NIGHTWISH - Two For Tragedy

DAVORKA I NJEN SVIJET Vrabac kod psihijatra "Sljedeći, molim!" - reče psihijatar i začudi se kad ugleda jednog vrapca kako ulazi u ordinaciju. No, on brzo dodje sebi i pozdravi vrapca tako što mu se nakloni i uze u svoju veliku ljudsku ruku desno krilo pacijenta. "Što vas dovodi k meni?" - upita doktor pokušavajući sakriti zaprepaštenje. "Gospodine doktore", reče vrabac i sleti na stolicu za pacijente. "Vjerujem da mi još samo vi možete pomoći." "Pa, vidjet ćemo," reče doktor, "recite, gospodine vrabac, zašto dolazite k meni?" Vrabac obori glavu i pogleda jednim okom u profesora. "Zovem se Franjo. Moja majka je vrlo poštovala sv. Franju Asiškog, zato mi je dala to ime. Ona je bila vrabica sa sela i ja sam na selu odrastao, ali kasnije, nakon njezine smrti, preselio sam u grad, htio sam više vidjeti, više učiti...i sad sam vrlo nesretan." "Znači gradski život vam ništa ne doprinosi?", upita profesor. "Život u gradu je dobar, u osnovi i nije ništa drugo nego život na selu. Teškoće koje ne mogu svladati su i ovdje iste kao i tamo." Zatim vrabac duboko uzdahnu i nastavi dalje:" Moja majka je bila jako vesela. Voljela je svaki dan i cijeli svoj život. Brinula se za naše dobro, imali smo uvijek dovoljno za jelo, ali ona bi imala vremena i da cvrkuće s drugim vrabicama, da leti po svijetu i da nas uči nove pjesme. Ja sam mislio da je to normalan način života, jer ona nam je često pričala o nekom čovjeku koji je rekao: Nebeski Otac nam uvijek daje dovoljno za jesti i mi se ne trebamo brinuti. I ja se nisam nikada brinuo, letio sam tamo kuda sam htio, pjevao sam kako sam htio, zastao sam tamo gdje sam želio jer sam znao da Otac brine o meni. Medjutim što sam više upoznavao druge vrapce, to sam više shvaćao da sam ja drugačiji od ostalih. To me dosad nije smetalo jer su mi svi zavidjeli na mojoj radosti. Ja živim rado i želim svima reći kako je lijepo biti na ovom svijetu. U povjerenju, ja sam poznat kao skladatelj mnogih novih vrapčijih pjesama." A onda mali Franjo utonu, pun jada i nevolje u svoju stolicu i ispriča dalje:"Sad sam upoznao jednu vrabicu koja mi se jako sviđa. Za mene je važno što ona misli, a ona misli kao i mnogi drugi - Mora se misliti na budućnost, štedjeti i skupljati crve, graditi veliko gnijezdo (po mogućnosti s terasom) za cijelu budućnost. To me je učinilo jako nesigurnim. Ona je rekla da ne spoznajem pravo znakove vremena, da se moram prilagoditi drugima, cijeli svijet se brine za budućnost, a ja nisam sasvim normalan što ovako živim. Zato i jesam ovdje kod vas, gosp. doktore, i ja bih želio postati normalan, ali nikako ne mogu zaboraviti kako sam dosad sretno živio, bez ikakvog tereta i u potrazi za novim uvijek sam bio sretan, a sad to uopće nisam. Možete li mi pomoći gosp. doktore?" Prođe duži moment šutnje. "Ne", reče profesor najblaže što je moguće da ne bi malog Franju previše iznenadio. "Ne, ja vam ne mogu pomoći zato što vam zavidim." "Zavidite?! Meni?!", upita Franjo. "Da. Vidite, u mojoj praksi razgovaram svakodnevno s ljudima koji su izabrali drugi put, koji misle kao i vaša vrabica. Većina njih je već sagradila gnijezdo za svoju budućnost. I zbog samog truda i napora su zaboravili na smijeh i pjevanje. Zaboravili su gledati dalje od ruba svog gnijezda, zaboravili su da je svijet velik i pun lijepih stvari. Oni se trude da njihovo gnijezdo bude sve veće i raskošnije, a ljute se na svoju djecu koja u velikoj radoznalosti sjede na rubu gnijezda i pokušavaju odatle odletjeti. Moram vam iskreno reći da nije za nas ljude jednostavno imati povjerenja u jednog Oca. Previše smo mi djeca svog vremena i uz to previše volimo sigurnost i udobnost. Zato vam zavidim na toj snazi da živite u vanjskoj nesigurnosti, a u unutarnjoj radosti. Ja vam mogu dati samo jedan savjet - ostanite takvi kakvi jeste, vaša vrabica će moći od vas mnogo naučiti." Profesor pogleda Franju preko ruba svojih naočala, a Franjo spusti glavu i pokuša sakriti radost u svojim okruglim očima. "Znači da sam sasvim normalan?!", morao je još jednom upitati i uz to se zacrveni. "Zavidno normalni!", potvrdi profesor i uzdahnu dok je ispraćao vrapca Franju do vrata.

Wasp - All my life-Sveta sjena

DAVORKA I NJEN SVIJET Sveta sjena Živio jednom čovjek koji je bio toliko bogobojazan da su se i anđeli radovali kad su ga vidjeli. Ali usprkos svojoj svetosti, on nije imao pojma da je svet. On je jednostavno obavljao svoje obične dnevne poslove šireći iz sebe dobrotu kao što cvijet nesvjesno širi miris ili ulična svjetiljka svjetlo. Njegova je svetost bila u tome da je zaboravljao prošlost svake osobe, i svaku je od njih uzimao takvu kakva je sada, i iznad pojavnosti svake osobe gledao je u njezino središte gdje je bila nevina i bez ljage, i neupućena da bi znala što čini. Stoga je ljubio i opraštao svakom koga bi susreo — i nije u tom vidio ništa izvanredna, jer je to bio rezultat njegova gledanja na ljude. Jednog mu dana reče anđeo: "Bog me šalje k tebi. Moli što god želiš i bit će ti dano. Želiš li imati dar ozdravljenja?" "Ne," odgovori čovjek, "više volim da Bog sam ozdravlja ljude." "Bi li htio da grješnike privodiš na put pravednosti?" "Ne," odgovori, "ne spada na mene da diram ljudska srca. To je posao anđela." "Bi li htio biti takav uzor kreposti da bi ljudi bili potaknuti da te nasljeduju?" "Ne," odgovori svetac, "to bi mene učinilo središtem pozornosti." "Što onda želiš?" upita anđeo. "Milost Božju", odgovori čovjek. "Budem li nju imao, imam sve što želim." "Ne, moraš moliti jedno čudo," odgovori anđeo, "ili će ti jedno biti nametnuto." "Dobro, onda molim ovo: neka činim dobro a da ne budem svjestan da ga činim." I stoga bi odlučeno da svečeva sjena ima moć ozdravljati kad god padne iza njega. I tako, kamo god bi njegova sjena pala — pod uvjetom da je sjena bila za njegovim leđima — bolesni su ozdravljali, zemlja je postajala plodna, izvori su se punili vodom, a boja se vraćala na lica onih koji su bili pritisnut životnom žalošću. A svetac o tome nije ništa znao, jer je pažnja ljudi bila toliko usredotočena na sjenu da su zaboravili čovjeka, i tako je njegova želja da čini dobro, a da pritom bude zaboravljen, bila obilno ispunjena. Anthony de Mello