DAVORKA I NJEN SVIJET
Unutarnje dijete
Piše: Branka Jakelić. Bili mi toga svjesni ili ne, u nama još uvijek živi ono malo dijete koje smo nekada bili
Objavljeno: 13.04.2012. Autor: Branka Jakelić
Podijeli ovaj članak:
|
|
| |
|
|
|
|
|
Ukupno komentara: 0 |
|
|
Pogledano: 1407 puta |
Koliko puta smo sebe ili
druge ulovili u reakciji neprimjereno situaciji koja je izazvala. Kao da
se odjednom pokrenula lavina koju nismo očekivali, kao kada početnik u
radu na računalu pritisne određenu tipku i na monitoru se odjednom
pojavi cijeli niz brojki, slova i znakova za koje nije ni znao da
postoje.
Naime, pojedine situacije, riječi ili pokreti ljudi iz naše okoline
nesvjesno u nama pobuđuju sjećanje na slične situacije, riječi ili
pokrete iz prošlosti te u njima i reagiramo slično kao tada bez obzira
na to što je riječ o potpuno drugačijoj situaciji, mjestu i ljudima.
Bili mi toga svjesni ili ne, u nama još uvijek živi ono malo dijete
koje smo nekada bili. Dijete koje svoje najelementarnije potrebe (za
hranom, toplinom, dodirom i sl.) nije moglo zadovoljiti samo već je
njihovo zadovoljenje ovisilo o "milosti" ili "nemilosti" okoline u kojoj
je odrastalo. A kako ta okolina nije bila uvijek tako topla i
susretljiva kako smo željeli, mnoge naše potrebe ostale su nezadovoljene
ili pak potisnute te smo i dalje ostajali gladni i puni čežnje, očiju
uprtih u vrata iza kojih se krio šareni svijet do kojega sami nismo
mogli doći jer smo bili premali.
I kasnije, kad odrastu, mnogi ljudi nastave čekati. Prikovani na
mjestu, nadajući se da će jednom doći netko tko će ih razumjeti,
utješiti i utažiti njihovu čežnju za ljubavlju i blizinom. Mnogi ljudi
cijeli svoj život provedu čekajući, nesvjesni toga da kao odrasli više
nisu tako bespomoćni ni ovisni o drugima, već se sami mogu pobrinuti za
većinu stvari koje im trebaju.
Stresne situacije u sadašnjoj vezi pokreću osjećaje beznađa, bespomoćnosti i slabosti koje smo osjećali kao djeca.
Stephen Royal Jackson
Traumatične situacije ostavljaju u nama tragove. U
trenutku tjelesne ili emotivne povrede u posebnom stanju svijesti,
uvjetovanom ograničenom percepcijom faktora koji su do nje doveli,
stvaramo određene zaključke i donosimo odluke koje nam u tom trenutku
pomažu, ali na duže pruge donose znatno više štete no koristi (npr. neću
plakati, bit ću jak, nikad se više nikome neću usprotiviti, nikome se
više neću otvoriti itd.). U svakoj iole sličnoj prilici te odluke i
zaključke nesvjesno iznova potvrđujemo povlačeći se još dublje u svoju
samoću, još više se odvajajući od sebe i drugih.
Istovremeno, potreba da se ponovno vratimo svojim starim pričama
i razriješimo ih na drugačiji, povoljniji način, tjera nas da nesvjesno
i dalje privlačimo situacije i ljude nalik onima koji su nas
povrijedili, nalik onima uz koje smo odrastali - nadajući se da ćemo
ovaj put, budemo li dovoljno uporni/dobri/vrijedni, možda ipak uspjeti.
Nažalost, usprkos svem našem trudu, u takvim situacijama automatski
uvijek iznova reagiramo na sličan način i spotaknemo se na sličnim
mjestima te je i njihov ishod manje-više sličan i mi se na kraju
osjećamo slično.
Štoviše, osjećaj neshvaćenosti, napuštenosti i beznađa sa svakom
takvom situacijom postaje sve snažniji i patnja sve dublja, a izlaz sve
dalji i nedostižniji. Usprkos tome, duboko u nama ostaje tinjati nada da
će se jednom desiti čudo i odnekud će doći netko "velik i moćan" te se
izboriti za nas, zaštititi nas, utješiti i odvesti negdje gdje ćemo
konačno biti sretni, zaštićeni i voljeni. No vrijeme prolazi i to se ne
događa, slične situacije i slični podijeljeni osjećaji se ponavljaju,
sve više vrteći začarani krug patnje i uzaludnog nadanja.
Većina ljudi živi opterećena prošlošću i djetinjstvom,
ne usuđujući se zakoračiti putem junaka, putem individualnosti.
C.G.Jung
Bajke i legende
Priče o djetetu koje je, postavši odraslo, spasilo svoj narod ili
postalo njegovim vođom mogu se pronaći u svim mitovima i religijama
svijeta. Gotovo u pravilu, takva djeca su u svojoj ranoj dobi bila
napuštena, proganjana ili na neki način maltretirana: Mojsije je ostavljen u košari i pušten niz rijeku, Isusa
je Marija donijela na svijet u trošnoj štalici bježeći od Heroda koji
bješe naredio pomor novorođenčadi, pod sličnim okolnostima rođen je i Krišna. U grčkoj mitologiji dijete Zeus jedva je umaklo ocu Kronosu koji je gutao svoju djecu, Edipu su u strahu od zloguka proročanstva roditelji proboli pete i ostavili ga na brdu Kiteron, a Romulus i Remus,
blizanci iz rimske mitologije, napušteni su i ostavljeni pored Tibera. I
legende i bajke svih naroda svijeta prepune su priča o djeci junacima
koji se bore s divovima ili demonima.
I u svakom od nas živi dijete koje ima čarobnu moć da povede naš
život drugačijim, smislenijim putem kako bismo ispunili svrhu svoga
postojanja te kroz to utječe i na svijet oko sebe.
Poput junaka iz mitova i bajki, što svojim simboličnim jezikom
govore o univerzalnom ljudskom iskustvu, i svatko od nas je tijekom
svoga djetinjstva prošao kroz teške trenutke i na razne načine osjećao
se napuštenim ili maltretiranim. Proces odrastanja u psihičkom i
duhovnom smislu riječi nalik je borbi s divovima i raznim čudovištima;
tek suočivši se s njima i pobijedivši ih, možemo osloboditi svoje pravo
biće i početi živjeti u skladu sa svojim najdubljim vrijednostima.
Pokazujući time i drugima put oslobođenja.
Dijete govori jezikom tijela i emocija
Unutarnje dijete vrlo je vitalan dio nas; ono otkriva i izražava
naša tjelesna i emotivna stanja neovisno o zaključcima, odlukama i
programima koji vladaju našim umom. Kontaktom s njime otkrivamo da su
nemani s kojima se borimo u vanjskom svijetu zapravo zrcalni odraz onih
koji vladaju našim unutarnjim, onim koji smo gradili kada smo bili
mali.
Poznato je da svaka moždana polutka ima svoju funkciju; lijeva polovica mozga odnosi se na linearno i logično poimanje svijeta te su u njoj centri za verbalno i analitičko procesiranje podataka, dok desna upravlja vizualno-prostornom percepcijom, intuicijom i izražavanjem emocija.
Usto postoje i razni slojevi mozga s obzirom na njihovu evolucijsku
dob. Najstariji od njih, tzv. reptilski mozak upravlja instinktima
preživljavanja. Sljedeći sloj je stari mozak sisavaca ili limbski sustav
u kojem je sjedište emocija dok je najmlađi neokorteks (ili novi mozak
sisavaca) "zadužen" za apstraktno mišljenje.
Razgovor i razni oblici analitičkih terapija komuniciraju s
neokorteksom i ne dotiču unutarnje dijete. Naime, za razliku od odraslih
čiji je govor kompleksan govor uma, dijete govori jezikom tijela i
emocija (pokretom, igrom, umjetnošću) a riječi i rečenice koje koristi
jednostavne su i direktne.
Jedino tim jezikom možemo i doprijeti do njega.
Ako želite stvarati pravu glazbu, morate odsvirati crne i bijele note zajedno.
Richard M. Nixon
Unutarnje dijete je slojevito biće
Premda se u arhetipskom smislu djetetom u nama smatra nezreli dio
psihe koji u sebi sadrži brojne još nerealizirane potencijale, ono nije
tek jedna od podosobnosti sa svojom "funkcijom" i slikom o sebi, već
živi i djeluje kroz niz različitih aspekata.
Unutarnja realnost napuštenoga djeteta osjećaj je
napuštenosti (bilo da je bilo napušteno fizički zbog bolesti i/ili smrti
nekog od članova obitelji ili se pak u svojoj obitelji osjećalo
neshvaćenim i neprihvaćenim) te strah od toga kako će samo preživjeti u
ovom svijetu.
Blisko napuštenom djetetu je ranjivo dijete koje
je izuzetno osjetljivo te vrlo jasno percipira svaku sitnicu pa i ono
što se krije iza riječi i ponašanja ljudi kojima je okruženo. Stoga je u
stanju vrlo jasno razlučiti kome može vjerovati a kome ne, što je za nj
dobro a što pak u sebi krije potencijalnu opasnost.
Ljutito dijete zna prepoznati svoje granice i
pokazati kada su ugrožene. Ne slušamo li ga i ne pomognemo li mu da se
obrani te izbori za ono što mu je važno, pokušat će privući našu pažnju
na razne načine, npr. skrivajući se iza simptoma poput glavobolja,
visokog tlaka, bolesti srca, probavnog sustava i sl.
Sebično dijete vjeruje da se svijet okreće oko
njega i u prvom redu je usmjereno na svoje želje te traži da one budu
zadovoljene odmah, bez odlaganja, bez obzira na okolnosti i na druge
ljude.
Zaigrano dijete u nama zna se istinski radovati
životu; to je prirodno dijete koje uživa u sitnim radostima poput
trčanja po plaži, penjanju po drveću, igri s drugima itd.
Magično, nevino dijete u stanju je vidjeti ljepotu u svemu; čak i za vrijeme najvećih kriza ono vjeruje u čuda i ljudsku dobrotu.
Kreativno dijete uživa u otkrivanju novih svjetova
i svoja otkrića izražava slobodno ne postavljajući si granice i ne
razmišljajući o tome je li nešto dobro, primjereno, korisno, uredno…
I, konačno, tu je i duhovno dijete, sveto dijete
koje je jedno sa svime. Ono sebe ne doživljava odvojenim od Boga,
prirode, drugih ljudi već je povezano sa sobom i svime oko sebe. S
duhovnim djetetom možemo se susresti u molitvi ili meditaciji, za
zvjezdanih noći ili pak čudesnih trenutaka u prirodi.
Dijete u nama, dakle, slojevito je biće s cijelom paletom doživljaja i zaključaka koji daju ton našem životu.
Među ljudima je mnogo hladnoće jer se ne usuđujemo prihvatiti sebe takvima kakvi smo.
Albert Schweitzer
Mnogim našim odlukama upravlja dijete kakvo smo nekad bili
Iz perspektive odraslih djeca se doimaju nesvjesnim, nevinim,
osjetljivima i ranjivim bićima. No, stvari su znatno drugačije. Naime,
naš unutarnji svijet sastavljen je od niza međusobno nepovezanih
podosobnosti koje, vođene vlastitom logikom, pokušavaju vladati nad
svima ostalima. Iza onoga koji djeluje postoji uvijek i onaj koji
promatra te ,na temelju subjektivne procjene, donosi određene zaključke
koji će postati i temeljem ponašanja u budućim situacijama sličnoga
tipa.
Poznato je da mala djeca ne razmišljaju logično; negdje do šeste
ili sedme godine svoga života ona svijet doživljavaju na bajkovit,
magijski način. Osjetljiva, ranjiva i potpuno ovisna o svojoj okolini
krivo interpretiraju, konstruiraju i razumiju većinu
stvari koje vide. Na takvim procjenama temelje svoje odluke i ponašanje;
ako u nekoj prilici to "upali", zaključit će da tako trebaju postupati i
ubuduće te će isti obrazac slijediti i poslije u svim iole sličnim
situacijama, bez obzira na to što ni ljudi ni okolnosti u njima nisu
isti.
Drugim riječima, ponašamo se kao da smo hipnotizirani. Na neki
način i jesmo te u skladu s tim većinu života provodimo u transu pri
čemu našim odlukama, zaključcima i ponašanjem upravlja malo dijete
koje smo nekada bili. Zaglavljeni između ružnih iskustava prošlosti i
predodžbi o budućnosti, propuštamo vidjeti stvarnost konkretnoga
trenutka a onda se mučimo pretpostavkama i pitanjima "što bi bilo da je
bi bilo/što bi bilo kad bi bilo ", osjećajima krivnje, manje vrijednosti
i sl.
Glavna okosnica transa, tj. ono što ga održava
tako vitalnim i snažnim i dugo nakon što smo odrasli i "prerasli" neke
stare priče, osjećaj je odvojenosti od drugih ali i od sebe samih, od
vlastitih autentičnih osjećaja, spontanosti,
iskrenosti, neposrednosti itd. Taj unutarnji i vanjski rascjep dodatno
se produbljuju kroz slične situacije i sve smo dalje od sebe, drugih,
života samoga. A unutarnji dijalog, koji se neprestano odvija u našoj
glavi (krećući se obično između onoga što mislimo da moramo i onoga što
bismo htjeli), postaje našim vjernim pratiocem koji nas ne napušta ni
kada spavamo.
Vječni zatočenici transa
Vidimo, čujemo i osjećamo ono što ne postoji, prilagođujući vanjsku
stvarnost onoj unutarnjoj. Veličamo ili ponižavamo druge, ovisno o tome
kakva nesvjesna sjećanja i predodžbe u nama bude, fantaziramo o
budućnosti umjesto da pokušamo napraviti nešto u sadašnjosti.
Zbunjeni smo i nemamo jasnu predodžbu o tome što bismo željeli a
još manje neku koncepciju koja bi nas postupno vodila prema ostvarenju
ciljeva koje smo si postavili. I to se proteže na sve planove života i
na odnose s drugim ljudima. Umiremo od gladi, ne prepoznavajući što nam
zapravo treba te očekujemo od drugih da umjesto nas prepoznaju i utaže
našu glad te štoviše učine to tako da i mi prepoznamo da je baš to - ono
što smo htjeli.
I život prolazi a mi nižemo međusobno naizgled nepovezana iskustva
budući da sami u sebi ne umijemo pronaći nit koja bi nas vodila.
Više od svega žudimo za tim da se osjećamo dobro, ispunjeno kako se
ne bismo morali susresti s boli i u nama i u vanjskom svijetu. Žudeći
za vječno sunčanim nebom bez oblačka, kroz tmurne dane provlačimo se
poput sjena bojeći se i udahnuti.
A kamoli disati punim plućima. Vječni zatočenici transa, odluke
donosimo pod prisilom ili ih umjesto nas donose drugi. S jedne strane
zbog toga što vjerujemo da nemamo izbora, s druge pak zato jer se ne
osjećamo spremnima nositi se s odgovornošću i posljedicama eventualnog izbora. Lakše je lopticu prebaciti drugima.
Na mnogo razina sebe smo mrtvi, anestezirani ili pak svijet i
njegove zahtjeve doživljavamo poput bodljikavog čudovišta koje svakom
svojom kretnjom iznova povređuje živu ranu naše duše.
I onda se trudimo mijenjati druge, kontrolirati njihovo ponašanje i
zbunjeni smo kad nešto krene drugačije no što smo zamislili. Odbijajući
suočiti se s problemom i razmisliti o tome kako bismo ga mogli
riješiti, mučimo se osjećajima krivnje i srama zbog toga što nismo
savršeni ili pak zbog toga što smo se nešto usudili. Svjesno ili
nesvjesno, živimo u neprestanom strahu od kazne koja će nas prije ili
poslije posve sigurno dostići. Dajući uvijek iznova drugima moć da
prepoznaju ono za čim mi žudimo te nam to dadu ili oduzmu, kako im se
svidi.
Kao što su svojedobno, dok smo bili mala djeca, moć nad nama imali
naši roditelji, koje smo doživljavali kao bogove koji vedre i oblâče
nebo nad našim dječjim svijetom a svaki svoj pomak u smjeru drugačijem
od očekivanoga kao izgred koji zaslužuje osudu i kaznu. Jer ponekad su
nas zbog "prijestupa" doista i kažnjavali. Ponekad i poneke čak i
okrutno.
I tako redom. Istovremeno, osjećajući se nemoćnima da išta bitno promijenimo, za ono što nam se događa okrivljujemo svijet, Višu silu, sudbinu, druge ljude…
U neprestanoj igri uspoređivanja s drugima u kojoj smo čas iznad a čas ispod njih, ovisno o temi o kojoj je riječ.
Sve to su žbice koje pokreću začarane krugove našeg života, krugove
u kojima se vrtimo sve brže i sve beznadnije dok konačno ne dođemo do
kraja svojih dana.
Drugi dio teksta o Unutarnjem djetetu pronađite ovdje.
Napisala: Branka Jakelić, psihoterapeutkinja
-Treća svijeća, svijeća radosti i veselja
