će se Ljubav lako manifestirati. Uvijek se smijte! Bog se uvijek smiješi i nema niti briga niti problema!! Upamtite, Ljubav sama može ublažiti tjeskobu i sav strah.
Kada se shvate više vrijednosti i donese odluka vratiti se Izvoru-Premi, On (izvor) je uvijek spreman da vas prigrli, jer sve je u Jedinstvu i sve je uvijek dobro. Sve je ljubav, jer mi smo djeca ili izrazi naših izvora.
Bez obzira da li ili ne živimo beskrajno kao duša ili kao energija, u biti je nešto što trebate postati svjesni, u sebi i bez riječi …Mi smo djeca ili izrazi naših izvora …
Prirodna Svijest je Izražavajuća Ljubav sama po sebi .
Ljubav je radost, ljubav je snaga, ljubav je svjetlost, ljubav je Bog. Ljubav ti pomaže da vidiš Boga u svemu, sve kao Boga. -Sri Sathya Sai Baba -
Živjeti u skladu
DAVORKA I NJEN SVIJET
Na duhovnom putu važan je prvenstveno rad na sebi, što znači da bi najprije trebali ljudske vrijednosti usvojiti i primjenjivati u svom životu.
Tek kada imamo iskustvo i osjetimo blagodat preobrazbe u kvaliteti osobnog života, možemo prenositi znanja i iskustva na druge. Tada postajemo i učitelji i učenici.
Življenje uskladu sa pet osnovnih ljudskih vrijednosti:
Ljudska vrijednost – Istina
Ljudska vrijednost – Ispravno djelovanje
Ljudska vrijednost – Mir
Ljudska vrijednost – Ljubav
Ljudska vrijednost – Nenasilje (rješavanje i izbjegavanje negativnih emocija kao što su: ljutnja strah i briga.
Težnja ka blaženstvu (ananda), čistoći, strpljenju i ustrajnosti su vrlo važni Podučavati o istini možemo onda kad i sami govorimo istinu.
Provoditi i učiti druge o ispravnom djelovanju možemo onda kad se i sami trudimo ispravno djelovati.
Provoditi i učiti druge o miru možemo onda kad i sami nosimo mir u sebi.
Provoditi i učiti druge o ljubavi možemo onda kad i sami njegujemo i širimo ljubav.
Provoditi i učiti druge o nenasilju možemo onda kad se i sami zalažemo za nenasilje.
Čitanje, pisanje, uzimanje hrane, zarađivanje novca i gomilanje stvari su radnje usmjerene prema van. Sve to dolazi iz uma. Nasuprot tome suosjećajnost, ljubav, požrtvovnost i simpatija dolaze iz srca. Te su osobine proizašle iz djelovanja duha usmjerenog prema unutra. One tvore stvarnog čovjeka. Ako razvijemo samo te vrijednosti, naš ljudski život bit će realiziran. Zbog toga treba izliječiti čovjekovo srce. U tom smislu svaki odgoj bi trebao na površinu iznijeti ljudske vrijednosti. «Iznijeti» znači pretvoriti te vrijednosti u aktivno djelovanje.
Ostvriti svoje pune ljudske potencijale, a to je ostvarenje svoje urođene božanskosti. Jer i materijalno i duhovno obrazovanje su nužni, bez njih ljudski život nema vrijednosti.
Ljudsko biće je dragulj božanske kreacije, jer je stvoreno nalik Bogu. Razlike među ljudskim bićima su u ponašanju, senzitivnosti i odnosima i zavise od nivoa svjesnosti. Za mudraca, duhovno biće je uvijek isto, ima istu vrijednost i dostojanstvo. Zato sveci, i na Zapadu također, imaju dobre odnose čak i sa divljim životinjama – ukazivali bi poštovanje svima. Kriminalac nema različitu dušu od sveca, već samo različite načine osjećanja, mišljenja i djelovanja. Mentalno poremećena osoba i osoba koja je liječi, pacijent i doktor, nisu različiti u svojoj suštini već samo u njihovoj mentalnoj organizaciji i načinima funkcioniranja.
Kada je um ispoliran i čist, održat će se sklad misli, riječi i djela. Ovaj sklad je najbolji dokaz vrijednosti svakog ljudskog bića. Važno je otvoreno se suoiti sa vanjskim i unutarnjim iskustvima i provoditi jedinstvo sklada sa sobom. Dok kozmiki red s druge strane, ima šire znaenje. Oznauje, naime, čistoaeu, sklad i jadnost misli, rijeci i djela (trikarand).
Bog je ljubav, a to je skrivena snaga svih ljudskih vrijednosti. Kruna svih ljudskih vrijednosti je Nenasilje. Istina, Ispravno djelovanje, Mir i Ljubav stapaju se u Nenasilje. Nenasilje je stanje uma koje prepoznaje jedinstvo unutar prividnih raznolikosti. Ona se manifestira kao nepovređivanje zakona prirode i poštovanje zakona i reda. Ona poziva na obuzdavanje poriva da se povređuju drugi i priroda u cjelini. Nenasilje izvire iz suzdržavanja, ćudoređa i poštenja.
Veliki mudraci zauvijek žive u miru i staloženosti. Slobodni su od uvjetovanosti (vasana) i zato niti traže niti odbijaju život ili smrt. Oni ostaju postojani u svom izravnom iskustvu poput Meru planine. A ipak, lutaju šumama, pokrajinama i gradovima, putuju do nebesa kao anđeli ili bogovi, posjećuju svoje neprijatelje, upravljaju carstvima i obavljaju različite djelatnosti u skladu s pravilima vedskih spisa, budući da su uvidjeli prikladnost takva bitisanja.
Kada etika Nenasilja bude prihvaćena kao sredstvo za postizanje prvo svog unutarnjeg mira tek tada može biti mir i u svijetu. Spoznaja da smo sami odgovorni za viđenje svijeta, je bitna jer su sva riješenja u umu. Um stvara patnju i bol.
Živjeti u skladu
Na duhovnom putu važan je prvenstveno rad na sebi, što znači da bi najprije trebali ljudske vrijednosti usvojiti i primjenjivati u svom životu.
Tek kada imamo iskustvo i osjetimo blagodat preobrazbe u kvaliteti osobnog života, možemo prenositi znanja i iskustva na druge. Tada postajemo i učitelji i učenici.
Življenje uskladu sa pet osnovnih ljudskih vrijednosti:
Ljudska vrijednost – Istina
Ljudska vrijednost – Ispravno djelovanje
Ljudska vrijednost – Mir
Ljudska vrijednost – Ljubav
Ljudska vrijednost – Nenasilje (rješavanje i izbjegavanje negativnih emocija kao što su: ljutnja strah i briga.
Težnja ka blaženstvu (ananda), čistoći, strpljenju i ustrajnosti su vrlo važni Podučavati o istini možemo onda kad i sami govorimo istinu.
Provoditi i učiti druge o ispravnom djelovanju možemo onda kad se i sami trudimo ispravno djelovati.
Provoditi i učiti druge o miru možemo onda kad i sami nosimo mir u sebi.
Provoditi i učiti druge o ljubavi možemo onda kad i sami njegujemo i širimo ljubav.
Provoditi i učiti druge o nenasilju možemo onda kad se i sami zalažemo za nenasilje.
Čitanje, pisanje, uzimanje hrane, zarađivanje novca i gomilanje stvari su radnje usmjerene prema van. Sve to dolazi iz uma. Nasuprot tome suosjećajnost, ljubav, požrtvovnost i simpatija dolaze iz srca. Te su osobine proizašle iz djelovanja duha usmjerenog prema unutra. One tvore stvarnog čovjeka. Ako razvijemo samo te vrijednosti, naš ljudski život bit će realiziran. Zbog toga treba izliječiti čovjekovo srce. U tom smislu svaki odgoj bi trebao na površinu iznijeti ljudske vrijednosti. «Iznijeti» znači pretvoriti te vrijednosti u aktivno djelovanje.
Ostvriti svoje pune ljudske potencijale, a to je ostvarenje svoje urođene božanskosti. Jer i materijalno i duhovno obrazovanje su nužni, bez njih ljudski život nema vrijednosti.
Ljudsko biće je dragulj božanske kreacije, jer je stvoreno nalik Bogu. Razlike među ljudskim bićima su u ponašanju, senzitivnosti i odnosima i zavise od nivoa svjesnosti. Za mudraca, duhovno biće je uvijek isto, ima istu vrijednost i dostojanstvo. Zato sveci, i na Zapadu također, imaju dobre odnose čak i sa divljim životinjama – ukazivali bi poštovanje svima. Kriminalac nema različitu dušu od sveca, već samo različite načine osjećanja, mišljenja i djelovanja. Mentalno poremećena osoba i osoba koja je liječi, pacijent i doktor, nisu različiti u svojoj suštini već samo u njihovoj mentalnoj organizaciji i načinima funkcioniranja.
Kada je um ispoliran i čist, održat će se sklad misli, riječi i djela. Ovaj sklad je najbolji dokaz vrijednosti svakog ljudskog bića. Važno je otvoreno se suoiti sa vanjskim i unutarnjim iskustvima i provoditi jedinstvo sklada sa sobom. Dok kozmiki red s druge strane, ima šire znaenje. Oznauje, naime, čistoaeu, sklad i jadnost misli, rijeci i djela (trikarand).
Bog je ljubav, a to je skrivena snaga svih ljudskih vrijednosti. Kruna svih ljudskih vrijednosti je Nenasilje. Istina, Ispravno djelovanje, Mir i Ljubav stapaju se u Nenasilje. Nenasilje je stanje uma koje prepoznaje jedinstvo unutar prividnih raznolikosti. Ona se manifestira kao nepovređivanje zakona prirode i poštovanje zakona i reda. Ona poziva na obuzdavanje poriva da se povređuju drugi i priroda u cjelini. Nenasilje izvire iz suzdržavanja, ćudoređa i poštenja.
Veliki mudraci zauvijek žive u miru i staloženosti. Slobodni su od uvjetovanosti (vasana) i zato niti traže niti odbijaju život ili smrt. Oni ostaju postojani u svom izravnom iskustvu poput Meru planine. A ipak, lutaju šumama, pokrajinama i gradovima, putuju do nebesa kao anđeli ili bogovi, posjećuju svoje neprijatelje, upravljaju carstvima i obavljaju različite djelatnosti u skladu s pravilima vedskih spisa, budući da su uvidjeli prikladnost takva bitisanja.
Kada etika Nenasilja bude prihvaćena kao sredstvo za postizanje prvo svog unutarnjeg mira tek tada može biti mir i u svijetu. Spoznaja da smo sami odgovorni za viđenje svijeta, je bitna jer su sva riješenja u umu. Um stvara patnju i bol.
6 neprijatelja (otrovi ljudske svijesti)
DAVORKA I NJEN SVIJET
Zašto čovjek nalazi toliko mnogo zadovoljstva u destrukciji, uništavanju? To je velika dilema s kojom se suočava većina ljudi na Zemlji Čulni organi i organi akcije su stimulirani iznad mogućnosti, kapaciteta, i oni se neizbježno slamaju, pucaju.
Bez zdravih stavova prema sebi čovjek ne može izabrati svoj život, jer ga za njega izabire njegovo „programiranje“, uvjetovanost i nadasve neznanje. Što je još gore, podsvjesni um koji ne posjeduje razlučivanje konačno će čovjekov život odvesti na dno ako mu dopustite Tada unutarnja stvarnost i čovjekov život postaju sve više i više negativni.
Objekti zadovoljstva ne mogu dati ono što se od njih očekuje i postaju istrošeni, izmoreni, ili uništeni, zbog zloupotrebe. Ako je netko neispravan prema sebi ili je unutar sebe žrtva, tada će biti izvan ravnoteže, a u odnosu s drugima će biti žrtva. To dovodi u eksces, neumjerenost, bola, tamo gdje je traženo zadovoljstvo. Organi čula i organi akcije su stimulirani iznad mogućnosti, kapaciteta, i oni se neizbježno slamaju, pucaju. .Kad je ljudska želja pogrešna, kada ljudi žele lažno, a plaše se od onoga što je ispravno, oni stvaraju kaos, beznađe, očaj.
Ako unutar sebe ne postignete stabilnu ravnotežu u spoznaji tko vi jeste i zdrave stavove spram Boga prirode i samog postojanja, nećete moći razviti zdrave granice prema drugim ljudima.“ To je zbog toga što najprije moramo biti ispravni, moralni i savjesni prema sebi prije nego što možemo biti ispravni prema drugima.
Čovjek ne može jasno razumjeti ljudske vrijednosti bez integriranja duhovnog aspekta života. Tek tada čovjek vidi potrebu za transcendiranjem uvjetovani sistem razmišljanja i negativnih stavova čovjek može biti ispravan prema i Bogu.
Nemojte smatrati druga ljudska bića pukim strancima. Kada se nekome obraćate, mislite na to da se obraćate Bogu. Kada ne vidite Boga u drugima i odnosite se prema njima kao prema nečem što je vaše, tada ćete stvoriti prostor za loše odlike kao što su ljutnja, zavist, mržnja i tome slično.
Razvijte duh jednote. Jedino će tada vaš život biti spašen a vi biti oslobođeni. Integrirani sistem educare pruža cjelovit karakter i izabire svoju stvarnost na svim razinama iznutra i izvana. To je također ono što nazivam bivanjem u budnosti i pažnji i biti majstor svojeg života, a ne žrtva i posljedica života. Ono što dajemo to nam se i vraća. Kako se mi odnosimo prema životu. Život će tako prema nama.
Mi u potpunosti uzrokujemo svoju stvarnost s mislima koje mislimo, a koje kreiraju naše osjećaje, emocije, ponašanje i ono što privlačimo i magnetiziramo u svoj život. Život istječe svakog trenutka, a pretvaranje se i dalje nastavlja, i tako život postaje ono čega nema, to čega nema postaju lanci, okovi, velovi. Unutarnji mir i sreća, naravno su unutarnje stanje uma i nemaju ništa s bilo čime izvan nas. To stanje svijesti i nepromijenjene Božje stvarnosti može se jedino održati ako čovjek usvoji i primjeni ljudske i božanske vrijednosti.
Bog,Istina nije skrivena. Duhovni put duhovna predaja u ovom kontekstu je teška, jer je bolno odbaciti pretvaranja a tu spadaju i sve iluzije svijeta kao navike, predrasude, što drugi mise, nije vrijeme, nesvjesnost i otrovi svijesti. Ali to se mora proći to je uvjet rasta. Ako odlažete znači da izbjegavate svoj rast.
Svatko mora proći kroz patnju odbacivanje iluzija, jer naše želje i otrovi ljudske svijesti poput vezanosti, ljubomore, zavisti, ponosa i ljutnje nam pokazuju stvari koje ne postoje, stvaraju privid i tada ono što stvarno jest, postaje skriveno, a ono čega nema postaje očito.
Buda je rekao da je traženje poštovanja od osoba koje su skoro potpuno nesvjesne isto kao traženje poštovanja od kamenja. Samo skidanje vela otvaranje očiju i odbacivanje iluzija vas može pripremiti na sljedeći korak na putu ka Bogu, Istini Sebi.
Zašto čovjek nalazi toliko mnogo zadovoljstva u destrukciji, uništavanju? To je velika dilema s kojom se suočava većina ljudi na Zemlji Čulni organi i organi akcije su stimulirani iznad mogućnosti, kapaciteta, i oni se neizbježno slamaju, pucaju.
Bez zdravih stavova prema sebi čovjek ne može izabrati svoj život, jer ga za njega izabire njegovo „programiranje“, uvjetovanost i nadasve neznanje. Što je još gore, podsvjesni um koji ne posjeduje razlučivanje konačno će čovjekov život odvesti na dno ako mu dopustite Tada unutarnja stvarnost i čovjekov život postaju sve više i više negativni.
Objekti zadovoljstva ne mogu dati ono što se od njih očekuje i postaju istrošeni, izmoreni, ili uništeni, zbog zloupotrebe. Ako je netko neispravan prema sebi ili je unutar sebe žrtva, tada će biti izvan ravnoteže, a u odnosu s drugima će biti žrtva. To dovodi u eksces, neumjerenost, bola, tamo gdje je traženo zadovoljstvo. Organi čula i organi akcije su stimulirani iznad mogućnosti, kapaciteta, i oni se neizbježno slamaju, pucaju. .Kad je ljudska želja pogrešna, kada ljudi žele lažno, a plaše se od onoga što je ispravno, oni stvaraju kaos, beznađe, očaj.
Ako unutar sebe ne postignete stabilnu ravnotežu u spoznaji tko vi jeste i zdrave stavove spram Boga prirode i samog postojanja, nećete moći razviti zdrave granice prema drugim ljudima.“ To je zbog toga što najprije moramo biti ispravni, moralni i savjesni prema sebi prije nego što možemo biti ispravni prema drugima.
Čovjek ne može jasno razumjeti ljudske vrijednosti bez integriranja duhovnog aspekta života. Tek tada čovjek vidi potrebu za transcendiranjem uvjetovani sistem razmišljanja i negativnih stavova čovjek može biti ispravan prema i Bogu.
Nemojte smatrati druga ljudska bića pukim strancima. Kada se nekome obraćate, mislite na to da se obraćate Bogu. Kada ne vidite Boga u drugima i odnosite se prema njima kao prema nečem što je vaše, tada ćete stvoriti prostor za loše odlike kao što su ljutnja, zavist, mržnja i tome slično.
Razvijte duh jednote. Jedino će tada vaš život biti spašen a vi biti oslobođeni. Integrirani sistem educare pruža cjelovit karakter i izabire svoju stvarnost na svim razinama iznutra i izvana. To je također ono što nazivam bivanjem u budnosti i pažnji i biti majstor svojeg života, a ne žrtva i posljedica života. Ono što dajemo to nam se i vraća. Kako se mi odnosimo prema životu. Život će tako prema nama.
Mi u potpunosti uzrokujemo svoju stvarnost s mislima koje mislimo, a koje kreiraju naše osjećaje, emocije, ponašanje i ono što privlačimo i magnetiziramo u svoj život. Život istječe svakog trenutka, a pretvaranje se i dalje nastavlja, i tako život postaje ono čega nema, to čega nema postaju lanci, okovi, velovi. Unutarnji mir i sreća, naravno su unutarnje stanje uma i nemaju ništa s bilo čime izvan nas. To stanje svijesti i nepromijenjene Božje stvarnosti može se jedino održati ako čovjek usvoji i primjeni ljudske i božanske vrijednosti.
Bog,Istina nije skrivena. Duhovni put duhovna predaja u ovom kontekstu je teška, jer je bolno odbaciti pretvaranja a tu spadaju i sve iluzije svijeta kao navike, predrasude, što drugi mise, nije vrijeme, nesvjesnost i otrovi svijesti. Ali to se mora proći to je uvjet rasta. Ako odlažete znači da izbjegavate svoj rast.
Svatko mora proći kroz patnju odbacivanje iluzija, jer naše želje i otrovi ljudske svijesti poput vezanosti, ljubomore, zavisti, ponosa i ljutnje nam pokazuju stvari koje ne postoje, stvaraju privid i tada ono što stvarno jest, postaje skriveno, a ono čega nema postaje očito.
Buda je rekao da je traženje poštovanja od osoba koje su skoro potpuno nesvjesne isto kao traženje poštovanja od kamenja. Samo skidanje vela otvaranje očiju i odbacivanje iluzija vas može pripremiti na sljedeći korak na putu ka Bogu, Istini Sebi.
Gdje je život? Ovdje. Sada.
DAVORKA I NJEN SVIJET
Biti senzibilan ne znači biti sentimentalan. Biti senzibilan ne znači biti osjetljiv. Vjerojatno ste bili vrlo osjetljivi, sve vas je sigurno diralo – ali dirale su vas vlastite ideje Prvo što morate učiniti jest da uništite tvrdu ljušturu oko sebe, ona vas ranjava. Željeli biste ostati kakvi jeste, a ipak biti u dodiru sa svojom unutarnjom srži. To nije moguće. Najprije treba biti razorena, a tada maknuta cijela trula zgrada. Ali ljudi vrlo vole stare bezvrijedne stvari. Daju im prekrasna imena – antikviteti
Rijetki i skupi predmeti mogu nas privući svojom vanjskom ljepotom, ali oku pod duhovnim svjetlom oni će biti bezvrijedni. Fizička snaga i čar ne mogu nadjačati duhovnost. Stast koja stvara egoizam može se primjetiti gdje god su sebičnost i ponos prisutni. Sve dok se ne potisne ovakav način mišljenja i djelovanja, dobrota neće zasjati. Morate osigurati prevladavanje dobrote kako bi umirili, udovoljili i osvojili Božju milost
Uvijek se sjetite triju stvari – jedinstva, čistoće i božanskosti. Čovjek je po prirodi pun plemenitih osobina, ima snažno tijelo i umove. Ali nažalost rasipa se ta vrlo važna božanska energija na besmislene aktivnosti i težnje. Tako dolazi slabost i gubljenje vitalne energije. Čak i na fizičkoj razini, božanska moć je nemjerljiva i nemoguće ju je opisati.
Gdje je život?
Ovdje. Sada. «Bivanje» sadašnjeg trenutka. Sada se isprva čini tako malenim, kratki odsječak vremena između prošlosti i budućnosti, a ipak je u njemu sakrivena cjelokupna životna snaga. U trenutku duhovnog buđenja vi se budite u puninu, živost i isto tako svetost sadašnjeg trenutka. Niste bili tu, spavali ste, a sada ste prisutni i budni.
Svi bi trebali pokušati ostvariti tu urođenu božanskost u sebi, ne samo zbog dokazivanja fizičke snage, već zato da biste mogli uživati u božanskom blaženstvu. Kad je to nastojanje prožeto božanskom moći, ono dostiže nedostižne visove.
Oplemenite tu božansku moć, posvećujući sve svoje težnje Bogu.
Biti senzibilan ne znači biti sentimentalan. Biti senzibilan ne znači biti osjetljiv. Vjerojatno ste bili vrlo osjetljivi, sve vas je sigurno diralo – ali dirale su vas vlastite ideje Prvo što morate učiniti jest da uništite tvrdu ljušturu oko sebe, ona vas ranjava. Željeli biste ostati kakvi jeste, a ipak biti u dodiru sa svojom unutarnjom srži. To nije moguće. Najprije treba biti razorena, a tada maknuta cijela trula zgrada. Ali ljudi vrlo vole stare bezvrijedne stvari. Daju im prekrasna imena – antikviteti
Rijetki i skupi predmeti mogu nas privući svojom vanjskom ljepotom, ali oku pod duhovnim svjetlom oni će biti bezvrijedni. Fizička snaga i čar ne mogu nadjačati duhovnost. Stast koja stvara egoizam može se primjetiti gdje god su sebičnost i ponos prisutni. Sve dok se ne potisne ovakav način mišljenja i djelovanja, dobrota neće zasjati. Morate osigurati prevladavanje dobrote kako bi umirili, udovoljili i osvojili Božju milost
Uvijek se sjetite triju stvari – jedinstva, čistoće i božanskosti. Čovjek je po prirodi pun plemenitih osobina, ima snažno tijelo i umove. Ali nažalost rasipa se ta vrlo važna božanska energija na besmislene aktivnosti i težnje. Tako dolazi slabost i gubljenje vitalne energije. Čak i na fizičkoj razini, božanska moć je nemjerljiva i nemoguće ju je opisati.
Gdje je život?
Ovdje. Sada. «Bivanje» sadašnjeg trenutka. Sada se isprva čini tako malenim, kratki odsječak vremena između prošlosti i budućnosti, a ipak je u njemu sakrivena cjelokupna životna snaga. U trenutku duhovnog buđenja vi se budite u puninu, živost i isto tako svetost sadašnjeg trenutka. Niste bili tu, spavali ste, a sada ste prisutni i budni.
Svi bi trebali pokušati ostvariti tu urođenu božanskost u sebi, ne samo zbog dokazivanja fizičke snage, već zato da biste mogli uživati u božanskom blaženstvu. Kad je to nastojanje prožeto božanskom moći, ono dostiže nedostižne visove.
Oplemenite tu božansku moć, posvećujući sve svoje težnje Bogu.
Osjetilno reagiranje
DAVORKA I NJEN SVIJET
Osobnosti s pet osjetila.
Ljudsko biće s pet osjetila mora učiti prvenstveno putem fizičkih iskustava, a to učenje duže traje, jer pouke koje se na taj način usvajaju moraju prolaziti kroz gustoću fizičke tvari. To će nepovjerenje dovesti do nesporazuma, a oni će voditi napetostima i neugodnim iskustvima. Ljudsko biće s pet osjetila nastavit će doživljavati neugodnosti koje proizlaze iz nepovjerenja prema drugima sve dok, u ovom ili nekom drugom životnom vijeku, kroz međuodnose s drugim ljudima ne shvati što je izvor tih neugodnosti i dok ne poduzme korake da ga promijeni.
Ako osoba nije u stanju vjerovati, na primjer, pogrešno će tumačiti riječi i postupke drugih ljudi. Ako supruga svome suprugu kaže da mora biti prisutna na poslovnom sastanku, iako bi željela biti s njim, a njezin suprug nije sposoban imati povjerenja, njezine bi riječi mogao shvatiti kao odbacivanje ili kao znak da joj je posao važniji od njega. Takav nesporazum proizlazi iz njegove nesposobnosti da prihvati ono što mu je supruga rekla, iz njegove nesposobnosti da joj vjeruje. Ako supruga neprestano doživljava suprugovo nepovjerenje, ono će u njoj izazvati osjećaje iznenađenosti, tuge, frustracije, bijesa, negodovanja, a konačno i odbacivanja, koje je i njezin suprug zapazio kod nje, iako je pri tome pogriješio. Tako suprug, zahvaljujući dinamici nepovjerenja, sam izaziva svoj najveći strah. Nepovjerljiva će osoba stvarati neugodne ili bolne situacije sve dok je one na posljetku ne dovedu do pitanja povjerenja.
Gubitak supružnika, prijatelja ili kolege zbog nepovjerenja nije kazna za nepovjerenje. To je posljedica odbijanja da se čovjek, kad se radi o pitanju povjerenja, svjesno zagleda u svoju unutrašnjost. To je iskustvo koje proizlazi iz odluke da se uvijek iznova ne vjeruje, umjesto da se ima povjerenja.. Da bi do tamo stigla možda će joj biti potrebno pet bolnih iskustava, a možda i pet ili pedeset života – ali na kraju će je taj put odvesti do velike pouke o povjerenju i provesti je kroz tu pouku. Ista se dinamika može primijeniti na svaku značajku osobnosti koja nije izraz suosjećanja i sklada.
Primjerice, ljutita će osobnost stvarati neugodne, pa čak i tragične situacije, sve dok se ne suoči sa svojim bijesom i ne otkloni ga kao zapreku svome suosjećaju i ljubavi, energiji svoje duše. Isto vrijedi za pohlepne, sebične osobnosti, kao i za one koje žele upravljati drugima i tako dalje. Na taj smo se način sve do sada morali razvijati.
Svjesna sebe ili višeosjetilno ljudsko biće može učiti mnogo brže od ljudskoga bića koje je ograničeno na pet osjetila. Uza svu onu pomoć koja joj je dostupna, svjesnija osobnost brže može razumjeti značenje svojih iskustava, kako ona nastaju, što predstavljaju, a ujedno i svoju vlastitu ulogu u njihovu stvaranju. Nije joj potrebno da iskusi dvanaest ili dvije tisuće bolnih iskustava da bi naučila najvažniju pouku povjerenja, ili odgovornosti ili poniznosti. To ne znači nužno da višeosjetilne osobnosti ne doživljavaju bolne situacije, nego da one imaju sposobnost bržega učenja iz tih situacija od osobnosti ograničenih na pet osjetila i stoga su brže u stanju odabrati na mudriji način i s više suosjećanja. Taj je način dostupan svjesnijim ljudskim bićima, ali je staza koja vodi do te sposobnosti radosna staza razvijanja svjesnosti da vam je mudro i suosjećajno vodstvo uvijek dostupno, kao i mogućnost da naučite svjesno ga ugraditi u svoj život.
Kako se to događa?
Osobnosti s pet osjetila prihvaćaju svaku pobudu i uvid kao svoje vlastite, kao da izviru iz njihove psihe. Višeosjetilna osobnost zna da to nije uvijek tako. Pobude, slutnje, nenadani i tanahni uvidi pomažu nam na našem razvojnome putu sve od postanka naše vrste. S višeosjetilnoga stajališta uvidi, intuicija, slutnje i nadahnuća su poruke iz duše ili od naprednih bića koje duši pomažu na njezinom evolucijskom putovanju. Svjesnija osobnost stoga poštuje intuiciju na takav način na koji je osobnost s pet osjetila ne poštuje.
Za osobnost ograničenu na pet osjetila intuicija je rijetkost. Za svjesnije, osobnost intuicija je poticaj sa stajališta opsežnijega razumijevanja i suosjećaja nego što je njezino vlastito, a ujedno predstavlja i povezanost s tim razumijevanjem i suosjećanjem. Za osobnost s pet osjetila intuitivni se uvidi ili slutnje nepredvidivo pojavljuju i na njih se ne može računati. Za svjesniju osobnost intuitivni su uvidi unutrašnja potvrda postojanja vodstva prepunoga ljubavi koje neprestano pomaže i podržava njezin razvoj. Prvi korak prema tome razumijevanju je da postanete svjesni onoga što osjećate.
Ako slijedite svoje osjećaje, oni će vas odvesti svome izvoru. Samo putem osjećaja možete se susresti s poljem sile svoje vlastite duše. To ukratko opisuje ljudski razvoj. Na primjer, suprug koji nije bio u stanju imati povjerenja mogao je osjetiti bijes, stid, negodovanje ili hladnoću prema svojoj supruzi kad mu je rekla da mora biti prisutna poslovnom sastanku. Da je bio sposoban iskusiti svoje osjećaje na svjestan način, odvojiti se od njih, promatrati ih kao energetske struje koje teku kroz njegov sustav, bio bi u stanju upitati se: “Zašto vijest o ovom poslovnom sastanku ovako utječe na mene?” To bi mu omogućilo da otkrije da njegovi osjećaji odražavaju osjećaj odbačenosti, osjećaj da je svojoj supruzi manje važan od njezinoga sastanka. Da je tada ponovo razmotrio poruku svoje supruge, uvidio bi da mu je rekla da bi radije ostala s njim, ali da ne može. To bi mu omogućilo da se upita: “Pa zašto se onda i dalje osjećam toliko uznemirenim?”, a to bi ga dovelo do odgovora: “Zbog toga što ne vjerujem da bi ona uistinu radije ostala sa mnom”. Na taj bi ga način osvješćivanje osjećaja, umjesto nesvjesne reakcije na njih, odvelo do pitanja o povjerenju. Kad bi sve to otkrio, tada bi se mogao zapitati: “Podržava li moje općenito iskustvo s mojom suprugom sumnju da nije iskrena prema meni?” Kad bi odgovor na to pitanje glasio: “Ne, moje je iskustvo da je ona iskrena žena”, suprug bi mogao uvidjeti da proces koji se odvija unutar njega nije povezan s njegovom suprugom, iako su njezine riječi potaknule taj proces. To bi mu omogućilo da uoči stvarnu namjeru svoje supruge i njegovi bi se osjećaji prema njoj ublažili. Njezina bi reakcija prema njemu bila reakcija bliskosti prema voljenome suprugu, umjesto boli koju je izazvalo odbacivanje njezine bliskosti od strane neprijateljski raspoloženoga supruga. Da je slijedio takav smjer događanja, ne bi uništio svoje poslijepodne ili brak. Bio bi u stanju iz svojih osjećaja i iz svojih pitanja o tim osjećajima naučiti onu istu pouku koju će na kraju naučiti kroz neugodna iskustva koja su se pojavila kao posljedice njegovoga nedostatka povjerenja. Bio bi u stanju u okviru jedne zgode uočiti posljedice nepovjerenja, kao i posljedice suprotnoga osjećaja. Svako pitanje koje osoba postavi, kao što su: “Zašto je neka vijest sa kojom se odmah ne slažemo tako utjecala na mene?”, “Zašto se osjećam toliko uznemirenim?” i “Podržava li moje iskustvo moju sumnju?” prizivaju vodstvo. Svaki put kad zatražite vodstvo, primit ćete ga.
Svaki put kad se zapitate: “Kakvi su moji porivi?”, vi zapravo govorite Svemiru: “Pomozi mi da shvatim” i pomoć dolazi. Razum je smišljen tako da proširuje opažaje, da vam pomogne da rastete u snazi i složenosti opažaja, a ne da činite zlo. Iskustva razuma su iskustva znanja.
Znanje je moć, a vi ste odgovorni za to kako se njome koristite na svakoj određenoj razini znanja. Znanje koje jednostavno postaje dio vašega bića i koje nije na neki način ili u nekom obliku prerađeno i iskorišteno na dobrobit drugih ljudi može imati iznimno štetan učinak na vaše tijelo.
Karmičke obaveze koje su stvorene namjernom zloporabom znanja, svjesnim nanošenjem zla ili stvaranjem sukoba u drugoj osobi veće su od onih koje su stvorene u neznanju. Možda nećete uvijek biti u stanju čuti odgovore na svoja pitanja kad ih postavite, a odgovori možda neće uvijek stizati onako kako ih vi očekujete, ali će uvijek doći. Katkad se odgovor pojavi u obliku osjećaja – potvrdnog ili odričnog osjećaja – a katkad u obliku sjećanja ili pomisli koja u tom trenutku izgleda slučajna, katkad u snu, a katkad u obliku shvaćanja potaknutoga iskustvom koje će se dogoditi sljedećega dana.
Niti jedno pitanje ne prolazi a da ga netko ne čuje i niti jedno pitanje ne prolazi bez odgovora. “Zatražite i primit ćete” je pravilo, ali vi morate naučiti kako postavljati pitanja i kako primati odgovore. To što vodstvo koje nam je na raspolaganju nismo prepoznali takvo kakvo jest, posljedica je sagledavanja stvarnosti samo putem pet osjetila.
Sa stajališta pet osjetila, nema niti jednoga drugog mjesta s kojega bi ti uvidi i slutnje mogli stići. Osoba koja treba naučiti lekciju povjerenja, primjerice iskusit će nepovjerenje drugih ljudi.
Osobnosti s pet osjetila.
Ljudsko biće s pet osjetila mora učiti prvenstveno putem fizičkih iskustava, a to učenje duže traje, jer pouke koje se na taj način usvajaju moraju prolaziti kroz gustoću fizičke tvari. To će nepovjerenje dovesti do nesporazuma, a oni će voditi napetostima i neugodnim iskustvima. Ljudsko biće s pet osjetila nastavit će doživljavati neugodnosti koje proizlaze iz nepovjerenja prema drugima sve dok, u ovom ili nekom drugom životnom vijeku, kroz međuodnose s drugim ljudima ne shvati što je izvor tih neugodnosti i dok ne poduzme korake da ga promijeni.
Ako osoba nije u stanju vjerovati, na primjer, pogrešno će tumačiti riječi i postupke drugih ljudi. Ako supruga svome suprugu kaže da mora biti prisutna na poslovnom sastanku, iako bi željela biti s njim, a njezin suprug nije sposoban imati povjerenja, njezine bi riječi mogao shvatiti kao odbacivanje ili kao znak da joj je posao važniji od njega. Takav nesporazum proizlazi iz njegove nesposobnosti da prihvati ono što mu je supruga rekla, iz njegove nesposobnosti da joj vjeruje. Ako supruga neprestano doživljava suprugovo nepovjerenje, ono će u njoj izazvati osjećaje iznenađenosti, tuge, frustracije, bijesa, negodovanja, a konačno i odbacivanja, koje je i njezin suprug zapazio kod nje, iako je pri tome pogriješio. Tako suprug, zahvaljujući dinamici nepovjerenja, sam izaziva svoj najveći strah. Nepovjerljiva će osoba stvarati neugodne ili bolne situacije sve dok je one na posljetku ne dovedu do pitanja povjerenja.
Gubitak supružnika, prijatelja ili kolege zbog nepovjerenja nije kazna za nepovjerenje. To je posljedica odbijanja da se čovjek, kad se radi o pitanju povjerenja, svjesno zagleda u svoju unutrašnjost. To je iskustvo koje proizlazi iz odluke da se uvijek iznova ne vjeruje, umjesto da se ima povjerenja.. Da bi do tamo stigla možda će joj biti potrebno pet bolnih iskustava, a možda i pet ili pedeset života – ali na kraju će je taj put odvesti do velike pouke o povjerenju i provesti je kroz tu pouku. Ista se dinamika može primijeniti na svaku značajku osobnosti koja nije izraz suosjećanja i sklada.
Primjerice, ljutita će osobnost stvarati neugodne, pa čak i tragične situacije, sve dok se ne suoči sa svojim bijesom i ne otkloni ga kao zapreku svome suosjećaju i ljubavi, energiji svoje duše. Isto vrijedi za pohlepne, sebične osobnosti, kao i za one koje žele upravljati drugima i tako dalje. Na taj smo se način sve do sada morali razvijati.
Svjesna sebe ili višeosjetilno ljudsko biće može učiti mnogo brže od ljudskoga bića koje je ograničeno na pet osjetila. Uza svu onu pomoć koja joj je dostupna, svjesnija osobnost brže može razumjeti značenje svojih iskustava, kako ona nastaju, što predstavljaju, a ujedno i svoju vlastitu ulogu u njihovu stvaranju. Nije joj potrebno da iskusi dvanaest ili dvije tisuće bolnih iskustava da bi naučila najvažniju pouku povjerenja, ili odgovornosti ili poniznosti. To ne znači nužno da višeosjetilne osobnosti ne doživljavaju bolne situacije, nego da one imaju sposobnost bržega učenja iz tih situacija od osobnosti ograničenih na pet osjetila i stoga su brže u stanju odabrati na mudriji način i s više suosjećanja. Taj je način dostupan svjesnijim ljudskim bićima, ali je staza koja vodi do te sposobnosti radosna staza razvijanja svjesnosti da vam je mudro i suosjećajno vodstvo uvijek dostupno, kao i mogućnost da naučite svjesno ga ugraditi u svoj život.
Kako se to događa?
Osobnosti s pet osjetila prihvaćaju svaku pobudu i uvid kao svoje vlastite, kao da izviru iz njihove psihe. Višeosjetilna osobnost zna da to nije uvijek tako. Pobude, slutnje, nenadani i tanahni uvidi pomažu nam na našem razvojnome putu sve od postanka naše vrste. S višeosjetilnoga stajališta uvidi, intuicija, slutnje i nadahnuća su poruke iz duše ili od naprednih bića koje duši pomažu na njezinom evolucijskom putovanju. Svjesnija osobnost stoga poštuje intuiciju na takav način na koji je osobnost s pet osjetila ne poštuje.
Za osobnost ograničenu na pet osjetila intuicija je rijetkost. Za svjesnije, osobnost intuicija je poticaj sa stajališta opsežnijega razumijevanja i suosjećaja nego što je njezino vlastito, a ujedno predstavlja i povezanost s tim razumijevanjem i suosjećanjem. Za osobnost s pet osjetila intuitivni se uvidi ili slutnje nepredvidivo pojavljuju i na njih se ne može računati. Za svjesniju osobnost intuitivni su uvidi unutrašnja potvrda postojanja vodstva prepunoga ljubavi koje neprestano pomaže i podržava njezin razvoj. Prvi korak prema tome razumijevanju je da postanete svjesni onoga što osjećate.
Ako slijedite svoje osjećaje, oni će vas odvesti svome izvoru. Samo putem osjećaja možete se susresti s poljem sile svoje vlastite duše. To ukratko opisuje ljudski razvoj. Na primjer, suprug koji nije bio u stanju imati povjerenja mogao je osjetiti bijes, stid, negodovanje ili hladnoću prema svojoj supruzi kad mu je rekla da mora biti prisutna poslovnom sastanku. Da je bio sposoban iskusiti svoje osjećaje na svjestan način, odvojiti se od njih, promatrati ih kao energetske struje koje teku kroz njegov sustav, bio bi u stanju upitati se: “Zašto vijest o ovom poslovnom sastanku ovako utječe na mene?” To bi mu omogućilo da otkrije da njegovi osjećaji odražavaju osjećaj odbačenosti, osjećaj da je svojoj supruzi manje važan od njezinoga sastanka. Da je tada ponovo razmotrio poruku svoje supruge, uvidio bi da mu je rekla da bi radije ostala s njim, ali da ne može. To bi mu omogućilo da se upita: “Pa zašto se onda i dalje osjećam toliko uznemirenim?”, a to bi ga dovelo do odgovora: “Zbog toga što ne vjerujem da bi ona uistinu radije ostala sa mnom”. Na taj bi ga način osvješćivanje osjećaja, umjesto nesvjesne reakcije na njih, odvelo do pitanja o povjerenju. Kad bi sve to otkrio, tada bi se mogao zapitati: “Podržava li moje općenito iskustvo s mojom suprugom sumnju da nije iskrena prema meni?” Kad bi odgovor na to pitanje glasio: “Ne, moje je iskustvo da je ona iskrena žena”, suprug bi mogao uvidjeti da proces koji se odvija unutar njega nije povezan s njegovom suprugom, iako su njezine riječi potaknule taj proces. To bi mu omogućilo da uoči stvarnu namjeru svoje supruge i njegovi bi se osjećaji prema njoj ublažili. Njezina bi reakcija prema njemu bila reakcija bliskosti prema voljenome suprugu, umjesto boli koju je izazvalo odbacivanje njezine bliskosti od strane neprijateljski raspoloženoga supruga. Da je slijedio takav smjer događanja, ne bi uništio svoje poslijepodne ili brak. Bio bi u stanju iz svojih osjećaja i iz svojih pitanja o tim osjećajima naučiti onu istu pouku koju će na kraju naučiti kroz neugodna iskustva koja su se pojavila kao posljedice njegovoga nedostatka povjerenja. Bio bi u stanju u okviru jedne zgode uočiti posljedice nepovjerenja, kao i posljedice suprotnoga osjećaja. Svako pitanje koje osoba postavi, kao što su: “Zašto je neka vijest sa kojom se odmah ne slažemo tako utjecala na mene?”, “Zašto se osjećam toliko uznemirenim?” i “Podržava li moje iskustvo moju sumnju?” prizivaju vodstvo. Svaki put kad zatražite vodstvo, primit ćete ga.
Svaki put kad se zapitate: “Kakvi su moji porivi?”, vi zapravo govorite Svemiru: “Pomozi mi da shvatim” i pomoć dolazi. Razum je smišljen tako da proširuje opažaje, da vam pomogne da rastete u snazi i složenosti opažaja, a ne da činite zlo. Iskustva razuma su iskustva znanja.
Znanje je moć, a vi ste odgovorni za to kako se njome koristite na svakoj određenoj razini znanja. Znanje koje jednostavno postaje dio vašega bića i koje nije na neki način ili u nekom obliku prerađeno i iskorišteno na dobrobit drugih ljudi može imati iznimno štetan učinak na vaše tijelo.
Karmičke obaveze koje su stvorene namjernom zloporabom znanja, svjesnim nanošenjem zla ili stvaranjem sukoba u drugoj osobi veće su od onih koje su stvorene u neznanju. Možda nećete uvijek biti u stanju čuti odgovore na svoja pitanja kad ih postavite, a odgovori možda neće uvijek stizati onako kako ih vi očekujete, ali će uvijek doći. Katkad se odgovor pojavi u obliku osjećaja – potvrdnog ili odričnog osjećaja – a katkad u obliku sjećanja ili pomisli koja u tom trenutku izgleda slučajna, katkad u snu, a katkad u obliku shvaćanja potaknutoga iskustvom koje će se dogoditi sljedećega dana.
Niti jedno pitanje ne prolazi a da ga netko ne čuje i niti jedno pitanje ne prolazi bez odgovora. “Zatražite i primit ćete” je pravilo, ali vi morate naučiti kako postavljati pitanja i kako primati odgovore. To što vodstvo koje nam je na raspolaganju nismo prepoznali takvo kakvo jest, posljedica je sagledavanja stvarnosti samo putem pet osjetila.
Sa stajališta pet osjetila, nema niti jednoga drugog mjesta s kojega bi ti uvidi i slutnje mogli stići. Osoba koja treba naučiti lekciju povjerenja, primjerice iskusit će nepovjerenje drugih ljudi.
Indijska filozofija-period VEDA
DAVORKA I NJEN SVIJET
VEDE
Vede su najstariji pisani spomenici ljudskog duha koji su nam sačuvani. Wilson piše: »Kad tekstovi Rg- i Yađur-veda budu potpuni imaćemo dovoljno materijala za sigurno ocenjivanje rezultata koji se mogu iz njih izvesti, kao i stvarnih političkih i religioznih prilika indijaca u isto ono doba iz koga imamo i najranije poznate vesti o socijalnoj organizaciji, to je doba daleko ranije od pojave grčke civilizacije, ranije od do sada poznatih najstarijih tragova asirskog carstva, možda savremeno sa najstarijim jevrejskim spisima, a kasnije jedino od egipatskih dinastija, o kojima uostalom znamo jedva nešto više od golih imena. Vede nam pružaju bogato obaveštenje o svemu onome što je najinteresantnije u misaonom životu starog doba.«
Postoje četiri vede: Rg, Yadur, Sama i Atharva. Prva tri se slažu ne samo po imenu, obliku i jeziku, nego takođe i po sadržini. Od svih je najvažniji Rg-veda. Nadahnute pesme koje su Arijci doneli sa sobom kao svoje najveće blago iz ranije otadžbine u Indiju skupljene su; uopšte se smatra da je to skupljanje bilo odgovor na želju da se one sačuvaju, želju pobuđenu dolaskom Arijaca u dodir sa velikim brojem obožavalaca drugih bogova u novoj zemlji. Rg-veda je jedna takva zbirka. Sama-veda je čisto liturgička zbirka. Mnogo toga iz nje nalazi se u Rg-vedi; čak ni himne specifične za Sáma-vedu nemaju sopstvene, drugačije pouke. Sve su one sastavljene za pevanje prilikom prinošenja žrtava. Yađur-veda, kao i Sama, služi liturgičkoj svrsi. Zbornik Yađur-vede sastavljen je da odgovori potrebama jedne ceremonijalne religije. Whitney piše: »U vremenu ranih veda žrtvovanje je još bilo uglavnom slobodan izraz pobožnosti, nije bilo vezano za poziv privilegovanih sveštenika, niti propisano u pojedinostima, već ostavljeno slobodnim impulsima onoga koji žrtvuje, uz himne i pesme iz Rg-vede i Sáma-vede da mu usta ne bi bila neaktivna dok njegove ruke pružaju božanstvu dar koji potiče iz njegovog srca…. Međutim, u toku vremena obred je dobijao sve više formalan karakter, postajući najzad tačno i do minuta propisano nizanje pojedinačnih postupaka; ne samo da su bili određeni stihovi koje je trebalo izgovarati za vreme obreda, nego je uspostavljen isto tako sistem iskaza, govornih formula, određenih da prate svaki pojedinačan postupak celog obreda, da bi izložili, opravdali, blagoslovili, dali mu simbolično značenje, ili slično…. Ove žrtvene formule dobile su ime yadus, od korena yad, žrtvovati…. Yađur-veda je stvoren od tih formula, delom u prozi delom u stihu, sređenih po redu koji je pogodan da odgovori upotrebi prilikom prinošenja žrtve.«
Zbirke Sama- i Yađur-veda morale su nastati vremenski između zbirke Rg-veda i perioda brahmana, kad je već bila potpuno uspostavljena ritualna religija. Atharva-veda dugo vremena nije imao prestiž vede, mada je za naše svrhe najbliži po značaju Rg-vedi, jer je kao i on istorijska zbirka sa samostalnim sadržajem. Jedan drugi duh prožima ovu zbirku vede, koja je tvorevina kasnije epohe u razvoju misli. U njoj se vidi rezultat kompromisa, koji su načinili Arijci iz epohe veda sa novim božanstvima i duhovima, u koje su verovali starosedeoci koje su oni polako pokoravali. Svaki veda sastoji se iz tri deia poznatih kao mantre, brahmane i upanišade. Zbirka mantra ili himna naziva se samhita. Brahmane obuhvataju pravila i dužnosti vere. Upanišade i aranvake čine one završne delove brahmana koji obrađuju filozofske probleme. Upanišade sadrže duhovnu osnovu celog poznijeg razvoja misli u Indiji. Od ranijih upanišada Aitareva i Kaušitaki pripadaju Rg-vedi, Kena i Ćhandogva Sama-vedi, lša i Taittiriva i Brhadaranvaka Yađur-vedi, a Prašna i Mundaka Atharva-vedi. Aranvakama je mesto između brahmana i upanišada, i kao što pokazuje njihovo ime određene su da služe kao predmeti meditacija onima koji žive u šumama. Brahmane obrađuju obrede koji se tiču starešine domaćinstva, ali kad se on u starosti povuče u šume potrebna je neka zamena za obrede, i to pružaju aranvake. Tu se meditira o simboličnim i duhovnim vidovima žrtvenog kulta, i ta meditacija zamenjuje prinošenje žrtve. Aranvake čine prelaznu sponu između rituala brahmana i filozofije upanišada. Dok su himne delo pesnika, brahmane su delo sveštenika, a upanišade meditacije filozofa. Religija prirode u himnama, religija zakona u brahmanama, i religija duha u upanišadama odgovaraju sasvim tačno trima velikim stupnjima hegelovske koncepcije razvoja religije. Mada su kasnije sva tri postojala istovremeno, nema sumnje da su se prvobitno razvila u uzastopnim periodima. Upanišade su u jednom smislu nastavak pobožnosti veda, ali u drugom predstavljaju protest protiv religije brahmana.
[...]
UČENJE VEDA
Kompetentni naučnici, za koje je ispitivanje ovih starih spisa životni zadatak, zastupaju različita mišljenja o duhu vedskih himni. Pfleiderer govori o »prvobitnoj, detinjski naivnoj molitvi Rg-veda.« Pictet zastupa mišljenje da su rg-vedski Arijci zastupali monoteizam, mada neodređen i primitivan. Roth i Dayänanda Sarasvati, osnivač Arya-samađa, slažu se sa tim gledištem. Ram Mohan Roy smatra da su bogovi veda »alegorične predstave atributa najvišeg božanstva.« Prema drugima, među kojima je i Bloomfield, himne Rg-veda su žrtvene kompozicije primitivnog naroda koji je pripisivao veliku važnost obrednim običajima. Bergaigne smatra da su u potpunosti alegorične. Čuveni indijski komentator Säyana prihvata naturalističko tumačenje bogova iz himna, koje podražavaju moderni evropski naučnici. Säyana tumači katkad himne u duhu poznije brahmanske religije.
Ne treba misliti da se ova različita mišljenja međusobno isključuju, jer ona samo dokazuju neujednačenu prirodu Rg-veda. To je delo koje predstavlja misli mnogih pokolenja mislilaca, i tako nosi u sebi različite naslage misli. Sigurno možemo reći da Rg-veda predstavlja religiju jednog doba koje još nije sofističko. Veliki broj himna je jednostavan i naivan i izražava religioznu svest duha još slobodnog od kasnije sofistike. Ima takođe himna koje pripadaju poznijem formalističkom i konvencionalističkom dobu brahmana. Naročito u poslednjoj knjizi ima nekih koje otelovljuju zrele plodove svesne refleksije o smislu sveta i čovekovom mestu u njemu. Neke himne Rg-veda karakteriše monoteizam. Nema sumnje da se u njima ponekad neki bogovi posmatraju kao različita imena i izrazi univerzalnog bića. Ali taj monoteizam nije onaj odsečan monoteizam modernog sveta.
Aurobindo Ghosh, veliki indijski naučnik-mistik, zastupa mišljenje da su vede prepune sugestija tajnih učenja i mističnih filozofija. On smatra bogove iz himna simbolima psiholoških funkcija. Surva znači, po njemu, inteligenciju, Agni volju, Soma osećanja. Veda je za njega misterijska religija, koja odgovara orfičkim i eleuzijskim verovanjima starih Grka. »Hipoteza koju ja predlažem jeste da Rg-veda predstavlja značajan dokument preostao nam iz ranog perioda ijudske misli, od koga su istorijske eleuzijske i orfičke misterije sačuvale samo neznatne ostatke, a kad je spiritualno i psihološko znanje čoveka bilo skriveno, iz sada teško objašnjivih razloga, velom konkretnih, materijalnih figura i simbola koji su smisao čuvali od pogleda profanih a otkrivali ga posvećenima. Jedan od osnovnih principa mistika bio je nepovredivost i tajnost samosaznanja i istinitost saznanja bogova. Oni su mislili da ova mudrost nije pogodna, a možda je čak i opasna za običan ljudski duh, ili, ako se otkrije prostim i neprečišćenim dušama, svakako je sklona izvrtanju, zloupotrebi i gubitku vrline. Otuda su mistici pomagali jednu spoljašnju pobožnost, efektivnu ali nesavršenu za profane, i jednu unutrašnju disciplinu za posvećene, i oblačili su svoj govor u reči i slike koje su imale istovremeno spiritualno značenje za odabrane a konkretno za masu prostih vernih. Himne veda su zamišljene i izgrađene na ovim principima.«?
Pošto nalazimo da je ovo gledište suprotno ne samo modernim tumačenjima evropskih naučnika, nego isto tako i tradicionalnim interpretacijama Savane i sistema prva-mimamsa,autoriteta u interpretaciji veda, moramo oklevati da pođemo za primerom Aurobinda Ghosha, ma kako ingeniozno bilo njegovo gledište. Nije verovatno da ceo napredak indijske misli predstavlja samo neprekidno udaljavanje od najviših duhovnih istina iz himna veda. Više odgovara onome što znamo o opštoj prirodi ljudskog razvoja, a lakše je to i priznati, da su poznije religije i filozofije proistekle iz grubih sugestija i elementarnih moralnih ideja i spiritualnih težnji mladog duha, nego da su one degradacija prvobitnog savršenstva. Za tumačenje duha vedskih himna mi nameravamo da usvojimo gledište izgrađeno o njima u brahmanama i upanišadama, koje su se pojavile neposredno za njima. Ova dva poznija dela predstavljaju nastavak i razvoj gledišta iz himna. Može se naći napredak od obožavanja spoljašnjih prirodnih sila ka oduhovljenoj religiji upanišada, lako razumljiv prema zakonu normalnog razvoja religije, — na celoj zemlji čovek polazi od spoljnog i napreduje prema unutrašnjem — jer upanišade ne vode računa o ranom obožavanju prirode već razvijaju jedino sugestije najviše religije koju sadrže vede. Ovako tumačenje se potpuno slaže sa modernom istorijskom metodom i naučnom teorijom o ranoj ljudskoj kulturi, a u skladu je i sa klasičnim indijskim gledištem koje je izložio Savana.
[...]
FILOZOFSKE TENDENCIJE
U Rg-vedi nalazimo strasne iziive jednostavnih ali pesničkih duša koje traže pribežište pred upornim pitanjima o smislu i spoljnim stvarima. Himne su filozofske do te mere da pokušavaju da objasne misterije sveta ne pomoću nekog nadljudskog uviđanja ili izvanrednog otkrovenja, već jedino svetlošću ničim nepomućenog razuma. Duh koji se otkriva u himnama veda nije jednog određenog tipa. Bile su to pesničke duše koje su prosto razmišljale o lepotama neba i čudima zemlje i olakšavale teret svojih muzikalnih duša komponujući himne. Plodovi takve pesničke svesti bili su indoiranski bogovi Dyaus i Varuna, Ušas, Mitra i drugi. Drugi, koji su bili življeg temperamenta, pokušali su da podese svet svojim sopstvenim ciljevima. Saznanje sveta koristilo im je kao putovođ u životu. U danima borbe i pobede pojmovno su uobličena takva korisna, utilitaristična božanstva kao što je Indra. Istinski filozofski impuls, želja da se upozna i razume svet zbog njega samoga, pojavio se već pri kraju ovog perioda bure i oluje. Tada su ljudi počeli da sumnjaju u bogove koje su u neznanju obožavali, i da razmišljaju o tajnama života. Upravo u to doba su postavljena pitanja na koja čovekov duh nije mogao da pruži zadovoljavajući odgovor. Vedski pesnik uzvikuje: »Ja ni sam ne znam šta sam ja upiavo; moj duh luta, tajanstven i ograničen.«
Iako se tek na kasnijem stupnju javljaju zameci prave filozofije, ipak je veoma poučan pogled na život koji se refiektuje u poeziji i praksi vedskih himna. Kao što istorijska legenda prethodi arheologiji, alhemija herniji, i astrologija astronomiji, isto tako mitologija i poezija prethode filozofiji i nauci. Filozofski impuls nalazi svoj prvi izraz u mitologiji i religiji. U njima nalazimo odgovore na pitanja o krajnjoj egzistenciji u koju veruje narod uopšte. To su proizvodi mašte, i u njima se mitski uzroci smatraju za uzroke stvarnog sveta. Ukoliko razum postepeno dobija prevagu nad maštom, prave se pokušaji da se upozna trajna osnova iz koje proističu stvari u svetu. Kosmološke spekulacije zauzimaju mesto mitoloških pretpostavki. Neizmenljivi elementi sveta pretvaraju se u božanstva, i tako se kosmologija meša sa religijom. Na ranim stupnjevima mišljenja, kakve nalazimo u Rg-vedi, mitologija, kosmologija i religija su izmešane. Biće interesantno opisati ukratko gledišta himna u četiri poglavlja: teologije, kosmologije, etike i eshatologije.
[...]
KOSMOLOGIJA
Mislioci veda nisu bili ravnodušni prema filozofskim pitanjima o poreklu i prirodi sveta. U svome traženju poslednje osnove svih promenljivih stvari oni su kao stari Grci uzimali vodu, vazduh i dr. kao praelemente iz kojih je sastavljena raznovrsnost sveta. Govorilo se za vodu da se razvija u svet snagom vremena, samvatsare ili godine, želje ili kame, inteligencije ili puruše, toplote ili tapasa. Ponekad se sama voda izvodi iz noći ili haosa, famama ili vazduha. U Rg-vedi X. 72 kaže se da je osnova sveta aga; ili nebiće, sa kojim se identifikuje Aditi, beskonačno. Sve što postoji jeste diti;’ ili konačno, dok aditi, beskonačno, ne postoji. Iz beskonačnoga proističe kosmička snaga, mada se za nju kaže katkad da je izvor samog beskonačnog. Međutim, ove teorije brzo su se povezivale sa nefizičkim, a fizika združena sa religijom postala je metafizika.
Na stupnju pluralizma neki bogovi su smatrani kao tvorci vasione, kao Varuna, Indra, Agni, Višvakarman. Način stvaranja se shvata različito. Za neke bogove se pretpostavlja da grade svet kao što drvodelja pravi kuću. Postavilo se pitanje kako se nalazi drvo ili građa od koje se stvara ta građevina. Na jednom docnijem stupnju se odgovara da je brahman drvo i građa od koje su stvoreni nebo i zemlja. Ovde-onde se takođe sugeriše koncepcija o organskom rastenju ili razvoju. Ponekad se kaže da bogovi stvaraju svet snagom prinesenih žrtava. Ovo verovatno pripada poznijem stupnju vedske misli. Kad dođemo do stupnja monoteizma javlja se pitanje da li je bog stvorio svet iz svoje sopstvene prirode, bez ikakve preegzistentne materije, ili svojom moći obrađujući večnu preegzistentnu materiju. Prvo gledište vodi nas višoj monističkoj koncepciji, dok drugo ostaje na nižem monoteističkom stupnju; oba ova gledišta nalazimo u himnama veda. U X. 121 imamo iskaz da je jedan svemoćni bog stvarao svet iz preegzistentne materije. Hiranyagarbha je proistekao u početku iz velike vode koja je preplavila celu vasionu. On je razvio lepi svet iz bezobličnog haosa koji je jedino postojao. Ali se pojavilo pitanje: kako se to dogodilo da je haos stvorio Hiranyagarbhu? Kakva je to nepoznata sila ili zakon razvoja koji je doveo do toga da on bude stvoren? Ko je tvorac prvobitnih voda? Prema Manuu, Harivamši i puranama bog je bio tvorac haosa. On ga je stvorio svojom voljom, i postavio je u njega jedan zametak koji je postao zlatna klica u kojoj je on sam rođen kao Brahma ili bog tvorac. »Ja sam Hiranyagarbha, sam vrhovni duh koji se prikazuje u obliku Hiranyagarbhe«.Tako dve večno koegzistentne supstancije izgleda da su postale evolucijom prvobitno jednog supstrata. To je tačno teorija jedne poznije himne zvane Hasadiya, koju je prepevao Max Muller.
»Tada nije bilo ni onoga što jeste niti onoga što nije; nije bilo nebeskog svoda niti
nebesa iza njega. Šta je pokrivalo? Gde je ono bilo i u čijem okrilju? Da li
je voda bila duboki bezdan (u kome ono leži)?
Nije bilo smrti, pa zato ništa nije bilo besmrtno. Nije bilo svetlosti (razlike) između
noći i dana. Ono Jedno je svojom snagom disalo bez daha; osim njega
ničeg drugog nije bilo.
Bila je tama, u početku je sve ovo bilo more bez svetlosti; klica koja je ležala pokrivena ljuskom,
ono Jedno rođeno je snagom toplote (tapas).
Ljubav je pobedila u početku; ona bejaše seme koje klija iz duha; pesnici, tražeći u
svom srcu, nađoše mudrošću vezu onoga što jeste u onome što nije. Da li je
zraka koja se širila bila ispod ili iznad? Bili su tada nosioci semena, bile su
moći, vlastita snaga ispod a volja iznad.
Ko to onda zna, ko je to ovde objavio, otkuda je rođeno ovo stvorenje? Bogovi su se
javili posle toga stvaranja; ko onda zna otkuda je proisteklo? Onaj od koga
je poteklo to stvorenje da li ga je stvorio ili ne; Najviši svevideći u najvišem nebu, on možda zna,
ili čak ni on ne zna?«
U ovoj himni nalazimo reprezentovanu najrazvijeniju teoriju stvaranja. Prvobitno nije bilo ni postojanja niti nepostojanja. Tada nije bilo postojanja u njegovom pojavnom izgledu. Zbog toga ga ne možemo zvati nepostojanjem, jer je ono pozitivno biće iz koga proishodi sve što postoji. Prvi stih himne pokazuje neadekvatnost naših kategorija. Apsolutnu stvarnost, koja je u osnovi celog sveta, ne možemo obeležiti ni kao onu koja postoji niti kao onu koja ne postoji. To Jedno disalo je bez daha svojom sopstvenom snagom.Ništa drugo izvan njega nije postojalo. Kao prvi uzrok svega ono je starije nego ceo svet sa Suncem, Mesecom, nebom i zvezdama. Ono je izvan vremena, iznad prostora, iznad starosti, iznad smrti i iznad besmrtnosti. Ne možemo izraziti šta je ono, već jedino da postoji. Takva je prvobitna neuslovljena osnova svega bića. U okviru te apsoiutne svesti natazi se prvo činjenica potvrđivanja i!i postavijanja primarnog ja. To odgovara logičkom zakonu identiteta — A je A, čije važenje pretpostavlja prvobitno samopostavljanje. Mora istovremeno da postoji takođe jedno ne-ja, kao korelat za ja. Ja se suprostavlja ne-ja, što odgovara tvrđenju »A nije B«. Ja će biti prazna afirmacija, čista apstrakcija, sve dok nema nečeg drugog čega je ono svesno. Ako nema nečeg drugog ne postoji ni ja. Ego pretpostavlja non-ego kao svoj uslov. Ova suprotnost između ja i ne-ja primarna je antiteza, a poreklo njegovog proizlaska iz apsolutnoga mogućno je — kako se kaže — blagodareći tapasu. Tapas je upravo »ono što hita napred«, spontano »izrastanje«, projekcija bića u egzistenciju, impuls koji stvara energiju, unutrašnja duhovna gorljivost apsolutnoga. Na osnovu toga tapasa ostvaruje se biće i nebiće, ja i ne-ja, aktivni puruša i pasivna prakrti, formativni princip i haotična materija. Ostatak evolucije proističe iz međusobnog uticanja ova dva suprotna principa. Prema himni, želja čini tajnu postojanja sveta. Želja ili kama je znak samosvesti, zametak duha, mannaso-retah. Ona je osnova svakog napretka, podstrek progresa. Samosvesno ja ima želje koje se razvijaju u njemu na osnovu prisustva ne-ja. Zelja je više nego misao. Ona predstavlja intelektualnu uzbuđenost, osećanje nedostatka, kao i aktivni napor. Ona je spona koja vezuje postojeće sa nepostojećim. Nerođena, večna, jedna — probija se u samosvesnog Brahmu sa njemu suprotnom materijom, mrakom, nepostojanjem, ništavilom, haosom. Želja je suštastvena osobina ovog samosvesnog puruše. Poslednja fraza »ko veda?« (»Ko zna«) pokazuje tajnu stvaranja, koja je probudila kasnije mislioce da je nazovu waya.
Ima himna koje se zaustavljaju na dva principa, puruša i prakrti. U odeljku X. 82. 5—6 himne upućene Višvakarmanu čitamo kako se govori da su vode mora sadržale prvu ili primordijalnu klicu. Taj prvi zametak je jaje sveta koje pliva po iskonskim vodama haosa, princip je životne vasione. Iz njega proističe Višvakarman, prvorođeni vasione, tvorac i graditelj sveta. Te vode odgovaraju haosu kod Grka, izrazu »bez obličja i pusta« iz Knjige postanja, sa bezgraničnom voljom koja miruje na njima. Želja, volja, samosvest, duh, vak ili reč, sve su to osobine bezgranične inteligencije, ličnog boga koji razmišlja nad vodama Naravane koji počiva na večnom ananti. To je bog iz Knjige postanja koji kaže: »Neka bude, i bi«. »On je pomislio: ja ću stvoriti svetove, i onda je stvorio ove različite svetove, vodu, svetlost i drugo.« Međutim Nasadiya-himna svladava dualističku metafiziku jednim višim monizmom. Ona postavlja prirodu i duh kao dva vida jednog apsolutnog. Samo apsolutno nije nisvest o sebi niti nešto drugo, ni samosvesnost tipa ja, niti nesvesnost tipa ne-ja. Ono je nešto iznad obadva. Apsolutno je svest koja transcendira. Suprotnost se razvija u njemu samome. Prema tom objašnjenju stupnjevi stvaranja, ako se prenesu u savremene izraze, jesu ovi: 1. najviše apsolutno; 2. Prosta samosvest: ja sam ja; 3. granica samosvesti u obliku drugoga.
To ne znači da postoji neka određena tačka od koje apsolutno počinje svoj razvoj. Jer stupnjevi su samo logički a ne hronološki sukcesivni. Ego implicira non-ego i stoga ne može da mu prethodi. Niti može non-ego da prethodi ego. Isto tako apsolutno ne može da bude bez aktivnog tapasa. Vanvremeno celo uvek se javlja u nizovima postajanja, i taj proces će se nastaviti dok se svest o sebi ponovo apsolutno ne utvrdi u raznovrsnom sadržaju iskustva, što nikad neće biti. Tako u svetu nikad nema mirovanja. Himna nam prikazuje kako se zbiva stvaranje, ali ona ne govori zašto se ono vrši. Ona izlaže činjenicu stvaranja.
Vidimo jasno da u himnama Rg-veda nema osnova za neku koncepciju o nestvarnosti sveta. Svet nije besciljna fantazma, već je upravo evolucija boga. Gde god se javlja reč maya, ona se upotrebljava jedino da obeleži moć ili snagu: »Indra pomoću maye brzo menja svoje oblike«.Ipak se katkad maya i njeni derivati: mayn, mayavant, upotrebljavaju da obeleže volju demona, a taj izraz nalazimo takođe upotrebljen u značenju iluzije ili privida. Glavna tendencija Rg-vede je naivni realizam. Pozniji indijski mislioci razlikuju pet elemenata: etar ili akaša, vazduh, vatra, voda, zemlja. Ali Rg-veda pretpostavlja samo jedan: vodu. To je prvobitna materija iz koje se sve druge postepeno razvijaju.
Očigledno je da bi bilo neispravno misliti da je prema himni o kojoj je reč prvobitno postojalo nebiće iz koga je proisteklo biće. Prvo stanje nije bilo apsolutno nepostojanje, jer himna dopušta realnost jednog koje diše svojom snagom bez daha. To je njihov način opisivanja apsolutne realnosti, logičke osnove cele vasione. Biće i nebiće, dva korelativna pojma, ne mogu se primeniti na Jedno, koje je iznad svake suprotnosti. Nebiće samo znači da sve što sada vidljivo postoji onda nije postojalo kao zasebno. U X. 72. 1. kaže se: »Ono što postoji proisteklo je iz onoga što ne postoji.« Čak i ovde to ne znači da biće dolazi iz nebića, nego jedino da izdvojeno biće dolazi iz neizdvojenog bića. Zato se ne slažemo sa gledištem da je ta himna »polazna tačka filozofije prirode koja se razvila u samkhya sistem«.
Stvaranje sveta se katkad trasira do nekog prvobitnog materijala. U Puruša-suktii nalazimo da su bogovi stvoritelji sveta, dok materijal od koga se svet stvara čini telo velikog Puruše. Akt stvaranja se tretira kao žrtvovanje u kome je Puruša žrtva. »Puruša je ceo ovaj svet, ono što je bilo i što će biti.« Kad se antropomorfizam jednom javi ne može se zaustaviti, a imaginacija Indijaca opisuje veličinu boga dajući mu ogromne dimenzije. Pesnički duh začarava veliku kompoziciju ističući jedinstvo celine, sveta i boga. Međutim, ta himna nije u sukobu sa teorijom gore opisanog stvaranja sveta iz jednog apsolutnog. Štaviše i prema toj himni ceo svet je uslovljen samorazdvajanjem apsolutnoga na subjekt i objekt, na Purušu i prakrti. Samo je ta ideja izražena u nešto grubljoj alegoriji. Najviša stvarnost postaje aktivni Puruša, jer se kaže: »Puruša je rodio Virâta, a Virât opet Purušu«. Tako je Puruša roditelj, ali isto tako i rođeni. On je apsolutno, ali on je i samosvesno ja.
[...]
ETIKA
Kad se obratimo etici Rg-vede vidimo od koliko je velike važnosti pojam rta. To je anticipacija zakona karme, jedne od specifičnih odlika indijske misli. To je zakon koji prožima ceo svet, kome se moraju pokoravati svi bogovi i ljudi. Ako u svetu ima zakona, on mora da se izrazi. Ako se zbog neke slučajnosti njegovi uticaji ne obelodanjuju ovde na zemlji, oni moraju doći do izvršenja na bilo kom drugom mestu. Gde ima zakona tu su nered i nepravda samo privremeni i delimični. Trijumf zla nije apsolutan. Neuspeh dobra ne mora da izaziva očajanje. Rta nam pruža moralni standard. On predstavlja univerzalnu suštinu svih stvari. On je satya, ili istina stvari. Nered ili an-rta samo je laž, suprotnost istini. Dobri su oni koji idu putem rte, istinitog i sređenog. Sređeno ponašanje naziva se istiniti vrata. Vratani su životni putevi dobrih ljudi koji idu putem rte. Postojanost je glavna odlika dobrog života. Dobar čovek iz veda ne menja svoj put. Varuna, kao savršeni primer sledbenika rte, ne menja svoje puteve; on je dhrita-vrata. Kad je obred dobio veći značaj rta je postao sinonim za yađna ili žrtvenu svečanost.
Pošto su nam pružile opšte obaveštenje o idealnom životu, himne iznose pojedinosti moralnog života. Bogovima se treba moliti. Obavezno je vršiti obrede.Vede pretpostavljaju vrlo usku i intimnu vezu između ljudi i bogova. Čovek ima da vodi život pred okom božjim. Osim dužnosti prema bogovima, postoje i družnosti prema čoveku. Zahteva se dobrota prema svakome; gostoprimstvo se ubraja u velike vrline. »Ne smanjuju se bogatstva onoga koji daje . . . Neće naći utehe čovek koji ima hrane ali je okorela srca prema slabom čoveku koji moli za jelo, prema nevoljniku koji mu dolazi (za pomoć), i ide samo za svojim zadovoljstvom, čak pred njim«.Kao poroci zabranjeni su magija, čarobnjaštvo, zavođenje i preljuba.Kocka je prokažena. Vrlina znači slaganje sa zakonom božjim, koje uključuje ljubav prema čoveku. Greh je neposlušnost prema tome zakonu. »Ako smo grešili prema čoveku koji nas voli, ili smo učinili nažao prijatelju ili drugu, ako smo ikad naneli nepravdu susedu koji je živeo sa nama ili čak strancu, o, gospode! oslobodi nas greha ovog prestupa!«Neki od bogova ne mogu se nikakvim žrtvama nagovoriti niti odvratiti od puteva pravde. »Kod njih se ne može razlikovati ni desno ni levo ni prednje ni zadnje. Oni ne žmure niti spavaju, oni prožimaju sve stvari; oni skroz vide kako dobro tako i zlo; sve, čak i ono najdalje, njima je blizu; oni preziru smrt i kažnjavaju je, izdržavaju i pomažu sve što živi.«
Ima takođe znakova o asketskim težnjama. Kaže se da je Indra pobedio nebesa askezom. Ali asketizam nije tu dominantno obeležje. U himnama nalazimo veliko uživanje u lepotama prirode, njenoj veličini, njenom sjaju i patosu. Pobuda za prinošenje žrtava je u ljubavi prema svemu dobrome u svetu. Tu još imamo duboko uživanje u životu i svet nezaražen melanholičnom sudbinom. Ipak nisu nepoznati slučajevi asketske prakse. Post i uzdržavanje smatraju se kao sredstva za postizanje raznih natprirodnih moći. Kaže se da su u stanju ekstaze bogovi ušli u čoveka.Najranije pominjanje ekstatičkog stanja asketskih mudraca imamo u Rg-vedi X.136.
U Puruša-sukti naiazi se prvi put spomenuta podela indijskog društva na četiri klase. Da bismo razumeli prirodni put koji je doveo do ovog uređenja moramo se setiti da su arijski osvajači bili odeljeni od pobeđenih plemena Indije razlikama krvi i rasom predaka. Svi Arijci po rođenju pripadali su jednoj klasi, budući da je svaki bio sveštenik i vojnik, trgovac i zemljoradnik. Sveštenstvo nije činilo privilegovani red. Složenost života dovela je kod Arijaca do podele na klase. Mada je u početku svaki čovek mogao da prinosi žrtve bez ičijeg posredovanja, ipak su se sveštenici i aristokratija odelili od proletarijata. Prvobitno se pojam vaišya odnosi na ceo narod. Kao što ćemo videti, kad je prinošenje žrtava dobilo veliki značaj, kad je sve veća složenost života učinila potrebnom podelu, neke porodice koje su se odlikovale učenošću, mudrošću, pesničkim i spekulativnim darovima, postale su pod nazivom purohita ili »onaj koji je napred«, zastupnici u molitvama. Kad se religija veda razvila u tačno određene obrede, te porodice su se formirale u zasebnu klasu. S obzirom da je ta klasa imala veliku ulogu čuvanja tradicije Arijaca, ona je bila oslobođena potrebe da se bori za opstanak. Jer oni koji su uvučeni u grozničavu životnu borbu ne mogu imati slobodu i mir potreban za razmišljanje. Tako se pojavila jedna klasa koja se bavila samo duhovnim stvarima. Brahmani nisu sveštenici obavezni da zastupaju utvrđena učenja, već intelektualno plemstvo zaduženo da neguje viši život naroda. Kraljevi koji su postali zaštitnici učenih brahmana bili su kšatrive ili prinčevi koji su čuvali poredak toga doba. Reč kšatriva dolazi od kaštra, »vlast«, »uprava«. Ona ima isto značenje u vedi, Avesti i u persijskim zapisima. Ostali Arijci su činili narod i nazivani su vaišya. Prvobitno je ta podela bila samo prema pozivu, ali je postepeno postala nasledna. U doba himna pozivi nisu bili ograničeni na određene kaste. Jedan stih govori o raznolikosti ljudskih ukusa i kaže: »Ja sam pesnik, moj otac je lekar, moja majka je mlinarka«. Ima takođe mesta koja pokazuju da moć brahmana stalno raste. »U svome domu on živi mirno i udobno, njemu uvek bogato pritiče sveta hrana, narod mu dobrovoljno ukazuje poštovanje — kralj kod koga brahman uživa prednost«.Oni koji su pripadali učenim zanimanjima, oni koji su ratovali i oni koji su trgovali — svi su pripadali jednoj zajednici koja je dubokim jazom bila odvojena od pobeđenih rasa, grupisanih u dve posebne grupe: a. Dravide, neku vrstu četvrtog staleža, i b. Urođenička plemena. Podela na Arijce i Dasyu izvršena je prema rasi i zasnovana na krvi i poreklu. Nekad se kaže da su šudre oni urođenici koje su Arijci preobratili i prihvatili, dok su panćame oni urođenici sa kojima se to nije desilo. Drugi opet zastupaju mišljenje da su Arijci imali šudre u svojim sopstvenim naseljima još pre silaska u južne delove Indije. Nije lako odlučiti se za jednu od ove dve suprotne hipoteze.
Sistem kasta zaista nije ni arijski niti dravidski; zaveden je da odgovori potrebama toga doba, kad su pripadnici raznih rasa bili prinuđeni da žive u zajednici i slozi. Tada je to bilo spas za zemlju, bez obzira na sadašnji izgled stvari. Jedini način da se sačuva kultura jednog naroda koji je bio u velikoj opasnosti da ga apsorbuje sujeverje velikog broja urođenika, bio je da gvozdenim osiguračima utvrdi postojeće razlike kulture i rase. Nažalost, ova zamisao da se spreči opadanje i smrt društvene organizacije postala je zapreka za njen dalji razvoj.Kastinske prepreke nisu pokazale nikakve znake slabljenja ni onda kad je to bilo neophodno za dalji napredak. Mada su one doprinosile čuvanju društvenog poretka, one nisu mogle da pomognu napredak naroda kao celine. Ali to nam ne daje pravo da osudimo kastinski sistem u njegovom prvobitnom obliku. Samo takav poredak omogućio je tada da nekoliko rasa žive u zajednici i jedna pored druge bez uzajamne borbe. Indija je mirnim putem resila međurasni problem koji su drugi narodi rešavali ognjem i mačem. Kad su evropske rase pobeđivale druge one su se starale da unište njihovo ljudsko dostojanstvo i pogaze njihovo samopoštovanje. Kastinski sistem Indijaca iz doba veda omogućio im je da očuvaju integritet i nezavisnost kako pobedničkih tako i pobeđenih rasa i da stvore uzajamno poverenje i slobodu.
[...]
ESHATOLOGIJA
Vedski Arijci ušli su u Indiju ponosni na svoju snagu i radosni zbog pobede. Oni su voleli život u njegovoj punoći. Stoga nisu ni pokazivali veliki interes za budućnost duše. Život je za njih bio sjajan i veseo, slobodan od svih nemira zlovoljnog duha. Oni nisu voleli smrt, želeli su za sebe i svoje potomstvo život stogodišnjaka.Nisu imali posebna učenja o životu posle smrti, mada misaoni ljudi nisu mogli izbeći neke neodređene koncepcije o nebu i paklu. Pomisao na ponovno rađanje bila im je još daleko. Arijci iz doba veda bili su ubeđeni da smrt ne znači kraj svega. Posle noći — dan, posle smrti — život. Bića koja su jednom postojala ne mogu nikad prestati da postoje. Ona moraju negde da postoje, možda u oblasti zalazećeg sunca, gde vlada Yama. Čovekova mašta sa njegovim jezivim strahom od smrti još nije bila pretvorila Yamu u strašnog gospodara osvete. Yama i Yami su prvi smrtni koji su ušli u drugi svet da zagospodare njime. Kad neki čovek umre pretpostavlja se da dolazi u carstvo Yame. Yama je našao za nas jedno mesto, jedan dom koji nam ne može biti oduzet. Kad duša odbaci telo ona dobija sjajan duhovni oblik i odlazi u prebivalište bogova, gde Yama i preci žive večno. Veruje se da mrtvi odlaze u taj raj prelazeći preko vode i mosta.Jedno pominjanje puteva predaka i bogova nalazi se u X.88.15. To možda, kao što je sugerirano, dolazi od razlike pravaca kojima se dim penje pri spaljivanju mrtvih i prinošenju žrtava. Ipak, ova razlika je još u nerazvijenom obliku.
Duže umrlih nalaze se na nebu, gde uživaju sa Yamom. One tamo vode život sličan našem. Radosti neba su radosti zemlje, samo usavršene i pojačane. »Ove sjajne stvari su deo onih koji pružaju darove; njima sija sunce na nebu; oni postižu besmrtnost; oni produžavaju svoj život. «U slici veda o budućem životu akcenat katkad pada na čulnost. Ali, kako Deussen primećuje: »Čak i Isus predstavlja nebesko carstvo kao svečani skup, na kome se sedi za stolom i pije vino, a čak Dante i Milton nisu mogli drugačije no da pozajme sve boje za svoje slike iz ovog zemaljskog sveta«. Verovalo se da bogovi po- staju besmrtni snagom wwe. Cilj je naših napora da postanemo slični bogovima. Jer bogovi žive u duhovnom raju, uživajući neku vrstu čistog blaženstva. Oni ne znaju za glad niti žeđ, ne žene se niti udaju. U idealnim opisima drugog sveta odavde nadalje javlja se suprotnost između života na zemlji i života posle njega. Blaženi bogovi žive večno. Mi smo deca dana. Bogovi su srećni na nebu gde vlada Yama; naša sud- bina na zemlji je bedno vegetiranje. Šta bi trebalo raditi da postignemo besmrtnost? Moramo prinositi žrtve bogovima, jer besmrtnost je dobrovoljni dar sa nebesa onima koji se boje bogova. Dobar čovek koji poštuje bogove postaje besmrtan. »Mudri Agni! Smrtni koji umilostivi tebe postaje mesec na nebu!« Već u tome oseća se teškoća. Da li on postaje mesec ili postaje Arao mesec? Savana to objašnjava na ovaj način: »On postaje kao mesec, koji se svačemu raduje«.Drugi misle da on stvarno postaje mesec. Ima znakova da su Arijci iz doba veda verovali u mogućnost da se posle svoje smrti sretnu sa precima.
Javlja se pitanje šta će biti sa nama ako ne poštujemo bogove. Da li zajedno sa nebom postoji i pakao, naročito mesto za moralne prestupnike, jeretike, koji ne veruju u bogove? Ako je nebo određeno jedino za pobožne i dobre, onda zle duše ne mogu da nestanu posle smrti, a ne mogu postići ni nebo. Zato je pakao neophodan. Slušamo o Varuni kako baca grešnika u mračni ponor odakle se ovaj nikad ne vraća. Indru mole da preda mraku čoveka koji vređa njegovog obožavaoca. Kaže se da je sudbina zlog čoveka da padne u taj mrak ponora i iščezne. Još ne nailazimo na grotesknu mitologiju pakla i njegovih strahota, čiji opis daju poznije purane. Zakon je: nebo za pravednika, pakao za grešnika. Nagrada sleduje pravednosti, kazna grešnom ponašanju. Ja ne mislim da tužne oblasti zavijene u mrkli mrak čine jedini svet u kome mi živimo i u koji odlaze neznalice posle smrti, iako je to Deussenovo gledište. Mi do sada još nemamo nagoveštaje o samsary. ili čak o stupnjevima sreće. U Rg-vedi se nalazi jedno mesto koje glasi: »Pošto je završio sve što je imao da uradi on je ostareo i otišao odavde; otišavši odavde on se ponovo rodio; to je treće rođenje.« Ovakvo shvatanje upućuje na teoriju veda po kojoj se svaki čovek rađa tri puta: prvi put kao dete, drugi put duhovnim vaspitanjem, treći put posle smrti. Srećemo se tu sa verom u dušu koja se pokazuje kao pokretački princip života. U knjizi X. 58 duša jednog čoveka koji se prividno nalazi u besvesnom stanju poziva se da mu se vrati
sa drveća, sa neba i sunca. Očevidno je da se tada mislilo da duša može biti odvojena od tela u izvesnim nenormalnim slučajevima. Ipak, sve to ne znači da su Arijci u doba veda imali pojmove o ponovnom rođenju.
(Sarrvepali Radakrišnan: Indijska filozofija)
Indijska filozofija: period Veda
VEDE
Vede su najstariji pisani spomenici ljudskog duha koji su nam sačuvani. Wilson piše: »Kad tekstovi Rg- i Yađur-veda budu potpuni imaćemo dovoljno materijala za sigurno ocenjivanje rezultata koji se mogu iz njih izvesti, kao i stvarnih političkih i religioznih prilika indijaca u isto ono doba iz koga imamo i najranije poznate vesti o socijalnoj organizaciji, to je doba daleko ranije od pojave grčke civilizacije, ranije od do sada poznatih najstarijih tragova asirskog carstva, možda savremeno sa najstarijim jevrejskim spisima, a kasnije jedino od egipatskih dinastija, o kojima uostalom znamo jedva nešto više od golih imena. Vede nam pružaju bogato obaveštenje o svemu onome što je najinteresantnije u misaonom životu starog doba.«
Postoje četiri vede: Rg, Yadur, Sama i Atharva. Prva tri se slažu ne samo po imenu, obliku i jeziku, nego takođe i po sadržini. Od svih je najvažniji Rg-veda. Nadahnute pesme koje su Arijci doneli sa sobom kao svoje najveće blago iz ranije otadžbine u Indiju skupljene su; uopšte se smatra da je to skupljanje bilo odgovor na želju da se one sačuvaju, želju pobuđenu dolaskom Arijaca u dodir sa velikim brojem obožavalaca drugih bogova u novoj zemlji. Rg-veda je jedna takva zbirka. Sama-veda je čisto liturgička zbirka. Mnogo toga iz nje nalazi se u Rg-vedi; čak ni himne specifične za Sáma-vedu nemaju sopstvene, drugačije pouke. Sve su one sastavljene za pevanje prilikom prinošenja žrtava. Yađur-veda, kao i Sama, služi liturgičkoj svrsi. Zbornik Yađur-vede sastavljen je da odgovori potrebama jedne ceremonijalne religije. Whitney piše: »U vremenu ranih veda žrtvovanje je još bilo uglavnom slobodan izraz pobožnosti, nije bilo vezano za poziv privilegovanih sveštenika, niti propisano u pojedinostima, već ostavljeno slobodnim impulsima onoga koji žrtvuje, uz himne i pesme iz Rg-vede i Sáma-vede da mu usta ne bi bila neaktivna dok njegove ruke pružaju božanstvu dar koji potiče iz njegovog srca…. Međutim, u toku vremena obred je dobijao sve više formalan karakter, postajući najzad tačno i do minuta propisano nizanje pojedinačnih postupaka; ne samo da su bili određeni stihovi koje je trebalo izgovarati za vreme obreda, nego je uspostavljen isto tako sistem iskaza, govornih formula, određenih da prate svaki pojedinačan postupak celog obreda, da bi izložili, opravdali, blagoslovili, dali mu simbolično značenje, ili slično…. Ove žrtvene formule dobile su ime yadus, od korena yad, žrtvovati…. Yađur-veda je stvoren od tih formula, delom u prozi delom u stihu, sređenih po redu koji je pogodan da odgovori upotrebi prilikom prinošenja žrtve.«
Zbirke Sama- i Yađur-veda morale su nastati vremenski između zbirke Rg-veda i perioda brahmana, kad je već bila potpuno uspostavljena ritualna religija. Atharva-veda dugo vremena nije imao prestiž vede, mada je za naše svrhe najbliži po značaju Rg-vedi, jer je kao i on istorijska zbirka sa samostalnim sadržajem. Jedan drugi duh prožima ovu zbirku vede, koja je tvorevina kasnije epohe u razvoju misli. U njoj se vidi rezultat kompromisa, koji su načinili Arijci iz epohe veda sa novim božanstvima i duhovima, u koje su verovali starosedeoci koje su oni polako pokoravali. Svaki veda sastoji se iz tri deia poznatih kao mantre, brahmane i upanišade. Zbirka mantra ili himna naziva se samhita. Brahmane obuhvataju pravila i dužnosti vere. Upanišade i aranvake čine one završne delove brahmana koji obrađuju filozofske probleme. Upanišade sadrže duhovnu osnovu celog poznijeg razvoja misli u Indiji. Od ranijih upanišada Aitareva i Kaušitaki pripadaju Rg-vedi, Kena i Ćhandogva Sama-vedi, lša i Taittiriva i Brhadaranvaka Yađur-vedi, a Prašna i Mundaka Atharva-vedi. Aranvakama je mesto između brahmana i upanišada, i kao što pokazuje njihovo ime određene su da služe kao predmeti meditacija onima koji žive u šumama. Brahmane obrađuju obrede koji se tiču starešine domaćinstva, ali kad se on u starosti povuče u šume potrebna je neka zamena za obrede, i to pružaju aranvake. Tu se meditira o simboličnim i duhovnim vidovima žrtvenog kulta, i ta meditacija zamenjuje prinošenje žrtve. Aranvake čine prelaznu sponu između rituala brahmana i filozofije upanišada. Dok su himne delo pesnika, brahmane su delo sveštenika, a upanišade meditacije filozofa. Religija prirode u himnama, religija zakona u brahmanama, i religija duha u upanišadama odgovaraju sasvim tačno trima velikim stupnjima hegelovske koncepcije razvoja religije. Mada su kasnije sva tri postojala istovremeno, nema sumnje da su se prvobitno razvila u uzastopnim periodima. Upanišade su u jednom smislu nastavak pobožnosti veda, ali u drugom predstavljaju protest protiv religije brahmana.
[...]
UČENJE VEDA
Kompetentni naučnici, za koje je ispitivanje ovih starih spisa životni zadatak, zastupaju različita mišljenja o duhu vedskih himni. Pfleiderer govori o »prvobitnoj, detinjski naivnoj molitvi Rg-veda.« Pictet zastupa mišljenje da su rg-vedski Arijci zastupali monoteizam, mada neodređen i primitivan. Roth i Dayänanda Sarasvati, osnivač Arya-samađa, slažu se sa tim gledištem. Ram Mohan Roy smatra da su bogovi veda »alegorične predstave atributa najvišeg božanstva.« Prema drugima, među kojima je i Bloomfield, himne Rg-veda su žrtvene kompozicije primitivnog naroda koji je pripisivao veliku važnost obrednim običajima. Bergaigne smatra da su u potpunosti alegorične. Čuveni indijski komentator Säyana prihvata naturalističko tumačenje bogova iz himna, koje podražavaju moderni evropski naučnici. Säyana tumači katkad himne u duhu poznije brahmanske religije.
Ne treba misliti da se ova različita mišljenja međusobno isključuju, jer ona samo dokazuju neujednačenu prirodu Rg-veda. To je delo koje predstavlja misli mnogih pokolenja mislilaca, i tako nosi u sebi različite naslage misli. Sigurno možemo reći da Rg-veda predstavlja religiju jednog doba koje još nije sofističko. Veliki broj himna je jednostavan i naivan i izražava religioznu svest duha još slobodnog od kasnije sofistike. Ima takođe himna koje pripadaju poznijem formalističkom i konvencionalističkom dobu brahmana. Naročito u poslednjoj knjizi ima nekih koje otelovljuju zrele plodove svesne refleksije o smislu sveta i čovekovom mestu u njemu. Neke himne Rg-veda karakteriše monoteizam. Nema sumnje da se u njima ponekad neki bogovi posmatraju kao različita imena i izrazi univerzalnog bića. Ali taj monoteizam nije onaj odsečan monoteizam modernog sveta.
Aurobindo Ghosh, veliki indijski naučnik-mistik, zastupa mišljenje da su vede prepune sugestija tajnih učenja i mističnih filozofija. On smatra bogove iz himna simbolima psiholoških funkcija. Surva znači, po njemu, inteligenciju, Agni volju, Soma osećanja. Veda je za njega misterijska religija, koja odgovara orfičkim i eleuzijskim verovanjima starih Grka. »Hipoteza koju ja predlažem jeste da Rg-veda predstavlja značajan dokument preostao nam iz ranog perioda ijudske misli, od koga su istorijske eleuzijske i orfičke misterije sačuvale samo neznatne ostatke, a kad je spiritualno i psihološko znanje čoveka bilo skriveno, iz sada teško objašnjivih razloga, velom konkretnih, materijalnih figura i simbola koji su smisao čuvali od pogleda profanih a otkrivali ga posvećenima. Jedan od osnovnih principa mistika bio je nepovredivost i tajnost samosaznanja i istinitost saznanja bogova. Oni su mislili da ova mudrost nije pogodna, a možda je čak i opasna za običan ljudski duh, ili, ako se otkrije prostim i neprečišćenim dušama, svakako je sklona izvrtanju, zloupotrebi i gubitku vrline. Otuda su mistici pomagali jednu spoljašnju pobožnost, efektivnu ali nesavršenu za profane, i jednu unutrašnju disciplinu za posvećene, i oblačili su svoj govor u reči i slike koje su imale istovremeno spiritualno značenje za odabrane a konkretno za masu prostih vernih. Himne veda su zamišljene i izgrađene na ovim principima.«?
Pošto nalazimo da je ovo gledište suprotno ne samo modernim tumačenjima evropskih naučnika, nego isto tako i tradicionalnim interpretacijama Savane i sistema prva-mimamsa,autoriteta u interpretaciji veda, moramo oklevati da pođemo za primerom Aurobinda Ghosha, ma kako ingeniozno bilo njegovo gledište. Nije verovatno da ceo napredak indijske misli predstavlja samo neprekidno udaljavanje od najviših duhovnih istina iz himna veda. Više odgovara onome što znamo o opštoj prirodi ljudskog razvoja, a lakše je to i priznati, da su poznije religije i filozofije proistekle iz grubih sugestija i elementarnih moralnih ideja i spiritualnih težnji mladog duha, nego da su one degradacija prvobitnog savršenstva. Za tumačenje duha vedskih himna mi nameravamo da usvojimo gledište izgrađeno o njima u brahmanama i upanišadama, koje su se pojavile neposredno za njima. Ova dva poznija dela predstavljaju nastavak i razvoj gledišta iz himna. Može se naći napredak od obožavanja spoljašnjih prirodnih sila ka oduhovljenoj religiji upanišada, lako razumljiv prema zakonu normalnog razvoja religije, — na celoj zemlji čovek polazi od spoljnog i napreduje prema unutrašnjem — jer upanišade ne vode računa o ranom obožavanju prirode već razvijaju jedino sugestije najviše religije koju sadrže vede. Ovako tumačenje se potpuno slaže sa modernom istorijskom metodom i naučnom teorijom o ranoj ljudskoj kulturi, a u skladu je i sa klasičnim indijskim gledištem koje je izložio Savana.
[...]
FILOZOFSKE TENDENCIJE
U Rg-vedi nalazimo strasne iziive jednostavnih ali pesničkih duša koje traže pribežište pred upornim pitanjima o smislu i spoljnim stvarima. Himne su filozofske do te mere da pokušavaju da objasne misterije sveta ne pomoću nekog nadljudskog uviđanja ili izvanrednog otkrovenja, već jedino svetlošću ničim nepomućenog razuma. Duh koji se otkriva u himnama veda nije jednog određenog tipa. Bile su to pesničke duše koje su prosto razmišljale o lepotama neba i čudima zemlje i olakšavale teret svojih muzikalnih duša komponujući himne. Plodovi takve pesničke svesti bili su indoiranski bogovi Dyaus i Varuna, Ušas, Mitra i drugi. Drugi, koji su bili življeg temperamenta, pokušali su da podese svet svojim sopstvenim ciljevima. Saznanje sveta koristilo im je kao putovođ u životu. U danima borbe i pobede pojmovno su uobličena takva korisna, utilitaristična božanstva kao što je Indra. Istinski filozofski impuls, želja da se upozna i razume svet zbog njega samoga, pojavio se već pri kraju ovog perioda bure i oluje. Tada su ljudi počeli da sumnjaju u bogove koje su u neznanju obožavali, i da razmišljaju o tajnama života. Upravo u to doba su postavljena pitanja na koja čovekov duh nije mogao da pruži zadovoljavajući odgovor. Vedski pesnik uzvikuje: »Ja ni sam ne znam šta sam ja upiavo; moj duh luta, tajanstven i ograničen.«
Iako se tek na kasnijem stupnju javljaju zameci prave filozofije, ipak je veoma poučan pogled na život koji se refiektuje u poeziji i praksi vedskih himna. Kao što istorijska legenda prethodi arheologiji, alhemija herniji, i astrologija astronomiji, isto tako mitologija i poezija prethode filozofiji i nauci. Filozofski impuls nalazi svoj prvi izraz u mitologiji i religiji. U njima nalazimo odgovore na pitanja o krajnjoj egzistenciji u koju veruje narod uopšte. To su proizvodi mašte, i u njima se mitski uzroci smatraju za uzroke stvarnog sveta. Ukoliko razum postepeno dobija prevagu nad maštom, prave se pokušaji da se upozna trajna osnova iz koje proističu stvari u svetu. Kosmološke spekulacije zauzimaju mesto mitoloških pretpostavki. Neizmenljivi elementi sveta pretvaraju se u božanstva, i tako se kosmologija meša sa religijom. Na ranim stupnjevima mišljenja, kakve nalazimo u Rg-vedi, mitologija, kosmologija i religija su izmešane. Biće interesantno opisati ukratko gledišta himna u četiri poglavlja: teologije, kosmologije, etike i eshatologije.
[...]
KOSMOLOGIJA
Mislioci veda nisu bili ravnodušni prema filozofskim pitanjima o poreklu i prirodi sveta. U svome traženju poslednje osnove svih promenljivih stvari oni su kao stari Grci uzimali vodu, vazduh i dr. kao praelemente iz kojih je sastavljena raznovrsnost sveta. Govorilo se za vodu da se razvija u svet snagom vremena, samvatsare ili godine, želje ili kame, inteligencije ili puruše, toplote ili tapasa. Ponekad se sama voda izvodi iz noći ili haosa, famama ili vazduha. U Rg-vedi X. 72 kaže se da je osnova sveta aga; ili nebiće, sa kojim se identifikuje Aditi, beskonačno. Sve što postoji jeste diti;’ ili konačno, dok aditi, beskonačno, ne postoji. Iz beskonačnoga proističe kosmička snaga, mada se za nju kaže katkad da je izvor samog beskonačnog. Međutim, ove teorije brzo su se povezivale sa nefizičkim, a fizika združena sa religijom postala je metafizika.
Na stupnju pluralizma neki bogovi su smatrani kao tvorci vasione, kao Varuna, Indra, Agni, Višvakarman. Način stvaranja se shvata različito. Za neke bogove se pretpostavlja da grade svet kao što drvodelja pravi kuću. Postavilo se pitanje kako se nalazi drvo ili građa od koje se stvara ta građevina. Na jednom docnijem stupnju se odgovara da je brahman drvo i građa od koje su stvoreni nebo i zemlja. Ovde-onde se takođe sugeriše koncepcija o organskom rastenju ili razvoju. Ponekad se kaže da bogovi stvaraju svet snagom prinesenih žrtava. Ovo verovatno pripada poznijem stupnju vedske misli. Kad dođemo do stupnja monoteizma javlja se pitanje da li je bog stvorio svet iz svoje sopstvene prirode, bez ikakve preegzistentne materije, ili svojom moći obrađujući večnu preegzistentnu materiju. Prvo gledište vodi nas višoj monističkoj koncepciji, dok drugo ostaje na nižem monoteističkom stupnju; oba ova gledišta nalazimo u himnama veda. U X. 121 imamo iskaz da je jedan svemoćni bog stvarao svet iz preegzistentne materije. Hiranyagarbha je proistekao u početku iz velike vode koja je preplavila celu vasionu. On je razvio lepi svet iz bezobličnog haosa koji je jedino postojao. Ali se pojavilo pitanje: kako se to dogodilo da je haos stvorio Hiranyagarbhu? Kakva je to nepoznata sila ili zakon razvoja koji je doveo do toga da on bude stvoren? Ko je tvorac prvobitnih voda? Prema Manuu, Harivamši i puranama bog je bio tvorac haosa. On ga je stvorio svojom voljom, i postavio je u njega jedan zametak koji je postao zlatna klica u kojoj je on sam rođen kao Brahma ili bog tvorac. »Ja sam Hiranyagarbha, sam vrhovni duh koji se prikazuje u obliku Hiranyagarbhe«.Tako dve večno koegzistentne supstancije izgleda da su postale evolucijom prvobitno jednog supstrata. To je tačno teorija jedne poznije himne zvane Hasadiya, koju je prepevao Max Muller.
»Tada nije bilo ni onoga što jeste niti onoga što nije; nije bilo nebeskog svoda niti
nebesa iza njega. Šta je pokrivalo? Gde je ono bilo i u čijem okrilju? Da li
je voda bila duboki bezdan (u kome ono leži)?
Nije bilo smrti, pa zato ništa nije bilo besmrtno. Nije bilo svetlosti (razlike) između
noći i dana. Ono Jedno je svojom snagom disalo bez daha; osim njega
ničeg drugog nije bilo.
Bila je tama, u početku je sve ovo bilo more bez svetlosti; klica koja je ležala pokrivena ljuskom,
ono Jedno rođeno je snagom toplote (tapas).
Ljubav je pobedila u početku; ona bejaše seme koje klija iz duha; pesnici, tražeći u
svom srcu, nađoše mudrošću vezu onoga što jeste u onome što nije. Da li je
zraka koja se širila bila ispod ili iznad? Bili su tada nosioci semena, bile su
moći, vlastita snaga ispod a volja iznad.
Ko to onda zna, ko je to ovde objavio, otkuda je rođeno ovo stvorenje? Bogovi su se
javili posle toga stvaranja; ko onda zna otkuda je proisteklo? Onaj od koga
je poteklo to stvorenje da li ga je stvorio ili ne; Najviši svevideći u najvišem nebu, on možda zna,
ili čak ni on ne zna?«
U ovoj himni nalazimo reprezentovanu najrazvijeniju teoriju stvaranja. Prvobitno nije bilo ni postojanja niti nepostojanja. Tada nije bilo postojanja u njegovom pojavnom izgledu. Zbog toga ga ne možemo zvati nepostojanjem, jer je ono pozitivno biće iz koga proishodi sve što postoji. Prvi stih himne pokazuje neadekvatnost naših kategorija. Apsolutnu stvarnost, koja je u osnovi celog sveta, ne možemo obeležiti ni kao onu koja postoji niti kao onu koja ne postoji. To Jedno disalo je bez daha svojom sopstvenom snagom.Ništa drugo izvan njega nije postojalo. Kao prvi uzrok svega ono je starije nego ceo svet sa Suncem, Mesecom, nebom i zvezdama. Ono je izvan vremena, iznad prostora, iznad starosti, iznad smrti i iznad besmrtnosti. Ne možemo izraziti šta je ono, već jedino da postoji. Takva je prvobitna neuslovljena osnova svega bića. U okviru te apsoiutne svesti natazi se prvo činjenica potvrđivanja i!i postavijanja primarnog ja. To odgovara logičkom zakonu identiteta — A je A, čije važenje pretpostavlja prvobitno samopostavljanje. Mora istovremeno da postoji takođe jedno ne-ja, kao korelat za ja. Ja se suprostavlja ne-ja, što odgovara tvrđenju »A nije B«. Ja će biti prazna afirmacija, čista apstrakcija, sve dok nema nečeg drugog čega je ono svesno. Ako nema nečeg drugog ne postoji ni ja. Ego pretpostavlja non-ego kao svoj uslov. Ova suprotnost između ja i ne-ja primarna je antiteza, a poreklo njegovog proizlaska iz apsolutnoga mogućno je — kako se kaže — blagodareći tapasu. Tapas je upravo »ono što hita napred«, spontano »izrastanje«, projekcija bića u egzistenciju, impuls koji stvara energiju, unutrašnja duhovna gorljivost apsolutnoga. Na osnovu toga tapasa ostvaruje se biće i nebiće, ja i ne-ja, aktivni puruša i pasivna prakrti, formativni princip i haotična materija. Ostatak evolucije proističe iz međusobnog uticanja ova dva suprotna principa. Prema himni, želja čini tajnu postojanja sveta. Želja ili kama je znak samosvesti, zametak duha, mannaso-retah. Ona je osnova svakog napretka, podstrek progresa. Samosvesno ja ima želje koje se razvijaju u njemu na osnovu prisustva ne-ja. Zelja je više nego misao. Ona predstavlja intelektualnu uzbuđenost, osećanje nedostatka, kao i aktivni napor. Ona je spona koja vezuje postojeće sa nepostojećim. Nerođena, večna, jedna — probija se u samosvesnog Brahmu sa njemu suprotnom materijom, mrakom, nepostojanjem, ništavilom, haosom. Želja je suštastvena osobina ovog samosvesnog puruše. Poslednja fraza »ko veda?« (»Ko zna«) pokazuje tajnu stvaranja, koja je probudila kasnije mislioce da je nazovu waya.
Ima himna koje se zaustavljaju na dva principa, puruša i prakrti. U odeljku X. 82. 5—6 himne upućene Višvakarmanu čitamo kako se govori da su vode mora sadržale prvu ili primordijalnu klicu. Taj prvi zametak je jaje sveta koje pliva po iskonskim vodama haosa, princip je životne vasione. Iz njega proističe Višvakarman, prvorođeni vasione, tvorac i graditelj sveta. Te vode odgovaraju haosu kod Grka, izrazu »bez obličja i pusta« iz Knjige postanja, sa bezgraničnom voljom koja miruje na njima. Želja, volja, samosvest, duh, vak ili reč, sve su to osobine bezgranične inteligencije, ličnog boga koji razmišlja nad vodama Naravane koji počiva na večnom ananti. To je bog iz Knjige postanja koji kaže: »Neka bude, i bi«. »On je pomislio: ja ću stvoriti svetove, i onda je stvorio ove različite svetove, vodu, svetlost i drugo.« Međutim Nasadiya-himna svladava dualističku metafiziku jednim višim monizmom. Ona postavlja prirodu i duh kao dva vida jednog apsolutnog. Samo apsolutno nije nisvest o sebi niti nešto drugo, ni samosvesnost tipa ja, niti nesvesnost tipa ne-ja. Ono je nešto iznad obadva. Apsolutno je svest koja transcendira. Suprotnost se razvija u njemu samome. Prema tom objašnjenju stupnjevi stvaranja, ako se prenesu u savremene izraze, jesu ovi: 1. najviše apsolutno; 2. Prosta samosvest: ja sam ja; 3. granica samosvesti u obliku drugoga.
To ne znači da postoji neka određena tačka od koje apsolutno počinje svoj razvoj. Jer stupnjevi su samo logički a ne hronološki sukcesivni. Ego implicira non-ego i stoga ne može da mu prethodi. Niti može non-ego da prethodi ego. Isto tako apsolutno ne može da bude bez aktivnog tapasa. Vanvremeno celo uvek se javlja u nizovima postajanja, i taj proces će se nastaviti dok se svest o sebi ponovo apsolutno ne utvrdi u raznovrsnom sadržaju iskustva, što nikad neće biti. Tako u svetu nikad nema mirovanja. Himna nam prikazuje kako se zbiva stvaranje, ali ona ne govori zašto se ono vrši. Ona izlaže činjenicu stvaranja.
Vidimo jasno da u himnama Rg-veda nema osnova za neku koncepciju o nestvarnosti sveta. Svet nije besciljna fantazma, već je upravo evolucija boga. Gde god se javlja reč maya, ona se upotrebljava jedino da obeleži moć ili snagu: »Indra pomoću maye brzo menja svoje oblike«.Ipak se katkad maya i njeni derivati: mayn, mayavant, upotrebljavaju da obeleže volju demona, a taj izraz nalazimo takođe upotrebljen u značenju iluzije ili privida. Glavna tendencija Rg-vede je naivni realizam. Pozniji indijski mislioci razlikuju pet elemenata: etar ili akaša, vazduh, vatra, voda, zemlja. Ali Rg-veda pretpostavlja samo jedan: vodu. To je prvobitna materija iz koje se sve druge postepeno razvijaju.
Očigledno je da bi bilo neispravno misliti da je prema himni o kojoj je reč prvobitno postojalo nebiće iz koga je proisteklo biće. Prvo stanje nije bilo apsolutno nepostojanje, jer himna dopušta realnost jednog koje diše svojom snagom bez daha. To je njihov način opisivanja apsolutne realnosti, logičke osnove cele vasione. Biće i nebiće, dva korelativna pojma, ne mogu se primeniti na Jedno, koje je iznad svake suprotnosti. Nebiće samo znači da sve što sada vidljivo postoji onda nije postojalo kao zasebno. U X. 72. 1. kaže se: »Ono što postoji proisteklo je iz onoga što ne postoji.« Čak i ovde to ne znači da biće dolazi iz nebića, nego jedino da izdvojeno biće dolazi iz neizdvojenog bića. Zato se ne slažemo sa gledištem da je ta himna »polazna tačka filozofije prirode koja se razvila u samkhya sistem«.
Stvaranje sveta se katkad trasira do nekog prvobitnog materijala. U Puruša-suktii nalazimo da su bogovi stvoritelji sveta, dok materijal od koga se svet stvara čini telo velikog Puruše. Akt stvaranja se tretira kao žrtvovanje u kome je Puruša žrtva. »Puruša je ceo ovaj svet, ono što je bilo i što će biti.« Kad se antropomorfizam jednom javi ne može se zaustaviti, a imaginacija Indijaca opisuje veličinu boga dajući mu ogromne dimenzije. Pesnički duh začarava veliku kompoziciju ističući jedinstvo celine, sveta i boga. Međutim, ta himna nije u sukobu sa teorijom gore opisanog stvaranja sveta iz jednog apsolutnog. Štaviše i prema toj himni ceo svet je uslovljen samorazdvajanjem apsolutnoga na subjekt i objekt, na Purušu i prakrti. Samo je ta ideja izražena u nešto grubljoj alegoriji. Najviša stvarnost postaje aktivni Puruša, jer se kaže: »Puruša je rodio Virâta, a Virât opet Purušu«. Tako je Puruša roditelj, ali isto tako i rođeni. On je apsolutno, ali on je i samosvesno ja.
[...]
ETIKA
Kad se obratimo etici Rg-vede vidimo od koliko je velike važnosti pojam rta. To je anticipacija zakona karme, jedne od specifičnih odlika indijske misli. To je zakon koji prožima ceo svet, kome se moraju pokoravati svi bogovi i ljudi. Ako u svetu ima zakona, on mora da se izrazi. Ako se zbog neke slučajnosti njegovi uticaji ne obelodanjuju ovde na zemlji, oni moraju doći do izvršenja na bilo kom drugom mestu. Gde ima zakona tu su nered i nepravda samo privremeni i delimični. Trijumf zla nije apsolutan. Neuspeh dobra ne mora da izaziva očajanje. Rta nam pruža moralni standard. On predstavlja univerzalnu suštinu svih stvari. On je satya, ili istina stvari. Nered ili an-rta samo je laž, suprotnost istini. Dobri su oni koji idu putem rte, istinitog i sređenog. Sređeno ponašanje naziva se istiniti vrata. Vratani su životni putevi dobrih ljudi koji idu putem rte. Postojanost je glavna odlika dobrog života. Dobar čovek iz veda ne menja svoj put. Varuna, kao savršeni primer sledbenika rte, ne menja svoje puteve; on je dhrita-vrata. Kad je obred dobio veći značaj rta je postao sinonim za yađna ili žrtvenu svečanost.
Pošto su nam pružile opšte obaveštenje o idealnom životu, himne iznose pojedinosti moralnog života. Bogovima se treba moliti. Obavezno je vršiti obrede.Vede pretpostavljaju vrlo usku i intimnu vezu između ljudi i bogova. Čovek ima da vodi život pred okom božjim. Osim dužnosti prema bogovima, postoje i družnosti prema čoveku. Zahteva se dobrota prema svakome; gostoprimstvo se ubraja u velike vrline. »Ne smanjuju se bogatstva onoga koji daje . . . Neće naći utehe čovek koji ima hrane ali je okorela srca prema slabom čoveku koji moli za jelo, prema nevoljniku koji mu dolazi (za pomoć), i ide samo za svojim zadovoljstvom, čak pred njim«.Kao poroci zabranjeni su magija, čarobnjaštvo, zavođenje i preljuba.Kocka je prokažena. Vrlina znači slaganje sa zakonom božjim, koje uključuje ljubav prema čoveku. Greh je neposlušnost prema tome zakonu. »Ako smo grešili prema čoveku koji nas voli, ili smo učinili nažao prijatelju ili drugu, ako smo ikad naneli nepravdu susedu koji je živeo sa nama ili čak strancu, o, gospode! oslobodi nas greha ovog prestupa!«Neki od bogova ne mogu se nikakvim žrtvama nagovoriti niti odvratiti od puteva pravde. »Kod njih se ne može razlikovati ni desno ni levo ni prednje ni zadnje. Oni ne žmure niti spavaju, oni prožimaju sve stvari; oni skroz vide kako dobro tako i zlo; sve, čak i ono najdalje, njima je blizu; oni preziru smrt i kažnjavaju je, izdržavaju i pomažu sve što živi.«
Ima takođe znakova o asketskim težnjama. Kaže se da je Indra pobedio nebesa askezom. Ali asketizam nije tu dominantno obeležje. U himnama nalazimo veliko uživanje u lepotama prirode, njenoj veličini, njenom sjaju i patosu. Pobuda za prinošenje žrtava je u ljubavi prema svemu dobrome u svetu. Tu još imamo duboko uživanje u životu i svet nezaražen melanholičnom sudbinom. Ipak nisu nepoznati slučajevi asketske prakse. Post i uzdržavanje smatraju se kao sredstva za postizanje raznih natprirodnih moći. Kaže se da su u stanju ekstaze bogovi ušli u čoveka.Najranije pominjanje ekstatičkog stanja asketskih mudraca imamo u Rg-vedi X.136.
U Puruša-sukti naiazi se prvi put spomenuta podela indijskog društva na četiri klase. Da bismo razumeli prirodni put koji je doveo do ovog uređenja moramo se setiti da su arijski osvajači bili odeljeni od pobeđenih plemena Indije razlikama krvi i rasom predaka. Svi Arijci po rođenju pripadali su jednoj klasi, budući da je svaki bio sveštenik i vojnik, trgovac i zemljoradnik. Sveštenstvo nije činilo privilegovani red. Složenost života dovela je kod Arijaca do podele na klase. Mada je u početku svaki čovek mogao da prinosi žrtve bez ičijeg posredovanja, ipak su se sveštenici i aristokratija odelili od proletarijata. Prvobitno se pojam vaišya odnosi na ceo narod. Kao što ćemo videti, kad je prinošenje žrtava dobilo veliki značaj, kad je sve veća složenost života učinila potrebnom podelu, neke porodice koje su se odlikovale učenošću, mudrošću, pesničkim i spekulativnim darovima, postale su pod nazivom purohita ili »onaj koji je napred«, zastupnici u molitvama. Kad se religija veda razvila u tačno određene obrede, te porodice su se formirale u zasebnu klasu. S obzirom da je ta klasa imala veliku ulogu čuvanja tradicije Arijaca, ona je bila oslobođena potrebe da se bori za opstanak. Jer oni koji su uvučeni u grozničavu životnu borbu ne mogu imati slobodu i mir potreban za razmišljanje. Tako se pojavila jedna klasa koja se bavila samo duhovnim stvarima. Brahmani nisu sveštenici obavezni da zastupaju utvrđena učenja, već intelektualno plemstvo zaduženo da neguje viši život naroda. Kraljevi koji su postali zaštitnici učenih brahmana bili su kšatrive ili prinčevi koji su čuvali poredak toga doba. Reč kšatriva dolazi od kaštra, »vlast«, »uprava«. Ona ima isto značenje u vedi, Avesti i u persijskim zapisima. Ostali Arijci su činili narod i nazivani su vaišya. Prvobitno je ta podela bila samo prema pozivu, ali je postepeno postala nasledna. U doba himna pozivi nisu bili ograničeni na određene kaste. Jedan stih govori o raznolikosti ljudskih ukusa i kaže: »Ja sam pesnik, moj otac je lekar, moja majka je mlinarka«. Ima takođe mesta koja pokazuju da moć brahmana stalno raste. »U svome domu on živi mirno i udobno, njemu uvek bogato pritiče sveta hrana, narod mu dobrovoljno ukazuje poštovanje — kralj kod koga brahman uživa prednost«.Oni koji su pripadali učenim zanimanjima, oni koji su ratovali i oni koji su trgovali — svi su pripadali jednoj zajednici koja je dubokim jazom bila odvojena od pobeđenih rasa, grupisanih u dve posebne grupe: a. Dravide, neku vrstu četvrtog staleža, i b. Urođenička plemena. Podela na Arijce i Dasyu izvršena je prema rasi i zasnovana na krvi i poreklu. Nekad se kaže da su šudre oni urođenici koje su Arijci preobratili i prihvatili, dok su panćame oni urođenici sa kojima se to nije desilo. Drugi opet zastupaju mišljenje da su Arijci imali šudre u svojim sopstvenim naseljima još pre silaska u južne delove Indije. Nije lako odlučiti se za jednu od ove dve suprotne hipoteze.
Sistem kasta zaista nije ni arijski niti dravidski; zaveden je da odgovori potrebama toga doba, kad su pripadnici raznih rasa bili prinuđeni da žive u zajednici i slozi. Tada je to bilo spas za zemlju, bez obzira na sadašnji izgled stvari. Jedini način da se sačuva kultura jednog naroda koji je bio u velikoj opasnosti da ga apsorbuje sujeverje velikog broja urođenika, bio je da gvozdenim osiguračima utvrdi postojeće razlike kulture i rase. Nažalost, ova zamisao da se spreči opadanje i smrt društvene organizacije postala je zapreka za njen dalji razvoj.Kastinske prepreke nisu pokazale nikakve znake slabljenja ni onda kad je to bilo neophodno za dalji napredak. Mada su one doprinosile čuvanju društvenog poretka, one nisu mogle da pomognu napredak naroda kao celine. Ali to nam ne daje pravo da osudimo kastinski sistem u njegovom prvobitnom obliku. Samo takav poredak omogućio je tada da nekoliko rasa žive u zajednici i jedna pored druge bez uzajamne borbe. Indija je mirnim putem resila međurasni problem koji su drugi narodi rešavali ognjem i mačem. Kad su evropske rase pobeđivale druge one su se starale da unište njihovo ljudsko dostojanstvo i pogaze njihovo samopoštovanje. Kastinski sistem Indijaca iz doba veda omogućio im je da očuvaju integritet i nezavisnost kako pobedničkih tako i pobeđenih rasa i da stvore uzajamno poverenje i slobodu.
[...]
ESHATOLOGIJA
Vedski Arijci ušli su u Indiju ponosni na svoju snagu i radosni zbog pobede. Oni su voleli život u njegovoj punoći. Stoga nisu ni pokazivali veliki interes za budućnost duše. Život je za njih bio sjajan i veseo, slobodan od svih nemira zlovoljnog duha. Oni nisu voleli smrt, želeli su za sebe i svoje potomstvo život stogodišnjaka.Nisu imali posebna učenja o životu posle smrti, mada misaoni ljudi nisu mogli izbeći neke neodređene koncepcije o nebu i paklu. Pomisao na ponovno rađanje bila im je još daleko. Arijci iz doba veda bili su ubeđeni da smrt ne znači kraj svega. Posle noći — dan, posle smrti — život. Bića koja su jednom postojala ne mogu nikad prestati da postoje. Ona moraju negde da postoje, možda u oblasti zalazećeg sunca, gde vlada Yama. Čovekova mašta sa njegovim jezivim strahom od smrti još nije bila pretvorila Yamu u strašnog gospodara osvete. Yama i Yami su prvi smrtni koji su ušli u drugi svet da zagospodare njime. Kad neki čovek umre pretpostavlja se da dolazi u carstvo Yame. Yama je našao za nas jedno mesto, jedan dom koji nam ne može biti oduzet. Kad duša odbaci telo ona dobija sjajan duhovni oblik i odlazi u prebivalište bogova, gde Yama i preci žive večno. Veruje se da mrtvi odlaze u taj raj prelazeći preko vode i mosta.Jedno pominjanje puteva predaka i bogova nalazi se u X.88.15. To možda, kao što je sugerirano, dolazi od razlike pravaca kojima se dim penje pri spaljivanju mrtvih i prinošenju žrtava. Ipak, ova razlika je još u nerazvijenom obliku.
Duže umrlih nalaze se na nebu, gde uživaju sa Yamom. One tamo vode život sličan našem. Radosti neba su radosti zemlje, samo usavršene i pojačane. »Ove sjajne stvari su deo onih koji pružaju darove; njima sija sunce na nebu; oni postižu besmrtnost; oni produžavaju svoj život. «U slici veda o budućem životu akcenat katkad pada na čulnost. Ali, kako Deussen primećuje: »Čak i Isus predstavlja nebesko carstvo kao svečani skup, na kome se sedi za stolom i pije vino, a čak Dante i Milton nisu mogli drugačije no da pozajme sve boje za svoje slike iz ovog zemaljskog sveta«. Verovalo se da bogovi po- staju besmrtni snagom wwe. Cilj je naših napora da postanemo slični bogovima. Jer bogovi žive u duhovnom raju, uživajući neku vrstu čistog blaženstva. Oni ne znaju za glad niti žeđ, ne žene se niti udaju. U idealnim opisima drugog sveta odavde nadalje javlja se suprotnost između života na zemlji i života posle njega. Blaženi bogovi žive večno. Mi smo deca dana. Bogovi su srećni na nebu gde vlada Yama; naša sud- bina na zemlji je bedno vegetiranje. Šta bi trebalo raditi da postignemo besmrtnost? Moramo prinositi žrtve bogovima, jer besmrtnost je dobrovoljni dar sa nebesa onima koji se boje bogova. Dobar čovek koji poštuje bogove postaje besmrtan. »Mudri Agni! Smrtni koji umilostivi tebe postaje mesec na nebu!« Već u tome oseća se teškoća. Da li on postaje mesec ili postaje Arao mesec? Savana to objašnjava na ovaj način: »On postaje kao mesec, koji se svačemu raduje«.Drugi misle da on stvarno postaje mesec. Ima znakova da su Arijci iz doba veda verovali u mogućnost da se posle svoje smrti sretnu sa precima.
Javlja se pitanje šta će biti sa nama ako ne poštujemo bogove. Da li zajedno sa nebom postoji i pakao, naročito mesto za moralne prestupnike, jeretike, koji ne veruju u bogove? Ako je nebo određeno jedino za pobožne i dobre, onda zle duše ne mogu da nestanu posle smrti, a ne mogu postići ni nebo. Zato je pakao neophodan. Slušamo o Varuni kako baca grešnika u mračni ponor odakle se ovaj nikad ne vraća. Indru mole da preda mraku čoveka koji vređa njegovog obožavaoca. Kaže se da je sudbina zlog čoveka da padne u taj mrak ponora i iščezne. Još ne nailazimo na grotesknu mitologiju pakla i njegovih strahota, čiji opis daju poznije purane. Zakon je: nebo za pravednika, pakao za grešnika. Nagrada sleduje pravednosti, kazna grešnom ponašanju. Ja ne mislim da tužne oblasti zavijene u mrkli mrak čine jedini svet u kome mi živimo i u koji odlaze neznalice posle smrti, iako je to Deussenovo gledište. Mi do sada još nemamo nagoveštaje o samsary. ili čak o stupnjevima sreće. U Rg-vedi se nalazi jedno mesto koje glasi: »Pošto je završio sve što je imao da uradi on je ostareo i otišao odavde; otišavši odavde on se ponovo rodio; to je treće rođenje.« Ovakvo shvatanje upućuje na teoriju veda po kojoj se svaki čovek rađa tri puta: prvi put kao dete, drugi put duhovnim vaspitanjem, treći put posle smrti. Srećemo se tu sa verom u dušu koja se pokazuje kao pokretački princip života. U knjizi X. 58 duša jednog čoveka koji se prividno nalazi u besvesnom stanju poziva se da mu se vrati
sa drveća, sa neba i sunca. Očevidno je da se tada mislilo da duša može biti odvojena od tela u izvesnim nenormalnim slučajevima. Ipak, sve to ne znači da su Arijci u doba veda imali pojmove o ponovnom rođenju.
(Sarrvepali Radakrišnan: Indijska filozofija)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)