onkološki inštitut ljubljana,
Uvijek kad moram krenuti put Ljubljane,imam i grč u tijelu i duši...
Neznam da li je gore ,ili dolje... ali velika tjeskoba je uvijek...
Nemam više ni straha,jer sve ima svoj početak i kraj,kad tad,i smatram da je sve to teško učenje,lekcije,i još jedna pa što bude!
Uvijek mi je glava puna i pitanja i odgovora...
Nije to lako gledati sve... i ljude,i patnje ,i svoje osobno razmišljanje ,stav,stil života.Znam kamo krećem,onkologija je to .
Pitam se uvijek dali je to bolnica ili umobolnica,uvijek važem i medicinu i alternativu ,kad bi ovo ljudi moji ,kad bi ono... a tko sam ja da sudim,da mjenjam mišljenja ...reći ću i karme.
Jučer već u buđenju ,nije mi bilo nešto po nekom redosljedu...
znate i sami da je naš auto pojela vatra,pa smo posudili prevozno sredstvo do granice.
Uvijek mi je muka,moljakati,jer nema više onih,ili vrlo malo... sa pitanjem dali ti mogu pomoći?Danas je takvo vrijeme da puno obećanja ,a malo djela.
Krećemo,konaćno,a ono vrata na posuđenom autu,,cap-cap...i ne zatvara se... joj ,smijeh me spopao,pa što sad ja u 8 h,moram biti na toj famoznoj meji,oliti granici ,
Od tamo me voze kola hitne pomoći tj rešilec,iz Zdrastvenog doma Brežice.Došli smo i prije 8,kao i uvijek,i uz ovu kišnu,dobro prohladno jutro ,prelazim granicu na dogovoreno mjesto.
Prolaze auti,gledam postavljene žice,Bregančicu kako teče,i puštam i pogled i emocije na obližnje šumarke koji pokazuju u svojoj raskoši boja ,jesen.Ufuram se u to bojilo,i čekam...
Čekam,i još čekam,dogovor je bio malo poslije 8,hmmmm,a sad je već skoro 9h...
Dobrano mi je već hladno,policija me gleda iz svojih toplih kućica,sva sreća da sam im rekla da čekam...inaće postoji i mogućnost privođenja,nema šetnje pored granica,hehe ,a što da kažem,uvijek ja u nekim filmovima.
Uzimam mob i zovem,već je prošlo 9,i mislim ,oni su mene zaboravili,a da ne kažem,da me uhvatila huja sa bijesom,i stavom,grizem :*,
Do sada a to traje već 2 godine,nisam imala problema sa reševalnom službom Zdrastvenim dom Brežice,koji je to jučer bio rekla budem lik,i uz sva dogovaranja telefonom dan prije,a zvala sam bar 15 puta,nije mi jasno.Mislim da je problem u samovolji vozača (SF),i smatram da lik već dobrano zreo za ili promijenu posla ili penziju.Ima veliku kritiku od mene,pa tko god on bio.i on,i njegov šef...
Stigao je tek u 9,25,h...i što se ima tu više ta pisati...
U autu naravno da sam imala minute bijesa i izgovaranja ,pregovaranja itd...ali vidim,da uzalud mi trud svirači.Vozio je i još jednu gospođu,i mene ko krumpire,i to prebrzo pečene,no stigli smo... to je najvažnije...
Ulazak u onkologiju Ljubljana ,teško je to uopće i opisati...
Kao da ulazim u ralje neke velike zvijeri,koja bira svoje zalogaje,sad ću ovog ili ovu,a za koji tjedan,mjesec ,godinu,onog ili onu.
Imam osjećaj teke ljepljive mase ,koja polagano žvače,melje,rezucka ,sve te ljude oko mene.
A meni teško...,u pm,kako da pomognem i njima i sebi ...
Već duže vrijeme našla sam svoj neki talisman,svoj neki stil,nasmiješim se svakom,dodirnem pozitivom,osvijetlim svakoga tko mi je u blizini ,i produžim ... kao u nekom svom filmu sam,i ja igram samo jednu malu ulogicu u tom kadru.
Kažu mi oni koje sretnem,sjedim pored njih ,da dali sam ja uopće bolesna,ili bila,koga sam dopratla...,da sam kao sunce?
Moj odgovor je uvijek sa smiješkom,i odgovorim sebe.To SEBE,me uvijek boli,jer vidim u sebi svih njih,i sve boli ovog preludog svijeta.
Da sad ne pišem roman,jer zapravo čitanje nas sve uvodi u neke nove svijetove,nema potrebe...
Odradila sam preglede,razgovarala i pregovarala sa svojom onkologicom,koja je sad prvi put bila uz mene,jer ja sam kao alternativka nemogući pacijent,priznajemmm...i to javno!!!
Ona i nezna ,da je hvalim,jer ona ima svoj stav,i učenja i daje ono što ima na paleti lijekova za karcinom.Na meni ,kao i mnogima je ponuđeno,a mi smo ti koji hoćemo ili nećemo.Saznanja,neznanja i ,strahovi,odrađivaju svoje.Sve je to ljudski !Sve !
Nisam protiv medicine,nisam protiv nikoga,ali sad sam za SEBE,i biram,ako mogu.Što će donijeti budućnost,ne želim i neću previše filozofirati,vrijeme će pokazati,život,karma...ljubav,Bog...ostavljam to za budućnost.
Medicinski dio tj kemoterapije nisu kod mene pokazale dobre rezultate,tako da i moju onkologicu svaki puta zapravo pita i sebe i mene što je to,da su sad nalazi ok.
Da vam kažem ,neznam ni ja,zapravo znam,ali nisam sigurna,haha,bolje je tako,znati da neznam.
Napisala sam samo mali dio svojih osjećaja ,djelim...
Zahvaljujem novom danu,svim ljudima i neljudima na svom životnom putu,i idem dalje...
Svijetlosti,ljubavi,pozitivne energije ima za sve ,pogledajo ponekad i u to...
a ja Svima vama želim SVAKO DOBRO
Volim vas i pozdravček,o da i puse od mene
Davorka Knežević
