DOBRO SE UVIJEK DOBRIM VRATI

DAVORKA I NJEN SVIJET Nastojim oduvijek živjeti po načelu - ne čini drugima što ne želiš da drugi čine tebi....no nastojati ne znači uvijek i uspjeti. Ponekad me ponese ponos, ponekad ludost, ponekad se jednostavno desi. Ne smatram se sveticom, daleko, daleko od toga, ali nikad, ama baš nikad nisam činila ili rekla nešto loše nekome pa pomislila - e neka sam, zaslužio je! Uvijek mi bude žao, nekad se ispričam, a ponekad niti ne priznam, taštine valjda radi. Ali u meni postoji nešto, veće od svega što čini mene, snažnije od sve siline mog karaktera, nešto što uvijek pobijedi. I mogu reći, sretna sam zbog tog. Sretna sam zbog mog osjećaja za dobro, zbog nepobjedive potrebe da učinim dobro, čak i kad naizgled netko to ne zaslužuje. Kad npr. pomognem nekome milion puta, i naravno vjerujem da će i on biti tu za mene ako kad zatrebam...međutim, kad zatrebam pomoć, ne dobijem je.... U prvom trenutku nevjerica, pa bijes, i na kraju tuga...I onda na tren pomislim, e neću više ni ja...Ali to kod mene traje zaista tren, ili malo više...I opet sam tu ako zatreba pomoć. Mnogi, ma šta mnogi, svi mi kažu da sam luda, čak i jadna, da gazim sebe, zašto to činim za drugog kad on to neće za mene??? Zato što se osjećam bolje kad pomognem negoli kad odbijem (sebični razlozi), šta gubim kad pomognem nekome, malo svog vremena ? Ta imam čitav život pred sobom!!! Svoj ponos? Mislim da ni to nije potrošna tvar. Zato što je dobrota sama po sebi nagrada, i vrati se kad-tad, samo ako život gledamo srcem. Vrati se kroz razna mala čuda u životu. I nije potrebno pomoći nekome da bi i on pomogao tebi. Drugima se pomaže radi njihova dobra a ne vlastita, zauzvrat nam treba biti dovoljan sam taj predivni osjećaj koji razgali dušu. Jer ako pomognemo nekome, ako činimo dobro samo da bi nam on nešto slično učinio zauzvrat, jeli to uistinu dobro za drugoga ili samo utiremo put sebi? Ne potičem slijepi altruizam, kad uništiš sve svoje za drugoga, ali vjerujem dokle god imam snage pomoći drugome, uvijek će mi nagonski moj pametni organizam ostaviti i snagu za samu sebe. Pa neka govore da sam luda, neka sam, takva sam kakva sam, i biti ću dovijeka....i činiti dobro, zaslužili oni to ili ne, jer eto, na kraju krajeva, činim to radi sebe,...it makes me smile!!! Dakle, meni se dobro istog trena dobrim vrati!!!

Srce ne spada u kategoriju - Pazi lomljivo!

DAVORKA I NJEN SVIJET Kao djeca smo gledali svijet širom otvorenih očiju, radovali se otvorena srca i iskreno. Otvorena srca smo kročili kroz godine, od ljubavi do ljubavi, od prijatelja do prijatelja, od posla do posla..... I normalno, na putu je bilo livada, mirnih rijeka i potoka, ali i šipražja, i podivljalih virova i rječnih bujica. Tu i tamo pokupismo koju ogrebotinu, ožiljak ovdje, ožiljak ondje. No tješe nas - proći će, i naučismo sami - svaki ožiljak zacijeli, neki brže, neki sporije. I onda prođu godine i godine, te jednog dana zastanemo pred ogledalom, i nešto nam je čudno - ne prepoznajemo oči u ogledalu. Kao da su mutnije, kao da su hladnije, kao da su ugasle?!? I srce nekako opreznije kuca... Što se to dogodilo........kad se to dogodilo... Izgleda da su oni brojni ožiljci ipak ostavili dublji trag nego što se naizgled činilo... Ostavili su trag i to ne bilo gdje već na vratima srca. I srce se više ne da otvoriti do kraja. Tek oprezno proviruje iza teških željeznih vrata, odškrine ih tek toliko u iznimno sigurnim situacijana, ali nikad i nipošto više do kraja!!! A-a, ta su vremena prošla kad se ovo srce otvaralo!! A-a, nećete mene više zeznuti!! U pravu ste, na taj način ste potpuno sigurni! Nema šanse da vas netko povrijedi ako ga ne pustite blizu. Potpuno najsigurnija obrana! Potpuno izolirani od ozljeda....ali i potpuno izolirani od....... ljubavi... Vječna izolacija od bilo koje vrste ljubavi, od bilo kakvog dubljeg osjećaja, od potpune sreće, od potpune tuge... Totalno vam je svejedno jeste li sreli danas nekog starog prijatelja ili niste, totalno vam je svejedno što vas je danas neka do jučer draga osoba tako ružno pogledala, ma što vas briga što se tamo neki netko ljuti na vas, a još je manje važna ona čokolada koju ste dobili na dar. Pih..! Pogledajte iza sebe; kad ste zadnji put OTVORENA PUNA SRCA poletjeli nekome u zagrljaj? Kad ste se od SRCA nasmijali nekoj šali, i smijali se još dugo zatim? Kad ste zadnji put poskočili od sreće jer se sviđate nekome? Kad ste zadnji put voljeli dan, trenutak, cvijet ili osobu, ali zaista voljeli punim otvorenim srcem, bezrezervno, bez zadrške? Uff, ..pretpostavljam..nije baš svakodnevnica... Mnogi život živimo suzdržano, volimo sa zadrškom, jer se bojimo dati, bojimo se otvoriti srce, jer naravno, postoji šansa - povrijediti će nas... Ali koliko samo tako gubimo... Pokušajte na trenutak pogledati svoje srce; gotovo da možete osjetiti željezne okove oko njega,... Ma pokidajte ih odmah! Pustite da ljubav kola vašim venama , pustite da ljubav izlazi vašim pogledom, vašim dahom, vašom osobom... Pustite je van, i doći će neka nova unutra! Što je više pustite, više će se vratiti! Možda ne danas, možda ne u tom obliku, ali vratiti će se sigurno! Volite bez zadrške svaki dan, svaki tren, i molim vas, izvadite srce iz te ladice u noćnom ormariću, ponesite ga sa sobom u život, o da, ozljedit će ga, to je neumitno, ali čujte, otkriti ću vam tajnu - "slomljeno srce" je tek poštapalica - naime, srce se ipak ne može nikad doista slomiti!

ZALJUBILA SAM SE

DAVORKA I NJEN SVIJET ZALJUBILA SAM SE

..i ne samo jedanput, već nekoliko puta..i ne govorim o čitavom životu, govorim samo o jučer i danas. Jučer sam gledala more. Mirno, plavo, sa odbljescima sunca po površini. Nježno i umirujuće, a opet tako moćno i prelijepo. Zaljubih se. A onda je došao još i on. Vjetar. Maestral. I more poprimi novu dimenziju, promjeni sve svoje; i boju i miris i oblik; metamorfoza iz lijepoga u još ljepše; Krenu sa pučine ravno prema meni, izdigne se iz vlastite utrobe, i nezaustavljivo nošeno maestralom zapljusnu mi stopala a sa pijeskom ponese k sebi i sve otiske nedavno otisnute. Odnese i dio mene. I zaljubih se opet. Samo ne znam; dal' u more, dal'u vjetar, dal' u pijesak...dal' u metamorfozu u simbiozu..? Zaljubih se u samu sebe, zavoljeh sebe još više ( i ne sramim se toga...) jer vidjeh; jer sam znala vidjeti - i more i vjetar i pijesak; jer sam spoznala da je more samo po sebi lijepo i snažno, i izuzetno moćno, ali lijepo tek ako ima Sunca koje ga obasjava, moćno tek ako postoji vjetar koji ga pokreće, i ako postoji pijesak, ako postoji kamen , ako postoje stopala na koje će se obrušiti u svoj svojoj ljepoti i snazi, i ako na kraju krajeva postoji oko koje će sve to vidjeti i duša koja će se zaljubiti. Danas sam u vrtu gledala ružu. Crvenu, bogatu, baršunastu. Toliko savršena da je gotovo nestvarna. Svaka latica drugoj nalik, svaka na svom mjestu, čarobne i mirisne! Mirisne...i to kako! Toliko je riječi u našem vokabularu, ali nijedna nije dostojna da opiše miris i ljepotu jedne ruže. Jednostavno, ne imah druge, već zaljubih se... I onda kao da to nije bilo dosta, odnikud stvori se leptir, veliki prekrasni bijeli... Pokušajte si samo predočiti, pokušajte na tren zamisliti - Ružu,poluotvorenu, crvenu baršunastu, a na jednoj njezinoj latici veliki bijeli Leptir, nježno tek kao da zadrhti krilcima, s vremena na vrijeme. I mene, treba li reći- opet zaljubljenu!

ne bojte se-zaželite

DAVORKA I NJEN SVIJET Dok smo bili djeca, mala bezbrižna, razigrana, bili smo puni želja, svaki tren bio je protkan nekom slatkom malom željom.... I nismo uopće sumnjali u njihovo ostvarenje, ustvari možda nismo toliko grčevito niti težili ostvarenju, jednostavno smo željeli, jednostavno smo sanjali, i to nas je činilo djecom, to nas je činilo bezbrižnima. I sada kad smo odrasli, kad smo postali veliki, i naše želje su se malo povećale, naše težnje a shodno tomu i naša očekivanja a onda pak, nažalost i česta razočarenja koja znaju tolike tragove ostaviti na osobi i toliko je promjeniti! Neispunjene želje, ako im dozvolimo, pretvore nas u osobu koja ne vjeruje niti u sebe, niti u sreću, niti u snove. U osobu koja se boji nešto željeti jer vjeruje ukoliko nešto previše zaželi, tada se to zasigurno neće ostvariti! U osobu koja vjeruje da su snovi i želje samo suvišan teret, samo put ka razočaranju, jer bolje je kad ne želiš ništa, na taj način ništa ne možeš ni izgubiti! Pa da, to jest istina! Ako ništa ne želiš, ništa nećeš izgubiti, ali isto tako ništa nećeš ni dobiti. A ako želiš, ako sanjaš, ako imaš sto želja, možda ćeš se 99 puta razočarati, 99 puta nećeš uspjeti, 99 puta ćeš pasti, ali onaj jedan put kad se digneš, kad uspiješ, kad ti se ostvari tvoj san, pomesti će kao vihor sve neuspjehe, i vrijedit će za svih sto pokušaja! Jedna stvar je važna - a to je znati smireno prihvatiti svaki neuspjeh, i ne dozvoliti mu da poljulja našu vjeru i ustrajnost, ne dozvoliti mu da nas obori s nogu! Ja osobno, imam jednu vrlinu, ili bolje to nazvati sretnu osobinu, a to je nesposobnost pamćenja ili sposobnost zaboravljanja! Neki mi kažu da to nije dobro, jer jako brzo zaboravim neko učinjeno mi nedjelo, neki loš događaj, zaboravim gotovo potpuno kao da se nikad nije dogodio, zaista, ne pretjerujem! Doduše ostane neka gorka emotivna nijansa pri pogledu na neki sličan životni put, ili osobu, ali to je samo nijansa za koju da bi je definirala, trebala bi se duboko skoncentrirati, a zato opet nisam sposobna. Smatram da je takvo selektivno pamćenje dobro, da treba zaboravljati neke loše stvari koje su nam se dogodile, ostaviti ih tamo gdje im je mjesto- u prošlosti, iz neuspjeha izvući pouku i samo nju ponijeti u novo sutra. Ne se grčevito prisjećati, čuvati neuspjehe kao da će nas oni sačuvati od budućih, hoće, ali isto tako "sačuvati" će nas i od uspjeha! Puno je korisnije pamtiti svoje uspjehe, kuražiti se njima i isto tako hrabro grabiti ka novima! Kad radim neki posao koji mi nije baš mio, onako nešto čeprkavo, dosadno i dugotrajno, primjetila sam da puno bolje napredujem kad radim ovako: Kad sam na trećini obavljenog posla, ni slučajno ne smijem pogledati koliko ga još moram obaviti, već pogledam koliko već jesam obavila, na polovici još uvijek pogledam iza sebe sva ponosna jer je već pola obavljeno, a kad pređem polovicu sve bliže kraju, pogledam još jednom iza sebe preponosna a onda bacim pogled prema kraju kojeg sam eto dostigla puno lakše nego sam vjerovala, i potapšam sama sebe po ramenu, jer eto - ponovo sam uspjela! Recite da sam sanjar, recite da sam idealist, recite šta želite, ali čvrsto vjerujem da se svi naši snovi mogu ostvariti samo ako ih imamo hrabrosti i volje slijediti. Nitko nam nije obećao da će biti lako, niti da će nam se želje ispunjavati čim ugasimo svjećice na torti, niti nam je dan čarobni štapić, ali dane su nam neslućene mogućnosti, možemo sve što želimo, malo je toga što spada u domenu nemogućih misija, čisto sumnjam da su vaše želje baš jedne od tih! I zato zaželite želju i juuuuuuuuuriš!

Sve što činite, sebi činite! Zar ne?

DAVORKA I NJEN SVIJET Neki vjeruju da smo nastali od majmuna, drugi pak da smo od Boga ( svatko ga zove svojim imenom) stvoreni. Vjeruju da imamo dušu ili pak nekakvu energiju u sebi, nešto što nas pokreće. Mnogo je raznih uvjerenja i raznih teorija, dokazanih više ili manje o postanku ljudske vrste, ali koliko ja spoznah, svi se slažu u sljedećem: -Energija ili duša u nama je neuništiva, ona nikada ne nestaje, samo mjenja oblik. - Svi imaju neke svoje zakone, neki Ustavne, neki Božje, a neki oboje A ja sam evo na pragu stvaranja novog uvjerenja, otkrivam nešto što dosada nisam: Sve živo i neživo okolo nas je povezano. Ako želiš da Svijet bude dobar prema tebi, budi prvo ti dobar prema njemu. Udišemo, izdišemo. Dakle uzimamo zrak u sebe i iz sebe ga vraćamo u atmosferu. Netko drugi ga udiše. Udiše dio nas, kao i mi dio njega. Ukoliko skupljamo u sebi mnoštvo negativnoga te izdahnemo da bi se pročistili, činimo dobro sebi, ali istovremeno loše nekome drugome. Negativu treba sagorjeti pri nastanku, tako da je što manje izađe u bilo kojem obliku van. Kažu - ne možeš promjeniti svijet...ali, mi sa svakim našim djelom, činimo promjene. Sve što činimo, način na koji činimo, kome činimo, sve to odjekuje i stvara iz toga Nešto. Zakoni Boga i Ustava nam govore: - ne ubij, ne ukradi, ne varaj, ne laži,.... ili ćeš biti kažnjen! No recite, zaista, treba li iole zdravom razumu vrhunski Bog ili sud da mu kaže da nije dobro lagati, varati, ubiti.. Ali apsolutno je uzaludna kazna bilo koje vrste. Sam taj čin je prvo naštetio počinitelju a žrtvi možda čak i manje. Apsolutno je nepotrebno kažnjavati jer lavina lošeg je pokrenuta tim jednim lošim činom - počinitelj učini loše, nakon toga se osjeća još gore, energija u njemu vri jer je krivo usmjerena, žrtva se naravno osjeća loše, poniženo i spremna za osvetu, .Ukoliko ne na počinitelju direktno onda na svim svojim bližnjima koji se nađu oko nje.Jer energija kipti da učini nešto, a to je jedino što žrtva tada zna. I tako nastaje začarani krug koji se širi i zrakom i dodirom i svakim korakom. Probajmo okrenuti svu energiju u nama na pozitivno: Pomozimo drugome, ne zato što je to u redu, što nam to nalaže vjera, moral ili zakon, već zato što je tako bolje!!! Ako pomognemo drugome, njemu će biti bolje, biti će radosniji, pozitivniji, i zrak će biti čišći! Ne ljutimo se na druge, ne zato što smo milosrdni, već zato što nitko nema ništa od ljutnje. Ne ljutimo se, već shvaćajmo. I svi ćemo biti smireniji, radosniji i zrak će biti čišći!!! Ne činimo drugome ono što ne želimo da oni čine nama! Zašto? Ne zato da se spasimo od pakla, već zato što je tako bolje!!! Već zato što sve što drugima činimo -sebi činimo!!! Kad radimo dajmo sve od sebe i radimo s ljubavlju. Zašto? Ne zbog plaće, ne zbog učinka, već zbog tog osjećaja da je tako bolje!!! Ovakav način razmišljanja i življenja potiče lančanu reakciju, jer dobro može stvoriti samo još bolje a nikako loše. Naše energije se isprepliću, energije čovjeka, zemlje, zraka i vode. I svakodnevno toliko utječemo na svaki naš trenutak, jedni na druge, na zdravlje svoje i tuđe, imamo moć kontrolirati sve naše učinke, samo smo toga premalo svjesni. Pokušajmo razmišljati i djelovati pozitivno i samo pozitivno. I shvatimo da Zemlja, Zrak, Sunce, Voda nisu neka strana tijela koja su tu samo da bi bile pozadina na fotografiji života, shvatimo da smo mi Zemlja, Zrak, Sunce, Voda, mi ih činimo takvima kakvi jesu; zrak ne bi bio takav da ga čovjek ne udiše, niti bi čovjek bio ovakav da zrak ne udiše....Mi smo povezani u svemu i sve je u nama. I sad već puno više smisla dobiva misao: Sve što činite, sebi činite! Zar ne?

ZA SVE NAS KOJI SMO JOŠ TU

DAVORKA I NJEN SVIJET I SADA JOŠ PAR RIJEČI

Često odgađamo posjet prijatelju, jer nemamo vremena, mora se raditi... Često se naljutimo, pa izustimo ružnu riječ, jer pa šta, imamo pravo na to!!! Često smo mrzovoljni, pa jedva da pozdravimo susjeda na ulici. Jer loš nam je dan, pa šta...!!! Često ne kažemo - oprosti, još češće ne kažemo - volim te, nedostaješ mi,..ne govorimo - lijepo izgledaš danas, ..prešutimo lijepe riječi, govorimo ružne...jer smo preponosni, jer je to cool, jer ne znam kakva sve opravdanja ne nalazimo. A onda jednog dana, kažu - nema više susjeda,..nema više tvog dalekog prijatelja, ...i onda bi im rekli sve to zašto smo bili preponosni, onda nam je žeo i nejasno kako nismo našli vremena za posjetiti prijatelja i reći mu jednostavno - toliko te volim najdraži moj prijatelju! I sad bi rekli i nedostaješ mi i oprosti, molim te, ..jer sad tek vidimo koliko je nepotreban taj ponos, koliko treba cjeniti te male stvari u životu, koliko malo vremena imamo i da ga nikako ne smijemo trošiti na ljutnju, ponos, bahatost....svaki tren koji imamo potrošimo na ljubav, začinimo cijeli život ljubavlju i onda i kad najdraži odu, veliki dio njih ostati će u našim srcima, tako da ustvari zauvijek ostajemo zajedno......tu negdje...

DAVORKA I NJEN SVIJET Možemo varati, lagati i pritom nikada biti uhvaćeni, a svoju savjest smirivati govoreći si - ne boli ih ono što ne znaju...Možemo činiti male nepodopštine u svoju korist il pak, ako nas okolnosti "natjeraju" i velike čak, i možemo izoštriti svoje glumačko umijeće da nitko nikad ne pomisli da smo sposobni na takvo što. A ako nas ipak nekad uhvate u laži, onda možemo naći milijun isprika i opravdanja za naše čini, i uvjerena sam, u takvim trenucima svatko od nas se može pretvoriti u najboljeg odvjetnika i govornika, jer riječi naviru same kad branimo sebe. I za svaki svoj postupak imamo opravdanje, nismo mogli drugačije, i ustvari, nismo baš skroz krivi... Isto kao niti jedan zatvorenik u zatvoru. Svaki od njih, pa i oni najokrutniji imaju opravdanje za svoje postupke. I ponekad uspijemo uvjeriti slušaoca da ustvari nismo tako loši kako se čini, ili pak da nismo imali loše namjere. Možemo prevariti cijeli svijet a da nitko ne posumnja. Ali voljela bih sresti onoga tko je prevario čovjeka u ogledalu Njemu recite - nisam kriv. Pa ga pogledajte u oči. Nije upalilo, zar ne? Njemu recite - ono što ne znaju, ne boli ih. I ugledat ćete ranjene oči koje boli. Sve što činite, sebi činite. Svaka laž, kao bumerang se vrati. Svaka ružna, oštra riječ, zapara prvo vaše srce. A isto tako lijepa riječ prvo oplemeni ono otkud je i potekla. I ništa ne možete sakriti čovjeku u ogledalu, sve vidi, sve zna i sve osjeća! I šta vrijedi ako vas čitav svijet voli i cijeni jer ste ga malo zavarali, ako čovjek u ogledalu pati jer zna da ste ga iznevjerili. Ostanite vjerni čovjeku u ogledalu, da ne spuštate pogled, kako pred njim tako onda i pred cijelim svijetom. I sve što trebate, imati ćete, jer u biti, čovjek kad ima ljubav, kad ima čisto srce, tako mu malo treba a čini mu se da posjeduje čitav svemir.!!! I zato, idite, ako već niste, izmirite se sa čovjekom u ogledalu, i onda obratite pažnju: zar vam oči odjedanput nemaju ljepšu boju?

da ponovim----ovo vrijedi za sve i mene

DAVORKA I NJEN SVIJET Ovo vrijedi za sve i mene Vjeruj iz dna svoje duše... Sklopi oči i sanjaj... Dozvoli imati svoje male, šarene svjetove... Dozvoli maštati... Zažmiri... Sklopi svoje oči... I voli... Voli iz dubine svoga srca... I nikad... Nikad više nemoj izgubiti vjeru u ljubav i svijet...

Samo 10 zapovijedi

DAVORKA I NJEN SVIJET

Vjerovali u Boga ili ne, morate priznati da je onih 10 popularnih zapovijedi zaista famozna stvar! U njima je sadržan recept za sreću. Ne zbog toga što (ne)ćemo u raj, ovisno o pridržavanju istih, već ako poštujemo tih 10, samo 10 načela, pa svi problemi Svijeta su rješeni; da ne lažemo, ne krademo, ne varamo jedni druge na ovaj ili onaj način, ne ubijamo se i poštujemo starije i sve bližnje kao sami sebe... Eto, čak nisam ni sve nabrojala, a opet se i ovo čini dovoljno da raj ne bude imaginaran već svakodnevan. Vjerojatno su oni prvi ljudi kad su čuli tih 10 zapovijedi koje su vrata raja, pomislili - pih, pa ništa lakše....i nije taj Bog baš nešto extra mudar kao što se fura... Pa teže bi bilo da nam je zapovijedio - odletite na Mjesec, osvojite najviše vrhove na zemlji, istražite najdublje morske dubine, izumite tv, računala, automobile, avione, rakete, robote... uništite pola zemaljske kugle požarima, ratovima, uništavanjima, varajte se obavezno svakodnevno, gomilajte bogatstvo neprekidno... Uhh, da nam je to zapovijedio, rekli bismo - ma tko će to sve, pa nemoguće je.... A opet....gle nas...lakše nam je danas obići svijet negoli jedan jedini obični dan ne slagati nikome, ne uvrijediti nikoga, ne biti sebični, ljuti ili razdražljivi, lakše nam je biti sve drugo čitavi dan, čitavi život, negoli jedan dan biti običan Čovjek. Nevjerojatno...zar ne...tko bi rekao.. No dobro, griješimo...to nam je svojstveno svima, ali ipak neka nam ne zamre svijest o tome da su to greške, da takve obrasce ponašanja ne uzimamo zdravo za gotovo, da se ne tješimo - ah, takvi su svi, takav je danas život, surov..i da bi opstao moraš i ti tako......ne, život je onakav kakvog si sami stvaramo...sami biramo po kojim načelima ćemo živjeti, ako smo naučili griješiti, sad je krajnje vrijeme da naučimo ispravljati greške, da naučimo spoznati sami sebe iskreno i reći oprosti. Poštivati tih 10 zapovijedi...samo 10...mislim da mi to možemo...ne zato što (ne)ćemo jednog dana u raj, već zato da taj dan bude danas, a raj da bude svuda oko nas.