Sklopi oči i sanjaj... Dozvoli imati svoje male, šarene svjetove... Dozvoli maštati... Zažmiri... Sklopi svoje oči... I voli... Voli iz dubine svoga srca... I nikad... Nikad više nemoj izgubiti vjeru u ljubav i svijet...
ponedjeljak, 13. veljače 2012.
Šargarepa, jaje ili zrno kafe?
DAVORKA I NJEN SVIJET
Ćerka se žalila svom ocu na težak život i rekla kako ne zna više kako da se suprotstavi životnim problemima i teškoćama, kako nema više snage za borbu; jer čim reši jedan problem, već je pred njom drugi i teži od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vreme voda u posudama počela je da ključa. U prvi lonac je stavio šargarepu, u drugi jaje, a u treći nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme.
Ćerka se nije mogla strpeti, jer nije znala šta njen otac tim postupkom želi reći i dokazati.
Otac je isključio šporet, pa je izvadio šargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je ćerku i upitao: ,,Šta vidiš?"
- ,,Vidim šargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatražio je od nje da opipa šargarepu i osetila je da je šargarepa jako meka i krhka. Onda je zatražio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomiriše kafu, a ona se nasmešila kad je osetila njen bogati miris.
- ,,Ali šta sve ovo treba da znači?'', upitala je začuđeno.
- ,,Znaj, kćeri moja, da su i šargarepa, jaje i kafa prošli kroz isto stanje, boreći se sa istim neprijateljem - 'ključalom vodom' - ali se svaki od njih suprotstavio na različit način.
Šargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omekšala i oslabila u ključaloj vodi.
Jaje je čuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tečnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugačija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si šargarepa koja je naizgled jaka, ali, čim naiđeš na manje prepreke i teškoće, oslabiš i gubiš snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naiđe na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljašnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrašnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako što je čini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu činis boljom, vrednijom, ti teškocu sebi olakšavaš tako da ona bude olakšica umesto teškoće i problema, brige i tuge.
Razmisli, kćeri moja, kako ćes se suočiti sa svim problemima i teškoćama ovog sveta..."
Da li si ti kao šargarepa, kao jaje ili kao zrno kafe?
Ćerka se žalila svom ocu na težak život i rekla kako ne zna više kako da se suprotstavi životnim problemima i teškoćama, kako nema više snage za borbu; jer čim reši jedan problem, već je pred njom drugi i teži od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vreme voda u posudama počela je da ključa. U prvi lonac je stavio šargarepu, u drugi jaje, a u treći nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme.
Ćerka se nije mogla strpeti, jer nije znala šta njen otac tim postupkom želi reći i dokazati.
Otac je isključio šporet, pa je izvadio šargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je ćerku i upitao: ,,Šta vidiš?"
- ,,Vidim šargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatražio je od nje da opipa šargarepu i osetila je da je šargarepa jako meka i krhka. Onda je zatražio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomiriše kafu, a ona se nasmešila kad je osetila njen bogati miris.
- ,,Ali šta sve ovo treba da znači?'', upitala je začuđeno.
- ,,Znaj, kćeri moja, da su i šargarepa, jaje i kafa prošli kroz isto stanje, boreći se sa istim neprijateljem - 'ključalom vodom' - ali se svaki od njih suprotstavio na različit način.
Šargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omekšala i oslabila u ključaloj vodi.
Jaje je čuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tečnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugačija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si šargarepa koja je naizgled jaka, ali, čim naiđeš na manje prepreke i teškoće, oslabiš i gubiš snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naiđe na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljašnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrašnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako što je čini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu činis boljom, vrednijom, ti teškocu sebi olakšavaš tako da ona bude olakšica umesto teškoće i problema, brige i tuge.
Razmisli, kćeri moja, kako ćes se suočiti sa svim problemima i teškoćama ovog sveta..."
Da li si ti kao šargarepa, kao jaje ili kao zrno kafe?
‚Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost,
DAVORKA I NJEN SVIJET
i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.''
Ivo Andrić
i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.''
Ivo Andrić
POREKLO APAČA
DAVORKA I NJEN SVIJET
(onako kako je to ispričao Džeronimo)
U početku svet beše prekriven tamom. Ne beše ni Sunca, ni dana. U večnoj noći nije bilo ni Meseca, ni zvezda.
Međutim, postojale su sve vrste zveri i ptica. Među zverima behu
strašna, bezimena čudovišta, zatim zmajevi, lavovi, tigrovi, vukovi,
lisice, dabrovi, veverice, pacovi, miševi, kao i sve vrste gmizavaca,
kao što su gušteri i zmije. Ljudski rod nije mogao da se razvija jer su
zmije i zveri uništavale svako ljudsko potomstvo.
Sva stvorenja imala su moć govora i bila su obdarena razumom.
Postojala su dva plemena: ptice, ili pernato pleme, i zveri. Ptice je vodio njihov poglavica orao.
Ova plemena često su većala. Ptice su želele da se pusti svetlost, a
zveri su to uporno odbijale. Na kraju, ptice povedoše rat protiv zveri.
Zveri behu naoružane toljagama, ali orao je podučio svoje pleme kako da
koristi luk i strele. Zmije su bile toliko lukave da ih je bilo nemoguće
ubiti. Jedna od njih sakrila se u strmom stenju planine u Arizoni.
Njene oči (pretvorene u sjajno kamenje) mogu i danas da se vide u toj
steni. Kada bi bili ubijeni, medvedi bi se pretvarali u nekoliko drugih
medveda tako da ih je bilo sve više. Ni zmaj nije mogao da bude ubijen,
jer je bio prekriven četvorostrukim oklopom od rožnatih krljušti koji
strele nisu mogle da probiju. Jedno od najstrašnijih i najopakijih
čudovišta (koje je bilo bezimeno) bilo je otporno na strele, pa je orao
visoko uzleteo noseći okrugao, beo kamen, koji je ispustio da padne na
glavu ovog čudovišta, ubijajući ga na mestu. Ovaj kamen je zbog toga
prozvan svetim. Borili su se mnogo dana, ali na kraju su ptice ipak
odnele pobedu.
Kada se rat završio, iako su neke zle zveri preživele, ptice su mogle da
kontrolišu veće i svetlost je puštena. Ljudski rod mogao je nesmetano
da živi i napreduje. Poglavica u ovoj dobroj borbi bio je orao i ljudi
su nosili njegovo perje kao znak mudrosti, pravde i moći.
Među malobrojnim ljudima bila je i jedna žena blagoslovena mnoštvom dece
koju su zveri uvek ubijale. Ako bi ona na neki način uspela da ih
prevari, došao bi zmaj, koji je bio mudar koliko i zao, i pojeo bi njenu
odojčad.
Posle mnogo godina žena je rodila sina oluje i sakrila ga u duboku
pećinu. Zatvorila je ulaz u pećinu i na tom mestu upalila logorsku
vatru. Tako je detetovo skrovište bilo sakriveno, a njemu toplo. Žena je
svakodnevno sklanjala vatru i silazila u pećinu u kojoj se nalazio
krevetac da nahrani svoje dete, a onda bi se vratila i ponovo zapalila
vatru.
Zmaj je često dolazio i ispitivao je, ali ona bi odgovarala: Nemam više dece, sve si ih pojeo.
Kada je dečak malo porastao, nije hteo da stalno boravi u pećini; želeo
je da trči i da se igra. Jednom prilikom zmaj je video njegove tragove.
Pošto nije mogao da pronađe dečakovo skrovište stari zmaj se zbunio i
razjario. Rekao je da će da uništi detetovu majku jer mu nije otkrila
gde se ono nalazi. Jadna majka bila je na mukama; nije mogla da oda
sopstveno dete, ali je znala koliko je zmaj moćan i lukav, pa je živela u
stalnom strahu.
Ubrzo posle toga dečak je rekao da želi da ide u lov. Majka to nije
mogla da odobri. Ispričala mu je o zmaju, vukovima i zmijama. Ipak on
reče: Idem sutra.
Na dečakov zahtev, njegov stric (koji je bio jedini čovek koji je tada
živeo) napravio mu je mali luk i nekoliko strela, pa su njih dvojica
sledećeg dana krenuli u lov. Pratili su trag jelena daleko u planini i
dečaku je na kraju uspelo da ubije jednog mužjaka. Stric mu je pokazao
kako da uštavi kožu i ispeče meso. Ispekli su dva zadnja čereka, jedan
za dečaka, a drugi za strica. Kada je meso bilo spremno, stavili su ga
na grmlje da se hladi. Upravo tada pojavio se ogromni zmaj. Dečak se
nije uplašio, ali stric se skamenio od straha, tako da nije mogao ni da
govori ni da se pomeri.
Zmaj je uzeo dečakov čerek mesa i odneo ga na stranu. Stavio je meso na drugi grm i seo
pored njega. Tada je rekao: Evo deteta koje sam tražio. Dečače, lep si i
debeo, pa kada budem pojeo ovu divljač, poješću i tebe. Dečak je rekao:
Ne, nećeš me pojesti, a nećeš pojesti ni to meso. Otišao je do mesta na
kome je sedeo zmaj, uzeo meso i vratio ga na staro mesto. Zmaj reče:
Dopada mi se tvoja hrabrost, ali si glup; šta misliš da možeš da učiniš?
Pa, reče dečak, mogu da učinim dovoljno da bih se zaštitio, kao što ćeš
videti. Zmaj je tada ponovo preneo meso, a dečak ga je ponovo vratio.
Zmaj je uzimao meso četiri puta a kada ga je dečak četvrti put vratio,
rekao je: Zmaju, hoćeš li da se boriš sa mnom? Zmaj reče: Da, na koji
god način želiš. Dečak reče: Staću sto koraka od tebe i tada možeš da me
četiri puta gađaš lukom i strelom, pod uslovom da tada zamenimo mesta i
da ja tebe gađam četiri puta. Dobro, reče zmaj. Stani tamo.
Zmaj je tada uzeo svoj luk koji je bio načinjen od velikog bora. Iz
tobolca je izvadio četiri strele; one su bile načinjene od mladih
sadnica bora; svaka je bila dugačka dvadeset stopa. Dobro je naciljao,
ali kada je odapeo strelu, dečak je uzviknuo i skočio u vazduh. Strela
se odmah raspala u hiljadu komadića, a dečak je stajao na vrhu sjajne
duge iznad mesta koje je zmaj ciljao. Duga je ubrzo nestala i dečak je
ponovo stajao na zemlji. To se ponovilo četiri puta, a onda je dečak
rekao: Zmaju, stani ovde; sada je na mene red da gađam. Zmaj reče: U
redu, tvoje male strele ne mogu da probiju moj rožnati oklop, a imam još
tri oklopa, samo gađaj. Dečak je odapeo strelu i pogodio zmaja u
predelu srca; prvi oklop od rožnatih krljušti spao je na zemlju. Svaka
sledeća strela pogađala je novi oklop sve dok zmajevo srce nije ostalo
otkriveno. Zmaj uzdrhta, ali nije mogao da se pomeri. Pre nego što je
odapeo i četvrtu strelu, dečak reče: Striče, okamenio si se od straha.
Nisi se pomerio. Dođi ovamo, ili će zmaj pasti na tebe. Stric potrča ka
njemu. Dečak tada odape dobro usmerenu strelu i ona pogodi zmaja pravo u
srce. Uz strašnu riku zmaj poče da se valja niz planinski obronak i
kroz četiri bezdana završi u kanjonu na dnu.
Odjednom, na planine se stuštiše olujni oblaci, blesnuše munje, zatutnji
grmljavina i poče da pada kiša. Kada je oluja prošla, duboko u kanjonu
među stenjem mogli su da se vide delovi ogromnog zmajevog tela, a
njegove kosti mogu da se tu nađu i danas.
Dečak se zvao Apač. Usen ga je naučio da priprema trave za lekove, da
lovi i da se bori. On je bio prvi poglavica Indijanaca i nosio je orlovo
perje kao znak pravde, mudrosti i moći. Njemu i njegovom narodu, koji
je tada nastao, Usen je podario dom u Zapadnoj zemlji.
(onako kako je to ispričao Džeronimo)
U početku svet beše prekriven tamom. Ne beše ni Sunca, ni dana. U večnoj noći nije bilo ni Meseca, ni zvezda.
Međutim, postojale su sve vrste zveri i ptica. Među zverima behu
strašna, bezimena čudovišta, zatim zmajevi, lavovi, tigrovi, vukovi,
lisice, dabrovi, veverice, pacovi, miševi, kao i sve vrste gmizavaca,
kao što su gušteri i zmije. Ljudski rod nije mogao da se razvija jer su
zmije i zveri uništavale svako ljudsko potomstvo.
Sva stvorenja imala su moć govora i bila su obdarena razumom.
Postojala su dva plemena: ptice, ili pernato pleme, i zveri. Ptice je vodio njihov poglavica orao.
Ova plemena često su većala. Ptice su želele da se pusti svetlost, a
zveri su to uporno odbijale. Na kraju, ptice povedoše rat protiv zveri.
Zveri behu naoružane toljagama, ali orao je podučio svoje pleme kako da
koristi luk i strele. Zmije su bile toliko lukave da ih je bilo nemoguće
ubiti. Jedna od njih sakrila se u strmom stenju planine u Arizoni.
Njene oči (pretvorene u sjajno kamenje) mogu i danas da se vide u toj
steni. Kada bi bili ubijeni, medvedi bi se pretvarali u nekoliko drugih
medveda tako da ih je bilo sve više. Ni zmaj nije mogao da bude ubijen,
jer je bio prekriven četvorostrukim oklopom od rožnatih krljušti koji
strele nisu mogle da probiju. Jedno od najstrašnijih i najopakijih
čudovišta (koje je bilo bezimeno) bilo je otporno na strele, pa je orao
visoko uzleteo noseći okrugao, beo kamen, koji je ispustio da padne na
glavu ovog čudovišta, ubijajući ga na mestu. Ovaj kamen je zbog toga
prozvan svetim. Borili su se mnogo dana, ali na kraju su ptice ipak
odnele pobedu.
Kada se rat završio, iako su neke zle zveri preživele, ptice su mogle da
kontrolišu veće i svetlost je puštena. Ljudski rod mogao je nesmetano
da živi i napreduje. Poglavica u ovoj dobroj borbi bio je orao i ljudi
su nosili njegovo perje kao znak mudrosti, pravde i moći.
Među malobrojnim ljudima bila je i jedna žena blagoslovena mnoštvom dece
koju su zveri uvek ubijale. Ako bi ona na neki način uspela da ih
prevari, došao bi zmaj, koji je bio mudar koliko i zao, i pojeo bi njenu
odojčad.
Posle mnogo godina žena je rodila sina oluje i sakrila ga u duboku
pećinu. Zatvorila je ulaz u pećinu i na tom mestu upalila logorsku
vatru. Tako je detetovo skrovište bilo sakriveno, a njemu toplo. Žena je
svakodnevno sklanjala vatru i silazila u pećinu u kojoj se nalazio
krevetac da nahrani svoje dete, a onda bi se vratila i ponovo zapalila
vatru.
Zmaj je često dolazio i ispitivao je, ali ona bi odgovarala: Nemam više dece, sve si ih pojeo.
Kada je dečak malo porastao, nije hteo da stalno boravi u pećini; želeo
je da trči i da se igra. Jednom prilikom zmaj je video njegove tragove.
Pošto nije mogao da pronađe dečakovo skrovište stari zmaj se zbunio i
razjario. Rekao je da će da uništi detetovu majku jer mu nije otkrila
gde se ono nalazi. Jadna majka bila je na mukama; nije mogla da oda
sopstveno dete, ali je znala koliko je zmaj moćan i lukav, pa je živela u
stalnom strahu.
Ubrzo posle toga dečak je rekao da želi da ide u lov. Majka to nije
mogla da odobri. Ispričala mu je o zmaju, vukovima i zmijama. Ipak on
reče: Idem sutra.
Na dečakov zahtev, njegov stric (koji je bio jedini čovek koji je tada
živeo) napravio mu je mali luk i nekoliko strela, pa su njih dvojica
sledećeg dana krenuli u lov. Pratili su trag jelena daleko u planini i
dečaku je na kraju uspelo da ubije jednog mužjaka. Stric mu je pokazao
kako da uštavi kožu i ispeče meso. Ispekli su dva zadnja čereka, jedan
za dečaka, a drugi za strica. Kada je meso bilo spremno, stavili su ga
na grmlje da se hladi. Upravo tada pojavio se ogromni zmaj. Dečak se
nije uplašio, ali stric se skamenio od straha, tako da nije mogao ni da
govori ni da se pomeri.
Zmaj je uzeo dečakov čerek mesa i odneo ga na stranu. Stavio je meso na drugi grm i seo
pored njega. Tada je rekao: Evo deteta koje sam tražio. Dečače, lep si i
debeo, pa kada budem pojeo ovu divljač, poješću i tebe. Dečak je rekao:
Ne, nećeš me pojesti, a nećeš pojesti ni to meso. Otišao je do mesta na
kome je sedeo zmaj, uzeo meso i vratio ga na staro mesto. Zmaj reče:
Dopada mi se tvoja hrabrost, ali si glup; šta misliš da možeš da učiniš?
Pa, reče dečak, mogu da učinim dovoljno da bih se zaštitio, kao što ćeš
videti. Zmaj je tada ponovo preneo meso, a dečak ga je ponovo vratio.
Zmaj je uzimao meso četiri puta a kada ga je dečak četvrti put vratio,
rekao je: Zmaju, hoćeš li da se boriš sa mnom? Zmaj reče: Da, na koji
god način želiš. Dečak reče: Staću sto koraka od tebe i tada možeš da me
četiri puta gađaš lukom i strelom, pod uslovom da tada zamenimo mesta i
da ja tebe gađam četiri puta. Dobro, reče zmaj. Stani tamo.
Zmaj je tada uzeo svoj luk koji je bio načinjen od velikog bora. Iz
tobolca je izvadio četiri strele; one su bile načinjene od mladih
sadnica bora; svaka je bila dugačka dvadeset stopa. Dobro je naciljao,
ali kada je odapeo strelu, dečak je uzviknuo i skočio u vazduh. Strela
se odmah raspala u hiljadu komadića, a dečak je stajao na vrhu sjajne
duge iznad mesta koje je zmaj ciljao. Duga je ubrzo nestala i dečak je
ponovo stajao na zemlji. To se ponovilo četiri puta, a onda je dečak
rekao: Zmaju, stani ovde; sada je na mene red da gađam. Zmaj reče: U
redu, tvoje male strele ne mogu da probiju moj rožnati oklop, a imam još
tri oklopa, samo gađaj. Dečak je odapeo strelu i pogodio zmaja u
predelu srca; prvi oklop od rožnatih krljušti spao je na zemlju. Svaka
sledeća strela pogađala je novi oklop sve dok zmajevo srce nije ostalo
otkriveno. Zmaj uzdrhta, ali nije mogao da se pomeri. Pre nego što je
odapeo i četvrtu strelu, dečak reče: Striče, okamenio si se od straha.
Nisi se pomerio. Dođi ovamo, ili će zmaj pasti na tebe. Stric potrča ka
njemu. Dečak tada odape dobro usmerenu strelu i ona pogodi zmaja pravo u
srce. Uz strašnu riku zmaj poče da se valja niz planinski obronak i
kroz četiri bezdana završi u kanjonu na dnu.
Odjednom, na planine se stuštiše olujni oblaci, blesnuše munje, zatutnji
grmljavina i poče da pada kiša. Kada je oluja prošla, duboko u kanjonu
među stenjem mogli su da se vide delovi ogromnog zmajevog tela, a
njegove kosti mogu da se tu nađu i danas.
Dečak se zvao Apač. Usen ga je naučio da priprema trave za lekove, da
lovi i da se bori. On je bio prvi poglavica Indijanaca i nosio je orlovo
perje kao znak pravde, mudrosti i moći. Njemu i njegovom narodu, koji
je tada nastao, Usen je podario dom u Zapadnoj zemlji.
O INDIJANCIMA
DAVORKA I NJEN SVIJET
IME
Ime su dobili po Indiji jer se mislilo da se radi o obali Indije, a ne o
novootkrivenom kontinentu Americi. Amerikanci ih u novije vreme
(službeno) više ne nazivaju Indians nego Native Americans (američki
domoroci). Nazivi Redskins ili Peaux-Rouges, odnosno Crvenokošci, su
podrugljivi.
PRIVREDA
Indijanci su, često se kaže, deca prirode. Zavise od nje i žive u skladu
s njenim zakonima. Na celom području od Aljaske do Tierre del Fuego
(Ognjena Zemlja) nema nijednog zabeleženog slučaja da su ugrozili
prirodu na neki način. Bogata mitologija Američkih Indijanaca nas uči
koliko oni poštuju zemlju, ona nije ničije vlasništvo, a mi smo je samo
iznajmili dok živimo na njoj. Veliki duh ustupio nam je zemlju kao i
biljkama i našoj braći životinjama. Ipak da bi čovjek mogao preživeti
mora se hraniti i napraviti sebi zaklon. On zato moli i traži oprost,
moli duha stabla, medveda ili bizona da mu oprosti što ga mora ubiti.
Zato Indijanac ubija samo onoliko koliko mu je potrebno da bi preživeo.
Indijanci u svojim mitovima poznaju mnoge heroje kulture koji su ih
naučili napraviti oružje, oruđe i naučili ih lovu, ribolovu, obradi tla i
kako treba postupati prema prirodi. Ako bi lovac ulovio više nego što
mu je potrebno, ili nije zahvalio životinji što mu je ona dopustila da
je ubije, on više nikada neće imati sreće u lovu. Indijanac može uloviti
životinju samo ako mu to ona dozvoli. I životinje i ljudi imaju svoje
zaštitnike, njihova pravila moraju se poštivati. Naseljavanjem belog
čovjeka u Americi dolazi do naglog uništavanja prirode. Indijanac je
odmah uočio kako on loše deluje na prirodu. Ruše se šume, istrebljuju
životinje, truju reke. Prvo pismo upozorenja uništavanja majke zemlje
poslao je američkom predsedniku legendarni indijanski poglavica Seattle.
I dan-danas Indijanci na području brazilskih prašuma protestiraju vladi
protiv uništavanja kišnih šuma, a slično i danas Sjevernoamerički
Indijanci neprekidno upozoravaju vlasti da se sačuva svet divljine koji
se nemilice uništava. Odjeka od onih koji su u stanju nešto poduzeti,
nema. Visoko-civilizirani narodi izgleda nisu još dostigli stupanj
svijesti američkog 'divljaka', kako ih oni vole nazivaju.
LOV, RIBOLOV, SAKUPLJANJE, POLJOPRIVREDA
Lov je jedan od osnovnih delatnosti takozvanih 'primitivnih' naroda,
naslazimo ga od vremena pojave čoveka. Kamen i toljaga bila su glavno
oružje koje se koristilo u lovu. Nekome od naših predaka palo je na
pamet da nađeni kamen prilagodi i obradom dobije od ivera nož ili da od
oblog kamena dobije mlat privezavši ga žilama ili kožnim trakama za
drveni nastavak. Kroz povest američkih domorodaca, još od vremena
postojanja mamuta, možemo pratiti razvoj oružja američkog domoroca.
Koplje, luk i strela, tomahawk, atl-atl, puhaljka (serbatana), bola i
praćka oružja su koja se javljaju u raznim krajevima Amerike. Većini
društava kod Indijanaca lov je bio glavno ili jedno od najglavnijih
zanimanja. Nijedno društvo nije bilo isključivo lovačko. Ne smemo
zaboraviti da Indijancima dugujemo neke od najglavnijih kultura bez
kojih danas ne možemo, to su krumpir (kojega smo dobili od Inka),
rajčica, grasak, kukuruz i zloglasni duvan, kojime kao da su nam se
osvetili za sve nepravde koje su im nanesene. Bizon je bio glavna lovina
prerijskih Indijanaca, lovio se lukom i strelom i kopljima. Bizonovo
meso Indijanci su znali konzervirati uz pomoć nekih začina i ovu smesu
čuvati u kožnim vrečicama poznatim kao parfleche. Ovakvu hranu Indijanac
je nosio sa sobom prilikom dužeg odsustva. Meso je ipak u večini
slučajeva nadopunjavalo biljnu hranu koje su žene pribavljale
sakupljanjem ili uzgojem . Sjeverna Amerika bogata je i drugom divljači ,
to su jeleni, sobovi i losovi, medvjedi, ali i manja divljač, rakun,
zec, dabar, vidra, iptice.
Kože i krzna bile su im potrebne za izradu odjeće, obuće, pokrivače.
Neke grupe Indijanaca, posebno u hladnim predelima živela su uglavnom od
životinjskog mesa, ali ta su plemena bila uz lovačko zanimanje imala i
razvijen ribolov. U Južnoj Americi u područjima kišnih šuma (selvasa),
lov je takođe jedna od važnijih aktivnosti Indijanca, i ovdje on
dopunjava svoj 'stol' biljnim proizvodima oko kojih se staraju žene.
Glavna lovina ovih Indijanaca, ne računajući i značajno ribarstvo, su
majmuni, ptice, kornjače i druga divljač. Luk i strela i puhaljka glavna
su im oružja. Što se strele tiče ima ih više vrsta, onih koji služe za
lov na krupnu divljač, s oštrim vrhom, strijele s tupastim vrhom kojima
se love ptice. Strijela koja se koristi u ribolovu ima pilasti
(testerasti) oblik. Otrov, posebno kurare Indijanci su koristili
prilikom lova na veću divljač. Otrov timbu Indijanci bi bacali u reku i
kada riba ispliva jednostavno bi je pokupili. U pustinjskim i
polupustinjskim predelima siromašnih izvorima hrane, Indijanci bi se
organizovali po malenim skupinama koje su se lakše mogle prehraniti, ovo
osobito vredi za severnoamerička plemena Zapadni Šošona, kod brazilskih
Nambikwara, ili kod čileanskih Alacalufa koji su živeli od ribe a
sakupljanja priobalnih životinja. Poljoprivreda i sakupljanje takođe su
značajni za opstanak ovih Indijanaca. Neka plemena kao što su Muskogee,
Seminole, Irokezi, kao i Quechua i Maya Indijanaca imala su veoma
razvijenu poljoprivredu. Kod Maya postojao je sistem 'milpa', u Quechua
se zemlja obrađivala po sistemu 'ayllu'. Ne treba zanemariti ni polja
Indijanaca u bazenu Amazone, koji su znali i smrtonosno otrovne biljke
naročitim postupkom pretvoriti u hranu. To je naravno manioka, čak se i
njen otrov (cijanovodična kiselina) nije bacao nego su od njega kuvanjem
pravili začin. Polja ovih plemena iz Amazonije, putopisci redovno
opisuju kao veoma čista, bez korova koji bi u europskim njivama rastao
po njima. Sakupljanje je prisutno svuda gde je prilika da se ima što
sakupljati. Indijanci su sakupljali i divlje bilje, divlje plodove,
gljive, semenke, ličinke, razne insekte (kukce) i ostalo. Na sakupljanju
posebni prosperitet imala su kalifornijska plemena čija je zemlja
obilovala žirom i divljim kestenom, od čega su Indijanci Pomo, Miwok,
Karok i drugi proizvodili pogačice, i prema Evi Lips, bila veoma
ugojena. I Chippewa i Menominee Indijanci sakupljali su divlju vodenu
rižu, po rižinim jezerima u Wisconsinu i Minnesoti. Ova plemena Lipsova
ne naziva sakupljačima nego 'narodima žeteoci', jer se ovdje nije
trebalo puno truditi da bi se napunile pune torbe, svojim bogatstvom
priroda je hranom opskrbljivala plemena Kalifornije i Velikih jezera.
Sakupljanje je ipak plemenima Zapadnih Šošona gotovo jedini način da
prežive. Škrta priroda nudila im je tek ono što pustinja može ponuditi.
Ipak oni nisu nestali s tog područja i živeli su od njenih darova sve do
zatvaranja u rezervate.
Kada je predsednik SAD-a Abraham Lincoln, pre gotovo jednog i po veka
(1854. god.) ponudio da država kupi veliki do indijanske zemlje, a
indijanskom narodu je ponuđen rezervat, na tu ponudu dobio je odgovor od
poglavice plemena Sietla. Pismo se ubraja među najdublje i najlepše
misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini.
PISMO POGLAVICE
Kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu
zemlju, previše od nas traži. Kako možete kupiti ili prodati nebo,
toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Mi nismo vlasnici svježine
vazduha i bistrine vode. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu
vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj
narod. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom
sprudu, svaka maglica u tami šumi, sveti su u mislima i iskustvu moga
naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga
čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u
šetnju medu zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu
zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio
nas! Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni
su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija
i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavica iz
Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas.
Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi
sami moći živjeti udobno. On ce nam biti otac i mi ćemo biti njegova
djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće
biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, več i krv
naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i
morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi
jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca
moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žed. Rijeke nose naše
kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i
učiti našu djecu da su rijeke naša braca, i vaša, i morate od sada dati
rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli
čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i
drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi.
Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on
kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima
zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što
mu djecu rada zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema
bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati
kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti
samo pustoš. Ne znam! Naš način je drugačiji nego vaš. Od pogleda na
vaše gradove crvenoga čovjeka zabole oči. A možda je to jer crveni
čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog
čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj
krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka mi
vrijeđa uši. Šta život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga
ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.
Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i
sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak
je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah -
životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji
diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako
vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas,
da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je
mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji
uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao
mjesto gdje će i bijeli čovjek moci doći da okusi vjetar što je zasladen
mirisom poljskog cvijeća. Tako čemo razmatrati vašu ponudu da kupite
našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli
čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj
braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće
raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek
ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako
dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo
da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu,
čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo
životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane!
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih
djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je
zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da
je zemlja naša majka… Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako
čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne
pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji! To mi znamo. Sve stvari povezane
su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Što god snađe zemlju snaći će i
sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome.
Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog
govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet
od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog.
Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju;
ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za
crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi
zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli takoder trebaju
prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne
noći ugušit čete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit
ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za
neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom.
Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti
poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog
mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajucom
žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac
življenja i početak borbe za preživljavanje.
IME
Ime su dobili po Indiji jer se mislilo da se radi o obali Indije, a ne o
novootkrivenom kontinentu Americi. Amerikanci ih u novije vreme
(službeno) više ne nazivaju Indians nego Native Americans (američki
domoroci). Nazivi Redskins ili Peaux-Rouges, odnosno Crvenokošci, su
podrugljivi.
PRIVREDA
Indijanci su, često se kaže, deca prirode. Zavise od nje i žive u skladu
s njenim zakonima. Na celom području od Aljaske do Tierre del Fuego
(Ognjena Zemlja) nema nijednog zabeleženog slučaja da su ugrozili
prirodu na neki način. Bogata mitologija Američkih Indijanaca nas uči
koliko oni poštuju zemlju, ona nije ničije vlasništvo, a mi smo je samo
iznajmili dok živimo na njoj. Veliki duh ustupio nam je zemlju kao i
biljkama i našoj braći životinjama. Ipak da bi čovjek mogao preživeti
mora se hraniti i napraviti sebi zaklon. On zato moli i traži oprost,
moli duha stabla, medveda ili bizona da mu oprosti što ga mora ubiti.
Zato Indijanac ubija samo onoliko koliko mu je potrebno da bi preživeo.
Indijanci u svojim mitovima poznaju mnoge heroje kulture koji su ih
naučili napraviti oružje, oruđe i naučili ih lovu, ribolovu, obradi tla i
kako treba postupati prema prirodi. Ako bi lovac ulovio više nego što
mu je potrebno, ili nije zahvalio životinji što mu je ona dopustila da
je ubije, on više nikada neće imati sreće u lovu. Indijanac može uloviti
životinju samo ako mu to ona dozvoli. I životinje i ljudi imaju svoje
zaštitnike, njihova pravila moraju se poštivati. Naseljavanjem belog
čovjeka u Americi dolazi do naglog uništavanja prirode. Indijanac je
odmah uočio kako on loše deluje na prirodu. Ruše se šume, istrebljuju
životinje, truju reke. Prvo pismo upozorenja uništavanja majke zemlje
poslao je američkom predsedniku legendarni indijanski poglavica Seattle.
I dan-danas Indijanci na području brazilskih prašuma protestiraju vladi
protiv uništavanja kišnih šuma, a slično i danas Sjevernoamerički
Indijanci neprekidno upozoravaju vlasti da se sačuva svet divljine koji
se nemilice uništava. Odjeka od onih koji su u stanju nešto poduzeti,
nema. Visoko-civilizirani narodi izgleda nisu još dostigli stupanj
svijesti američkog 'divljaka', kako ih oni vole nazivaju.
LOV, RIBOLOV, SAKUPLJANJE, POLJOPRIVREDA
Lov je jedan od osnovnih delatnosti takozvanih 'primitivnih' naroda,
naslazimo ga od vremena pojave čoveka. Kamen i toljaga bila su glavno
oružje koje se koristilo u lovu. Nekome od naših predaka palo je na
pamet da nađeni kamen prilagodi i obradom dobije od ivera nož ili da od
oblog kamena dobije mlat privezavši ga žilama ili kožnim trakama za
drveni nastavak. Kroz povest američkih domorodaca, još od vremena
postojanja mamuta, možemo pratiti razvoj oružja američkog domoroca.
Koplje, luk i strela, tomahawk, atl-atl, puhaljka (serbatana), bola i
praćka oružja su koja se javljaju u raznim krajevima Amerike. Većini
društava kod Indijanaca lov je bio glavno ili jedno od najglavnijih
zanimanja. Nijedno društvo nije bilo isključivo lovačko. Ne smemo
zaboraviti da Indijancima dugujemo neke od najglavnijih kultura bez
kojih danas ne možemo, to su krumpir (kojega smo dobili od Inka),
rajčica, grasak, kukuruz i zloglasni duvan, kojime kao da su nam se
osvetili za sve nepravde koje su im nanesene. Bizon je bio glavna lovina
prerijskih Indijanaca, lovio se lukom i strelom i kopljima. Bizonovo
meso Indijanci su znali konzervirati uz pomoć nekih začina i ovu smesu
čuvati u kožnim vrečicama poznatim kao parfleche. Ovakvu hranu Indijanac
je nosio sa sobom prilikom dužeg odsustva. Meso je ipak u večini
slučajeva nadopunjavalo biljnu hranu koje su žene pribavljale
sakupljanjem ili uzgojem . Sjeverna Amerika bogata je i drugom divljači ,
to su jeleni, sobovi i losovi, medvjedi, ali i manja divljač, rakun,
zec, dabar, vidra, iptice.
Kože i krzna bile su im potrebne za izradu odjeće, obuće, pokrivače.
Neke grupe Indijanaca, posebno u hladnim predelima živela su uglavnom od
životinjskog mesa, ali ta su plemena bila uz lovačko zanimanje imala i
razvijen ribolov. U Južnoj Americi u područjima kišnih šuma (selvasa),
lov je takođe jedna od važnijih aktivnosti Indijanca, i ovdje on
dopunjava svoj 'stol' biljnim proizvodima oko kojih se staraju žene.
Glavna lovina ovih Indijanaca, ne računajući i značajno ribarstvo, su
majmuni, ptice, kornjače i druga divljač. Luk i strela i puhaljka glavna
su im oružja. Što se strele tiče ima ih više vrsta, onih koji služe za
lov na krupnu divljač, s oštrim vrhom, strijele s tupastim vrhom kojima
se love ptice. Strijela koja se koristi u ribolovu ima pilasti
(testerasti) oblik. Otrov, posebno kurare Indijanci su koristili
prilikom lova na veću divljač. Otrov timbu Indijanci bi bacali u reku i
kada riba ispliva jednostavno bi je pokupili. U pustinjskim i
polupustinjskim predelima siromašnih izvorima hrane, Indijanci bi se
organizovali po malenim skupinama koje su se lakše mogle prehraniti, ovo
osobito vredi za severnoamerička plemena Zapadni Šošona, kod brazilskih
Nambikwara, ili kod čileanskih Alacalufa koji su živeli od ribe a
sakupljanja priobalnih životinja. Poljoprivreda i sakupljanje takođe su
značajni za opstanak ovih Indijanaca. Neka plemena kao što su Muskogee,
Seminole, Irokezi, kao i Quechua i Maya Indijanaca imala su veoma
razvijenu poljoprivredu. Kod Maya postojao je sistem 'milpa', u Quechua
se zemlja obrađivala po sistemu 'ayllu'. Ne treba zanemariti ni polja
Indijanaca u bazenu Amazone, koji su znali i smrtonosno otrovne biljke
naročitim postupkom pretvoriti u hranu. To je naravno manioka, čak se i
njen otrov (cijanovodična kiselina) nije bacao nego su od njega kuvanjem
pravili začin. Polja ovih plemena iz Amazonije, putopisci redovno
opisuju kao veoma čista, bez korova koji bi u europskim njivama rastao
po njima. Sakupljanje je prisutno svuda gde je prilika da se ima što
sakupljati. Indijanci su sakupljali i divlje bilje, divlje plodove,
gljive, semenke, ličinke, razne insekte (kukce) i ostalo. Na sakupljanju
posebni prosperitet imala su kalifornijska plemena čija je zemlja
obilovala žirom i divljim kestenom, od čega su Indijanci Pomo, Miwok,
Karok i drugi proizvodili pogačice, i prema Evi Lips, bila veoma
ugojena. I Chippewa i Menominee Indijanci sakupljali su divlju vodenu
rižu, po rižinim jezerima u Wisconsinu i Minnesoti. Ova plemena Lipsova
ne naziva sakupljačima nego 'narodima žeteoci', jer se ovdje nije
trebalo puno truditi da bi se napunile pune torbe, svojim bogatstvom
priroda je hranom opskrbljivala plemena Kalifornije i Velikih jezera.
Sakupljanje je ipak plemenima Zapadnih Šošona gotovo jedini način da
prežive. Škrta priroda nudila im je tek ono što pustinja može ponuditi.
Ipak oni nisu nestali s tog područja i živeli su od njenih darova sve do
zatvaranja u rezervate.
Kada je predsednik SAD-a Abraham Lincoln, pre gotovo jednog i po veka
(1854. god.) ponudio da država kupi veliki do indijanske zemlje, a
indijanskom narodu je ponuđen rezervat, na tu ponudu dobio je odgovor od
poglavice plemena Sietla. Pismo se ubraja među najdublje i najlepše
misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini.
PISMO POGLAVICE
Kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu
zemlju, previše od nas traži. Kako možete kupiti ili prodati nebo,
toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Mi nismo vlasnici svježine
vazduha i bistrine vode. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu
vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj
narod. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom
sprudu, svaka maglica u tami šumi, sveti su u mislima i iskustvu moga
naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga
čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u
šetnju medu zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu
zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio
nas! Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni
su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija
i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavica iz
Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas.
Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi
sami moći živjeti udobno. On ce nam biti otac i mi ćemo biti njegova
djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće
biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, več i krv
naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i
morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi
jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca
moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žed. Rijeke nose naše
kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i
učiti našu djecu da su rijeke naša braca, i vaša, i morate od sada dati
rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli
čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i
drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi.
Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on
kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima
zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što
mu djecu rada zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema
bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati
kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti
samo pustoš. Ne znam! Naš način je drugačiji nego vaš. Od pogleda na
vaše gradove crvenoga čovjeka zabole oči. A možda je to jer crveni
čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog
čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj
krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka mi
vrijeđa uši. Šta život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga
ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.
Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i
sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak
je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah -
životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji
diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako
vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas,
da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je
mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji
uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao
mjesto gdje će i bijeli čovjek moci doći da okusi vjetar što je zasladen
mirisom poljskog cvijeća. Tako čemo razmatrati vašu ponudu da kupite
našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli
čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj
braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće
raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek
ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako
dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo
da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu,
čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo
životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane!
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih
djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je
zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da
je zemlja naša majka… Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako
čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne
pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji! To mi znamo. Sve stvari povezane
su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Što god snađe zemlju snaći će i
sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome.
Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog
govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet
od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog.
Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju;
ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za
crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi
zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli takoder trebaju
prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne
noći ugušit čete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit
ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za
neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom.
Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti
poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog
mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajucom
žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac
življenja i početak borbe za preživljavanje.
Refleksologija
DAVORKA I NJEN SVIJET
Refleksologija je drevna vještina liječenja koja se temelji na načelu refleksnih (mikro) zona na ljudskom tijelu na kojima se reflektira stanje cijelog organizma. Takvih zona postoji nekoliko – na stopalima, ušima, rukama, jeziku i glavi.
Refleksologija se najčešće primjenjuje na stopalima, stimuliranjem određenih zona u njima. Naime, ljudska stopala podijeljena su u zone koje predstavljaju cijeli organizam u malom, s tim da su organi desne strane tijela zastupljeni u desnom, a lijeve strane tijela u lijevom stopalu.
U posljednje vrijeme klasična medicina sve više priznaje učinkovitost ove vještine i priznaje joj status komplementarne grane medicine koja se može koristiti u kombinaciji s klasičnim tretmanom. Refleksologija je znanost liječenja i iscjeljenja, u kojoj se vjeruje da postoji vitalna energija koja određenim putanjama (meridijanima) kruži kroz cijelo tijelo, te prodire u svaku živuću stanicu organizma.Kada je ta energija blokirana, stimulacijom refleksnih zona pritiskom (akupresurom) može se otkriti u kojem organu ili dijelu tijela je došlo do zastoja. Masažom određene zone “razbija” se energetski zastoj te se određeni organ vraća u ravnotežu, a protok krvi i limfe se normalizira.
Osim što pomaže riješiti različiti niz zdravstvenih problema (glavobolju, psihosomatske poteškoće, dijabetes, probleme s krvnim tlakom…), refleksologija se rabi i za opuštanje, smanjivanje agresivnosti, uklanjanje stresa, poboljšanje koncentracije i ukupnog energetskog potencijala tijela
Refleksologija je drevna vještina liječenja koja se temelji na načelu refleksnih (mikro) zona na ljudskom tijelu na kojima se reflektira stanje cijelog organizma. Takvih zona postoji nekoliko – na stopalima, ušima, rukama, jeziku i glavi.
Refleksologija se najčešće primjenjuje na stopalima, stimuliranjem određenih zona u njima. Naime, ljudska stopala podijeljena su u zone koje predstavljaju cijeli organizam u malom, s tim da su organi desne strane tijela zastupljeni u desnom, a lijeve strane tijela u lijevom stopalu.
U posljednje vrijeme klasična medicina sve više priznaje učinkovitost ove vještine i priznaje joj status komplementarne grane medicine koja se može koristiti u kombinaciji s klasičnim tretmanom. Refleksologija je znanost liječenja i iscjeljenja, u kojoj se vjeruje da postoji vitalna energija koja određenim putanjama (meridijanima) kruži kroz cijelo tijelo, te prodire u svaku živuću stanicu organizma.Kada je ta energija blokirana, stimulacijom refleksnih zona pritiskom (akupresurom) može se otkriti u kojem organu ili dijelu tijela je došlo do zastoja. Masažom određene zone “razbija” se energetski zastoj te se određeni organ vraća u ravnotežu, a protok krvi i limfe se normalizira.
Osim što pomaže riješiti različiti niz zdravstvenih problema (glavobolju, psihosomatske poteškoće, dijabetes, probleme s krvnim tlakom…), refleksologija se rabi i za opuštanje, smanjivanje agresivnosti, uklanjanje stresa, poboljšanje koncentracije i ukupnog energetskog potencijala tijela
Pretplati se na:
Postovi (Atom)