DAVORKA I NJEN SVIJET
VEDE

Vede su najstariji pisani spomenici ljudskog duha koji su nam
sačuvani. Wilson piše: »Kad tekstovi Rg- i Yađur-veda budu potpuni
imaćemo dovoljno materijala za sigurno ocenjivanje rezultata koji se
mogu iz njih izvesti, kao i stvarnih političkih i religioznih prilika
indijaca u isto ono doba iz koga imamo i najranije poznate vesti o
socijalnoj organizaciji, to je doba daleko ranije od pojave grčke
civilizacije, ranije od do sada poznatih najstarijih tragova asirskog
carstva, možda savremeno sa najstarijim jevrejskim spisima, a kasnije
jedino od egipatskih dinastija, o kojima uostalom znamo jedva nešto više
od golih imena. Vede nam pružaju bogato obaveštenje o svemu onome što
je najinteresantnije u misaonom životu starog doba.«
Postoje četiri vede: Rg, Yadur, Sama i Atharva. Prva tri se slažu ne
samo po imenu, obliku i jeziku, nego takođe i po sadržini. Od svih je
najvažniji Rg-veda. Nadahnute pesme koje su Arijci doneli sa sobom kao
svoje najveće blago iz ranije otadžbine u Indiju skupljene su; uopšte se
smatra da je to skupljanje bilo odgovor na želju da se one sačuvaju,
želju pobuđenu dolaskom Arijaca u dodir sa velikim brojem obožavalaca
drugih bogova u novoj zemlji. Rg-veda je jedna takva zbirka. Sama-veda
je čisto liturgička zbirka. Mnogo toga iz nje nalazi se u Rg-vedi; čak
ni himne specifične za Sáma-vedu nemaju sopstvene, drugačije pouke. Sve
su one sastavljene za pevanje prilikom prinošenja žrtava. Yađur-veda,
kao i Sama, služi liturgičkoj svrsi. Zbornik Yađur-vede sastavljen je da
odgovori potrebama jedne ceremonijalne religije. Whitney piše: »U
vremenu ranih veda žrtvovanje je još bilo uglavnom slobodan izraz
pobožnosti, nije bilo vezano za poziv privilegovanih sveštenika, niti
propisano u pojedinostima, već ostavljeno slobodnim impulsima onoga koji
žrtvuje, uz himne i pesme iz Rg-vede i Sáma-vede da mu usta ne bi bila
neaktivna dok njegove ruke pružaju božanstvu dar koji potiče iz njegovog
srca…. Međutim, u toku vremena obred je dobijao sve više formalan
karakter, postajući najzad tačno i do minuta propisano nizanje
pojedinačnih postupaka; ne samo da su bili određeni stihovi koje je
trebalo izgovarati za vreme obreda, nego je uspostavljen isto tako
sistem iskaza, govornih formula, određenih da prate svaki pojedinačan
postupak celog obreda, da bi izložili, opravdali, blagoslovili, dali mu
simbolično značenje, ili slično…. Ove žrtvene formule dobile su ime
yadus, od korena yad, žrtvovati…. Yađur-veda je stvoren od tih formula,
delom u prozi delom u stihu, sređenih po redu koji je pogodan da
odgovori upotrebi prilikom prinošenja žrtve.«
Zbirke Sama- i Yađur-veda morale su nastati vremenski između zbirke
Rg-veda i perioda brahmana, kad je već bila potpuno uspostavljena
ritualna religija. Atharva-veda dugo vremena nije imao prestiž vede,
mada je za naše svrhe najbliži po značaju Rg-vedi, jer je kao i on
istorijska zbirka sa samostalnim sadržajem. Jedan drugi duh prožima ovu
zbirku vede, koja je tvorevina kasnije epohe u razvoju misli. U njoj se
vidi rezultat kompromisa, koji su načinili Arijci iz epohe veda sa novim
božanstvima i duhovima, u koje su verovali starosedeoci koje su oni
polako pokoravali. Svaki veda sastoji se iz tri deia poznatih kao
mantre, brahmane i upanišade. Zbirka mantra ili himna naziva se samhita.
Brahmane obuhvataju pravila i dužnosti vere. Upanišade i aranvake čine
one završne delove brahmana koji obrađuju filozofske probleme. Upanišade
sadrže duhovnu osnovu celog poznijeg razvoja misli u Indiji. Od ranijih
upanišada Aitareva i Kaušitaki pripadaju Rg-vedi, Kena i Ćhandogva
Sama-vedi, lša i Taittiriva i Brhadaranvaka Yađur-vedi, a Prašna i
Mundaka Atharva-vedi. Aranvakama je mesto između brahmana i upanišada, i
kao što pokazuje njihovo ime određene su da služe kao predmeti
meditacija onima koji žive u šumama. Brahmane obrađuju obrede koji se
tiču starešine domaćinstva, ali kad se on u starosti povuče u šume
potrebna je neka zamena za obrede, i to pružaju aranvake. Tu se meditira
o simboličnim i duhovnim vidovima žrtvenog kulta, i ta meditacija
zamenjuje prinošenje žrtve. Aranvake čine prelaznu sponu između rituala
brahmana i filozofije upanišada. Dok su himne delo pesnika, brahmane su
delo sveštenika, a upanišade meditacije filozofa. Religija prirode u
himnama, religija zakona u brahmanama, i religija duha u upanišadama
odgovaraju sasvim tačno trima velikim stupnjima hegelovske koncepcije
razvoja religije. Mada su kasnije sva tri postojala istovremeno, nema
sumnje da su se prvobitno razvila u uzastopnim periodima. Upanišade su u
jednom smislu nastavak pobožnosti veda, ali u drugom predstavljaju
protest protiv religije brahmana.
[...]

UČENJE VEDA
Kompetentni naučnici, za koje je ispitivanje ovih starih spisa
životni zadatak, zastupaju različita mišljenja o duhu vedskih himni.
Pfleiderer govori o »prvobitnoj, detinjski naivnoj molitvi Rg-veda.«
Pictet zastupa mišljenje da su rg-vedski Arijci zastupali monoteizam,
mada neodređen i primitivan. Roth i Dayänanda Sarasvati, osnivač
Arya-samađa, slažu se sa tim gledištem. Ram Mohan Roy smatra da su
bogovi veda »alegorične predstave atributa najvišeg božanstva.« Prema
drugima, među kojima je i Bloomfield, himne Rg-veda su žrtvene
kompozicije primitivnog naroda koji je pripisivao veliku važnost
obrednim običajima. Bergaigne smatra da su u potpunosti alegorične.
Čuveni indijski komentator Säyana prihvata naturalističko tumačenje
bogova iz himna, koje podražavaju moderni evropski naučnici. Säyana
tumači katkad himne u duhu poznije brahmanske religije.
Ne treba misliti da se ova različita mišljenja međusobno isključuju,
jer ona samo dokazuju neujednačenu prirodu Rg-veda. To je delo koje
predstavlja misli mnogih pokolenja mislilaca, i tako nosi u sebi
različite naslage misli. Sigurno možemo reći da Rg-veda predstavlja
religiju jednog doba koje još nije sofističko. Veliki broj himna je
jednostavan i naivan i izražava religioznu svest duha još slobodnog od
kasnije sofistike. Ima takođe himna koje pripadaju poznijem
formalističkom i konvencionalističkom dobu brahmana. Naročito u
poslednjoj knjizi ima nekih koje otelovljuju zrele plodove svesne
refleksije o smislu sveta i čovekovom mestu u njemu. Neke himne Rg-veda
karakteriše monoteizam. Nema sumnje da se u njima ponekad neki bogovi
posmatraju kao različita imena i izrazi univerzalnog bića. Ali taj
monoteizam nije onaj odsečan monoteizam modernog sveta.
Aurobindo Ghosh, veliki indijski naučnik-mistik, zastupa mišljenje da
su vede prepune sugestija tajnih učenja i mističnih filozofija. On
smatra bogove iz himna simbolima psiholoških funkcija. Surva znači, po
njemu, inteligenciju, Agni volju, Soma osećanja. Veda je za njega
misterijska religija, koja odgovara orfičkim i eleuzijskim verovanjima
starih Grka. »Hipoteza koju ja predlažem jeste da Rg-veda predstavlja
značajan dokument preostao nam iz ranog perioda ijudske misli, od koga
su istorijske eleuzijske i orfičke misterije sačuvale samo neznatne
ostatke, a kad je spiritualno i psihološko znanje čoveka bilo skriveno,
iz sada teško objašnjivih razloga, velom konkretnih, materijalnih figura
i simbola koji su smisao čuvali od pogleda profanih a otkrivali ga
posvećenima. Jedan od osnovnih principa mistika bio je nepovredivost i
tajnost samosaznanja i istinitost saznanja bogova. Oni su mislili da ova
mudrost nije pogodna, a možda je čak i opasna za običan ljudski duh,
ili, ako se otkrije prostim i neprečišćenim dušama, svakako je sklona
izvrtanju, zloupotrebi i gubitku vrline. Otuda su mistici pomagali jednu
spoljašnju pobožnost, efektivnu ali nesavršenu za profane, i jednu
unutrašnju disciplinu za posvećene, i oblačili su svoj govor u reči i
slike koje su imale istovremeno spiritualno značenje za odabrane a
konkretno za masu prostih vernih. Himne veda su zamišljene i izgrađene
na ovim principima.«?
Pošto nalazimo da je ovo gledište suprotno ne samo modernim
tumačenjima evropskih naučnika, nego isto tako i tradicionalnim
interpretacijama Savane i sistema prva-mimamsa,autoriteta u
interpretaciji veda, moramo oklevati da pođemo za primerom Aurobinda
Ghosha, ma kako ingeniozno bilo njegovo gledište. Nije verovatno da ceo
napredak indijske misli predstavlja samo neprekidno udaljavanje od
najviših duhovnih istina iz himna veda. Više odgovara onome što znamo o
opštoj prirodi ljudskog razvoja, a lakše je to i priznati, da su poznije
religije i filozofije proistekle iz grubih sugestija i elementarnih
moralnih ideja i spiritualnih težnji mladog duha, nego da su one
degradacija prvobitnog savršenstva. Za tumačenje duha vedskih himna mi
nameravamo da usvojimo gledište izgrađeno o njima u brahmanama i
upanišadama, koje su se pojavile neposredno za njima. Ova dva poznija
dela predstavljaju nastavak i razvoj gledišta iz himna. Može se naći
napredak od obožavanja spoljašnjih prirodnih sila ka oduhovljenoj
religiji upanišada, lako razumljiv prema zakonu normalnog razvoja
religije, — na celoj zemlji čovek polazi od spoljnog i napreduje prema
unutrašnjem — jer upanišade ne vode računa o ranom obožavanju prirode
već razvijaju jedino sugestije najviše religije koju sadrže vede. Ovako
tumačenje se potpuno slaže sa modernom istorijskom metodom i naučnom
teorijom o ranoj ljudskoj kulturi, a u skladu je i sa klasičnim
indijskim gledištem koje je izložio Savana.
[...]
FILOZOFSKE TENDENCIJE
U Rg-vedi nalazimo strasne iziive jednostavnih ali pesničkih duša
koje traže pribežište pred upornim pitanjima o smislu i spoljnim
stvarima. Himne su filozofske do te mere da pokušavaju da objasne
misterije sveta ne pomoću nekog nadljudskog uviđanja ili izvanrednog
otkrovenja, već jedino svetlošću ničim nepomućenog razuma. Duh koji se
otkriva u himnama veda nije jednog određenog tipa. Bile su to pesničke
duše koje su prosto razmišljale o lepotama neba i čudima zemlje i
olakšavale teret svojih muzikalnih duša komponujući himne. Plodovi takve
pesničke svesti bili su indoiranski bogovi Dyaus i Varuna, Ušas, Mitra i
drugi. Drugi, koji su bili življeg temperamenta, pokušali su da podese
svet svojim sopstvenim ciljevima. Saznanje sveta koristilo im je kao
putovođ u životu. U danima borbe i pobede pojmovno su uobličena takva
korisna, utilitaristična božanstva kao što je Indra. Istinski filozofski
impuls, želja da se upozna i razume svet zbog njega samoga, pojavio se
već pri kraju ovog perioda bure i oluje. Tada su ljudi počeli da
sumnjaju u bogove koje su u neznanju obožavali, i da razmišljaju o
tajnama života. Upravo u to doba su postavljena pitanja na koja čovekov
duh nije mogao da pruži zadovoljavajući odgovor. Vedski pesnik uzvikuje:
»Ja ni sam ne znam šta sam ja upiavo; moj duh luta, tajanstven i
ograničen.«
Iako se tek na kasnijem stupnju javljaju zameci prave filozofije,
ipak je veoma poučan pogled na život koji se refiektuje u poeziji i
praksi vedskih himna. Kao što istorijska legenda prethodi arheologiji,
alhemija herniji, i astrologija astronomiji, isto tako mitologija i
poezija prethode filozofiji i nauci. Filozofski impuls nalazi svoj prvi
izraz u mitologiji i religiji. U njima nalazimo odgovore na pitanja o
krajnjoj egzistenciji u koju veruje narod uopšte. To su proizvodi mašte,
i u njima se mitski uzroci smatraju za uzroke stvarnog sveta. Ukoliko
razum postepeno dobija prevagu nad maštom, prave se pokušaji da se
upozna trajna osnova iz koje proističu stvari u svetu. Kosmološke
spekulacije zauzimaju mesto mitoloških pretpostavki. Neizmenljivi
elementi sveta pretvaraju se u božanstva, i tako se kosmologija meša sa
religijom. Na ranim stupnjevima mišljenja, kakve nalazimo u Rg-vedi,
mitologija, kosmologija i religija su izmešane. Biće interesantno
opisati ukratko gledišta himna u četiri poglavlja: teologije,
kosmologije, etike i eshatologije.
[...]

KOSMOLOGIJA
Mislioci veda nisu bili ravnodušni prema filozofskim pitanjima o
poreklu i prirodi sveta. U svome traženju poslednje osnove svih
promenljivih stvari oni su kao stari Grci uzimali vodu, vazduh i dr. kao
praelemente iz kojih je sastavljena raznovrsnost sveta. Govorilo se za
vodu da se razvija u svet snagom vremena, samvatsare ili godine, želje
ili kame, inteligencije ili puruše, toplote ili tapasa. Ponekad se sama
voda izvodi iz noći ili haosa, famama ili vazduha. U Rg-vedi X. 72 kaže
se da je osnova sveta aga; ili nebiće, sa kojim se identifikuje Aditi,
beskonačno. Sve što postoji jeste diti;’ ili konačno, dok aditi,
beskonačno, ne postoji. Iz beskonačnoga proističe kosmička snaga, mada
se za nju kaže katkad da je izvor samog beskonačnog. Međutim, ove
teorije brzo su se povezivale sa nefizičkim, a fizika združena sa
religijom postala je metafizika.
Na stupnju pluralizma neki bogovi su smatrani kao tvorci vasione, kao
Varuna, Indra, Agni, Višvakarman. Način stvaranja se shvata različito.
Za neke bogove se pretpostavlja da grade svet kao što drvodelja pravi
kuću. Postavilo se pitanje kako se nalazi drvo ili građa od koje se
stvara ta građevina. Na jednom docnijem stupnju se odgovara da je
brahman drvo i građa od koje su stvoreni nebo i zemlja. Ovde-onde se
takođe sugeriše koncepcija o organskom rastenju ili razvoju. Ponekad se
kaže da bogovi stvaraju svet snagom prinesenih žrtava. Ovo verovatno
pripada poznijem stupnju vedske misli. Kad dođemo do stupnja monoteizma
javlja se pitanje da li je bog stvorio svet iz svoje sopstvene prirode,
bez ikakve preegzistentne materije, ili svojom moći obrađujući večnu
preegzistentnu materiju. Prvo gledište vodi nas višoj monističkoj
koncepciji, dok drugo ostaje na nižem monoteističkom stupnju; oba ova
gledišta nalazimo u himnama veda. U X. 121 imamo iskaz da je jedan
svemoćni bog stvarao svet iz preegzistentne materije. Hiranyagarbha je
proistekao u početku iz velike vode koja je preplavila celu vasionu. On
je razvio lepi svet iz bezobličnog haosa koji je jedino postojao. Ali se
pojavilo pitanje: kako se to dogodilo da je haos stvorio Hiranyagarbhu?
Kakva je to nepoznata sila ili zakon razvoja koji je doveo do toga da
on bude stvoren? Ko je tvorac prvobitnih voda? Prema Manuu, Harivamši i
puranama bog je bio tvorac haosa. On ga je stvorio svojom voljom, i
postavio je u njega jedan zametak koji je postao zlatna klica u kojoj je
on sam rođen kao Brahma ili bog tvorac. »Ja sam Hiranyagarbha, sam
vrhovni duh koji se prikazuje u obliku Hiranyagarbhe«.Tako dve večno
koegzistentne supstancije izgleda da su postale evolucijom prvobitno
jednog supstrata. To je tačno teorija jedne poznije himne zvane
Hasadiya, koju je prepevao Max Muller.
»Tada nije bilo ni onoga što jeste niti onoga što nije; nije bilo nebeskog svoda niti
nebesa iza njega. Šta je pokrivalo? Gde je ono bilo i u čijem okrilju? Da li
je voda bila duboki bezdan (u kome ono leži)?
Nije bilo smrti, pa zato ništa nije bilo besmrtno. Nije bilo svetlosti (razlike) između
noći i dana. Ono Jedno je svojom snagom disalo bez daha; osim njega
ničeg drugog nije bilo.
Bila je tama, u početku je sve ovo bilo more bez svetlosti; klica koja je ležala pokrivena ljuskom,
ono Jedno rođeno je snagom toplote (tapas).
Ljubav je pobedila u početku; ona bejaše seme koje klija iz duha; pesnici, tražeći u
svom srcu, nađoše mudrošću vezu onoga što jeste u onome što nije. Da li je
zraka koja se širila bila ispod ili iznad? Bili su tada nosioci semena, bile su
moći, vlastita snaga ispod a volja iznad.
Ko to onda zna, ko je to ovde objavio, otkuda je rođeno ovo stvorenje? Bogovi su se
javili posle toga stvaranja; ko onda zna otkuda je proisteklo? Onaj od koga
je poteklo to stvorenje da li ga je stvorio ili ne; Najviši svevideći u najvišem nebu, on možda zna,
ili čak ni on ne zna?«
U ovoj himni nalazimo reprezentovanu najrazvijeniju teoriju
stvaranja. Prvobitno nije bilo ni postojanja niti nepostojanja. Tada
nije bilo postojanja u njegovom pojavnom izgledu. Zbog toga ga ne možemo
zvati nepostojanjem, jer je ono pozitivno biće iz koga proishodi sve
što postoji. Prvi stih himne pokazuje neadekvatnost naših kategorija.
Apsolutnu stvarnost, koja je u osnovi celog sveta, ne možemo obeležiti
ni kao onu koja postoji niti kao onu koja ne postoji. To Jedno disalo je
bez daha svojom sopstvenom snagom.Ništa drugo izvan njega nije
postojalo. Kao prvi uzrok svega ono je starije nego ceo svet sa Suncem,
Mesecom, nebom i zvezdama. Ono je izvan vremena, iznad prostora, iznad
starosti, iznad smrti i iznad besmrtnosti. Ne možemo izraziti šta je
ono, već jedino da postoji. Takva je prvobitna neuslovljena osnova svega
bića. U okviru te apsoiutne svesti natazi se prvo činjenica
potvrđivanja i!i postavijanja primarnog ja. To odgovara logičkom zakonu
identiteta — A je A, čije važenje pretpostavlja prvobitno
samopostavljanje. Mora istovremeno da postoji takođe jedno ne-ja, kao
korelat za ja. Ja se suprostavlja ne-ja, što odgovara tvrđenju »A nije
B«. Ja će biti prazna afirmacija, čista apstrakcija, sve dok nema nečeg
drugog čega je ono svesno. Ako nema nečeg drugog ne postoji ni ja. Ego
pretpostavlja non-ego kao svoj uslov. Ova suprotnost između ja i ne-ja
primarna je antiteza, a poreklo njegovog proizlaska iz apsolutnoga
mogućno je — kako se kaže — blagodareći tapasu. Tapas je upravo »ono što
hita napred«, spontano »izrastanje«, projekcija bića u egzistenciju,
impuls koji stvara energiju, unutrašnja duhovna gorljivost apsolutnoga.
Na osnovu toga tapasa ostvaruje se biće i nebiće, ja i ne-ja, aktivni
puruša i pasivna prakrti, formativni princip i haotična materija.
Ostatak evolucije proističe iz međusobnog uticanja ova dva suprotna
principa. Prema himni, želja čini tajnu postojanja sveta. Želja ili kama
je znak samosvesti, zametak duha, mannaso-retah. Ona je osnova svakog
napretka, podstrek progresa. Samosvesno ja ima želje koje se razvijaju u
njemu na osnovu prisustva ne-ja. Zelja je više nego misao. Ona
predstavlja intelektualnu uzbuđenost, osećanje nedostatka, kao i aktivni
napor. Ona je spona koja vezuje postojeće sa nepostojećim. Nerođena,
večna, jedna — probija se u samosvesnog Brahmu sa njemu suprotnom
materijom, mrakom, nepostojanjem, ništavilom, haosom. Želja je
suštastvena osobina ovog samosvesnog puruše. Poslednja fraza »ko veda?«
(»Ko zna«) pokazuje tajnu stvaranja, koja je probudila kasnije mislioce
da je nazovu waya.
Ima himna koje se zaustavljaju na dva principa, puruša i prakrti. U
odeljku X. 82. 5—6 himne upućene Višvakarmanu čitamo kako se govori da
su vode mora sadržale prvu ili primordijalnu klicu. Taj prvi zametak je
jaje sveta koje pliva po iskonskim vodama haosa, princip je životne
vasione. Iz njega proističe Višvakarman, prvorođeni vasione, tvorac i
graditelj sveta. Te vode odgovaraju haosu kod Grka, izrazu »bez obličja i
pusta« iz Knjige postanja, sa bezgraničnom voljom koja miruje na njima.
Želja, volja, samosvest, duh, vak ili reč, sve su to osobine
bezgranične inteligencije, ličnog boga koji razmišlja nad vodama
Naravane koji počiva na večnom ananti. To je bog iz Knjige postanja koji
kaže: »Neka bude, i bi«. »On je pomislio: ja ću stvoriti svetove, i
onda je stvorio ove različite svetove, vodu, svetlost i drugo.« Međutim
Nasadiya-himna svladava dualističku metafiziku jednim višim monizmom.
Ona postavlja prirodu i duh kao dva vida jednog apsolutnog. Samo
apsolutno nije nisvest o sebi niti nešto drugo, ni samosvesnost tipa
ja, niti nesvesnost tipa ne-ja. Ono je nešto iznad obadva. Apsolutno je
svest koja transcendira. Suprotnost se razvija u njemu samome. Prema tom
objašnjenju stupnjevi stvaranja, ako se prenesu u savremene izraze,
jesu ovi: 1. najviše apsolutno; 2. Prosta samosvest: ja sam ja; 3.
granica samosvesti u obliku drugoga.
To ne znači da postoji neka određena tačka od koje apsolutno počinje
svoj razvoj. Jer stupnjevi su samo logički a ne hronološki sukcesivni.
Ego implicira non-ego i stoga ne može da mu prethodi. Niti može non-ego
da prethodi ego. Isto tako apsolutno ne može da bude bez aktivnog
tapasa. Vanvremeno celo uvek se javlja u nizovima postajanja, i taj
proces će se nastaviti dok se svest o sebi ponovo apsolutno ne utvrdi u
raznovrsnom sadržaju iskustva, što nikad neće biti. Tako u svetu nikad
nema mirovanja. Himna nam prikazuje kako se zbiva stvaranje, ali ona ne
govori zašto se ono vrši. Ona izlaže činjenicu stvaranja.
Vidimo jasno da u himnama Rg-veda nema osnova za neku koncepciju o
nestvarnosti sveta. Svet nije besciljna fantazma, već je upravo
evolucija boga. Gde god se javlja reč maya, ona se upotrebljava jedino
da obeleži moć ili snagu: »Indra pomoću maye brzo menja svoje
oblike«.Ipak se katkad maya i njeni derivati: mayn, mayavant,
upotrebljavaju da obeleže volju demona, a taj izraz nalazimo takođe
upotrebljen u značenju iluzije ili privida. Glavna tendencija Rg-vede je
naivni realizam. Pozniji indijski mislioci razlikuju pet elemenata:
etar ili akaša, vazduh, vatra, voda, zemlja. Ali Rg-veda pretpostavlja
samo jedan: vodu. To je prvobitna materija iz koje se sve druge
postepeno razvijaju.
Očigledno je da bi bilo neispravno misliti da je prema himni o kojoj
je reč prvobitno postojalo nebiće iz koga je proisteklo biće. Prvo
stanje nije bilo apsolutno nepostojanje, jer himna dopušta realnost
jednog koje diše svojom snagom bez daha. To je njihov način opisivanja
apsolutne realnosti, logičke osnove cele vasione. Biće i nebiće, dva
korelativna pojma, ne mogu se primeniti na Jedno, koje je iznad svake
suprotnosti. Nebiće samo znači da sve što sada vidljivo postoji onda
nije postojalo kao zasebno. U X. 72. 1. kaže se: »Ono što postoji
proisteklo je iz onoga što ne postoji.« Čak i ovde to ne znači da biće
dolazi iz nebića, nego jedino da izdvojeno biće dolazi iz neizdvojenog
bića. Zato se ne slažemo sa gledištem da je ta himna »polazna tačka
filozofije prirode koja se razvila u samkhya sistem«.
Stvaranje sveta se katkad trasira do nekog prvobitnog materijala. U
Puruša-suktii nalazimo da su bogovi stvoritelji sveta, dok materijal od
koga se svet stvara čini telo velikog Puruše. Akt stvaranja se tretira
kao žrtvovanje u kome je Puruša žrtva. »Puruša je ceo ovaj svet, ono što
je bilo i što će biti.« Kad se antropomorfizam jednom javi ne može se
zaustaviti, a imaginacija Indijaca opisuje veličinu boga dajući mu
ogromne dimenzije. Pesnički duh začarava veliku kompoziciju ističući
jedinstvo celine, sveta i boga. Međutim, ta himna nije u sukobu sa
teorijom gore opisanog stvaranja sveta iz jednog apsolutnog. Štaviše i
prema toj himni ceo svet je uslovljen samorazdvajanjem apsolutnoga na
subjekt i objekt, na Purušu i prakrti. Samo je ta ideja izražena u
nešto grubljoj alegoriji. Najviša stvarnost postaje aktivni Puruša, jer
se kaže: »Puruša je rodio Virâta, a Virât opet Purušu«. Tako je Puruša
roditelj, ali isto tako i rođeni. On je apsolutno, ali on je i
samosvesno ja.
[...]

ETIKA
Kad se obratimo etici Rg-vede vidimo od koliko je velike važnosti
pojam rta. To je anticipacija zakona karme, jedne od specifičnih odlika
indijske misli. To je zakon koji prožima ceo svet, kome se moraju
pokoravati svi bogovi i ljudi. Ako u svetu ima zakona, on mora da se
izrazi. Ako se zbog neke slučajnosti njegovi uticaji ne obelodanjuju
ovde na zemlji, oni moraju doći do izvršenja na bilo kom drugom mestu.
Gde ima zakona tu su nered i nepravda samo privremeni i delimični.
Trijumf zla nije apsolutan. Neuspeh dobra ne mora da izaziva očajanje.
Rta nam pruža moralni standard. On predstavlja univerzalnu suštinu svih
stvari. On je satya, ili istina stvari. Nered ili an-rta samo je laž,
suprotnost istini. Dobri su oni koji idu putem rte, istinitog i
sređenog. Sređeno ponašanje naziva se istiniti vrata. Vratani su životni
putevi dobrih ljudi koji idu putem rte. Postojanost je glavna odlika
dobrog života. Dobar čovek iz veda ne menja svoj put. Varuna, kao
savršeni primer sledbenika rte, ne menja svoje puteve; on je
dhrita-vrata. Kad je obred dobio veći značaj rta je postao sinonim za
yađna ili žrtvenu svečanost.
Pošto su nam pružile opšte obaveštenje o idealnom životu, himne
iznose pojedinosti moralnog života. Bogovima se treba moliti. Obavezno
je vršiti obrede.Vede pretpostavljaju vrlo usku i intimnu vezu između
ljudi i bogova. Čovek ima da vodi život pred okom božjim. Osim dužnosti
prema bogovima, postoje i družnosti prema čoveku. Zahteva se dobrota
prema svakome; gostoprimstvo se ubraja u velike vrline. »Ne smanjuju se
bogatstva onoga koji daje . . . Neće naći utehe čovek koji ima hrane ali
je okorela srca prema slabom čoveku koji moli za jelo, prema nevoljniku
koji mu dolazi (za pomoć), i ide samo za svojim zadovoljstvom, čak pred
njim«.Kao poroci zabranjeni su magija, čarobnjaštvo, zavođenje i
preljuba.Kocka je prokažena. Vrlina znači slaganje sa zakonom božjim,
koje uključuje ljubav prema čoveku. Greh je neposlušnost prema tome
zakonu. »Ako smo grešili prema čoveku koji nas voli, ili smo učinili
nažao prijatelju ili drugu, ako smo ikad naneli nepravdu susedu koji je
živeo sa nama ili čak strancu, o, gospode! oslobodi nas greha ovog
prestupa!«Neki od bogova ne mogu se nikakvim žrtvama nagovoriti niti
odvratiti od puteva pravde. »Kod njih se ne može razlikovati ni desno ni
levo ni prednje ni zadnje. Oni ne žmure niti spavaju, oni prožimaju sve
stvari; oni skroz vide kako dobro tako i zlo; sve, čak i ono najdalje,
njima je blizu; oni preziru smrt i kažnjavaju je, izdržavaju i pomažu
sve što živi.«
Ima takođe znakova o asketskim težnjama. Kaže se da je Indra pobedio
nebesa askezom. Ali asketizam nije tu dominantno obeležje. U himnama
nalazimo veliko uživanje u lepotama prirode, njenoj veličini, njenom
sjaju i patosu. Pobuda za prinošenje žrtava je u ljubavi prema svemu
dobrome u svetu. Tu još imamo duboko uživanje u životu i svet nezaražen
melanholičnom sudbinom. Ipak nisu nepoznati slučajevi asketske prakse.
Post i uzdržavanje smatraju se kao sredstva za postizanje raznih
natprirodnih moći. Kaže se da su u stanju ekstaze bogovi ušli u
čoveka.Najranije pominjanje ekstatičkog stanja asketskih mudraca imamo u
Rg-vedi X.136.
U Puruša-sukti naiazi se prvi put spomenuta podela indijskog društva
na četiri klase. Da bismo razumeli prirodni put koji je doveo do ovog
uređenja moramo se setiti da su arijski osvajači bili odeljeni od
pobeđenih plemena Indije razlikama krvi i rasom predaka. Svi Arijci po
rođenju pripadali su jednoj klasi, budući da je svaki bio sveštenik i
vojnik, trgovac i zemljoradnik. Sveštenstvo nije činilo privilegovani
red. Složenost života dovela je kod Arijaca do podele na klase. Mada je u
početku svaki čovek mogao da prinosi žrtve bez ičijeg posredovanja,
ipak su se sveštenici i aristokratija odelili od proletarijata.
Prvobitno se pojam vaišya odnosi na ceo narod. Kao što ćemo videti, kad
je prinošenje žrtava dobilo veliki značaj, kad je sve veća složenost
života učinila potrebnom podelu, neke porodice koje su se odlikovale
učenošću, mudrošću, pesničkim i spekulativnim darovima, postale su pod
nazivom purohita ili »onaj koji je napred«, zastupnici u molitvama. Kad
se religija veda razvila u tačno određene obrede, te porodice su se
formirale u zasebnu klasu. S obzirom da je ta klasa imala veliku ulogu
čuvanja tradicije Arijaca, ona je bila oslobođena potrebe da se bori za
opstanak. Jer oni koji su uvučeni u grozničavu životnu borbu ne mogu
imati slobodu i mir potreban za razmišljanje. Tako se pojavila jedna
klasa koja se bavila samo duhovnim stvarima. Brahmani nisu sveštenici
obavezni da zastupaju utvrđena učenja, već intelektualno plemstvo
zaduženo da neguje viši život naroda. Kraljevi koji su postali
zaštitnici učenih brahmana bili su kšatrive ili prinčevi koji su čuvali
poredak toga doba. Reč kšatriva dolazi od kaštra, »vlast«, »uprava«. Ona
ima isto značenje u vedi, Avesti i u persijskim zapisima. Ostali
Arijci su činili narod i nazivani su vaišya. Prvobitno je ta podela bila
samo prema pozivu, ali je postepeno postala nasledna. U doba himna
pozivi nisu bili ograničeni na određene kaste. Jedan stih govori o
raznolikosti ljudskih ukusa i kaže: »Ja sam pesnik, moj otac je lekar,
moja majka je mlinarka«. Ima takođe mesta koja pokazuju da moć brahmana
stalno raste. »U svome domu on živi mirno i udobno, njemu uvek bogato
pritiče sveta hrana, narod mu dobrovoljno ukazuje poštovanje — kralj kod
koga brahman uživa prednost«.Oni koji su pripadali učenim zanimanjima,
oni koji su ratovali i oni koji su trgovali — svi su pripadali jednoj
zajednici koja je dubokim jazom bila odvojena od pobeđenih rasa,
grupisanih u dve posebne grupe: a. Dravide, neku vrstu četvrtog staleža,
i b. Urođenička plemena. Podela na Arijce i Dasyu izvršena je prema
rasi i zasnovana na krvi i poreklu. Nekad se kaže da su šudre oni
urođenici koje su Arijci preobratili i prihvatili, dok su panćame oni
urođenici sa kojima se to nije desilo. Drugi opet zastupaju mišljenje da
su Arijci imali šudre u svojim sopstvenim naseljima još pre silaska u
južne delove Indije. Nije lako odlučiti se za jednu od ove dve suprotne
hipoteze.
Sistem kasta zaista nije ni arijski niti dravidski; zaveden je da
odgovori potrebama toga doba, kad su pripadnici raznih rasa bili
prinuđeni da žive u zajednici i slozi. Tada je to bilo spas za zemlju,
bez obzira na sadašnji izgled stvari. Jedini način da se sačuva kultura
jednog naroda koji je bio u velikoj opasnosti da ga apsorbuje sujeverje
velikog broja urođenika, bio je da gvozdenim osiguračima utvrdi
postojeće razlike kulture i rase. Nažalost, ova zamisao da se spreči
opadanje i smrt društvene organizacije postala je zapreka za njen dalji
razvoj.Kastinske prepreke nisu pokazale nikakve znake slabljenja ni onda
kad je to bilo neophodno za dalji napredak. Mada su one doprinosile
čuvanju društvenog poretka, one nisu mogle da pomognu napredak naroda
kao celine. Ali to nam ne daje pravo da osudimo kastinski sistem u
njegovom prvobitnom obliku. Samo takav poredak omogućio je tada da
nekoliko rasa žive u zajednici i jedna pored druge bez uzajamne borbe.
Indija je mirnim putem resila međurasni problem koji su drugi narodi
rešavali ognjem i mačem. Kad su evropske rase pobeđivale druge one su se
starale da unište njihovo ljudsko dostojanstvo i pogaze njihovo
samopoštovanje. Kastinski sistem Indijaca iz doba veda omogućio im je da
očuvaju integritet i nezavisnost kako pobedničkih tako i pobeđenih rasa
i da stvore uzajamno poverenje i slobodu.
[...]

ESHATOLOGIJA
Vedski Arijci ušli su u Indiju ponosni na svoju snagu i radosni zbog
pobede. Oni su voleli život u njegovoj punoći. Stoga nisu ni pokazivali
veliki interes za budućnost duše. Život je za njih bio sjajan i veseo,
slobodan od svih nemira zlovoljnog duha. Oni nisu voleli smrt, želeli su
za sebe i svoje potomstvo život stogodišnjaka.Nisu imali posebna učenja
o životu posle smrti, mada misaoni ljudi nisu mogli izbeći neke
neodređene koncepcije o nebu i paklu. Pomisao na ponovno rađanje bila im
je još daleko. Arijci iz doba veda bili su ubeđeni da smrt ne znači
kraj svega. Posle noći — dan, posle smrti — život. Bića koja su jednom
postojala ne mogu nikad prestati da postoje. Ona moraju negde da
postoje, možda u oblasti zalazećeg sunca, gde vlada Yama. Čovekova mašta
sa njegovim jezivim strahom od smrti još nije bila pretvorila Yamu u
strašnog gospodara osvete. Yama i Yami su prvi smrtni koji su ušli u
drugi svet da zagospodare njime. Kad neki čovek umre pretpostavlja se da
dolazi u carstvo Yame. Yama je našao za nas jedno mesto, jedan dom koji
nam ne može biti oduzet. Kad duša odbaci telo ona dobija sjajan duhovni
oblik i odlazi u prebivalište bogova, gde Yama i preci žive večno.
Veruje se da mrtvi odlaze u taj raj prelazeći preko vode i mosta.Jedno
pominjanje puteva predaka i bogova nalazi se u X.88.15. To možda, kao
što je sugerirano, dolazi od razlike pravaca kojima se dim penje pri
spaljivanju mrtvih i prinošenju žrtava. Ipak, ova razlika je još u
nerazvijenom obliku.
Duže umrlih nalaze se na nebu, gde uživaju sa Yamom. One tamo vode
život sličan našem. Radosti neba su radosti zemlje, samo usavršene i
pojačane. »Ove sjajne stvari su deo onih koji pružaju darove; njima sija
sunce na nebu; oni postižu besmrtnost; oni produžavaju svoj život. «U
slici veda o budućem životu akcenat katkad pada na čulnost. Ali, kako
Deussen primećuje: »Čak i Isus predstavlja nebesko carstvo kao svečani
skup, na kome se sedi za stolom i pije vino, a čak Dante i Milton nisu
mogli drugačije no da pozajme sve boje za svoje slike iz ovog zemaljskog
sveta«. Verovalo se da bogovi po- staju besmrtni snagom wwe. Cilj je
naših napora da postanemo slični bogovima. Jer bogovi žive u duhovnom
raju, uživajući neku vrstu čistog blaženstva. Oni ne znaju za glad niti
žeđ, ne žene se niti udaju. U idealnim opisima drugog sveta odavde
nadalje javlja se suprotnost između života na zemlji i života posle
njega. Blaženi bogovi žive večno. Mi smo deca dana. Bogovi su srećni na
nebu gde vlada Yama; naša sud- bina na zemlji je bedno vegetiranje. Šta
bi trebalo raditi da postignemo besmrtnost? Moramo prinositi žrtve
bogovima, jer besmrtnost je dobrovoljni dar sa nebesa onima koji se boje
bogova. Dobar čovek koji poštuje bogove postaje besmrtan. »Mudri Agni!
Smrtni koji umilostivi tebe postaje mesec na nebu!« Već u tome oseća se
teškoća. Da li on postaje mesec ili postaje Arao mesec? Savana to
objašnjava na ovaj način: »On postaje kao mesec, koji se svačemu
raduje«.Drugi misle da on stvarno postaje mesec. Ima znakova da su
Arijci iz doba veda verovali u mogućnost da se posle svoje smrti sretnu
sa precima.
Javlja se pitanje šta će biti sa nama ako ne poštujemo bogove. Da li
zajedno sa nebom postoji i pakao, naročito mesto za moralne prestupnike,
jeretike, koji ne veruju u bogove? Ako je nebo određeno jedino za
pobožne i dobre, onda zle duše ne mogu da nestanu posle smrti, a ne mogu
postići ni nebo. Zato je pakao neophodan. Slušamo o Varuni kako baca
grešnika u mračni ponor odakle se ovaj nikad ne vraća. Indru mole da
preda mraku čoveka koji vređa njegovog obožavaoca. Kaže se da je sudbina
zlog čoveka da padne u taj mrak ponora i iščezne. Još ne nailazimo na
grotesknu mitologiju pakla i njegovih strahota, čiji opis daju poznije
purane. Zakon je: nebo za pravednika, pakao za grešnika. Nagrada sleduje
pravednosti, kazna grešnom ponašanju. Ja ne mislim da tužne oblasti
zavijene u mrkli mrak čine jedini svet u kome mi živimo i u koji odlaze
neznalice posle smrti, iako je to Deussenovo gledište. Mi do sada još
nemamo nagoveštaje o samsary. ili čak o stupnjevima sreće. U Rg-vedi se
nalazi jedno mesto koje glasi: »Pošto je završio sve što je imao da
uradi on je ostareo i otišao odavde; otišavši odavde on se ponovo rodio;
to je treće rođenje.« Ovakvo shvatanje upućuje na teoriju veda po kojoj
se svaki čovek rađa tri puta: prvi put kao dete, drugi put duhovnim
vaspitanjem, treći put posle smrti. Srećemo se tu sa verom u dušu koja
se pokazuje kao pokretački princip života. U knjizi X. 58 duša jednog
čoveka koji se prividno nalazi u besvesnom stanju poziva se da mu se
vrati
sa drveća, sa neba i sunca. Očevidno je da se tada mislilo da duša može
biti odvojena od tela u izvesnim nenormalnim slučajevima. Ipak, sve to
ne znači da su Arijci u doba veda imali pojmove o ponovnom rođenju.
(Sarrvepali Radakrišnan: Indijska filozofija)