Bila jednom jedna tajna.Ona se smatrala velikom,
tajnovitom, mislila je da je nitko neće prozrijeti.Sakrivala se u
najvećim dubinama, ne svijesti, već čak podsvijesti jednog ljudskog uma.
I prolazile su godine, a ona se smješkala, bivala sve ponosnijom, vjerujući da se dobro sakrila od sviju, čak i od čovjeka koji ju je nosio duboko u sebi.
Mislila je, da je čak i on zaboravio na nju,lijepo se ugnijezdila, smjestila, polegla u njegovu podsvijest, i bilo joj već pomalo dosadno...
Jer u sebi, ona je bila mračna, nipošto bezazlena, i kao što je rastao čovjekov ego i ona je rasla sa njime...
Ali jednog dana, kad se najmanje nadala, kad je već bila sigurna da je nitko neće nikad otkriti, čovjek koji ju je nosio dugo u sebi, iznenada se slomio...
Nije više mogao podnijeti njenu težinu, jer nadrasla je i samog njega, počela ga gušiti, već ostario, neka se je milost ušuljala neopazice u njega, raznježilo ga, a savjest je velikim čekićem zalupala na vrata njegovog srca.Otvori starče, vrijeme ti je da priznaš-povikala je savjest.
Čovjek olakšano uzdahne, hod mu se uspravi, a milost Božja stane liti u njega, u vidu malih slapova, i ispuni svu prazninu koju je mračna tajna za sobom ostavila...i poživje čovjek bez tajne još dosta godina....
A tajna, pitate se šta bi sa njom...izblijedila...pretvorila se u ništa...nema je ko nositi...
I prolazile su godine, a ona se smješkala, bivala sve ponosnijom, vjerujući da se dobro sakrila od sviju, čak i od čovjeka koji ju je nosio duboko u sebi.
Mislila je, da je čak i on zaboravio na nju,lijepo se ugnijezdila, smjestila, polegla u njegovu podsvijest, i bilo joj već pomalo dosadno...
Jer u sebi, ona je bila mračna, nipošto bezazlena, i kao što je rastao čovjekov ego i ona je rasla sa njime...
Ali jednog dana, kad se najmanje nadala, kad je već bila sigurna da je nitko neće nikad otkriti, čovjek koji ju je nosio dugo u sebi, iznenada se slomio...
Nije više mogao podnijeti njenu težinu, jer nadrasla je i samog njega, počela ga gušiti, već ostario, neka se je milost ušuljala neopazice u njega, raznježilo ga, a savjest je velikim čekićem zalupala na vrata njegovog srca.Otvori starče, vrijeme ti je da priznaš-povikala je savjest.
Šta da priznam-zapita čovjek, ta to je davno bilo, i kako se sad mogu ikako više iskupiti?
Tolike sam godine šutio o tom činu, sad, ko će mi uopće vjerovati, ako progovorim?
Nemoj me odati, molila je tajna, ja sam samo tvoja, moraš me u
grob ponijeti sa sobom, tako si obećao.Umiljavala se oko njega, ali
bilo je kasno, čovjek se stao prisjećati svoje rane mladosti..slike su
same dolazile..i nijedna od njih nije bila lijepa..dapače svaka ružnija
od prve....
Zar da umrem ovakav, pomisli čovjek sa tajnom, ta ugušiti će
me prije vremena...nije mogao normalno disati...leđa mu se pogrbjela od
tereta i čovjek ode ispovjedniku, i tu tajna puna mraka, iako još
nerado, ipak iskoči iz njega...
Čovjek olakšano uzdahne, hod mu se uspravi, a milost Božja stane liti u njega, u vidu malih slapova, i ispuni svu prazninu koju je mračna tajna za sobom ostavila...i poživje čovjek bez tajne još dosta godina....
A tajna, pitate se šta bi sa njom...izblijedila...pretvorila se u ništa...nema je ko nositi...
