bzn - himalaya

DAVORKA I NJEN SVIJET Nadam se da ću Vas raznježiti******. Ova pjema je moj dar vama... želim da vam ona bude blagoslov... želim da vam pomogne da unesete što više radosti, zadovoljstva i ljubavi u život... želim da hrani svjetlo koje sija u vama... ,s ljubavlju Davorka!

Eurythmics Missionary Man - Gospel Version

DAVORKA I NJEN SVIJET Sedam je stvari u sirova čovjeka a sedam u mudraca: " MUDRAC NE GOVORI PRIJE NEKOGA TKO JE VEĆI OD NJEGA U MUDROSTI, NE UPADA U RIJEČ SVOME DRUGU, NE ŽURI S DOGOVOROM, PITA PREMA PREDMETU, A DOGOVARA PREMA PROPISU, KAŽE O PRAVOME DA JE PRAVO, AO POSLJEDNJEM DA JE POSLJEDNJE, A O ONOME O ĆEMU NIJE ČUO KAŽE: NIAM ČUO, I PRIZNAJE ISTINU!" Suprotno od toga vrijedi za-sirova čovjeka!"(Pirke avot-izreke otaca;Talmud)

takavi su,neki*****

DAVORKA I NJEN SVIJET




Takav je “nas covjek”, onaj pravi. Ne misli mnogo ni istrajno.
Ali cim USPIJE da skrpi nekako jednu misao u glavi, prva mu je briga, ne da tu misao razradjuje, provjerava i uporedjuje kriticki sa onim sto drugi ljudi o istoj stvari misle, nego da svoju misao proglasi za jedinu tacnu i jedinu pravu, a odmah zatim da izmedju nje i svake tudje misli iskopa sto dublji rov prezira, mrznje i borbe do istrage. U toj borbi oni ponekad pokazuju ljudozdersku crtu

na rjeci i djelu.
Sreca je sto u nas ima dosta i takvih ljudi koji su drukciji i koji nisu pravi “nasi ljudi”.

I. Andric
,i da dodam,idemo dalje,u ljubavi,svjetlosti i energiji,volim vas,Davorka,puse*

put u središte sebe

DAVORKA I NJEN SVIJET

ON i JA-Gdje sam ono stala. A da bili smo on i ja. E pa jos uvijek smo on i ja, a ja se nisam zaustavila nego sam samo zastala pred njim i pred sobom sa njim. I sad gdje cu drugo nego ponovno na stare stranice ovoga novog starog svijeta. I jos uvijek sam ista..Nekoga bi vrijeme, sati i minute promijenili iz korijena..A ne to nisam ja .Meni samo ponekad sve izgleda prazno i bez rijeci da dusu izlijeci.Kakva sam otisla ista se i vracam pa gdje god treba. Sanjam, trazim, gledam ,citam, razumijem, ucim, pokusavam, zatvaram se u osjecaje, vristim, placem, smijem se, letim u oblake,cvrsto stojim na zemlji, volim njega, volim nju, volim sebe sa njima, cuvam jednu novu dusu koja se zadrzala pored mene neocekivano dugo, koja razumije i koja trpi sve moje bubice.I kad prelistam stare rijecnike mojih misli ne zazalim nista.Neuporedivo danasnje vrijeme cuvam najjace sto mogu.Samo sam prestala sa postavljanjem pitanja zbog kojih placem prije nego sklopim oci.Sad ih samo zatvorim i zovem mu ime.I tako volim sto sam zastala kad je se pojavio u mom vremenu i sto osjecam ovo sto osjecam. Tu vise nema rijeci koja je dovoljno jaka da kaze da sad jest, da ce biti i zauvijek ostati Moj Netko.Nije ni sam svjestan koliko mi znaci i nikad necu imati dovoljno snage da mu kazem i pokazem.A znam da on to zna.Ja trajem sa njim i volim ga i ne zanima me sta ce da se desi jer mu vjerujem i…to je to..Sve..

Nadji je i podijeli sa drugima.

DAVORKA I NJEN SVIJET



Zvijezde izvan tebe su lijepe, ali one nisu nesto u poredjenju sa ljubavlju. Ljubav je najsjajnija zvijezda, ona je sunce. Ljubav je dusa tvog svijeta, njegov izvor.

Osho Rajneesh

Deva Premal Mantra1

DAVORKA I NJEN SVIJET
Kada ruku pružimo nekom tko u dubokom blatu se valja, zatreperi svemir i tamo negdje, na kraju svemira, nova se zvijezda rodi i blista najjačim sjajem. Kada pružimo ruku očajniku i lutalici što sa puta skrenu svoga, nesretan, čemeran i ubog, duša se naša ispuni mirom, srećom i blagostanjem, jer - jedan život je spašen. Kada pružimo ruku nekom tko duboko nesretan biješe, ne tražimo hvale ni ovacije, jer sve što činimo, činimo sebe radi. Duše naše, bogatstvo to je. Kada se iz naših dobrih djela na kraju svemira rodi zvijezda, milion vjekova dovoljno nije da našu dobrotu izbriše. Čovjek brzo zaboravlja, A duša je naša vječna.

DJevojka sa ružama

DAVORKA I NJEN SVIJET
DJevojka sa ružama

Stajala je na uglu ispod svjetiljke
sa korpom crvenih, svježe ubranih ruža.
Oni su prolazili pored nje, zagrljeni,
ona se smješila i izgovarala
uvijek iste riječi:
"Gospodine, kupite ružu za svoju voljenu!"

Stajala je, potpuno sama,
privijala cvijet uz grudi,
crvene latice, kao krv sjajne.
Posmatrala, mutnim okom
sretne ljude, koji prolaze
i odlaze, ne pogledavši je.

Za njih biješe ona samo sjena,
prepreka na putu koju treba obići.
Biješe mrvica, manje od ništa.
Samo sjenka, ispod lanterne,
bledja od mjeseca, nepostojeća.
Djevojka sa korpom crvenih ruža.

Znala je ona o njima sve.
Ko su i šta su i odakle dolaze.
Po izrazu lica, poznavala
njihove misli, snove i nadanja.
Za svakog birala poseban cvijet,
onakak kakav im dolikuje.

Stajala je ispod svjetiljke,
posmatrala srećnike i varalice,
preljubnike i zaljubljenje,
lopove i one čestite.
Vidjela im dušu ogoljenu i
sa lica čitala sudbinu.

Oni o njoj ništa nisu znali!
Bila je, za njih, samo sjenka.
Oni nisu znali za tugu u duši, sjetu u oku.
Oni nisu slutili da svaka ruža ima
trn koji joj se u srce zario.
Krvareći beskonačno,
ona će uvijek ostati djevojka sa ružama.

Prijatelji

DAVORKA I NJEN SVIJET
Prijatelji

Postoji izreka koja kaže da mi ne biramo prijatelje. Prijatelji, kaže izreka, biraju nas!

O, da, ima istine u tome. Mnogi su me tako našli. Mnogi su prošli kroz moj život, ne ostavivši trag. Prijatelji... Ili neprebolnu ranu. Prijatelji...

A onda sam odrasla. Naučila da ne dotičem baš svaku ispruženu ruku. I vruće i hladno peče. Jako! Ne dodirujem, ne puštam više da tako lako udju kroz vrata mog bitisanja. Nije svima tu mjesto. Nisam ja za svakog. Meni prijatelj nije više lako biti.

Sada biram ja. Polako, oprezno... Plamen je to ili led. Neću da se opečem, hoću da se ugrijem. I hoću da znam da će biti tu onda kada treba. Kada se smijejem, kada plešem, kada moja snaga vrca, neobuzdano. Da se raduju i igraju sa mnom. Da zapjevamo zajedno. Duet ili zborno, sasvim svejedno.

Hoću da znam da će biti tu kada plačem, kada me lomi, kada se gušim. Kada je teško i kad ne znam gdje bih... Kada bura tuče. Da ne dozvole da potonem. Da me ne daju... Da tuguju. I da šute sa mnom.

Da budu moj svjetionik, moja zvjezda vodilja. Moje oči, moje sunce, moje sve.

Meni prijatelj nije više lako biti. Ja prijatelje sama biram. Pažljivo, kao crvene jabuke, kao dijamantski prsten, kao bisernu ogrlicu. Oni su moje bijele perle. Moji dijamanti. Oni će trajati vječno. Uvijek će biti tu, postojani i vjerni. Da pjevaju ili da šute

Nema ih mnogo, ali je njihova vrijednost nemjerljiva. Nema tog zlata ni karata. Nema te veličine sa kojom bi se njihova srca mogla mjeriti. Nema tog blaga za koje bi me prodali. Malo ih je, ali su uvijek tu...

Zapitaj se koliko si sam sebi prijatelj i koliko pravih prijatelja ti imaš!
s ljubavlju,Davorka*
a da... Divno je imati prijatelje! One u svom gradu, susjednom mjestu, ulici, one koji žive negde u inostranstvu, pa se dopisuješ i željno očekuješ njihov izveštaj o najnovijem parfemu čuvene Coco Chanel koji košta samo 120$, ili pak one sa neta, virtuelne, kojima si ponekad spreman da otvoriš i srce i dušu više nego i sebi samom, zato što misliš da ih nikada nećeš sresti uživo. Divno je razmenjivati mišljenja, povjeravati se, davati i primati savjete iskrenog ,,druga ili drugarice.,, Ispričati neku, dugo čuvanu tajnu, neki mali skandalčić, avanturicu, izlet, fantaziju, želju, san... Pa zato prijatelji služe. Da te saslušaju.

Postoje li granice prijateljstva i granice nekih ispovjesti? Poželimo li nekad da nešto zadržimo samo za sebe? Neku malu tajnicu, neki slatki doživljaj. Ne kaže se uzalud: tajna nije tajna kada je dvoje znaju. Istina živa. I najveće, od ušiju i očiju dugo skrivane tajne, često nadju svoj put do javnosti i prerastu u skandal svjetskih razmjera. Jesi li čula da...? Strašno! Ma, nije moguće! Užas! Ona, pa ko bi rek'o!? Zato mi poželimo da nešto sačuvamo samo za sebe, za svoju dušu, kao što neko ima svoju omiljenu pjesmu, tako svako ima svoju omiljenu tajnu, samo svoju i ničiju više. Svoj mali, skriveni,tajni svijet u koji nema pristup nitko sem Tvorca samog.

U ljudskoj prirodi je da se ispovijeda, da priča, razgovara, . Na taj način mi se praznimo od negativnog i istovremeno punimo baterije pozitivnom energijom. Kroz razmjenu mišljenja saznajemo nove stvari, širimo vidike, postajemo bogatiji znanjem i iskustvom. Realnije sagledavamo stvarnost oko sebe, lišavajući se ružičastih naočala kroz konstruktivnu konverzaciju ili pak shvatimo da nije sve tako crno, da postoje i nijanse sivog. Usvajajući mišljenje sagovornika, do one mjere koju ćemo sami smatrati razumnom postaćemo svakako bolji i potpuniji.

Do koje mjere se otvoriti? Šta reći, a šta zadržati za sebe? Treba li baš svatko da zna kada smo ustali, šta smo jeli, koga smo sve upoznali, ko je od nas napravio budalu, a koga smo mi namagarčili!? Nismo valjda toliko sujetni i narcisoidni da smatramo da svijet živo zanima baš sve što činimo. U svakom slučaju, malo tajanstvenosti nikad nije na odmet. Mističnost je ono što nas čini posebnim i što nas izdvaja iz gomile običnih. Znatno je bolje pustiti ih da se pitaju, nego da prepračavaju vaše dogodovštine u svojoj varijanti. Umjerenost u jelu i piću, da! Umjerenost u svemu, jeste vJeština, ali vještine se lako savladaju, samo ako hoćete!

Imam li ja neku tajnu!? Ahahahaha!!!! Hmm...neću da vam ....+
tko sam ja????????


Vječiti istraživač i lutalica na putu svijetlosti. Nepopravljivi romantičar i mističar. Uvijek svoja i samo svoja.,
I OPET,PONAVLJAM,VOLIM VAS I LJUBIM,DAVORKA

Barbra Streisand & Ray Charles - "Crying Time"

DAVORKA I NJEN SVIJET . za velike i teške promjene svog života čovjek ne bi mogao nikad da kaže tačno kad su počele. Na tren izgleda kao da su oduvijek bile tu, na tren opet kao da su se maločas pojavile i otkrile njegovim očima. Zatim, to je podmuklo i varljivo. Ta muka izgleda ponekad teška, opipljiva, jedina i velika, kao crna planina koja zaklanja svijet i neće se nikad promijeniti ni pomjeriti s mjesta. A zatim dođu dani i čitave nedjelje kad izgleda da "planine" i nema, da nije nikada ni bila tu, da ne može uopšte biti. Dok jednog dana, jednog trena, ne iskrsne opet i ne ispriječi se pred nama, stvarna, ogromna, veća i crnja nego sto je bila prije tog kratkog i varljivog zatišja i olakšanja. Ivo Andrić

Lord Of The Dance - Strings of Fire

DAVORKA I NJEN SVIJET PRIRUČNIK ZA PENJANJE NA PLANINE A) Izaberi planinu na koju želiš da se popneš: ne obraćaj pažnju šta drugi ljudi kažu, kao na primjer “ona tamo je ljepša” ili “ona tamo je lakša”. Trošićeš mnogo energije i entuzijazma da bi postigao svoj cilj, tako da si ti jedini odgovoran i ti bi trebao da budeš siguran u to što radiš. B) Znaj kako da joj se približiš: planine su često viđene iz daleka – lijepe, interesantne, pune izazova. Ali šta se desi kada probaš da se približiš? Putevi su svuda oko njih, cvijeće raste između tebe i tvog cilja, ono što je izgledalo tako jasno na mapi je teško u realnosti. Zato isprobaj sve staze i puteve dok na kraju jednog dana ne budeš stajao ispred vrha koji želiš da dostigneš. C) Uči od nekog ko je već bio tamo gore: bez obzira koliko se jedinstveno osjećaš, uvijek postoji neko ko je imao isti san prije tebe i ko je ostavio tragove koji mogu da ti olakšaju putovanje; mjesta na kojima možeš da učvrstiš konopac, stazice, polomljeno šiblje koje olakšava kretanje. Uspon je tvoj, kao i odgovornost, ali ne zaboravi da ti iskustvo drugih može mnogo pomoći. D) Viđene izbliza, opasnosti su lakše za kontrolisanje: Kada počneš da se penješ na planinu svojih snova, obrati pažnju na okolinu. Ima litica, naravno. Ima skoro nevidljivih pukotina u planinskim stijenama. Ima stijena koje su toliko uglačane olujama da su klizave kao led. Ali ako znaš gdje stavljaš svaki korak, uočićeš zamke i načine da ih zaobiđeš. E) Pejzaš se mijenja, zato uživaj u njemu: naravno, moraš imati cilj u glavi – stizanje do vrha. Ali usput mnoge stvari mogu biti viđene, i nije nikakav problem stati tu i tamo i uživati u vidokrugu koji te okružuje. Svakim osvojenim metrom možeš vidjeti malo dalje, iskoristi to da otkriješ stvari koje još nisi primietio. F) Poštuj svoje tijelo: možeš se popeti na planini samo dok pružaš svom tijelu pažnju koju zaslužuje. Imaš svo vrijeme koje ti život pruža, sve dok hodaš bez zahtijevanja onoga što ne može biti pruženo. Ako ideš previše brzo umorićeš se i odustaćeš na pola puta. Ako ideš presporo, pašće noć i izgubićeš se. Uživaj u okolini, uživaj u hladnoj izvorskoj vodi i voću koje ti priroda velikodišno nudi, ali nastavi da hodaš. G) Poštuj svoju dušu: ne ponavljaj stalno “Ja ću to uspjeti”. Tvoja duša to već zna, ono što njoj treba je da iskoristi dugo putovanje kao priliku za rast, da se proširi preko cijelog horizonta, da dodirne nebo. Opsesija ti neće uopšte pomoći da dostigneš svoj cilj, čak će ti oduzeti zadovoljstvo iz penjanja. Ali obrati pažnju: takođe nemoj ponavljati stalno “teže je nego što sam mislio”, zato što će ti ta misao oduzeti unutrašnju snagu. H) Budi spreman da se popneš kilometar dalje: put na vrh planine je uvijek duži nego što misliš. Ne zavaravaj se, doći će momenat kad ono što je izgledalo tako blizu je još uvijek veoma daleko. Ali pošto si bio spreman da ideš dalje, ovo ti neće predstavljati problem. I) Budi srećan kad se popneš do vrha: plači, tapši, viči svoj četvorici vjetrova da si uspio, neka ti vjetar – vjetar uvijek duva tamo gore – pročisti um, osvježi tvoja umorna i znojava stopala, otvori oči, očisti prašinu iz tvoga srca. Osjećaj je tako dobar, ono što je bilo samo san, udaljena vizija, je sada dio tvog života, uspIo si! J) Obećaj: sada kada si otkrio silu koje nisi bio ni svjestan, reci sebi da ćeš od sada koristiti ovu silu do kraja svojih dana. Poželjno je da takođe sebi obećaš da ćeš otkriti još jednu planinu, i da ćeš poći u još jednu avanturu. L) Ispričaj svoju priču: da, ispričaj svoju priču! Daj primjer. Reci svima da je to moguće, i drugi ljudi će onda imati hrabrosti da se suoče sa sopstvenim planinama. Paulo Koeljo

Bicu ono sto jesam

DAVORKA I NJEN SVIJET

"Nikad necu dozvoliti sebi, da budem ono sto drugi vide u meni.

, necu dozvoliti ovom svijetu da unisti covjeka u meni. Voljecu i vjerovati, ali cu odbaciti laz i prevaru. To su osobine koje ne dolikuju jednom ljudskom bicu. Ljubav ce biti jedini osjecaj sto ga imam u meni a osmjeh jedini jezik sto ga razumijem. Neka moj zivot,bude samo moj i pusticu da u njega udju samo oni koji to zaista zasluzuju!!! Život nije film ili serija,da vratiš scenu,ispraviš grešku i ideš dalje ,tu nema kaskadera ,svaki kadar igraš ti ,i nije ti plaćeno ,već plaćaš ti ako pogriješiš!"

Zorica Kondža - Hodajmo po zvijezdama

DAVORKA I NJEN SVIJET Život nije ravan i jednostavan hodnik po kojem neometano i slobodno putujemo, već je to labirint pun prolaza, među kojima izgubljeni i zbunjeni moramo naći svoj put, svako toliko gubeći se u pustim ulicama. Ali uvijek, ako vjerujemo u sebe, otvore nam se neka vrata. Možda ne baš ona na koja smo sami pomislili, već ona koja će se na koncu pokazati kao prava.

Bobby McFerrin - Don't worry Be happy

DAVORKA I NJEN SVIJET Samo je jedan put do bližnjega: put srca. Svi su drugi putovi obilaznica. ( Phil Bosmans- svećenik, propovijednik, pisac)

Sinéad O'Connor - Nothing Compares 2U

DAVORKA I NJEN SVIJET 1. Ne kreći na put u duhu dobitka, već pođi potpuno ponizan, kušajući istu onu groznicu koja te trese dok biraš ljubavnicu, znajući da je pred tobom čitav svijet pun mogućnosti. 2. Zapiši šta želiš, i iscijepaj svoju želju na desetine komadića. Zatim baci papiriće u neku veliku vodu. (Bilo koji okean je pogodan.) 3. Putovanje je poput disanja; izdahni staro, udahni novo i dozvoli svom slomljenom srcu da ostane iza tebe. 4. Ono što želiš uvijek te očekuje, ako si dovoljno hrabar da prepoznaš tu želju. 5. Idi samo tamo kuda te mašta vodi. Staza zadovoljstva i slobode je za putnika najbolja staza. 6. Planiraj lake ulaske i izlaske. Okrijepi se u udobnim konacima. Zatim promijeni smještaj i oprosti sebi zadovoljstvo neophodnog luksuza. 7. Ako nađeš mjesto koje ti odgovara, obavezno ostani. Međutim, nećeš upoznati dušu naroda koji tu živi dok mu se ne obratiš na njegovom jeziku. 8. Prihvati ostale kao što prihvataš sebe, ali pronikni u njihovu pravu prirodu. 9. Tvoje putovanje nije završeno sve dok ne ostaviš dar zemljama koje si posjetio, dobro znajući da nikada nećeš moći da im vratiš ni pola od onoga bogatstva koje su ti poklonile. 10. Kreni sada, smjesta, i privij na srce riječi Đakoma Kazanove: Un altro mondo e possibile! (Ital.: Drugačiji svijet je moguć!) Suzan Svon -

The Most Beautiful Music in the World

DAVORKA I NJEN SVIJET Odlike ljubavi: Što je to ljubav? Je li ruži moguće reći:"Ponudit ću svoj miris dobrim ljudima i uskratiti ću ga zlima"? Ili, možeš li zamisliti svjetiljku koja uskraćuje svoje zrake zlim ljudima koji bi htjeli hodati u njezinoj svjetlosti? Može to učiniti jedino ako prestane biti svjetiljkom. Promatraj kako drvo bespomoćno i nepristrano daje svoju hladovinu svima, dobrima i zlima, starima i mladima, visokima i niskima, životinjama i ljudima i svakom drugom živom biću, čak i onome koje ga želi posjeći. Zamisli se u čuđenju nad čistom dobrotom ruže, svjetiljke, drveta, jer u njima možeš naći sliku onoga što je ljubav. Kao i drvo, ruža i svjetiljka, ljubav daje i ne traži ništa zauzvrat. Svjetlost, miris i hladovina ne proizvode se kada netko priđe niti prestaje kada nikoga nema u blizini. Dakle, one nisu svjesne nikakve zasluge, ili toga da čine neko dobro... Ljubav je nepristrana, besplatna, nesebična i slobodna. Antony de Mello

Egipatska mitologija-ANUBIS

DAVORKA I NJEN SVIJET




Egipatska mitologija

Anubis – šakal i pas, bog balzamiranja i otvarač putova u Duatu

Bog pogrebnog rituala Anubis, a ime mu je zapravo Anpu i pripada kultu šakala. Kult šakala u starom Egiptu bio je vrlo star i raširen, te ga se može sresti od najranijeg perioda. Kao zaštitnik mrtvih Anubis je rano prihvaćen, vjerojatno prije nastanka ozirijanskog učenja, a njegovom pojavom uklopljen je u isto. Anubis je sin boginje Neftide, a otac mu je Oziris. (Neftida je čarolijom legla s Ozirisom koji je pomislio da je to Izida. Kad je Neftida rodila Anubisa, od straha prema Setu ona ga odbacuje, a prihvaća ga Izida koja ga i podigla. Zato će Anubis kasnije postati zaštitnik Izidin i pratit će je vjerno kao pas – po Athumanunhu) Najstariji kult Anubisa razvio se u gradu Abidosu, gradu koji je istodobno i najstariji kultni centar Ozirisa. Nakon što je Anubis pomogao Izidi i sastavio tijelo Ozirisa, te ga pripremio za ponovno oživljavanje (uskrsnuće), Anubis je postao gospodar balzamiranja i najvažniji bog u pogrebnom ritualu. Tijekom odvođenja umrlog do vječnog prebivališta, Anubis ima pomagača Ofiosa (Uap – Uat). Kako duše umrlih vodi pas Uap – Uat otvarač putova umrlim (u podzemlju), koji je inače i duhovna snaga ratnika na bojnom polju, ova dva slična, ali zapravo različita božanstva teško je razlikovati u tekstovima hijeroglifa gdje njihova imena nisu napisana fonetski. Athumanunh Uap – Uata nalazi i u Sunčevoj barki koja nosi mrtvo sunce kroz dvanaest noćnih sati. Upravo tu Uap – Uat obnaša svoju temeljnu i u odnosu na Anubisa različitu zadaću. Naime, on se nalazi na pramcu barke, naoružan i riješen pronaći (otvoriti) put Suncu koje treba ponovno oživjeti. Anubis svoje mjesto pronalazi i u magijskim vještinama, gdje zajedno s bogom Thotom sudjeluje u oživljavanju Ozirisa.

sliku naslikala Davorka Knežević

hip hop violin right round - lindsey stirling - violinist

DAVORKA I NJEN SVIJET POVRATAK Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav Desiti-velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi - I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići - I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići Dobriša Cesarić

Lindsey Stirling Duet - Live dance

DAVORKA I NJEN SVIJET ISTINA NEMA PUTA “Šta ljudsko biće može učiniti – šta ti i ja možemo učiniti – da stvorimo potpuno drugačije društvo?! Mi ovdje sebi postavljamo veoma ozbiljno pitanje. Može li išta biti učinjeno, uopšte? Šta može biti učinjeno? Hoće li nam neko reći? Ljudi su nam govorili. Takozvane duhovne vođe, koji tobože razumiju ove stvari bolje od nas, govorili su nam pokušavajući da nas saviju i ukalupe u neki novi obrazac, i to nas nije odvelo daleko; sposobni i obrazovani ljudi su nam takođe govorili i ni to nas nije odvelo daleko. Rečeno nam je da svi putevi vode ka istini – vi imate svoj put kao Hindu, neko drugi ima svoj put kao Hrišćanin, a neko treći kao Musliman, i svi se oni prepliću na istim vratima – što je, kada razmislite, očigledan apsurd. Istina nema puta, i u tome i jeste ljepota istine, to i jeste život. Mrtve stvari imaju put jer su statične, ali istina je nešto živo, pokretno, nešto što ne počiva na određenom mjestu, nešto što nije hram, što nije džamija ili crkva, mjesto gdje vas nijedna religija, učitelj, filozof, ni bilo ko, ne može odvesti. Tada ćete uvidjeti da je ova živa stvar ustvari ono što vi zaista jeste – vaš bijes, vaša okrutnost, vaše nasilje, vaš očaj, vaša patnja i tuga u kojoj živite. U razumijevanju svega ovoga je istina, i to možete razumjeti jedino ako znate kako da gledate na sve ove stvari u životu. A ne možete ih gledati kroz ideologiju, kroz prozor riječi, kroz nade i strahove.”

River Flows In You- Lindsey Stirling

DAVORKA I NJEN SVIJET Zivot je kratak, zivi ga onako, po svom. Necu te uciti sta znaci svijet, to moras nauciti sam. Uzivaj u svakom novom danu, reci sta osjecas, radi kako mislis, daj ono sto moras i nemoj zaliti, od danas biraj mir bez teskih misli, biraj osmeh i ne daj da te steze u grudima*****Puse!

ČETIRI ELEMENTA ČOVJEKA

DAVORKA I NJEN SVIJET

ČETIRI ELEMENTA ČOVJEKA

Četiri elementa: zemlja, zrak, voda i vatra su osnovne konstante čovjeka. To su simboli i u tom smislu se mogu razumjeti kao tijelo, razum, svijest i osjećaji. Uspije li čovjeku ta četiri elementa u sebi dovesti u harmoničan sklad, tada se očituje i peti element, takozvana kvintesencija ili "quinta essentia". Tek s petim elementom čovjek postaje ono što bi ustvari trebao biti.


SIMBOLIKA ČETIRI ELEMENTA

U materijalnom svijetu sve manifestacije imaju svoje porijeklo u Cetiri Elementa koje nazivamo u spisima Ruže i Križa takoder i "Principima". Covjek podliježe tim principima kao što je to vec izrazio Paracelsus: "Cetiri Elementa oblikuju Makrokozmos kao i covjeka. On je Mikrokozmos, ekstrakt iz svih zvijezda i planeta na firmamentu, ali on je isto iz Zemlje, Zraka, Vode i Vatre." Ispitat cemo svaki od ova cetiri principa i prikazati kako ih tumaci tradicija pripadnika Ruže i Križa.

Kao što je naša majka Zemlja, tako je i Element ZEMLJA simbol majcinskog djelovanja. Ona daruje život i održava ga u njegovim izražajnim oblicima. U istocnoj i zapadnoj tradiciji Zemlja je simbol za plodnost i zacece. Po prirodi ona hrani i štiti. U grckoj mitologiji bila je povezana s božicom Geom. Ona je bila udata za Urana, boga neba i rodila je sva božanstva. Hesiod ju naziva "Majkom svih bogova". Kasnije su iz nje proizašli covjek, a onda životinje.

Zemlja je kolijevka cetiri prirodna carstva koja su prožeta u razlicitim stupnjevima s Univerzalnom Dušom. Uz pomoc tri druga Elementa Zemlja je u mogucnosti manifestirati život u najrazlicitijim stvorenjima. S ontološkog gledišta ona je univerzalna supstancija, "Prima Materija" s kojom je Stvoritelj nacinio covjeka iz gline. U Bibliji je Zemlja prikazana onim mjestom, gdje je Adam pao u materiju i odakle se on vraca u svoje izvorno stanje.

(...)

VODA je simbol procišcenja. Zna se da su Eseni kao prvi prakticirali krštenje i pri tome covjeka uronili potpuno u vodu. Pretpostavljalo se da je taj postupak fizicki i psihicki potpuno procistio covjeka i on je mogao uskrsnuti u novi život. Budisti gledaju u vodi princip milosti: spiritualno bice covjeka može se svjesno vratiti u kozmicki ocean odakle je jednom došlo. U taoizmu voda je simbol za mudrost; ona je slobodna i ima svoj jednostavan tijek. U hebrejskoj i kršcanskoj tradiciji Voda je simbol za Stvaranje i oblikovanje svih stvari.

U svim svetim spisima izvješcuje se da su Nomadi gledali izvore vode kao mjesta radosti, ushicenja i molitve. U njihovoj blizini održavali su se važni susreti koji su se cesto nazivali "Božjom providnošcu". Opcenito su izvori i rijeke bili odlucujuci za gradnju nastambi, jer bez vode nema života. Voda je stoga postala bitnim cimbenikom socijalizacije. Takoder se i danas nalaze mnoga mjesta na obali mora, jezera i u blizini rijeka.

(...)

Poznato je da se ZRAK sastoji medu ostalim iz kisika, ali takoder iz kozmicke Esencije koja prožima naš zrak sa svih strana svemira. Covjek ne bi mogao živjeti bez te Esencije, jer je ona neminovna za naš fizicki i psihicki život. Proces disanja ima dvije faze: udisanje i izdisanje, jang i jin, kojima se pripisuju pozitivni i negativni polaritet. Ono što se odnosi na "Božji Odem" naziva se u mnogim religijama i tradicijama "dah Božji" i smatra simbolom za akt Stvaranja svijeta. Disanje se s pravom povezuje s govorom i podsjeca nas na to da možemo govoriti samo uz pomoc disanja.

Kao povezni element izmedu Zemlje i neba, Zrak simbolizira dušu koja se uzdiže za vrijeme molitve i meditacije. Zrak predstavlja takoder i uspon u spiritualni svijet u trenutku smrti kad duša napušta fizicko tijelo kako bi dostigla spiritualnu razinu koja odgovara njenom stupnju razvoja. U širem smislu princip Zraka takoder stoji i za svijest te želju da se teži za najvišim mogucim idealima. Zanimljivo je da se duša i ljudska svijest cesto prikazuju s golubicom koja leti u smjeru neba.

(...)

U najrazvijenijim epohama evropske antike Vestalke su cuvale "Svetu Vatru" u Templima kako bi simbolizirale Božju prisutnost. VATRA se u ono vrijeme kao i u vecini religija današnjeg vremena gleda kao najveci cimbenik regeneracije i nalazi se i u kršcanskoj ezoteriji: "Igne Natura Renovatur Integra" - "Vatra potpuno obnavlja prirodu". U liturgiji katolicke crkve Vatra stoji za prosvjetljenje koje je npr. Krist dodijelio Apostolima za vrijeme Duhova i tamo poprimila oblik plamenih jezika. "Vjecno svjetlo", koje se u katolickoj crkvi nikada ne gasi, simbolizira Božju prisutnost u tom svetom prostoru.

Za misticare i naravno za pripadnike Ruže i Križa zemaljska vatra jest simbol za božansku Vatru koja gori u našoj nutrini i koju bi s najvecom pažnjom trebali njegovati. Nedostatkom Vatre covjek postaje hladnim bicem bez emocija, bez ikakvog suosjecanja i bez božanskih osobina koje od njega cine "živucu dušu". Vatra može pretvoriti naše pogreške u suprotno, dakle u vrline. Drugacije izraženo: kroz procišcavajucu snagu Vatre možemo uspješno provesti našu unutarnju alkemiju.

(...)

Svaki od Cetiri Elemenata ima samostalnu simboliku, ali možemo ih medusobno povezati i nadopunjavajuce raditi s njima. Tako Zemlja, Zrak, Voda i Vatra tradicionalno odgovaraju onom što nazivamo cetiri strane svijeta, cetiri godišnja doba, cetiri prirodna carstva (mineralno, biljno, životinjsko i ljudsko), cetiri razine covjeka (tijelo, intelekt, osjecaji, spiritualnost), cetiri faze ljudske svijesti (objektivna, subjektivna, podsvjesna i kozmicka) i cetiri životna ciklusa (starost, mladost, djetinjstvo, odraslo doba). Može se dakle reci da se ovdje radi o cetverostrukom zakonu.

Cetiri Elementa imaju osim toga inicijacijsku dimenziju i odnose se na bitne stupnjeve koje covjek treba dostici na svojoj spiritualnoj stazi. Zemlja je simbol za fizicke i materijalne kušnje kojima smo izloženi u svakodnevnom životu. Zrak stoji za želju da se izdigne, jer svaki covjek tijekom svog razvoja to osjeca. Voda je simbol za procišcenje. U nesavršenom covjeku jednom se pojavljuje potreba posvetiti se usavršavanju. U konacnici Vatra predstavlja prosvjetljenje koje se covjeku dodjeljuje kad je dostigao odgovarajucu unutarnju zrelost.

Prema ovom gledištu život svakog covjeka vodi do Inicijacije koja njegovu dušu suocava sa simbolikom ova Cetiri Principa.

Iz knjige: "Pripadnici Ruže i Križa obznanjuju svoja ucenja.

LJUBAV MAJKE

DAVORKA I NJEN SVIJET




na netu sam našla ovu priču. Mnogo je potresna...



Prica o jednom covjeku i ljubavi njegove majke prema njemu.......





Moja majka je imala samo jedno oko. Mrzio sam je... bila je sramota za nas. U našoj školi ona je spremala hranu za učenike i učitelje.

Jednog dana dok sam još bio u toj osnovnoj školi moja majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me je tako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorirao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda podrugivali – Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!

Propadao sam u zemlju i želio da moja majka jednostavno nestane... Kad sam je opet vidio ustao sam i rekao joj – Ako od mene budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš!

Moja majka nije ništa odgovorila...

Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u sebi. Bio sam nezainteresiran za njene osjećaje... Želio sam otići iz kuće i nikad više ništa imati s njom.



U kasnijem životu sam učio puno i teško. Tako da sa dobio šansu da odem u Singapore na studije... Posrećilo mi se. Oženio sam se, kupio sam kuću i dobio svoju vlastitu djecu. Bio sam sretan sa svojim životom, sa svojom djecom i svim oko sebe mada sam nastavio živjeti u stranoj zemlji.



Ali jednog dana, moja majka je došla da me posjeti... Ona me nije vidjela godinama niti je ikad vidjela svoje unuke. Pojavila se na vratima. Moja djeca su je počela ismijavati. Ja sam se izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana. Derao sam se na nju – Kako si se usudila doći do moje kuće i plašiti mi djecu? Goni se odavde, odmah!



Moja majka je samo tiho odgovorila – Oprostite, mora da sam pogriješila kuću – i nestala...



I onda, jednog dana, nakon nekoliko godina, pismo je doslo do moje kuće. Pozvan sam nazad u svoj rodni kraj radi godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na poslovni put. Poslije proslave, iz neke radoznalosti, svratio sam do našeg starog doma. Kad su me vidjeli, susjedi su mi rekli da je umrla. Ni jednu suzu nisam pustio. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje...



Moj Dragi Sine,

Mislila sam na tebe sve vrijeme.

Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju djecu.

Bilo mi je drago kad sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.

Ja možda neću moći ni izići iz kreveta da te vidim.

Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota.



Vidiš, kada si bio dijete dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio jedno oko.

Kao majka, nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka.

Doktori su te pregledali i rekli mi da je moguće.

Ja sam ti onda dala jedno svoje...

Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi svijet za mene, s tim okom.



S Ljubavlju, Za Tebe Uvijek...



Tvoja Majka...

Josipa Lisac Život je samo most

DAVORKA I NJEN SVIJET Svako odlučivanje između dve stvari je glupost. Treba da živiš tako da ne dođeš u situaciju da moraš da odlučuješ. Najveća greška uopće i jeste sebi dopustiti da se bude u toj situaciji. Ostalo više i nisu greške, već posljedice prvog koraka koji sa sobom nosi čitav niz daljih grešaka nad kojima više nemaš moć. Milena Jesenska

Bekrije - Reci mi toplinom

DAVORKA I NJEN SVIJET "Dodir nas je naučio da tražimo dalje od onoga što naše oči mogu da vide; poklonio nam novi osećaj za hodočašće u lavirintu kruga; oslobodio nas zablude da možemo učiniti drugi korak prije nego što iskoračimo prvi... Iz straha nepoznate prosvjetljenosti, koja ne stvara ni utučenost ni naviku, shvatili smo da je dovoljno samo zažmiriti i pustiti da, s dodirom, slike nadolaze same, jer najlepše je živjeti među stvarima kojih nema, a koje nam, ipak, tako snažno bude i oplemenjuju sazvježđa ispod kože, te naše unutrašnje demone... Dodir je ničija zemlja na kojoj se vodi rat između tjiela i uma. I kažem: dodir je definitivno moj omiljeni grijeh..."

Melody Gardot - Because

DAVORKA I NJEN SVIJET Richard Bach Galeb Jonathan Livingston - Stvarnom Galebu Jonathanu, koji živi u nama svima - 1 Bilo je jutro i mlado se sunce zlatasalo na namreškanoj površini mirnog mora. Milju daleko od obale iz ribarskog camca bacali su mamce - poziv Jutarnjem jatu širio se zrakom, sve dok mnoštvo od tisucu galebova ne nasrne otimajuci se za komadice hrane. Zapoce novi radni dan. A ondje, na pucini, potpuno sam, daleko od camca i obale, vježbao je galeb Jonathan Livingston. Na visini od trideset metara pružio je svoje opnaste nožice i uzdigao kljun silno se upinjuci da krilima izvede bolno težak okret izvijenog tijela. Taj okret je znacio da ce letjeti polagano, pa je usporavao let sve dok mu vjetar nije postao šapat u lice, dok ocean nije ostao nepomican pod njim. Stisnuo je oci da bi usmjerio pažnju, zadržao je dah, napregnuo sve snage da izvede još samo... dva-tri... centimetra... tog... okreta... A onda mu perje zaleprša, on izgubi brzinu i padne. Kao što znamo, galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gubljenje brzine. Gubljenje sigurnosti i brzine u zraku za njih je sramotno i necasno. Ali galeb Jonathan Livingston, ne stideci se, raširi krila i ponovi onaj isti drhtav težak okret - usporavajuci sve više let, još jednom izgubi brzinu - jer nije bio obicna ptica. Vecina galebova ne haje da nauci nešto više doli osnove letenja - kako da stigne od obale do hrane i natrag. Jer, vecinu galebova ne zanima let, vec jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, vec let. Galeb Jonathan Livingston najviše je volio letjeti. Takav nacin razmišljanja, uvidio je, ne pridonosi popularnosti medu pticama. Cak su i njegovi roditelji ocajavali promatrajuci Jonathana kako provodi dane osamljen, uvježbavajuci niske letove, eksperimentirajuci. Nije mogao shvatiti zašto, na primjer, pri udaljenosti od vode manjoj od polovice raspona svojih krila može ostati u zraku duže i s manje napora. Njegova slijetanja nisu završavala uobicajenim pljuskanjem ispruženih nožica po površini vode, vec dugackim ravnim tragom što bi ga ostavljao za sobom kada bi dodirnuo površinu mora nogama cvrsto priljubljenim uz tijelo. Ali, kad je poceo slijetati na obalu klizeci i ne odvajajuci noge od tijela i ostavljajuci tako dug trag klizanja na pijesku, njegovi su se roditelji užasavali. - Zašto, Jone, zašto? - pitala ga je majka. - Zašto ti je toliko teško biti kao ostale ptice iz jata? Prepusti niske letove pelikanima i albatrosima. Što ne jedeš? Sine sav si kost i perje! - Nije važno što sam omršavio, majko. Hocu samo da znam što mogu u zraku, a što ne, to je sve. Samo to hocu da znam. - Slušaj, Jonathane - rece mu otac prilicno nježno. - Zima tek što nije stigla. Nece više biti camaca, a površinske ce ribe zaroniti duboko. Ako vec želiš uciti, proucavaj hranu i nacin kako možeš doci do nje. Nemam ništa protiv tvojih majstorija u zraku, ali znaš i sam da te to nece prehraniti. Ne zaboravi da letimo zato da bismo se prehranili. Jonathan je poslušno klimnuo glavom. Nekoliko slijedecih dana nastojao se vladati kao ostali galebovi; zaista se trudio, borio se i kricao s jatom oko gatova i ribarskih brodica i zaranjao za ostacima ribe i hrane. Ali to mu nekako nije uspijevalo. "Sve je to besmisleno," mislio je namjerno ispuštajuci teško izborenu srdelu gladnom i ostarjelom galebu što ga je slijedio. "Sve ovo vrijeme mogao sam uvježbavati letenje. Toliko toga treba još nauciti!" Nedugo zatim Jonathan se ponovo povuce u osamu. Ucio je daleko na pucini, gladan i sretan. Cilj mu je bila brzina, i vec nakon tjedan dana vježbanja znao je o brzini više nego ijedan galeb. S visine od trista metara, zamahujuci krilima najsnažnije što je mogao, munjevito se sunovratio ravno prema valovima. Tada je shvatio zašto galebovi ne zamahuju krilima pri strmom poniranju. Vec za šest sekundi postigao je brzinu od sto trideset kilometara na sat, brzinu pri kojoj krila gube sigurnost kod ponovnog penjanja. To mu se dogodilo bezbroj puta. uza sav oprez, leteci na granici svojih mogucnosti, gubio je kontrolu pri velikoj brzini. Uspinje se do visine od trista metara. Punom snagom leti ravno, zatim se okrece zamahujuci krilima i okomito ponire. I svaki put bi mu lijevo krilo zatajilo i snažno bi se zanio nalijevo, te bi se desnim krilom izvukao, a onda bi se strelovito sunovratio nadesno. Ni ovaj put nije bio dovoljno oprezan. Deset puta je pokušao i svaki put, dosegnuvši brzinu od sto trideset kilometara na sat, pretvorio bi se u nekontroliranu i uskovitlanu gomilu perja i stropoštao se u more. "Rješenje je u tome," razmišljao je dok se voda cijedila s njega, "da treba zadržati krila potpuno nepomicna pri velikoj brzini - zamahivati samo do brzine od sto kilometara, a onda ih sasvim umiriti. Pokuša još jednom s visine od šest stotina metara, zaroni u dubinu, istegne kljun nadolje, raširi i stisne krila onog casa kad prijede brzinu od sto kilometara. Zahtijevalo je to silnu snagu, ali je uspio. Za deset sekundi dosegne brzinu od sto šezdeset pet kilometara na sat Jonathan je postigao svjetski rekord u brzinskom letu za galebove! Ali, radost je bila kratka vijeka. Onog trenutka kada se pokušao izviti, onog trenutka kada je promijenio nagib krila - pri brzini od sto šezdeset pet kilometara - osjeti udar kao od eksplozije. Jonathan prsne usred zraka i surva se u more, koje mu se ucini tvrdo poput stijene. Bila se vec spustila noc kad se osvijestio - plutao je po mjesecinom obasjanom oceanu. Krila su mu bila teška poput olova, ali je mnogo teže podnosio neuspjeh. Priželjkivao je da ga breme neuspjeha odvuce na dno i da se tako sve završi. Ali dok je lagano tonuo, odjekne u njemu neki cudni, nepoznati glas. "Što jest, jest. Ja sam galeb. Mogucnosti su mi ogranicene. Da sam stvoren da besprijekorno letim, imao bih navigacione karte mjesto mozga. Da sam stvoren da letim velikim brzinama, imao bih sokolova kratka krila i hranio bih se miševima, a ne ribom. Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onim što jesam, jadni, ograniceni galeb." Glas umukne, a Jonathan se suglasi s njim. Nocu je galebu mjesto na obali. Zarece se sam sebi da ce ubuduce biti obican galeb. Svi ce biti zato sretniji Umorno se otisne od tamne vode i poleti prema obali iznad same vode, sretan zbog svega što je naucio o niskim letovima. "Ali ne," pomisli "Više nisam ono što sam bio, moram zaboraviti sve što sam naucio. Ja sam galeb kao i svaki drugi i letjet cu kao i ostali." Jedva se nekako popne na visinu od trideset metara, teško mlatarajuci krilima, i udari prema obali. Osjecao se bolje nakon odluke da bude kao i svi drugi galebovi iz jata. Više ga ništa nece tjerati da uci kao dosad, nece više biti ni prkosa ni neuspjeha, Bilo je ugodno ne misliti ni na što i letjeti kroz mrak prema svjetlima iznad žala. Mrak! Onaj potmuli glas najavi uzbunu. Galebovi nikad ne lete po mraku! Jonathan se nije obazirao na to. "Baš je lijepo," mislio je. "Mjesec i svjetla trepere u vodi, isijavaju zrakaste odbljeske kroz noc, i sve je tako mirno i blago..." Sleti! Galebovi nikad ne lete po mraku! Da si stvoren da letiš po mraku, imao bi oci poput sove. Imao bi u glavi navigacione karte! Imao bi sokolova kratka krila! Tu u noci, na visini nešto više od trideset metara, galeb Jonathan Livingston zatrepta. Bol i odluka zacas išceznuše Kratka krila! Sokolova kratka krila! "To je rješenje! Kakva sam bio budala! Potrebna su mi samo mala kratka krila, valja ih, dakle, presaviti i letjeti samo vršcima krila! Kratka krila! Uzvine se do visine od šest stotina metara iznad površine tamnog mora, ne pomišljajuci ni na trenutak na neuspjeh ili smrt, uvuce prednje dijelove krila i priljubi ih uz tijelo i tako izloži vjetru samo uzak pojas kratkih bodeža na vršcima krila, te zaroni okomito u dubinu. Vjetar mu je zaglušno hucao oko glave. Sto trideset kilometara na sat, sto šezdeset, dvjesta dvadeset, i još brže... Pri brzini od dvjesta šezdeset kilometara nije osjecao opterecenja krila ni približno onako snažno kao nekad pri brzini od sto trideset kilometara. Sasvim blago skrenuvši vrhove krila, izvi se i sunu iznad valova, nalik na sivo topovsko tane obasjano mjesecinom. Stisne oci da se obrani od vjetra i obuze ga radost. "Dvjesta šezdeset kilometara na sat! I ništa! Ako se sunovratim s visine od tisucu petsto metara, tko zna koliku bih brzinu postigao..." Zaboravi svoje maloprijašnje zavjete, odnijela ih je silina vjetra. Cak se nije osjecao kriv što je prekršio obecanje. Takva obecanja, uostalom, vrijede samo za galebove što prihvacaju svakodnevicu. Nekome tko je dotaknuo savršenstvo u ucenju nisu potrebna slicna obecanja. Cim je sunce izišlo, galeb Jonathan Livingston ponovo je vježbao. S visine od tisucu petsto metara ribarski camci doimali su se kao tockice na mirnom plavom moru, a jato pri svom jutarnjem obroku cinilo se kao oblak uzvitlane prašine. Bio je živ, jedva je primjetno drhtao od oduševljenja, ponosan što je savladao strah. A onda je, bez velikih priprema, uvukao prednji dio krila, izbacio kratke, kose vrhove i sunovratio se ravno prema moru. Vec na visini od tisucu trista metara postigao je konacnu brzinu - vjetar je, poput cvrstog zvucnog zida, onemogucavao daljnje ubrzanje. letio je vratolomnom brzinom od trista devedeset šest kilometara na sat. Stegne ga u grlu pri pomisli da bi pri ovoj brzini s ispruženim krilima prsnuo u pretvorio se u milijun sicušnih komadicaka. Ali brzina je snaga, brzina je ushit, brzina je cista ljepota. Zapoce se izvijati na visini od trista metara. Vršci krila tresli su se i treperili na strahovito snažnom vjetru, a brodica i jato, što su mu bili baš na putu, titrali su i rasli meteoritskom brzinom. Nije se mogao zaustaviti. Nije znao ni kako da skrene pri ovakvoj brzini. Sudar bi znacio trenutnu smrt. Stoga zatvori oci. Tog jutra, nedugo nakon izlaska sunca, galeb Jonathan Livingston prohuja posred Jutarnjeg jata brzinom od trista sedamdeset kilometara na sat, zatvorenih ociju, a vjetar mu je žestoko fijukao u perje. Galeb srece mu se i ovaj put nasmiješio - nitko nije stradao. Kad je ponovo uperio kljun prema nebu, još je jurio brzinom od dvjesta osamdeset kilometara. Pošto je smanjio brzinu na cetrdeset i napokon ispružio krila, brodica što se nalazila tisucu dvjesta metara ispod njega bila je poput tockice na moru. Likovao je! Krajnja moguca brzina! Galeb koji leti trista devedeset šest kilometara na sat! Bio je to rekord, jedinstven, velik trenutak u povijesti jata, trenutak koji oznacava pocetak novog razdoblja u Jonathanovu životu. Leteci prema svom osamljenom vježbalištu, savi krila, spreman za novi spust s visine od dvije tisuce cetiristo metara, i odluci da danas savlada i skretanje. Pomakom samo jednog perca sa vrška krila dva-tri centimetra u stranu, može se postici, shvati, glatko i široko skretanje pri vratolomnoj brzini. Medutim, prije toga je naucio, ako pri toj brzini pomakne više od jednog perca, zavrtjet ce se poput pušcanog taneta.. i tako je Jonathan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove. Toga dana nije tratio vrijeme na razgovore s drugim galebovima - letio je sve do sumraka. Otkrio je petlju, polagani valjak, ledni kovit i letenje na nož. Kad se Jonathan pridružio jatu na obali, vec se bila spustila noc. Bio je umoran i vrtjelo mu se u glavi. Ipak je u svom ushicenju izveo pri slijetanju petlju, a trenutak prije nego što je dodirnuo tlo, valjak na razdjele. " Kad saznaju, ", pomisli, "za moj rekord, poludjet ce od srece. Koliko je sad život bogatiji! To je smisao života, a ne samo ono sumorno vucaranje do ribarskih brodica i natrag! Možemo se izdici iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bica. Možemo biti slobodni! _Možemo nauciti letjeti_!" Godine što su bile pred njim obecavale su srecu i zadovoljstvo. Kada je sletio na obalu, ugleda zbor galebova i ucini mu se da su sakupljeni vec dulje vrijeme. Zapravo su ga cekali. - Galebe Jonathane Livingstone! Stani u sredinu! - Rijeci Starješine zazvucale su izrazito svecano. Stajati u sredini znacilo je ili veliku sramotu ili veliku cast. Na taj se nacin iskazivala cast vodama galebova. "Naravno," pomisli, "Jutarnje jato vidjelo je moj rekord! Ali ja ne želim pocasti. Ne želim postati voda. Samo želim podijeliti s njima svoje otkrice i upozoriti ih na nove mogucnosti za sve nas." Stupio je naprijed. - Jonathane Livingstone - oslovi ga Starješina - stani u sredinu, na svoju sramotu, tako da te sva braca galebovi vide! Kao da ga je tko tresnuo daskom po glavi. Koljena su mu zaklecala, perje mu se objesilo, a u ušima mu je šumilo. "Zar ja da stojim u sredini na svoju sramotu? Nemoguce! A moj rekord? Oni to ne razumiju! To je zabuna, pogreška!" - ...zbog svoje nepromišljene neodgovornosti - ozbiljni je glas odjekivao - zbog povrede dostojanstva i tradicije porodice galebova... Biti pozvan u sredinu zbog nekog sramnog cina znacilo je biti izopcen iz društva galebova, prepušten samotnickom životu na Dalekim Hridima. - Jednog ceš dana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo. Galeb se nikada ne suprotstavlja zboru jata, ali Jonathan ipak digne glas: - Neodgovornost? Braco! - uzvikne.- Tko je odgovorniji od galeba koji pronade i slijedi smisao i viši cilj života? Tisucu godina mucimo se da dodemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo - da ucimo, da otkrivamo i postanemo slobodni! Dajte mi priliku, dopustite mi da vam pokažem što sam naucio... Jato je stajalo nepomicno, kao ukopano. - Bratstvo je razvrgnuto - povikaše galebovi u jedan glas i jednodušno se oglušiše i okrenuše mu leda. Ostatak života Jonathan je proveo u samoci, ali je odletio još mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko boljela samoca koliko spoznaja da njegova braca nisu htjela povjerovati u uzvišenost letenja; nisu htjela da otvore oci i vide. Svakim je danom ucio sve više. Naucio je da poniruci punom brzinom može dohvatiti vrlo rijetku i ukusnu ribu što se krece u jatu tri metra ispod površine oceana - više mu nisu bile potrebne ribarske brodice ni ustajali kruh da bi preživio. Naucio je spavati u zraku za dugih nocnih letova, koristeci se vjetrom što je dolazio s kopna i prelazeci tako po dvjesta kilometara od zalaska do izlaska sunca. Vladajuci savršeno samim sobom, letio je kroz guste morske magle i penjao se iznad njih, do blistavo vedrog neba ... Dok su drugi galebovi cepili na zemlji i znali jedino za sumaglicu i kišu. Naucio je služiti se vjetrovima u visinama da odleti duboko u unutrašnjost i ondje se pogosti ukusnim kukcima. Sve što je nekoc želio jatu, sad je cinio sam za se; naucio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a buduci da se svega toga oslobodio, poživio je zaista dugo i lijepo. Stigli su navecer i ugledali Jonathana kako spokojno klizi po svom voljenom nebu. Dva galeba što su se pojavila tik uz njega bili su cisti poput zvjezdanog sjaja zraceci blagošcu i prijateljstvom u tamnim nocnim visinama. Ali najljepše od svega bio je njihov let, vještina s kojom su vrškove svojih krila držali na odredenom i stalnom razmaku od njegovih. Bez rijeci, Jonathan ih povrgne ispitu koji još nijedan galeb nije bio položio. Iskrivi krila i uspori let tako da se jedva micao u zraku. Dvije blistave ptice uspore istodobno let, bez po muke, ne udaljavajuci se od njega. Umjele su sporo letjeti. Zatim on presavije krila, obrne se i zaroni u dubinu brzinom od trista pedeset kilometara na sat. Oni se strmoglave s njim u besprijekornoj formaciji. Najzad se on istom brzinom izvi i poleti gore izvodeci okomiti polagani valjak. Oni su letjeli uz njega smješkajuci se. On nastavi letjeti u horizontali a nakon nekoliko trenutaka zausti: - Dobro - rece. - Tko ste vi? - Mi smo iz tvog jata, Jonathane. Mi smo tvoja braca. - Rijeci su zvucale snažno i mirno. - Došli smo da te povedemo još više, da te odvedemo kuci. - Nemam ja kuce. Nemam ni jata. Ja sam prognanik. Sad nas nosi veliki planinski vjetar. I ja svoje ostarjelo tijelo ne mogu podici još više od stotinjak metara. - Možeš, Jonathane, možeš. To si naucio. Završio si jednu školu, i sad je vrijeme da stupiš u drugu. Jonathanu se ucini da je taj trenutak pun razumijevanja i svijetlosti nosio u sebi cijeli svoj život. Imaju pravo. On zna letjeti više, došao je trenutak da pode kuci. Još jednom obuhvati pogledom nebo, ono prekrasno, srebrnasto prostranstvo, gdje je naucio tako mnogo. - Spreman sam - rece na kraju. I Jonathan Livingston, sa dva galeba sjajna poput zvijezda, uzdigne se i nestane u sasvim tamnom nebu. 2 "Ovo je, dakle, nebo", pomisli i licem mu preleti osmijeh. Nije bilo baš dolicno razglabati o nebu u trenutku kad se približavao njegovim dverima. Napuštajuci Zemlju i njene oblake, leteci sa dva blistava galeba pored sebe, primijeti da i njegovo tijelo postaje sjajno poput njihovih. Istina, još je bio onaj isti mladi galeb Jonathan kakav je oduvijek bio ispod zlacanih ociju, samo mu se vanjski lik izmijenio. Tijelo kao da je ostalo galeblje, ali je sada moglo letjeti mnogo bolje nego ikad prije. "Tako", mislio je, "sad cu s upola manje truda postici dvostruko vecu brzinu, dvostruko veci uspjeh od onog na Zemlji u svojim najboljim danima!" Perje mu je blistalo poput brilijanata, a krila su mu bila poput savršeno glatkih plocica uglacanog srebra. Oduševljeno poce proucavati i ispitivati snagu svojih novih krila. Pri brzini od dvjesta sedamdeset pet kilometara na sat osjeti da se približava najvecoj brzini koju je ikad postigao u horizontalnom letenju. Pri brzini od petsto pet kilometara shvati da leti najbrže što može, pa ipak bijaše malko razocaran. Znaci da je i njegovo novo tijelo ograniceno. Iako je premašio svoj raniji rekord u horizontalnom letenju, znao je da bi iziskivalo velik napor da ga obori. "Na nebu," pomisli, "ne bi trebalo biti ogranicenja." Oblaci se razmaknuše a pratioci mu doviknuše: - Sretno sletio, Jonathane - i nestadoše. Letio je iznad mora, prema razvedenoj obali. Nekolicina galebova povremeno je uzlijetalo s hridi. Dalje, prema sjeveru, na samom horizontu, letjelo je još nekoliko galebova. Novi prizori, nove misli, nova pitanja. Zašto je tako malo galebova? Nebo bi moralo vrvjeti od galebova! Zašto sam odjednom ovako umoran? Galebovi ne bi smjeli ovdje biti pospani i umorni. Gdje li je to vec cuo? Sjecanja iz života sa Zemlje polako su blijedila. Dakako, ondje je naucio mnogo toga, ali su mu se pojedinosti nekako izmiješale - sjecao se mutno kao su se borili za hranu i kako je bio protjeran. Desetak galebova doleti s obale da ga pozdravi, ali ni jedan ne progovori ni rijeci. Samo osjeti da mu je ovo novi dom i da je dobrodošao. Bio je to za njega velik da, ali se izlaska sunca više nije sjecao. Skrene prema obali udarajuci krilima da bi se nacas zaustavio, a zatim se lagano spusti na pješcani žal. I drugi su galebovi sletjeli, ali ni jedan nije zamahnuo ni jednim percem svojih krila. Njihali su se na vjetru široko ispruženih sjajnih krila, a onda nekako cudno promijenili nagib perja, sve dok se ne zaustaviše, a u istom casu dodirnuše tlo nogama. Bila je to zacudna vještina, ali je Jonathan bio suviše umoran da i sam pokuša. Cuceci na obali, i dalje bez rijeci, zaspi. Slijedecih dana Jonathan shvati da ovdje može nauciti o letu isto onoliko koliko i u životu što ga je ostavio za sobom. Samo na drugi nacin. Ovdje su galebovi mislili kao i on. Svaki od njih smatrao je najvažnijom u životu doseci i dotaknuti savršenstvo u onome što su najviše voljeli - u letenju. Te velicanstvene ptice provodile su sate i sate uvježbavajuci letove i usavršavajuci akrobatiku u zraku. Dugo Jonathan nije mislio na svijet iz kojeg je stigao, svijet u kojem je njegovo jato živjelo gluho i slijepo za ljepotu i radost letenja, upotrebljavajuci krila samo za borbu i traženje hrane. Ipak bi ga se kadikad sjetio, makar na trenutak. Sjetio ga se i jednog jutra, dok se sa svojim instruktorom odmarao na žalu, nakon uvježbavanja valjka na razdjele iz lednog položaja. - Gdje su ostali, Sullivane? - upita ga nijemo, služeci se vec sasvim lako telepatskim sporazumijevanjem kakvim su se svi galebovi služili umjesto kriještanja i kricanja. - Zašto nas nema više? Ondje odakle sam došao bilo je ... - ... na tisuce galebova. Da, znam. - Sullivan klimne glavom.- Odgovor je u tome što si ti, Jonthane, rijetka ptica, jedan medu tisucama galebova. Svi smo mi prevalili dug put dok nismo stigli ovamo. Prelazili smo iz jednog svijeta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od prijašnjeg, zaboravljajuci odmah odakle smo stigli, ne razmišljajuci kamo hrlimo, ne misleci na sutra. Znaš li koliko smo života proživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoci u jatu? Tisucu godina, Jone, deset tisuca! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naucili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj iduci svijet prema onom što smo naucili u ovom. Ne nauciš li ništa, iduci ti je život jednak sadašnjem, ista ogranicenja i iste poteškoce koje treba nadvladati. On raširi krila i okrene se prema vjetru. - Ali ti, Jone - proslijedi - ti si naucio sve odjednom i nisi morao proživjeti tisucu života da bi stupio u ovaj život. Vec iduceg trenutka ponovo su uzletjeli i nastavili vježbati. Izvedba valjka na razdjele u formaciji bila je neobicno teška, jer dok je letio na ledima, morao je ciniti sve naopacke od onoga što je cinio njegov mozak. - Pokušajmo još jednom - ponavljao je Sullivan. - Pokušajmo još jednom. - Na kraju rece: - Dobro. - I tada stadoše uvježbavati vanjsku petlju. Jedne veceri, galebovi koji nisu pošli na nocno letenje ležali su na pijesku, zamišljeni. Jonathan prikupi hrabrost i pride starješini koji je, kako mu netko rece, imao uskoro napustiti ovaj svijet. - Cjang ... - oslovi ga plašljivo. Stari ga galeb blago pogleda. - Što je, sinko? Starješina je s vremenom postajao bio sve snažniji, pa je sad letio bolje od bilo kojeg galeba iz jata, jer je savladao sve vještine koje su drugi galebovi tek ucili. - Cjang, ovo nije nebo, zar ne? Starješina se nasmiješ na mjesecini. - Ti još uciš, Jonathane - rece naposlijetku. - Što ce biti poslije ovoga? Kamo idemo? Zar nebo uopce postoji? - Ne, Jonathane, ne postoji. Nebo nije ni mjesto, ni vrijeme. Nebo je savršenstvo. - Zastane na trenutak, pa rece: - Ti letiš veoma brzo, je li? - Pa ... uživam u brzini - odgovori Jonathan, iznenaden, ali ponosan što je starješina to zapazio. - Dodirnut ceš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znaci letjeti tisucu kilometara na sat, ni milijun, niti letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ogranicen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znaci biti ondje. Iznenada Cjang nestane, a u iducem trenu pojavi se uz sam rub vode, dvadesetak koraka dalje. Onda se ponovo izgubi, ali se zacas nade pokraj Jonathanova ramena. - To me zabavlja - rece. Jonathan se zbunio. Zaboravio ga je upitati za nebo. - Kako to postižeš? Kako se tada osjecaš? Možeš li daleko stici? - Možeš otici bilo kamo i bilo kada, samo ako želiš - objasni mu starješina. - Ja sam bio gdje god i kad god sam poželio. - Pogleda preko mora. - Cudno je to. Galebovi koji prezru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stici svuda, u tren oka. Zapamti, Jonathane! Nebo nije ni mjesto ni vrijeme, jer su i mjesto i vrijeme beznacajni. Nebo je ... - Možeš li me nauciti da tako letim? - Jonathan zadrhti pri pomisli da ce nauciti nešto novo. - Dakako, ako želiš. - Želim. Kad bismo mogli poceti? - Odmah, ako hoceš. - Želim nauciti tako letjeti - ponovi Jonathan, a oci mu se zasjaše cudnim sjajem. - Reci mi što moram uraditi. Cjang je polagano govorio i pomno promatrao mladog galeba. - Da bi odletio bilo kamo brzinom misli - rece - moraš poceti od spoznaje da si vec stigao na željeno mjesto .. Po Cjangovim rijecima, stvar je u tome da se oslobodiš osjecaja da si sputan ogranicenim tijelom kojem je raspon krila metar i pet centimetara i da su ti mogucnosti tocno odredene. Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru. Jonathan je revno vježbao, od rana jutra prije izlaska sunca, pa do poslije ponoci. Uza sav napor, nije naucio ama baš ništa novo. - Ostavi se vjere - Cjang mu je ponavljao. - Vjera ti nije trebala dok si ucio letjeti, ne treba ti ni sada, kad želiš shvatiti što je letenje. To jedno te isto. Pokušaj ponovo ... A onda, jednog dana, dok je zatvorenih ociju stajao na obali, koncentrirajuci se, Jonathan iznenada shvati što mu je Cjang govorio. - Pa to je istina! Ja jesam savršeni galeb, bez ogranicenja. - Osjeti svu silinu srece. - Bravo - rece Cjang s prizvukom pobjede u glasu. Jonathan otvori oci. Stajao je sam sa starješinom na potpuno nepoznatoj obali - drvece se pružalo sve do ruba vode, a dva žuta sunca blizanca plovila su nebom. - Konacno si shvatio - rece Cjang. - ali još moraš usavršiti vještinu. - Gdje smo? - iznenadi se Jonathan. Potpun ravnodušan prema svojoj okolini, starješina otkloni pitanje. - Ocito na nekoj planeti sa zelenim nebom i sa dvije zvijezde umjesto sunca. Jonathan klikne od srece i oglasi se prvi put otkako je napustio Zemlju. - UPALILO JE! - Naravno da je upalilo, Jone - objasni mu Cjang. - Uvijek uspijemo kad znamo što cinimo. Nego, da se vratimo na tvoju vještinu. Kad su se vratili, bio je vec pao mrak. Ostali su galebovi pratili Jonathana zlacanim ocima punim strahopoštovanja, jer su ga vidjeli kako je nestao iz svijeta u kojem je bio prikovan tako dugo. Šutke je primio njihove cestitke, a onda rece: - Ja sam novajlija! Pocetnik! Moram još mnogo toga nauciti od vas! - Ne bih se složio, Jone - prekine ga Sullivan koji je stajao pokraj njega. - Ti uciš bez straha, kao ni jedan od svih galebova koje sam vidio u deset tisuca godina. Jato naglo utihne, a JOnathan se promeškolji od neugodnosti. - Možemo poceti od vremena, ako želiš - obrati mu se Cjang. - i vježbati let u prošlost i buducnost. Tek nakon toga bit ceš spreman da nauciš ono najteže, najmocnije, ali i najzgodnije. Tada ceš moci uzletjeti i spoznati smisao dobrote i ljubavi. Prošlo je mjesec dana, možda i više. Jonathan je neobicno brzo napredovao. Jon dok je ucio bio iz vlastitog iskustva, bio je dobar i brz ucenik, a sad, kad ga je poducavao starješina glavom, ucio je i pamtio kao kakav aerodinamicni pernati racunar. A onda, jednog dana, Cjanga nestane. Sa svima je tiho porazgovarao, savjetovao im da ne napuste ucenje, vježbanje i nastojanje da spoznaju više o savršenom nevidljivom nacelu života. Dok je govorio, perje mu je postajalo sve sjajnije i sjajnije, a na kraju je postalo tako blistavo da ga nijedan galeb nije više mogao gledati. - Jonathane - odjeknuše njegove posljednje rijeci - proucavaj i dalje ljubav! Kad su ponovo otvorili oci, Cjanga više nije bilo. Kako su dani prolazili, Jonathan je sve cešce mislio na Zemlju s koje je bio došao. Da je ondje znao samo desetinu, samo stoti dio onoga što je ovdje naucio, koliko bi mu život više znacio! Stajao je na pijesku razmišljajuci postoji li možda ondje dolje galeb koji pokušava svladati ogranicenja i otkriti smisao letenja, izvan uobicajenog prikupljanja mrvica kruha sa brodica. Možda su prognali još nekoga zato što je rekao istinu jatu u lice. I što je Jonathan dulje vježbao kako da bude dobar, i što je više proucavao pravu prirodu ljubavi, to je više težio da se vrati na Zemlju. Iako je njegova prošlost bila ispunjena samocom, bio je stvoren da postane ucitelj, te je i svoju ljubav iskazivao tako što je htio prenijeti djelic istine, koju je spoznao, galebu koji bi pokazao makar samo želju da tu istinu i sam spozna. Sullivan, koji je umio letjeti kao u mislima, te je i druge tome ucio, izrazi mu svoju sumnju: - Jone, ti si nekad bio izopcenik. Zar misliš da ce te ptice tvoga jata htjeti saslušati? Znaš li onu uzrecicu: Onaj tko leti najviše vidi najdalje. Galebovi koje si napustio cuce na zemlji, krice i bore se medu sobom. Oni su tisuce kilometara udaljeni od neba - a ti bi htio da ga odande vide! Jone, pa oni ne mogu ni vrškove svojih krila! Ostani ovdje! Pomozi novim galebovima, onima koji su dovoljno visoko da vide ono što im želiš pokazati. - Utihne nacas, pa nastavi. - Što bi bilo da se Cjang vratio u svoje prijašnje svjetove? Što bi danas bilo s tobom? Posljednje pitanje ga uvjeri da Sullivan ma pravo. Galeb koji leti najviše leti najdalje. Jonathan je ostao i radio s pridošlicama koji su svi odreda bili pametni i brzo ucili. Ali pomisao da ondje dolje, na Zemlji ipak postoji jedan ili dva galeba koji bi mogli sve to nauciti, nije ga nikako napuštala. Koliko bi tek on bio naucio da mu je Cjang došao onog dana kad je bio izopcen iz jata! - Sully, moram se vratiti - rece naposlijetku. - Tvoji ucenici vrlo dobro napreduju. Oni ce ti pomoci oko pridošlica. Sullivan uzdahne, ali mu se ne usprotivi. - Nedostajat ceš mi, Jonathane - samo rece. - Sully, zaboga, - obrati mu se Jonathan prijekorno - me budi budalast! Što mi to svakodnevno uvježbavamo? Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naš bratstvo! Savladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da cemo se na tom putu, izmedu SADA i OVDJE, ipak povremeno sretati? Galeb Sullivan se nehotice nasmija. - Ti luda ptico - rece blago. - Ako je itko kadar pokazati nekome dolje na zemlji kako se može vidjeti na tisucu kilometara onda je to galeb Jonathan Livingston. - Zagleda se u pijesak. - Zbogom, Jone, prijatelju moj! - Zbogom, Sully! Do videnja. Tim rijecima se Jonathan oprosti i prenese u mislima medu veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shvati s uvježbanom lakocom da nije samo kosti i perje, vec nicim neogranicen savršen simbol slobode i leta. Galeb Fletcher Lynd bio je još posve mlad, ali je vec znao da jato nije nikad nikog tako oštro i nepravedno kaznilo kao njega. "Baš me briga što pricaju", mislio je ljutito, a pogled mu se sve više zamucivao dok se primicao Dalekim Hridima. "Kao da letjeti znaci samo mlatarati krilima od jednog mjesta do drugog! To ... to ... može svaki komarac! Napraviš jedan mali valjak-bure oko starješine, onako od šale, a oni te izopce iz jata! Zar su slijepi? Zar baš ništa ne vide? Zar nikako ne mogu shvatiti kakvo ce to biti slavlje kad zaista naucimo letjeti?" "Baš me briga što misle. Pokazat cu ja njima što znaci letjeti. Bit cu pravi prognanik, ako baš tako žele. A poslije ce im biti žao ... " U glavi mu odjeknu neciji glas, koji je bio vrlo blag, ali ga toliko uplaši da zaglavinja u zraku. - Nemoj biti tako strog prema njima, galebe Fletcheru! Time što su te protjerali naudili su sami sebi i jednoga ce dana i sami to spoznati, jednoga ce dana i sami vidjeti ono što ti sad vidiš. Oprosti im i pomozi da im se otvore oci. Dva-tri centimetra od njegova desnog krila letio je najsjajniji bijeli galeb na svijetu, klizeci sasvim lako, ne pokrecuci nijedno perce, brzinom koju je Fletcher jedva mogao slijediti. Mlada ptica se potpuno zbuni. - Što se ovo dogada? Jesam li lud? Ili mrtav? Što je ovo? Tih i miran glas ponovo se ispreplete s njegovim mislima, zahtijevajuci odgovor. - Galebe Fletcheru, želiš li letjeti? - Da, ŽELIM LETJETI! - Fletcheru Lynde, je li tvoja želja za letenjem toliko jaka da ceš oprostiti jatu i da ceš mu se ponovo vratiti kad nauciš kako bi i njima pomogao da nauce? Nije mogao lagati tom carobnom vještom bicu, ma koliko bio ponosan i povrijeden. - Želim - rece tiho. - Dakle, Fletcher - nastavi sjajno stvorenje vrlo blagim glasom - pocnimo horizontalnim letenjem ... (treci dio) Jonathan je lagano kružio iznad Dalekih Hridi i promatrao. Mladi i neobuzdani galeb Fletcher bio je gotovo savršen ucenik. Bio je snažan, lagan i brz u zraku i, što je najvažnije, posjedovao je vrucu želju da nauci letjeti. Upravo u tom trenutku jedva vidljiva siva spodoba strelovito se penjala nakon poniranja i proletjela mimo svog nastavnika brzinom od dvjesta sedamdeset pet kilometara na sat. Zatim se sasvim neocekivano odlucio na još jedan okomiti polagani valjak na šesnaest razdjela, odbrojavajuci glasno: ... osam ... devet ... deset ... vidiš-Jonathane-gubim-brzinu ... jedanaest .. htio-bih-se-zaustaviti-naglo-kao-ti ... dvanaest ... ali-do-vraga-necu-uspjeti ... trinaest ... posljednja-tri- okreta .. bez ... cetrnaest .. u-u-uh! Od bijesa i nezadovoljstva zbog neuspjeha, Fletcher nije uspio izvesti svijecu s padom u zvono. Pao je natraške, okrenuo se nekoliko puta i plahovito se bacio u obrnuti kovit da bi se na kraju, sav zadihan, povratio u horizontalni let trideset metara niže od svoga nastavnika. - Tratiš vrijeme sa mnom, Jonathane! Ja sam tupav! Glup sam! Pokušavam nanovo i nanovo, ali nikakve koristi od toga! Jonathan ga pogleda i klimne glavom. - Dakako da ne možeš uspjeti kad se penješ tako teško. Fletcheru, izgubio si sedamdeset pet kilometara samo na pripremu! Uspon ti mora biti lagan! Cvrst, ali lagan, shvacaš li? Sleti do mladog galeba. - Pokušajmo sad zajedno, u formaciji. I pripazi malo na uspon. Ulazimo glatko i lagano ... Nakon tri mjeseca Jonathan je imao još šest ucenika, sve same prognanike što su došli sa željom da lete radi puke radosti letenja. Ipak, bilo im je lakše savladati tehniku letenja, nego shvatiti njegov pravi smisao. - Svatko od nas je, u suštini, simbol Velikog Galeba, neogranicen simbol slobode - govorio im je Jonathan kad bi se pred vecer spustili na obalu. - Pravilno letenje korak je bliže mogucnosti da izrazimo svoju pravu prirodu. Moramo odbaciti sve što nas ogranicava. Radi toga uvježbavamo brzinsko i polagano letenje, akrobacije u zraku ... ... A njegovi bi ucenici zaspali iscrpljeni od napornog letenja. Voljeli su vježbati jer je to bilo povezano s brzinom i uzbudenjem, utažilo im je glad za znanjem što je rasla nakon svakog novog sata letenja. Ali ni jedan od njih, pa cak ni galeb Fletcher Lynd, nije mogao vjerovati da let ideja može biti isto tako stvaran kao i let vjetra i perja. - Cijelo vaše tijelo, od vrška jednog krila do drugog - Jonathan im je govorio - nije ništa drugo doli vaša misao, u formi koja se može vidjeti. Ne ovladate li svojom misli, ne možete vladati ni svojim tijelom. Ali, ma kako im to pokušava objasniti, sve je to zvucalo kao ugodno maštanje, a njima je bio potrebniji san. Samo mjesec dana kasnije Jonathan im rece da je došao trenutak da se vrate svom jatu. - Nismo još spremni! - rece galeb Henry Calvin. - Oni ne žele da se vratimo! Mi smo prognanici! Ne možemo se prisiliti da idemo tamo gdje nas ne žele, nije li tako? - Slobodni smo da podemo kamo želimo i da budemo ono što jesmo - odgovori mu Jonathan, uzleti s pješcana žala i udari na istok, prema obitavalištu svoga jata. Medu njegovim ucenicima zavlada strepnja, jer se po zakonu jata prognanik ne smije nikad vratiti, a taj zakon nije nitko prekršio u deset tisuca godina. Zakon je govorio:"Ostani!"; Jonathan je rekao: "Idi!" - i sada je bio vec kilometar - dva daleko od obale. Ako budu još dugo cekali, Jonathan ce se naci pred neprijateljski raspoloženim jatom potpuno sam. - i se ne moramo pridržavati zakona, jer ne pripadamo jatu, nije li tako? - rece Fletcher prilicno samouvjereno. - Osim toga, ako dode do borbe, bit cemo potrebniji ondje nego ovdje. I tako se njih osmorica uputiše tog jutra sa zapada u formaciji dvostrukog romba gotovo pokrivajuci jedan drugome vrškove krila. Doletjeli su žala, gdje se sastajao zbor jata, brzinom od dvjesta pedeset kilometara na sat; Jonathan je bio na celu, Fletcher je lagano klizio zdesna, a Henry Calvin se trudio da održi brzinu slijeva. A onda, u istoj formaciji, svi kao jedan, izvedoše polagani valjak nadesno ... pa ravno ... pa na leda ... pa ... ravno, a vjetar je fijukao oko njih. Kricanje i kriještanje svakodnevnog života jata utihnu, kao odsjeceno velikim nožem, i osam tisuca galebljih ociju promatrahu netremice što se zbiva. Osam galebova poceše se pojedinacno naglo penjati, svaki izvede punu petlju, pa se u širokom krugu sasvim polagano spusti na pješcani žal. Kad sletješe, galeb Jonathan iznese im svoje primjedbe na letenje, mirno, kao da se ovakvi dogadaji zbivaju svaki dan. - Kao prvo - zapoce osmjehujuci se kiselo - svi ste malko kasnili u prikljucivanju ... Misao sijevne jatom poput munje. Ove su ptice prognanici! I vratile su se! A to ... to se ne smije dogoditi! Fletcherova predskazivanja o borbi rasplinula su se u opcoj pometnji. - Pa dobro, prognanici su, to stoji - javi se jedan od mladih galebova - ali, da mi je samo znati gdje su naucili ovako letjeti? Tek nakon sat vremena odjeknuše rijeci Starješine. - Ne osvrcite se na njih. Galeb koji razgovara s prognanikom i sam ce biti prognana. Galeb koji se divi prognaniku krši zakon jata. U tom trenutku ptice okrenuše Jonathanu svoja siva pernata leda, ali se on pravio da to ne primjecuje. Nastavi poduku upravo iznad zborišta jata i prvi put poce tjerati svoje ucenike do samih granica njihovih mogucnosti. - Galebe Marine - vikao je izdaleka - kažeš da si savladao nisko letenje! Povjerovat cu ti tek kad mi to dokažeš! LETI! I tihi maleni galeb Marin William, zatecen neocekivanom žestinom svog instruktora, na svoje veliko cudo, pokaže se pravim carobnjakom u niskom letenju. Po laganom povjetarcu uspio se uzvinuti s pijeska i vratiti bez ijednog zamaha krilima, samim nagibanjem perja. Slicno je bilo i galebom Charlesom Rolandom, koji je letio nošen planinskim vjetrom na visini od sedam tisuca petsto metara, a zatim je sletio sav modar od studenog, rijetkog zraka. Zbunjen i sretan, cvrsto je odlucilo da su sutra uzvine još više. Galeb Fletcher, koji je najviše od svih volio akrobacije, savladao je okomiti polagani valjak na šesnaest razdjela, a vec sutradan je uz to izveo još jednu majstoriju. Perje mu je slalo bijele odbljeske sunceva sjaja na žal odakle su ga pratili mnogi skriveni pogledi. Sate i sate Jonathan je pratio svoje ucenike leteci uz njih, pokazujuci im i tumaceci, vodeci ih i bodreci cesto na još vece podvige. Letio je s njima kroz noc i oluju, radi puke zabave, dok je jato mrzovoljno cepilo dolje, na kopnu. Kad bi završili satove letenja, ucenici bi se odmarali na pijesku i slušali Jonathana sve pažljivije. Neke njegove ideje bile su lude i nikako ih nisu mogli razumjeti, ali neke su bile dobre i razumljive. Nocu se, postupno, stvarao nov krug slušaca oko Jonathanovih ucenika - krug znatiželjnih galebova koji su ga sate i sate slušali u mraku, pretvarajuci se da ne vide jedan drugoga i razilazeci se prije svitanja. Od povratka je bilo prošlo mjesec dana kad je prvi galeb iz jata prešao zabranjenu granicu i zamolio ih da ga nauce letjeti. Zbog toga cina galeb Terrence Lowell proglašen je izdajicom i prognanikom - i tako postao osmi Jonathanov ucenik. Slijedece im je noci prišao i galeb Kirk Maynard, krecuci se nesigurno po pijesku, vukuci lijevo krilo za sobom, a na kraju je pao Jonathanu pred noge. - Pomozi mi - rece sasvim tiho, samrtnickim glasom. - Želim više os svega na svijetu nauciti letjeti... - Dobro, dodi - rece mu Jonathan. - Otisni se od zemlje sa mnom, pa cemo poceti. - Ali, ti me ne razumiješ! Moje krilo. Ne mogu ga ni pomaknuti. - Galebe Maynarde, slobodan si da budeš svoj, odista svoj, ovdje i sada, i ništa te u tome ne može sprijeciti. To je zakon Velikog Galeba, to je jedini pravi zakon. - Misliš da mogu letjeti? - Kažem ti samo da si slobodan. Jednostavno i brzo, bez po muke, Kirk Maynard raširi krila i vine se u tamni nocni zrak. Neobicno glasni krik s visine od sto pedeset metara prene jato iza sna. - Mogu letjeti! Cujte me! MOGU LETJETI! Do izlaska sunca sakupilo se gotovo tisucu ptica. Stajale su u krugu oko ucenika i znatiželjno promatrale Maynarda. Ne hajuci da li ih tko vidi, slušale su i upijale rijeci galeba Jonathana. A on im je pricao o vrlo jednostavni stvarima - kako je pravo svakog galeba da leti, kako je sloboda njihova prava priroda, i kako sve ono što se isprijeci toj slobodi treba odbaciti, bilo da je posljedica propisa, praznovjerja ili ogranicenja ma koje vrste. - Odbaciti - javi se glas iz mnoštva - zar i zakon jata? - Jedini pravi zakon je onaj što vodi do slobode - odgovori mu Jonathan. - Nema drugog zakona! - Kako možeš misliti da bismo i mi mogli letjeti kao ti? - dopre i drugi glas. - Ti si osobita, obdarena i nadnaravna ptica, iznad svih ptica. - Pogledajte Fletchera! Lowella! Charles Rolanda! Judy Lee! Zar su i oni osobite, obdarene i nadnaravne ptice? Ništa više nego svi mi, ništa više nego ja. Razlika je samo u tome, jedina razlika, što su oni shvatili što zaista jesu i poceli to provoditi u djelo. Njegovi se ucenici, svi osim Fletchera, poceše meškoljiti od neugodnosti. Nisu bili svjesni da je to ono što cine. Skup se povecavao iz dana u dan, neki su dolazili da pitaju, neki da izraze divljenja, a neki da ih ismiju. - U jatu se prica, ako nisi sin Velikog Galeba - rece Fletcher Jonathanu jednog jutra, nakon uvježbavanja brzinskog letenja - da si tisucu godina ispred svog doba. Jonathan uzdahne. "To je cijena nesporazuma", pomisli. "Ili te proglase bogom ili vragom". - Što ti misliš, Fletcheru? Jesmo li mi ispred svoga doba? Nastade duga šutnja. - Pa, ovakvo letenje zacijelo je postojalo oduvijek i mogao ga je nauciti svatko tko ga je želio otkriti; to nema nikakve veze s vremenom. Mi smo, možda, nešto ispred onog što je uobicajeno. Ispred uvriježenog shvacanja letenja. - Da, tako nekako - priklopi Jonathan okrecuci se polagano na leda. - To nije ni upola tako loše kao biti ispred svog doba. Dogodilo se to vec iduceg tjedna. Fletcher je tumacio elemente brzinskog leta skupini novajlija. Upravo se izvijao nakon poniranja s visine od dvije tisuce metara, nalik na dugacku sivu traku što je vijorila nekoliko centimetara iznad žala, kad se jedno mladunce, otisnuvši se na svoj prvi let, isprijeci baš na njegovoj putanji, dozivajuci majku. U desetinki sekunde, da bi izbjegao sudar, galeb Fletcher Lynd oštro skrenu udesno, brzinom vecom od trista pedeset kilometara na sat i udari o granitnu stijenu. Stijena mu se ucini kao gigantska, teška vrata što vode na drugi svijet. Osjeti silan strah i uzbudenje i sve se zacrni kad udari, a onda zaplovi cudnim, cudnim prostranstvom naizmjence zaboravljajuci, sjecajuci se i zaboravljajuci, uplašen i tužan, i bje mu žao, silno žao. Glas, slican onom što ga je cuo kad je prvi put sreo Jonathana Livingstona, dopre do njega. - Stvar je, Fletcheru, u tome da nastojim svladati svoja ogranicenja postupno i strpljivo. Let kroz stijenu takoder je u programu, ali tek nešto kasnije. - Jonathane! - Poznat i kao sin Velikog Galeba - nadoveže njegov instruktor ravnodušno. - Što ti radiš tu? Stijena! Zar nisam ... nisam li mrtav? - Hajde, Fletcheru, saberi se! Razmisli. Ako sad razgovaraš sa mnom, ne možeš biti mrtav, nije li tako? Uspio si samo da naglo i neocekivano promijeniš razinu svijesti. Sad možeš birati. Možeš ostati ovdje i dalje uciti na ovoj razini - koja je, uzgred budi receno, mnogo viša od one koju si napustio - ili se vratiti i nastaviti rad s jatom. Starješine su priželjkivale nekakvu nesrecu, ali ovo što si im ti priredio nadmašilo je sva njihova ocekivanja. - Želim se, naravno, vratiti jatu. Pa, tek sam zapoceo rad s novom skupinom. - U redu, Fletcheru. Sjecaš li se što smo govorili o tijelu, da nije ništa drugo doli sama misao? ... Fletcher klimne glavom, raširi krila i otvori oci na podnožju hridi i ugleda cijelo jato oko sebe. Kad se pokrene, razlegne se zaglušno kricanje i štropot sitnog kamenja što se odranjalo. - Živ je! Živ je onaj koji je umro! - Dodirnuo ga je vrškom krila! Povratio mu život! Sin Velikog Galeba! - Ne, on to ne priznaje! On je vrag! VRAG! Došao je da uništi jato! Cetiri tisuce galebova, zaprepašteni onim što se zbilo, izvikivalo je VRAG! Vrisak se širio, poput olujnog morskog vjetra. Staklenasta pogleda, oštra kljuna, primicahu mu se da ga satru. - Hoceš li da odemo, Fletcheru? - upita ga Jonathan. - Ne bih imao ništa protiv... U tili cas nadoše se zajedno, kilometar daleko, a kljunovi nasrnulih ptica okomiše se u prazno. Jonathan rece: - Zašto je najteže uvjeriti pticu da je slobodna i da to može sebi dokazati, samo ako malo vježba? Zašto je to tako? Fletcher je još žmirkao zbog promjene prizora. - Što si uradio? Kako smo stigli ovamo? - Rekao si da želiš pobjeci od gomile, nije li tako? - Da, ali kako si ... - Kao i sve drugo, Fletcheru. Vježbom. Do jutra je jato zaboravilo svoje bezumlje, ali Fletcher nije. - Jonathane, sjecaš li se što si jednom davno rekao o tome kako moramo voljeti jato, vratiti mu se i pomoci mu da uci? - Svakako. - Ne razumijem kako možeš voljeti rulju koja te je maloprije htjela ubiti. - Oh, Fletcher, to se ne voli. Ne volimo mržnju i zlo, dabome. Treba uciti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu, i pomoci im da i sami to vide u sebi. To je ljubav o kojoj sam ti govorio. Sasvim je zgodno kad prokljuviš u cemu je stvar. - Sjecam se, na primjer, mlada i neobuzdana galeba, Fletchera Lynda, tako se zvao. Upravo je bio protjeran, spreman da se bori s jatom do posljednjeg daha, odlucan da stvori svoj pakao na Dalekim Hridima. a danas, evo, umjesto toga gradi svoj raj, predvodeci cijelo jato na tom putu. Fletcher se okrene svom instruktoru, a u ocima mu se pojavi trunak strave. - Zar da ih ja vodim? Kako to misliš? Pa, ti si instruktor ovdje! Ne možeš nas napustiti! - Ne mogu? Zar ne misliš da postoje i druga jata, dragi moj Fletcheru, kojima je instruktor potrebniji nego vama, jer ste vi vec nadomak svjetlu? - Zar ja? Jone, ja sam obican galeb, a ti si ... - Jedinac Velikog Galeba, zar ne? - Jonathan uzdahne i pogleda prema pucini. - Tebi više nisam potreban. Moraš pronalaziti sebe, svaki dan pomalo, istinskog, neogranicenog galeba Fletchera. On ce biti tvoj instruktor. Treba ga razumjeti da bi njime ovladao. Trenutak kasnije Jonathanovo tijelo zaleprša zrakom, svjetlucajuci, i uskoro postane posve nevidljivo. - Ne dopusti da šire glupe glasine o meni, niti da me proglase bogom. Jasno, Fletcher? Ja sam galeb. Volim letjeti, možda ... - JONATHANE! - Jadni Fletcher! Ne vjeruj svojim ocima. Njihove su mogucnosti ogranicene. Gledaj s pomocu razumijevanja, istraži ono što vec znaš i tada ceš shvatiti kako se leti. Svjetlucanje prestane. Galeb Jonathan išcezne u zraku. Nakon nekog vremena galeb Fletcher vinu se do neba i nade potpuno novu skupinu ucenika što su jedva cekali svoju prvu lekciju. - Za pocetak - obrati im se sjetno - morate znati da je galeb neogranicen simbol slobode, olicenje Velikog Galeba, a vece tijelo, sve do vršaka krila, nije ništa drugo doli sama vaša misao. Mladi su ga galebovi podrugljivo gledali. "Eh", mislili su, ovo baš ne zvuci kao uputa za petlju". Fletcher uzdahne i poce od pocetka. - Hm, da ... dakle, ovako - rece i pogleda ih kriticki. - Pocnimo od horizontalnog letenja. Izgovorivši to, odjednom spozna da njegov prijatelj nije bio nimalo nadnaravniji od njega samog. "Nema granica, Jonathane?", pomisli. "E, pa onda ce uskoro doci vrijeme kad cu se iznenada pojaviti na tvojoj obali i pokazati ti kako se leti!" Iako se trudio da bude strog prema svojim ucenicima, u jednom ih trenutku Fletcher ugleda onakvima kakvi su zaista bili - a to što je vidio uistinu je volio. "Nema granica, Jonathane?", pomisli još jednom smiješeci se. I tako zapoce njegova trka za znanjem.

DAVORKA I NJEN SVIJET: 4 plemenite istine

DAVORKA I NJEN SVIJET: 4 plemenite istine: DAVORKA I NJEN SVIJET Možeš li me nauciti da tako letim? - Jonathan zadrhti pri pomisli da ce nauciti nešto novo. - Dakako, ako želiš... DAVORKA I NJEN SVIJET

4 plemenite istine

DAVORKA I NJEN SVIJET Možeš li me nauciti da tako letim? - Jonathan zadrhti pri pomisli da ce nauciti nešto novo. - Dakako, ako želiš. - Želim. Kad bismo mogli poceti? - Odmah, ako hoceš. - Želim nauciti tako letjeti - ponovi Jonathan, a oci mu se zasjaše cudnim sjajem. - Reci mi što moram uraditi. Cjang je polagano govorio i pomno promatrao mladog galeba. - Da bi odletio bilo kamo brzinom misli - rece - moraš poceti od spoznaje da si vec stigao na željeno mjesto .. Po Cjangovim rijecima, stvar je u tome da se oslobodiš osjecaja da si sputan ogranicenim tijelom kojem je raspon krila metar i pet centimetara i da su ti mogucnosti tocno odredene. Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru.GALEB JONATHAN LIVINGSTON

Reiki/Music Native

DAVORKA I NJEN SVIJET Posvećeno pismo Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam. Vjerojatno ne bih rekao sve o èemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem. Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju. Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu. Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav! Djeci bih napravio krila, ali uzeo bih im ih dok ne nauče letjeti. Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naućio od vas, ljudi..... Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh. Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti. Govori uvijek što osjetiš, a ćini što misliš. Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anðelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti "volim te", i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš. Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnosti učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim, Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, ućini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje. Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; naði vremena i reci im: "žao mi je", "oprosti", "molim te", "hvala" i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti potrebni. Gabrijel Garcia Marquez

Louise Hay - Ti možeš izliječiti svoj život

DAVORKA I NJEN SVIJET

11.11.11.MILI MOJI

DAVORKA I NJEN SVIJET

Drage duše,
pred nama je još jedan poseban, jedinstven, povijesni dan, datum posebnog značaja, datum u kojem će se šest jedinica poredati jedna do druge tvoreći tako predivan božanski znak, znak kojeg je teško ne primijetiti i ne zapitati sebe, da li u sebi nosi možda neko dublje značenje? Svatko tko čita ove riječi ne čini to slučajno, svatko tko posjećuje ove stranice također ne čini to slučajno, svatko je točno tamo gdje treba biti i čini baš ono za što se obavezao svojim “Ugovorom sa Stvoriteljem” prije ovog utjelovljenja. Svaka duša koja u sebi osjeća poriv ka svim vibracijama koje imaju bilo kakvu vezu sa Uzašašćem, vođena je svojim božanskim aspektom i osjeća u sebi jedan duboki i predivan osjećaj ushićenja, radosti, nestrpljenja, slatkog iščekivanja, cijelo sr ce treperi od božanskog uzbuđenja.
Svako ljudsko biće koje u svom ugovoru ima stavku Uzašašće ima u sebi sve što mu je potrebno za njeno ostvarenje. Bez obzira što se događa oko ljudskog bića ili će se događati, svaka duša u sebi nosi točno određene kodirane programe koji joj omogućuju da svoj odabir (Uzašašće) izvrši potpuno i onako kako je odabrala prije utjelovljenja. Na ovim stranicama možete pročitati malu raspravu o tome da li će biti “tri dana mraka ili ne”. To je samo jedna od nedoumica koje zabrinjavaju ljude na cijeloj Zemlji danas, odnosno pod pojmom ljudi možemo smatrati trenutne osobnosti duša koje su sada utjelovljene na Zemlji. Često se desi da se zbog karmičkog opterećenja izgubi veza između duše i osobnosti pa tada ljudsko biće nije svjesno svog Životnog zadatka, odnosno nalazi se u “stanju sna”, nije probuđena osobnost. Ako pođemo od toga da je potrebno vjerovati u to da svaka duša “ima” u sebi ukodirane sve m oguće odgovore na sve moguće scenarije, onda se dolazi do zaključka da se danas ljudi nemaju potrebe opterećivati bilo kakvim nedoumicama. Ne postoji nikakav razlog za sumnju i strah. Jer nije važno što će se oko nas dešavati, nego je važno kako će svatko od nas, a i mi okupljeni oko “Civilizacije Svjetlosti” svakog trenutka svog i ovog sadašnjeg ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA DATI NAJBOLJE I NAJVELIČANSTVENIJE SEBE !
11-11-11-_IPotrebno je razmišljati što se sve može učiniti SAM SA SOBOM, U SEBI I OKO SEBE i razmišljati o načinu kako se može pozitivno doprinijet i za zajedničko dobro Svega Što Jest, ili cijele Kreacije, Univerzuma, Galaksije, “našeg” Sunčevog sustava, majke Zemlje i Svega na njoj.Na ovim stranicama možete pročitati sve najvažnije o jedinstvenom blagoslovljenom danu koji je pred nama. Donosimo poruku Melčizedeka, Univerzalnog Logosa koja vrlo jednostavno i razumljivo upućuje kako biti i djelovati na taj dan i nekoliko dana prije i poslije. Napominjemo da je 11.11.11. također i puni mjesec koji uvijek djeluje potencirajuće na ljudske emocije, tako da tog dana svi možemo očekivati kod sebe određene pojačane emocije koje su emocionalna čišćenja o kojima se između ostalog govori u dolje navedenoj poruci. Vlastite emocije bez obzira kakve jesu potrebo je primjetiti, zatim prihvatiti, promatrati i otpustiti. Nikako ih nemojte prosuđivati i analizirati.Jedite laganu hranu, najbolje sirovo voće i povrće, pijte dosta svježe istisnutih sokova ili što je moguće kvalitetnije vode, izbjegavajte čajeve i ka ve u bilo kakvim oblicima, razgibavajte se i što je moguće više budite u tišini, uronjeni u sebe i budni za sve pozitivne Blagoslove Stvoritelja koji nam pristižu.

OTVORITE SVOJA I ZAJEDNIČKA VRATA U ZLATNI SVIJET KOJA VIŠE NITKO NEĆE MOĆI ZATVORITI ! BUDITE SVJETLO I LJUBAV! BUDITE RADOST! OTVORITE SVOJA BOŽANSKA VRATA U VAMA! VRATA SRCA! I BUDITE BOŽANSTVENI !
Poruka Melčizedeka od 8. 11. 2011.

11-11-11-_I
Ljubljeni, Radnici Svjetlosti, molimo Vas da se ujedinite povodom otvaranja 11.11.11. portala i ujedinite svoje energije tokom tog cijelog dana na razvijanju Božanskog Plana za Zemlju, za sve i svakoga na njoj. Molimo dajte od sebe najviše namjere dok se udružujete u slanju vaše ljubavi kako bi dodali veću količinu Svjetla i Ljubavi polju kolektivne svijesti čovječanstva koja okružuje vaš planet, u ov om trenutku LJUBAV je snaga koja će vas osloboditi i svi vi imate veliko bogatstvo te snage u vašim prekrasnim srcima.
Znajte da će i dalje svaki od vas proživljavati svoje osobno oslobađanje preostalih obrazaca vrijednosti i navika dok se ne uskladite sa višim Svjetlom što vi jeste, a moguća su i dublja pročišćavanja nakon tih dana. Molimo imajte strpljenja sa sobom i međusobno jedni sa drugima. Kako otpuštate to što vam više ne odgovara, biti ćete obnovljeni i osnaženi sa priljevom veće energije, a to će pokrenuti iskonsku snagu u vama koja će putovati uz kralježnicu i početi aktivirati vašu uspavanu DNK.
Taj proces biti će individualan za svakoga od vas i prema vašoj spremnosti da u tome sudjelujete. Slijedite svoje unutrašnje vodstvo i vjerujte da se sve odvija unutar vas kao specifičan božanski vođen Put koji ste izabrali prije nego što ste došli na ovaj Svijet. Dopustite Svjetlu koje vi jeste, da blista i zrači sve jače i šire. B udite u radosti koliko je god moguće i ako ono što izvire iz vas nije ono što je u skladu sa Svjetlom koje vi jeste, slavite to otpuštanje, nemojte dopustiti da razina vaše energije prijeđe u strah. To je važan korak koji trebate izdržati i nema druge mogućnosti, svatko od vas to treba iskusiti da bi se pripremio za veće Svjetlo.

11-11-11-_I
Svaki dan prije i poslije 11.11.11. provedite usmjereni (fokusirani) na svjetlo vašeg srca. Osjetite, vibrirajte, budite i zračite svjetlo vašeg srca. To je snaga promjene koji imate u sebi u izobilju. Dopustite toj snazi da ispuni vaše cijelo biće, za svakoga od vas jako je važna vaša vlastita Ljubav i ako je usmjerite direktno sebi, odvijati će se veće ozdravljenje ako jače i šire otvorite svoje sr ce. Jednostavno budite u Ljubavi i potpuno se otvorite Božanstvenosti u vama i vjerujte da je sve dobro. Tokom cijelog procesa nikada niste sami, uvijek imate legije višedimenzionalnih Bića na vašoj strani da vas potiću i pomažu.
Kada pozovete Svjetlo Boga da se spusti na Zemlju i usidri duboko u kristalno središte Zemlje, znajte da ste VI su-stvaratelji nove povijesti realnosti Nove Zemlje i vaš doprinos na ovaj način je zabilježen i osvjedočen kod Stvoritelja i kod svih ostalih koji doprinose Stvoritelju kroz cijeli Svemir. To što činite nije mala stvar Voljeni, to je posao heroja i heroina i povijesti koju zajednički pišete, a gleda se sa radosnim slavljem i iščekivanjem.Drage moje Zrake, blještite naprijed vaše predivno, veliko Svjetlo i stvorite još više divnih čuda!
Ja jesam Melčizedek. *