Oni koji ustraju – uspiju. Prije ili poslije.

DAVORKA I NJEN SVIJET

Radeći sa sobom i drugima, zamijetila sam da svaka promjena prolazi kroz nekoliko faza.
Prva je unutarnja reakcija na našu želju za promjenom – otpor. I niz pitanja o tome kako će se to odraziti na naš život, kako će to prihvatiti drugi, hoćemo li moći... Ne odustanemo li, tj. uspijemo li sebe uvjeriti da je baš to ono što želimo, na površinu dolaze potisnuti strahovi od nepoznatoga koje svaka promjena sa sobom nosi. Pravljenje koraka ususret promjeni hrabar je čin i zahtijeva određenu spremnost na rizik usprkos strahu koji takav korak prati.
Neki ljudi stoga odustanu, dok se drugi u svojim kalkulacijama izgube.
Oni koji ustraju – uspiju. Prije ili poslije.
Jednoga dana tri mlade žabe odlučiše izići iz bare kako bi bolje upoznale okolni svijet. Neko su vrijeme besciljno lutale zabavljajući se i otkrivajući stvari koje nikada prije nisu vidjele. Nakon nekog vremena, naiđu na veliki lonac tek izmuzena mlijeka te, pomislivši kako su žedne i kako bi im dobro došlo da se malo odmore i napoje, skoče unutra.
Utaživši svoju žeđ, htjedoše iskočiti i nastaviti svoj put ali, kako su bile otežale a i površina mlijeka se snizila, to im ne uspije. Ni nakon raznih pokušaja nije im uspijevalo iskočiti iz lonca.
Prva je žaba bila fatalist pa je zaključila: "Nikad se neću uspjeti izvući." Rezignirano se prepustila sudbini i utopila u mlijeku.
Druga, intelektualka, krenula je računati kolika je razdaljina od površine mlijeka do ruba lonca i koliko snage treba uložiti u napor spašavanja. Konačno je našla pravu formulu ali, kako nije računala na ručku lonca, dvaput je udarila glavom o tvrdi nosač te se onesvijestila i potonula.
A treća je i dalje lagano plivala, ne odustajući i ne sumnjajući da će se već nekako izvući. Njezini mirni i ustrajni pokreti učiniše da se mlijeko uskoro ukiseli i pretvori u maslac te je žaba po skliskoj ali tvrdoj površini uspjela dovoljno odskočiti da iskoči iz lonca i spasi si život.
Činjenica je da, ma koliko promjena u svom životu napravili, uvijek iznova na ovaj ili onaj način prolazimo kroz iste faze. Svaki put iznova raščišćavajući sloj po sloj sve dok ne dođemo do onoga u kojem se promjena doista i desi.

Obično to nije lako ni bezbolno. Vjerojatno ne mora ni biti budući da svaka promjena znači iskorak u novo i ostavljanje za sobom nečeg starog u čemu je cijeli niz sadržaja koji nam nešto znače. Emocije su vrijedne informacije koje nam govore o tome što nam je ugodno a što ne poput, primjerice, da gubimo (ili smo izgubili) nešto što nam je (bilo) vrijedno, da su nam povrijeđene granice, da za nešto još nismo spremni… Stoga je važno naučiti prepoznavati ih, osluškivati ali i ophoditi se s njima na pravilan način da ne bismo upali u jednu od dviju zamki: ponovno ih potisnuli ili pak ostali zaglavljeni vrteći se u njihovu krugu. Izracionalizirali ih ili pak postali ovisni o njima.
Prolazeći kroz njih i ono što leži u njihovoj pozadini postupno činimo prohodnijim onaj sivi sloj koji nas dijeli od našeg istinskog bića.
Svaki put iznova pritom osvajamo po još jedan komadić svoje unutarnje slobode.