Niti jedna tamna noć duše
ne može pobijediti
moju čežnju
za zaigranošću
u svjetlosnom krugu sna...
Niti jedan uzdah
u tamnoj dubini nepregleđa,
ne može sakriti
oazu Ljubavi
koju vidim
na kraju vala,
iznad svih nemira
i okrutnosti...
Niti jedan umjetno stvoreni slap
ne može me obradovati
kao jedna sasvim mala, obična kap rose
na suncu zlaćanom, jutarnjem...
Niti jedna lavina besmisla
gurnuta sa vrha planine oholosti
ne može prekriti
moje sjećanje
na ljepotu prvotnog proljeća
bez unakaženog svijeta
ranama bešćutnosti
ranama bahatosti...
Ja živim,
negdje u krugu
izvan svih krugova
a koji dotiče površinu stvarnosti
kad oluja zaprijeti
da uništi barčicu nade
onima
koji se odvaže otisnuti
u beskraj vlastite slobode
sa vjerom u svjetlo
kao jedinim zavežljajem
sa vjerom u ljubav
kao jedinom popudbinom...
