Melody Gardot - Because

DAVORKA I NJEN SVIJET Richard Bach Galeb Jonathan Livingston - Stvarnom Galebu Jonathanu, koji živi u nama svima - 1 Bilo je jutro i mlado se sunce zlatasalo na namreškanoj površini mirnog mora. Milju daleko od obale iz ribarskog camca bacali su mamce - poziv Jutarnjem jatu širio se zrakom, sve dok mnoštvo od tisucu galebova ne nasrne otimajuci se za komadice hrane. Zapoce novi radni dan. A ondje, na pucini, potpuno sam, daleko od camca i obale, vježbao je galeb Jonathan Livingston. Na visini od trideset metara pružio je svoje opnaste nožice i uzdigao kljun silno se upinjuci da krilima izvede bolno težak okret izvijenog tijela. Taj okret je znacio da ce letjeti polagano, pa je usporavao let sve dok mu vjetar nije postao šapat u lice, dok ocean nije ostao nepomican pod njim. Stisnuo je oci da bi usmjerio pažnju, zadržao je dah, napregnuo sve snage da izvede još samo... dva-tri... centimetra... tog... okreta... A onda mu perje zaleprša, on izgubi brzinu i padne. Kao što znamo, galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gubljenje brzine. Gubljenje sigurnosti i brzine u zraku za njih je sramotno i necasno. Ali galeb Jonathan Livingston, ne stideci se, raširi krila i ponovi onaj isti drhtav težak okret - usporavajuci sve više let, još jednom izgubi brzinu - jer nije bio obicna ptica. Vecina galebova ne haje da nauci nešto više doli osnove letenja - kako da stigne od obale do hrane i natrag. Jer, vecinu galebova ne zanima let, vec jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, vec let. Galeb Jonathan Livingston najviše je volio letjeti. Takav nacin razmišljanja, uvidio je, ne pridonosi popularnosti medu pticama. Cak su i njegovi roditelji ocajavali promatrajuci Jonathana kako provodi dane osamljen, uvježbavajuci niske letove, eksperimentirajuci. Nije mogao shvatiti zašto, na primjer, pri udaljenosti od vode manjoj od polovice raspona svojih krila može ostati u zraku duže i s manje napora. Njegova slijetanja nisu završavala uobicajenim pljuskanjem ispruženih nožica po površini vode, vec dugackim ravnim tragom što bi ga ostavljao za sobom kada bi dodirnuo površinu mora nogama cvrsto priljubljenim uz tijelo. Ali, kad je poceo slijetati na obalu klizeci i ne odvajajuci noge od tijela i ostavljajuci tako dug trag klizanja na pijesku, njegovi su se roditelji užasavali. - Zašto, Jone, zašto? - pitala ga je majka. - Zašto ti je toliko teško biti kao ostale ptice iz jata? Prepusti niske letove pelikanima i albatrosima. Što ne jedeš? Sine sav si kost i perje! - Nije važno što sam omršavio, majko. Hocu samo da znam što mogu u zraku, a što ne, to je sve. Samo to hocu da znam. - Slušaj, Jonathane - rece mu otac prilicno nježno. - Zima tek što nije stigla. Nece više biti camaca, a površinske ce ribe zaroniti duboko. Ako vec želiš uciti, proucavaj hranu i nacin kako možeš doci do nje. Nemam ništa protiv tvojih majstorija u zraku, ali znaš i sam da te to nece prehraniti. Ne zaboravi da letimo zato da bismo se prehranili. Jonathan je poslušno klimnuo glavom. Nekoliko slijedecih dana nastojao se vladati kao ostali galebovi; zaista se trudio, borio se i kricao s jatom oko gatova i ribarskih brodica i zaranjao za ostacima ribe i hrane. Ali to mu nekako nije uspijevalo. "Sve je to besmisleno," mislio je namjerno ispuštajuci teško izborenu srdelu gladnom i ostarjelom galebu što ga je slijedio. "Sve ovo vrijeme mogao sam uvježbavati letenje. Toliko toga treba još nauciti!" Nedugo zatim Jonathan se ponovo povuce u osamu. Ucio je daleko na pucini, gladan i sretan. Cilj mu je bila brzina, i vec nakon tjedan dana vježbanja znao je o brzini više nego ijedan galeb. S visine od trista metara, zamahujuci krilima najsnažnije što je mogao, munjevito se sunovratio ravno prema valovima. Tada je shvatio zašto galebovi ne zamahuju krilima pri strmom poniranju. Vec za šest sekundi postigao je brzinu od sto trideset kilometara na sat, brzinu pri kojoj krila gube sigurnost kod ponovnog penjanja. To mu se dogodilo bezbroj puta. uza sav oprez, leteci na granici svojih mogucnosti, gubio je kontrolu pri velikoj brzini. Uspinje se do visine od trista metara. Punom snagom leti ravno, zatim se okrece zamahujuci krilima i okomito ponire. I svaki put bi mu lijevo krilo zatajilo i snažno bi se zanio nalijevo, te bi se desnim krilom izvukao, a onda bi se strelovito sunovratio nadesno. Ni ovaj put nije bio dovoljno oprezan. Deset puta je pokušao i svaki put, dosegnuvši brzinu od sto trideset kilometara na sat, pretvorio bi se u nekontroliranu i uskovitlanu gomilu perja i stropoštao se u more. "Rješenje je u tome," razmišljao je dok se voda cijedila s njega, "da treba zadržati krila potpuno nepomicna pri velikoj brzini - zamahivati samo do brzine od sto kilometara, a onda ih sasvim umiriti. Pokuša još jednom s visine od šest stotina metara, zaroni u dubinu, istegne kljun nadolje, raširi i stisne krila onog casa kad prijede brzinu od sto kilometara. Zahtijevalo je to silnu snagu, ali je uspio. Za deset sekundi dosegne brzinu od sto šezdeset pet kilometara na sat Jonathan je postigao svjetski rekord u brzinskom letu za galebove! Ali, radost je bila kratka vijeka. Onog trenutka kada se pokušao izviti, onog trenutka kada je promijenio nagib krila - pri brzini od sto šezdeset pet kilometara - osjeti udar kao od eksplozije. Jonathan prsne usred zraka i surva se u more, koje mu se ucini tvrdo poput stijene. Bila se vec spustila noc kad se osvijestio - plutao je po mjesecinom obasjanom oceanu. Krila su mu bila teška poput olova, ali je mnogo teže podnosio neuspjeh. Priželjkivao je da ga breme neuspjeha odvuce na dno i da se tako sve završi. Ali dok je lagano tonuo, odjekne u njemu neki cudni, nepoznati glas. "Što jest, jest. Ja sam galeb. Mogucnosti su mi ogranicene. Da sam stvoren da besprijekorno letim, imao bih navigacione karte mjesto mozga. Da sam stvoren da letim velikim brzinama, imao bih sokolova kratka krila i hranio bih se miševima, a ne ribom. Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onim što jesam, jadni, ograniceni galeb." Glas umukne, a Jonathan se suglasi s njim. Nocu je galebu mjesto na obali. Zarece se sam sebi da ce ubuduce biti obican galeb. Svi ce biti zato sretniji Umorno se otisne od tamne vode i poleti prema obali iznad same vode, sretan zbog svega što je naucio o niskim letovima. "Ali ne," pomisli "Više nisam ono što sam bio, moram zaboraviti sve što sam naucio. Ja sam galeb kao i svaki drugi i letjet cu kao i ostali." Jedva se nekako popne na visinu od trideset metara, teško mlatarajuci krilima, i udari prema obali. Osjecao se bolje nakon odluke da bude kao i svi drugi galebovi iz jata. Više ga ništa nece tjerati da uci kao dosad, nece više biti ni prkosa ni neuspjeha, Bilo je ugodno ne misliti ni na što i letjeti kroz mrak prema svjetlima iznad žala. Mrak! Onaj potmuli glas najavi uzbunu. Galebovi nikad ne lete po mraku! Jonathan se nije obazirao na to. "Baš je lijepo," mislio je. "Mjesec i svjetla trepere u vodi, isijavaju zrakaste odbljeske kroz noc, i sve je tako mirno i blago..." Sleti! Galebovi nikad ne lete po mraku! Da si stvoren da letiš po mraku, imao bi oci poput sove. Imao bi u glavi navigacione karte! Imao bi sokolova kratka krila! Tu u noci, na visini nešto više od trideset metara, galeb Jonathan Livingston zatrepta. Bol i odluka zacas išceznuše Kratka krila! Sokolova kratka krila! "To je rješenje! Kakva sam bio budala! Potrebna su mi samo mala kratka krila, valja ih, dakle, presaviti i letjeti samo vršcima krila! Kratka krila! Uzvine se do visine od šest stotina metara iznad površine tamnog mora, ne pomišljajuci ni na trenutak na neuspjeh ili smrt, uvuce prednje dijelove krila i priljubi ih uz tijelo i tako izloži vjetru samo uzak pojas kratkih bodeža na vršcima krila, te zaroni okomito u dubinu. Vjetar mu je zaglušno hucao oko glave. Sto trideset kilometara na sat, sto šezdeset, dvjesta dvadeset, i još brže... Pri brzini od dvjesta šezdeset kilometara nije osjecao opterecenja krila ni približno onako snažno kao nekad pri brzini od sto trideset kilometara. Sasvim blago skrenuvši vrhove krila, izvi se i sunu iznad valova, nalik na sivo topovsko tane obasjano mjesecinom. Stisne oci da se obrani od vjetra i obuze ga radost. "Dvjesta šezdeset kilometara na sat! I ništa! Ako se sunovratim s visine od tisucu petsto metara, tko zna koliku bih brzinu postigao..." Zaboravi svoje maloprijašnje zavjete, odnijela ih je silina vjetra. Cak se nije osjecao kriv što je prekršio obecanje. Takva obecanja, uostalom, vrijede samo za galebove što prihvacaju svakodnevicu. Nekome tko je dotaknuo savršenstvo u ucenju nisu potrebna slicna obecanja. Cim je sunce izišlo, galeb Jonathan Livingston ponovo je vježbao. S visine od tisucu petsto metara ribarski camci doimali su se kao tockice na mirnom plavom moru, a jato pri svom jutarnjem obroku cinilo se kao oblak uzvitlane prašine. Bio je živ, jedva je primjetno drhtao od oduševljenja, ponosan što je savladao strah. A onda je, bez velikih priprema, uvukao prednji dio krila, izbacio kratke, kose vrhove i sunovratio se ravno prema moru. Vec na visini od tisucu trista metara postigao je konacnu brzinu - vjetar je, poput cvrstog zvucnog zida, onemogucavao daljnje ubrzanje. letio je vratolomnom brzinom od trista devedeset šest kilometara na sat. Stegne ga u grlu pri pomisli da bi pri ovoj brzini s ispruženim krilima prsnuo u pretvorio se u milijun sicušnih komadicaka. Ali brzina je snaga, brzina je ushit, brzina je cista ljepota. Zapoce se izvijati na visini od trista metara. Vršci krila tresli su se i treperili na strahovito snažnom vjetru, a brodica i jato, što su mu bili baš na putu, titrali su i rasli meteoritskom brzinom. Nije se mogao zaustaviti. Nije znao ni kako da skrene pri ovakvoj brzini. Sudar bi znacio trenutnu smrt. Stoga zatvori oci. Tog jutra, nedugo nakon izlaska sunca, galeb Jonathan Livingston prohuja posred Jutarnjeg jata brzinom od trista sedamdeset kilometara na sat, zatvorenih ociju, a vjetar mu je žestoko fijukao u perje. Galeb srece mu se i ovaj put nasmiješio - nitko nije stradao. Kad je ponovo uperio kljun prema nebu, još je jurio brzinom od dvjesta osamdeset kilometara. Pošto je smanjio brzinu na cetrdeset i napokon ispružio krila, brodica što se nalazila tisucu dvjesta metara ispod njega bila je poput tockice na moru. Likovao je! Krajnja moguca brzina! Galeb koji leti trista devedeset šest kilometara na sat! Bio je to rekord, jedinstven, velik trenutak u povijesti jata, trenutak koji oznacava pocetak novog razdoblja u Jonathanovu životu. Leteci prema svom osamljenom vježbalištu, savi krila, spreman za novi spust s visine od dvije tisuce cetiristo metara, i odluci da danas savlada i skretanje. Pomakom samo jednog perca sa vrška krila dva-tri centimetra u stranu, može se postici, shvati, glatko i široko skretanje pri vratolomnoj brzini. Medutim, prije toga je naucio, ako pri toj brzini pomakne više od jednog perca, zavrtjet ce se poput pušcanog taneta.. i tako je Jonathan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove. Toga dana nije tratio vrijeme na razgovore s drugim galebovima - letio je sve do sumraka. Otkrio je petlju, polagani valjak, ledni kovit i letenje na nož. Kad se Jonathan pridružio jatu na obali, vec se bila spustila noc. Bio je umoran i vrtjelo mu se u glavi. Ipak je u svom ushicenju izveo pri slijetanju petlju, a trenutak prije nego što je dodirnuo tlo, valjak na razdjele. " Kad saznaju, ", pomisli, "za moj rekord, poludjet ce od srece. Koliko je sad život bogatiji! To je smisao života, a ne samo ono sumorno vucaranje do ribarskih brodica i natrag! Možemo se izdici iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bica. Možemo biti slobodni! _Možemo nauciti letjeti_!" Godine što su bile pred njim obecavale su srecu i zadovoljstvo. Kada je sletio na obalu, ugleda zbor galebova i ucini mu se da su sakupljeni vec dulje vrijeme. Zapravo su ga cekali. - Galebe Jonathane Livingstone! Stani u sredinu! - Rijeci Starješine zazvucale su izrazito svecano. Stajati u sredini znacilo je ili veliku sramotu ili veliku cast. Na taj se nacin iskazivala cast vodama galebova. "Naravno," pomisli, "Jutarnje jato vidjelo je moj rekord! Ali ja ne želim pocasti. Ne želim postati voda. Samo želim podijeliti s njima svoje otkrice i upozoriti ih na nove mogucnosti za sve nas." Stupio je naprijed. - Jonathane Livingstone - oslovi ga Starješina - stani u sredinu, na svoju sramotu, tako da te sva braca galebovi vide! Kao da ga je tko tresnuo daskom po glavi. Koljena su mu zaklecala, perje mu se objesilo, a u ušima mu je šumilo. "Zar ja da stojim u sredini na svoju sramotu? Nemoguce! A moj rekord? Oni to ne razumiju! To je zabuna, pogreška!" - ...zbog svoje nepromišljene neodgovornosti - ozbiljni je glas odjekivao - zbog povrede dostojanstva i tradicije porodice galebova... Biti pozvan u sredinu zbog nekog sramnog cina znacilo je biti izopcen iz društva galebova, prepušten samotnickom životu na Dalekim Hridima. - Jednog ceš dana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo. Galeb se nikada ne suprotstavlja zboru jata, ali Jonathan ipak digne glas: - Neodgovornost? Braco! - uzvikne.- Tko je odgovorniji od galeba koji pronade i slijedi smisao i viši cilj života? Tisucu godina mucimo se da dodemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo - da ucimo, da otkrivamo i postanemo slobodni! Dajte mi priliku, dopustite mi da vam pokažem što sam naucio... Jato je stajalo nepomicno, kao ukopano. - Bratstvo je razvrgnuto - povikaše galebovi u jedan glas i jednodušno se oglušiše i okrenuše mu leda. Ostatak života Jonathan je proveo u samoci, ali je odletio još mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko boljela samoca koliko spoznaja da njegova braca nisu htjela povjerovati u uzvišenost letenja; nisu htjela da otvore oci i vide. Svakim je danom ucio sve više. Naucio je da poniruci punom brzinom može dohvatiti vrlo rijetku i ukusnu ribu što se krece u jatu tri metra ispod površine oceana - više mu nisu bile potrebne ribarske brodice ni ustajali kruh da bi preživio. Naucio je spavati u zraku za dugih nocnih letova, koristeci se vjetrom što je dolazio s kopna i prelazeci tako po dvjesta kilometara od zalaska do izlaska sunca. Vladajuci savršeno samim sobom, letio je kroz guste morske magle i penjao se iznad njih, do blistavo vedrog neba ... Dok su drugi galebovi cepili na zemlji i znali jedino za sumaglicu i kišu. Naucio je služiti se vjetrovima u visinama da odleti duboko u unutrašnjost i ondje se pogosti ukusnim kukcima. Sve što je nekoc želio jatu, sad je cinio sam za se; naucio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a buduci da se svega toga oslobodio, poživio je zaista dugo i lijepo. Stigli su navecer i ugledali Jonathana kako spokojno klizi po svom voljenom nebu. Dva galeba što su se pojavila tik uz njega bili su cisti poput zvjezdanog sjaja zraceci blagošcu i prijateljstvom u tamnim nocnim visinama. Ali najljepše od svega bio je njihov let, vještina s kojom su vrškove svojih krila držali na odredenom i stalnom razmaku od njegovih. Bez rijeci, Jonathan ih povrgne ispitu koji još nijedan galeb nije bio položio. Iskrivi krila i uspori let tako da se jedva micao u zraku. Dvije blistave ptice uspore istodobno let, bez po muke, ne udaljavajuci se od njega. Umjele su sporo letjeti. Zatim on presavije krila, obrne se i zaroni u dubinu brzinom od trista pedeset kilometara na sat. Oni se strmoglave s njim u besprijekornoj formaciji. Najzad se on istom brzinom izvi i poleti gore izvodeci okomiti polagani valjak. Oni su letjeli uz njega smješkajuci se. On nastavi letjeti u horizontali a nakon nekoliko trenutaka zausti: - Dobro - rece. - Tko ste vi? - Mi smo iz tvog jata, Jonathane. Mi smo tvoja braca. - Rijeci su zvucale snažno i mirno. - Došli smo da te povedemo još više, da te odvedemo kuci. - Nemam ja kuce. Nemam ni jata. Ja sam prognanik. Sad nas nosi veliki planinski vjetar. I ja svoje ostarjelo tijelo ne mogu podici još više od stotinjak metara. - Možeš, Jonathane, možeš. To si naucio. Završio si jednu školu, i sad je vrijeme da stupiš u drugu. Jonathanu se ucini da je taj trenutak pun razumijevanja i svijetlosti nosio u sebi cijeli svoj život. Imaju pravo. On zna letjeti više, došao je trenutak da pode kuci. Još jednom obuhvati pogledom nebo, ono prekrasno, srebrnasto prostranstvo, gdje je naucio tako mnogo. - Spreman sam - rece na kraju. I Jonathan Livingston, sa dva galeba sjajna poput zvijezda, uzdigne se i nestane u sasvim tamnom nebu. 2 "Ovo je, dakle, nebo", pomisli i licem mu preleti osmijeh. Nije bilo baš dolicno razglabati o nebu u trenutku kad se približavao njegovim dverima. Napuštajuci Zemlju i njene oblake, leteci sa dva blistava galeba pored sebe, primijeti da i njegovo tijelo postaje sjajno poput njihovih. Istina, još je bio onaj isti mladi galeb Jonathan kakav je oduvijek bio ispod zlacanih ociju, samo mu se vanjski lik izmijenio. Tijelo kao da je ostalo galeblje, ali je sada moglo letjeti mnogo bolje nego ikad prije. "Tako", mislio je, "sad cu s upola manje truda postici dvostruko vecu brzinu, dvostruko veci uspjeh od onog na Zemlji u svojim najboljim danima!" Perje mu je blistalo poput brilijanata, a krila su mu bila poput savršeno glatkih plocica uglacanog srebra. Oduševljeno poce proucavati i ispitivati snagu svojih novih krila. Pri brzini od dvjesta sedamdeset pet kilometara na sat osjeti da se približava najvecoj brzini koju je ikad postigao u horizontalnom letenju. Pri brzini od petsto pet kilometara shvati da leti najbrže što može, pa ipak bijaše malko razocaran. Znaci da je i njegovo novo tijelo ograniceno. Iako je premašio svoj raniji rekord u horizontalnom letenju, znao je da bi iziskivalo velik napor da ga obori. "Na nebu," pomisli, "ne bi trebalo biti ogranicenja." Oblaci se razmaknuše a pratioci mu doviknuše: - Sretno sletio, Jonathane - i nestadoše. Letio je iznad mora, prema razvedenoj obali. Nekolicina galebova povremeno je uzlijetalo s hridi. Dalje, prema sjeveru, na samom horizontu, letjelo je još nekoliko galebova. Novi prizori, nove misli, nova pitanja. Zašto je tako malo galebova? Nebo bi moralo vrvjeti od galebova! Zašto sam odjednom ovako umoran? Galebovi ne bi smjeli ovdje biti pospani i umorni. Gdje li je to vec cuo? Sjecanja iz života sa Zemlje polako su blijedila. Dakako, ondje je naucio mnogo toga, ali su mu se pojedinosti nekako izmiješale - sjecao se mutno kao su se borili za hranu i kako je bio protjeran. Desetak galebova doleti s obale da ga pozdravi, ali ni jedan ne progovori ni rijeci. Samo osjeti da mu je ovo novi dom i da je dobrodošao. Bio je to za njega velik da, ali se izlaska sunca više nije sjecao. Skrene prema obali udarajuci krilima da bi se nacas zaustavio, a zatim se lagano spusti na pješcani žal. I drugi su galebovi sletjeli, ali ni jedan nije zamahnuo ni jednim percem svojih krila. Njihali su se na vjetru široko ispruženih sjajnih krila, a onda nekako cudno promijenili nagib perja, sve dok se ne zaustaviše, a u istom casu dodirnuše tlo nogama. Bila je to zacudna vještina, ali je Jonathan bio suviše umoran da i sam pokuša. Cuceci na obali, i dalje bez rijeci, zaspi. Slijedecih dana Jonathan shvati da ovdje može nauciti o letu isto onoliko koliko i u životu što ga je ostavio za sobom. Samo na drugi nacin. Ovdje su galebovi mislili kao i on. Svaki od njih smatrao je najvažnijom u životu doseci i dotaknuti savršenstvo u onome što su najviše voljeli - u letenju. Te velicanstvene ptice provodile su sate i sate uvježbavajuci letove i usavršavajuci akrobatiku u zraku. Dugo Jonathan nije mislio na svijet iz kojeg je stigao, svijet u kojem je njegovo jato živjelo gluho i slijepo za ljepotu i radost letenja, upotrebljavajuci krila samo za borbu i traženje hrane. Ipak bi ga se kadikad sjetio, makar na trenutak. Sjetio ga se i jednog jutra, dok se sa svojim instruktorom odmarao na žalu, nakon uvježbavanja valjka na razdjele iz lednog položaja. - Gdje su ostali, Sullivane? - upita ga nijemo, služeci se vec sasvim lako telepatskim sporazumijevanjem kakvim su se svi galebovi služili umjesto kriještanja i kricanja. - Zašto nas nema više? Ondje odakle sam došao bilo je ... - ... na tisuce galebova. Da, znam. - Sullivan klimne glavom.- Odgovor je u tome što si ti, Jonthane, rijetka ptica, jedan medu tisucama galebova. Svi smo mi prevalili dug put dok nismo stigli ovamo. Prelazili smo iz jednog svijeta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od prijašnjeg, zaboravljajuci odmah odakle smo stigli, ne razmišljajuci kamo hrlimo, ne misleci na sutra. Znaš li koliko smo života proživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoci u jatu? Tisucu godina, Jone, deset tisuca! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naucili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj iduci svijet prema onom što smo naucili u ovom. Ne nauciš li ništa, iduci ti je život jednak sadašnjem, ista ogranicenja i iste poteškoce koje treba nadvladati. On raširi krila i okrene se prema vjetru. - Ali ti, Jone - proslijedi - ti si naucio sve odjednom i nisi morao proživjeti tisucu života da bi stupio u ovaj život. Vec iduceg trenutka ponovo su uzletjeli i nastavili vježbati. Izvedba valjka na razdjele u formaciji bila je neobicno teška, jer dok je letio na ledima, morao je ciniti sve naopacke od onoga što je cinio njegov mozak. - Pokušajmo još jednom - ponavljao je Sullivan. - Pokušajmo još jednom. - Na kraju rece: - Dobro. - I tada stadoše uvježbavati vanjsku petlju. Jedne veceri, galebovi koji nisu pošli na nocno letenje ležali su na pijesku, zamišljeni. Jonathan prikupi hrabrost i pride starješini koji je, kako mu netko rece, imao uskoro napustiti ovaj svijet. - Cjang ... - oslovi ga plašljivo. Stari ga galeb blago pogleda. - Što je, sinko? Starješina je s vremenom postajao bio sve snažniji, pa je sad letio bolje od bilo kojeg galeba iz jata, jer je savladao sve vještine koje su drugi galebovi tek ucili. - Cjang, ovo nije nebo, zar ne? Starješina se nasmiješ na mjesecini. - Ti još uciš, Jonathane - rece naposlijetku. - Što ce biti poslije ovoga? Kamo idemo? Zar nebo uopce postoji? - Ne, Jonathane, ne postoji. Nebo nije ni mjesto, ni vrijeme. Nebo je savršenstvo. - Zastane na trenutak, pa rece: - Ti letiš veoma brzo, je li? - Pa ... uživam u brzini - odgovori Jonathan, iznenaden, ali ponosan što je starješina to zapazio. - Dodirnut ceš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znaci letjeti tisucu kilometara na sat, ni milijun, niti letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ogranicen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znaci biti ondje. Iznenada Cjang nestane, a u iducem trenu pojavi se uz sam rub vode, dvadesetak koraka dalje. Onda se ponovo izgubi, ali se zacas nade pokraj Jonathanova ramena. - To me zabavlja - rece. Jonathan se zbunio. Zaboravio ga je upitati za nebo. - Kako to postižeš? Kako se tada osjecaš? Možeš li daleko stici? - Možeš otici bilo kamo i bilo kada, samo ako želiš - objasni mu starješina. - Ja sam bio gdje god i kad god sam poželio. - Pogleda preko mora. - Cudno je to. Galebovi koji prezru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stici svuda, u tren oka. Zapamti, Jonathane! Nebo nije ni mjesto ni vrijeme, jer su i mjesto i vrijeme beznacajni. Nebo je ... - Možeš li me nauciti da tako letim? - Jonathan zadrhti pri pomisli da ce nauciti nešto novo. - Dakako, ako želiš. - Želim. Kad bismo mogli poceti? - Odmah, ako hoceš. - Želim nauciti tako letjeti - ponovi Jonathan, a oci mu se zasjaše cudnim sjajem. - Reci mi što moram uraditi. Cjang je polagano govorio i pomno promatrao mladog galeba. - Da bi odletio bilo kamo brzinom misli - rece - moraš poceti od spoznaje da si vec stigao na željeno mjesto .. Po Cjangovim rijecima, stvar je u tome da se oslobodiš osjecaja da si sputan ogranicenim tijelom kojem je raspon krila metar i pet centimetara i da su ti mogucnosti tocno odredene. Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru. Jonathan je revno vježbao, od rana jutra prije izlaska sunca, pa do poslije ponoci. Uza sav napor, nije naucio ama baš ništa novo. - Ostavi se vjere - Cjang mu je ponavljao. - Vjera ti nije trebala dok si ucio letjeti, ne treba ti ni sada, kad želiš shvatiti što je letenje. To jedno te isto. Pokušaj ponovo ... A onda, jednog dana, dok je zatvorenih ociju stajao na obali, koncentrirajuci se, Jonathan iznenada shvati što mu je Cjang govorio. - Pa to je istina! Ja jesam savršeni galeb, bez ogranicenja. - Osjeti svu silinu srece. - Bravo - rece Cjang s prizvukom pobjede u glasu. Jonathan otvori oci. Stajao je sam sa starješinom na potpuno nepoznatoj obali - drvece se pružalo sve do ruba vode, a dva žuta sunca blizanca plovila su nebom. - Konacno si shvatio - rece Cjang. - ali još moraš usavršiti vještinu. - Gdje smo? - iznenadi se Jonathan. Potpun ravnodušan prema svojoj okolini, starješina otkloni pitanje. - Ocito na nekoj planeti sa zelenim nebom i sa dvije zvijezde umjesto sunca. Jonathan klikne od srece i oglasi se prvi put otkako je napustio Zemlju. - UPALILO JE! - Naravno da je upalilo, Jone - objasni mu Cjang. - Uvijek uspijemo kad znamo što cinimo. Nego, da se vratimo na tvoju vještinu. Kad su se vratili, bio je vec pao mrak. Ostali su galebovi pratili Jonathana zlacanim ocima punim strahopoštovanja, jer su ga vidjeli kako je nestao iz svijeta u kojem je bio prikovan tako dugo. Šutke je primio njihove cestitke, a onda rece: - Ja sam novajlija! Pocetnik! Moram još mnogo toga nauciti od vas! - Ne bih se složio, Jone - prekine ga Sullivan koji je stajao pokraj njega. - Ti uciš bez straha, kao ni jedan od svih galebova koje sam vidio u deset tisuca godina. Jato naglo utihne, a JOnathan se promeškolji od neugodnosti. - Možemo poceti od vremena, ako želiš - obrati mu se Cjang. - i vježbati let u prošlost i buducnost. Tek nakon toga bit ceš spreman da nauciš ono najteže, najmocnije, ali i najzgodnije. Tada ceš moci uzletjeti i spoznati smisao dobrote i ljubavi. Prošlo je mjesec dana, možda i više. Jonathan je neobicno brzo napredovao. Jon dok je ucio bio iz vlastitog iskustva, bio je dobar i brz ucenik, a sad, kad ga je poducavao starješina glavom, ucio je i pamtio kao kakav aerodinamicni pernati racunar. A onda, jednog dana, Cjanga nestane. Sa svima je tiho porazgovarao, savjetovao im da ne napuste ucenje, vježbanje i nastojanje da spoznaju više o savršenom nevidljivom nacelu života. Dok je govorio, perje mu je postajalo sve sjajnije i sjajnije, a na kraju je postalo tako blistavo da ga nijedan galeb nije više mogao gledati. - Jonathane - odjeknuše njegove posljednje rijeci - proucavaj i dalje ljubav! Kad su ponovo otvorili oci, Cjanga više nije bilo. Kako su dani prolazili, Jonathan je sve cešce mislio na Zemlju s koje je bio došao. Da je ondje znao samo desetinu, samo stoti dio onoga što je ovdje naucio, koliko bi mu život više znacio! Stajao je na pijesku razmišljajuci postoji li možda ondje dolje galeb koji pokušava svladati ogranicenja i otkriti smisao letenja, izvan uobicajenog prikupljanja mrvica kruha sa brodica. Možda su prognali još nekoga zato što je rekao istinu jatu u lice. I što je Jonathan dulje vježbao kako da bude dobar, i što je više proucavao pravu prirodu ljubavi, to je više težio da se vrati na Zemlju. Iako je njegova prošlost bila ispunjena samocom, bio je stvoren da postane ucitelj, te je i svoju ljubav iskazivao tako što je htio prenijeti djelic istine, koju je spoznao, galebu koji bi pokazao makar samo želju da tu istinu i sam spozna. Sullivan, koji je umio letjeti kao u mislima, te je i druge tome ucio, izrazi mu svoju sumnju: - Jone, ti si nekad bio izopcenik. Zar misliš da ce te ptice tvoga jata htjeti saslušati? Znaš li onu uzrecicu: Onaj tko leti najviše vidi najdalje. Galebovi koje si napustio cuce na zemlji, krice i bore se medu sobom. Oni su tisuce kilometara udaljeni od neba - a ti bi htio da ga odande vide! Jone, pa oni ne mogu ni vrškove svojih krila! Ostani ovdje! Pomozi novim galebovima, onima koji su dovoljno visoko da vide ono što im želiš pokazati. - Utihne nacas, pa nastavi. - Što bi bilo da se Cjang vratio u svoje prijašnje svjetove? Što bi danas bilo s tobom? Posljednje pitanje ga uvjeri da Sullivan ma pravo. Galeb koji leti najviše leti najdalje. Jonathan je ostao i radio s pridošlicama koji su svi odreda bili pametni i brzo ucili. Ali pomisao da ondje dolje, na Zemlji ipak postoji jedan ili dva galeba koji bi mogli sve to nauciti, nije ga nikako napuštala. Koliko bi tek on bio naucio da mu je Cjang došao onog dana kad je bio izopcen iz jata! - Sully, moram se vratiti - rece naposlijetku. - Tvoji ucenici vrlo dobro napreduju. Oni ce ti pomoci oko pridošlica. Sullivan uzdahne, ali mu se ne usprotivi. - Nedostajat ceš mi, Jonathane - samo rece. - Sully, zaboga, - obrati mu se Jonathan prijekorno - me budi budalast! Što mi to svakodnevno uvježbavamo? Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naš bratstvo! Savladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da cemo se na tom putu, izmedu SADA i OVDJE, ipak povremeno sretati? Galeb Sullivan se nehotice nasmija. - Ti luda ptico - rece blago. - Ako je itko kadar pokazati nekome dolje na zemlji kako se može vidjeti na tisucu kilometara onda je to galeb Jonathan Livingston. - Zagleda se u pijesak. - Zbogom, Jone, prijatelju moj! - Zbogom, Sully! Do videnja. Tim rijecima se Jonathan oprosti i prenese u mislima medu veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shvati s uvježbanom lakocom da nije samo kosti i perje, vec nicim neogranicen savršen simbol slobode i leta. Galeb Fletcher Lynd bio je još posve mlad, ali je vec znao da jato nije nikad nikog tako oštro i nepravedno kaznilo kao njega. "Baš me briga što pricaju", mislio je ljutito, a pogled mu se sve više zamucivao dok se primicao Dalekim Hridima. "Kao da letjeti znaci samo mlatarati krilima od jednog mjesta do drugog! To ... to ... može svaki komarac! Napraviš jedan mali valjak-bure oko starješine, onako od šale, a oni te izopce iz jata! Zar su slijepi? Zar baš ništa ne vide? Zar nikako ne mogu shvatiti kakvo ce to biti slavlje kad zaista naucimo letjeti?" "Baš me briga što misle. Pokazat cu ja njima što znaci letjeti. Bit cu pravi prognanik, ako baš tako žele. A poslije ce im biti žao ... " U glavi mu odjeknu neciji glas, koji je bio vrlo blag, ali ga toliko uplaši da zaglavinja u zraku. - Nemoj biti tako strog prema njima, galebe Fletcheru! Time što su te protjerali naudili su sami sebi i jednoga ce dana i sami to spoznati, jednoga ce dana i sami vidjeti ono što ti sad vidiš. Oprosti im i pomozi da im se otvore oci. Dva-tri centimetra od njegova desnog krila letio je najsjajniji bijeli galeb na svijetu, klizeci sasvim lako, ne pokrecuci nijedno perce, brzinom koju je Fletcher jedva mogao slijediti. Mlada ptica se potpuno zbuni. - Što se ovo dogada? Jesam li lud? Ili mrtav? Što je ovo? Tih i miran glas ponovo se ispreplete s njegovim mislima, zahtijevajuci odgovor. - Galebe Fletcheru, želiš li letjeti? - Da, ŽELIM LETJETI! - Fletcheru Lynde, je li tvoja želja za letenjem toliko jaka da ceš oprostiti jatu i da ceš mu se ponovo vratiti kad nauciš kako bi i njima pomogao da nauce? Nije mogao lagati tom carobnom vještom bicu, ma koliko bio ponosan i povrijeden. - Želim - rece tiho. - Dakle, Fletcher - nastavi sjajno stvorenje vrlo blagim glasom - pocnimo horizontalnim letenjem ... (treci dio) Jonathan je lagano kružio iznad Dalekih Hridi i promatrao. Mladi i neobuzdani galeb Fletcher bio je gotovo savršen ucenik. Bio je snažan, lagan i brz u zraku i, što je najvažnije, posjedovao je vrucu želju da nauci letjeti. Upravo u tom trenutku jedva vidljiva siva spodoba strelovito se penjala nakon poniranja i proletjela mimo svog nastavnika brzinom od dvjesta sedamdeset pet kilometara na sat. Zatim se sasvim neocekivano odlucio na još jedan okomiti polagani valjak na šesnaest razdjela, odbrojavajuci glasno: ... osam ... devet ... deset ... vidiš-Jonathane-gubim-brzinu ... jedanaest .. htio-bih-se-zaustaviti-naglo-kao-ti ... dvanaest ... ali-do-vraga-necu-uspjeti ... trinaest ... posljednja-tri- okreta .. bez ... cetrnaest .. u-u-uh! Od bijesa i nezadovoljstva zbog neuspjeha, Fletcher nije uspio izvesti svijecu s padom u zvono. Pao je natraške, okrenuo se nekoliko puta i plahovito se bacio u obrnuti kovit da bi se na kraju, sav zadihan, povratio u horizontalni let trideset metara niže od svoga nastavnika. - Tratiš vrijeme sa mnom, Jonathane! Ja sam tupav! Glup sam! Pokušavam nanovo i nanovo, ali nikakve koristi od toga! Jonathan ga pogleda i klimne glavom. - Dakako da ne možeš uspjeti kad se penješ tako teško. Fletcheru, izgubio si sedamdeset pet kilometara samo na pripremu! Uspon ti mora biti lagan! Cvrst, ali lagan, shvacaš li? Sleti do mladog galeba. - Pokušajmo sad zajedno, u formaciji. I pripazi malo na uspon. Ulazimo glatko i lagano ... Nakon tri mjeseca Jonathan je imao još šest ucenika, sve same prognanike što su došli sa željom da lete radi puke radosti letenja. Ipak, bilo im je lakše savladati tehniku letenja, nego shvatiti njegov pravi smisao. - Svatko od nas je, u suštini, simbol Velikog Galeba, neogranicen simbol slobode - govorio im je Jonathan kad bi se pred vecer spustili na obalu. - Pravilno letenje korak je bliže mogucnosti da izrazimo svoju pravu prirodu. Moramo odbaciti sve što nas ogranicava. Radi toga uvježbavamo brzinsko i polagano letenje, akrobacije u zraku ... ... A njegovi bi ucenici zaspali iscrpljeni od napornog letenja. Voljeli su vježbati jer je to bilo povezano s brzinom i uzbudenjem, utažilo im je glad za znanjem što je rasla nakon svakog novog sata letenja. Ali ni jedan od njih, pa cak ni galeb Fletcher Lynd, nije mogao vjerovati da let ideja može biti isto tako stvaran kao i let vjetra i perja. - Cijelo vaše tijelo, od vrška jednog krila do drugog - Jonathan im je govorio - nije ništa drugo doli vaša misao, u formi koja se može vidjeti. Ne ovladate li svojom misli, ne možete vladati ni svojim tijelom. Ali, ma kako im to pokušava objasniti, sve je to zvucalo kao ugodno maštanje, a njima je bio potrebniji san. Samo mjesec dana kasnije Jonathan im rece da je došao trenutak da se vrate svom jatu. - Nismo još spremni! - rece galeb Henry Calvin. - Oni ne žele da se vratimo! Mi smo prognanici! Ne možemo se prisiliti da idemo tamo gdje nas ne žele, nije li tako? - Slobodni smo da podemo kamo želimo i da budemo ono što jesmo - odgovori mu Jonathan, uzleti s pješcana žala i udari na istok, prema obitavalištu svoga jata. Medu njegovim ucenicima zavlada strepnja, jer se po zakonu jata prognanik ne smije nikad vratiti, a taj zakon nije nitko prekršio u deset tisuca godina. Zakon je govorio:"Ostani!"; Jonathan je rekao: "Idi!" - i sada je bio vec kilometar - dva daleko od obale. Ako budu još dugo cekali, Jonathan ce se naci pred neprijateljski raspoloženim jatom potpuno sam. - i se ne moramo pridržavati zakona, jer ne pripadamo jatu, nije li tako? - rece Fletcher prilicno samouvjereno. - Osim toga, ako dode do borbe, bit cemo potrebniji ondje nego ovdje. I tako se njih osmorica uputiše tog jutra sa zapada u formaciji dvostrukog romba gotovo pokrivajuci jedan drugome vrškove krila. Doletjeli su žala, gdje se sastajao zbor jata, brzinom od dvjesta pedeset kilometara na sat; Jonathan je bio na celu, Fletcher je lagano klizio zdesna, a Henry Calvin se trudio da održi brzinu slijeva. A onda, u istoj formaciji, svi kao jedan, izvedoše polagani valjak nadesno ... pa ravno ... pa na leda ... pa ... ravno, a vjetar je fijukao oko njih. Kricanje i kriještanje svakodnevnog života jata utihnu, kao odsjeceno velikim nožem, i osam tisuca galebljih ociju promatrahu netremice što se zbiva. Osam galebova poceše se pojedinacno naglo penjati, svaki izvede punu petlju, pa se u širokom krugu sasvim polagano spusti na pješcani žal. Kad sletješe, galeb Jonathan iznese im svoje primjedbe na letenje, mirno, kao da se ovakvi dogadaji zbivaju svaki dan. - Kao prvo - zapoce osmjehujuci se kiselo - svi ste malko kasnili u prikljucivanju ... Misao sijevne jatom poput munje. Ove su ptice prognanici! I vratile su se! A to ... to se ne smije dogoditi! Fletcherova predskazivanja o borbi rasplinula su se u opcoj pometnji. - Pa dobro, prognanici su, to stoji - javi se jedan od mladih galebova - ali, da mi je samo znati gdje su naucili ovako letjeti? Tek nakon sat vremena odjeknuše rijeci Starješine. - Ne osvrcite se na njih. Galeb koji razgovara s prognanikom i sam ce biti prognana. Galeb koji se divi prognaniku krši zakon jata. U tom trenutku ptice okrenuše Jonathanu svoja siva pernata leda, ali se on pravio da to ne primjecuje. Nastavi poduku upravo iznad zborišta jata i prvi put poce tjerati svoje ucenike do samih granica njihovih mogucnosti. - Galebe Marine - vikao je izdaleka - kažeš da si savladao nisko letenje! Povjerovat cu ti tek kad mi to dokažeš! LETI! I tihi maleni galeb Marin William, zatecen neocekivanom žestinom svog instruktora, na svoje veliko cudo, pokaže se pravim carobnjakom u niskom letenju. Po laganom povjetarcu uspio se uzvinuti s pijeska i vratiti bez ijednog zamaha krilima, samim nagibanjem perja. Slicno je bilo i galebom Charlesom Rolandom, koji je letio nošen planinskim vjetrom na visini od sedam tisuca petsto metara, a zatim je sletio sav modar od studenog, rijetkog zraka. Zbunjen i sretan, cvrsto je odlucilo da su sutra uzvine još više. Galeb Fletcher, koji je najviše od svih volio akrobacije, savladao je okomiti polagani valjak na šesnaest razdjela, a vec sutradan je uz to izveo još jednu majstoriju. Perje mu je slalo bijele odbljeske sunceva sjaja na žal odakle su ga pratili mnogi skriveni pogledi. Sate i sate Jonathan je pratio svoje ucenike leteci uz njih, pokazujuci im i tumaceci, vodeci ih i bodreci cesto na još vece podvige. Letio je s njima kroz noc i oluju, radi puke zabave, dok je jato mrzovoljno cepilo dolje, na kopnu. Kad bi završili satove letenja, ucenici bi se odmarali na pijesku i slušali Jonathana sve pažljivije. Neke njegove ideje bile su lude i nikako ih nisu mogli razumjeti, ali neke su bile dobre i razumljive. Nocu se, postupno, stvarao nov krug slušaca oko Jonathanovih ucenika - krug znatiželjnih galebova koji su ga sate i sate slušali u mraku, pretvarajuci se da ne vide jedan drugoga i razilazeci se prije svitanja. Od povratka je bilo prošlo mjesec dana kad je prvi galeb iz jata prešao zabranjenu granicu i zamolio ih da ga nauce letjeti. Zbog toga cina galeb Terrence Lowell proglašen je izdajicom i prognanikom - i tako postao osmi Jonathanov ucenik. Slijedece im je noci prišao i galeb Kirk Maynard, krecuci se nesigurno po pijesku, vukuci lijevo krilo za sobom, a na kraju je pao Jonathanu pred noge. - Pomozi mi - rece sasvim tiho, samrtnickim glasom. - Želim više os svega na svijetu nauciti letjeti... - Dobro, dodi - rece mu Jonathan. - Otisni se od zemlje sa mnom, pa cemo poceti. - Ali, ti me ne razumiješ! Moje krilo. Ne mogu ga ni pomaknuti. - Galebe Maynarde, slobodan si da budeš svoj, odista svoj, ovdje i sada, i ništa te u tome ne može sprijeciti. To je zakon Velikog Galeba, to je jedini pravi zakon. - Misliš da mogu letjeti? - Kažem ti samo da si slobodan. Jednostavno i brzo, bez po muke, Kirk Maynard raširi krila i vine se u tamni nocni zrak. Neobicno glasni krik s visine od sto pedeset metara prene jato iza sna. - Mogu letjeti! Cujte me! MOGU LETJETI! Do izlaska sunca sakupilo se gotovo tisucu ptica. Stajale su u krugu oko ucenika i znatiželjno promatrale Maynarda. Ne hajuci da li ih tko vidi, slušale su i upijale rijeci galeba Jonathana. A on im je pricao o vrlo jednostavni stvarima - kako je pravo svakog galeba da leti, kako je sloboda njihova prava priroda, i kako sve ono što se isprijeci toj slobodi treba odbaciti, bilo da je posljedica propisa, praznovjerja ili ogranicenja ma koje vrste. - Odbaciti - javi se glas iz mnoštva - zar i zakon jata? - Jedini pravi zakon je onaj što vodi do slobode - odgovori mu Jonathan. - Nema drugog zakona! - Kako možeš misliti da bismo i mi mogli letjeti kao ti? - dopre i drugi glas. - Ti si osobita, obdarena i nadnaravna ptica, iznad svih ptica. - Pogledajte Fletchera! Lowella! Charles Rolanda! Judy Lee! Zar su i oni osobite, obdarene i nadnaravne ptice? Ništa više nego svi mi, ništa više nego ja. Razlika je samo u tome, jedina razlika, što su oni shvatili što zaista jesu i poceli to provoditi u djelo. Njegovi se ucenici, svi osim Fletchera, poceše meškoljiti od neugodnosti. Nisu bili svjesni da je to ono što cine. Skup se povecavao iz dana u dan, neki su dolazili da pitaju, neki da izraze divljenja, a neki da ih ismiju. - U jatu se prica, ako nisi sin Velikog Galeba - rece Fletcher Jonathanu jednog jutra, nakon uvježbavanja brzinskog letenja - da si tisucu godina ispred svog doba. Jonathan uzdahne. "To je cijena nesporazuma", pomisli. "Ili te proglase bogom ili vragom". - Što ti misliš, Fletcheru? Jesmo li mi ispred svoga doba? Nastade duga šutnja. - Pa, ovakvo letenje zacijelo je postojalo oduvijek i mogao ga je nauciti svatko tko ga je želio otkriti; to nema nikakve veze s vremenom. Mi smo, možda, nešto ispred onog što je uobicajeno. Ispred uvriježenog shvacanja letenja. - Da, tako nekako - priklopi Jonathan okrecuci se polagano na leda. - To nije ni upola tako loše kao biti ispred svog doba. Dogodilo se to vec iduceg tjedna. Fletcher je tumacio elemente brzinskog leta skupini novajlija. Upravo se izvijao nakon poniranja s visine od dvije tisuce metara, nalik na dugacku sivu traku što je vijorila nekoliko centimetara iznad žala, kad se jedno mladunce, otisnuvši se na svoj prvi let, isprijeci baš na njegovoj putanji, dozivajuci majku. U desetinki sekunde, da bi izbjegao sudar, galeb Fletcher Lynd oštro skrenu udesno, brzinom vecom od trista pedeset kilometara na sat i udari o granitnu stijenu. Stijena mu se ucini kao gigantska, teška vrata što vode na drugi svijet. Osjeti silan strah i uzbudenje i sve se zacrni kad udari, a onda zaplovi cudnim, cudnim prostranstvom naizmjence zaboravljajuci, sjecajuci se i zaboravljajuci, uplašen i tužan, i bje mu žao, silno žao. Glas, slican onom što ga je cuo kad je prvi put sreo Jonathana Livingstona, dopre do njega. - Stvar je, Fletcheru, u tome da nastojim svladati svoja ogranicenja postupno i strpljivo. Let kroz stijenu takoder je u programu, ali tek nešto kasnije. - Jonathane! - Poznat i kao sin Velikog Galeba - nadoveže njegov instruktor ravnodušno. - Što ti radiš tu? Stijena! Zar nisam ... nisam li mrtav? - Hajde, Fletcheru, saberi se! Razmisli. Ako sad razgovaraš sa mnom, ne možeš biti mrtav, nije li tako? Uspio si samo da naglo i neocekivano promijeniš razinu svijesti. Sad možeš birati. Možeš ostati ovdje i dalje uciti na ovoj razini - koja je, uzgred budi receno, mnogo viša od one koju si napustio - ili se vratiti i nastaviti rad s jatom. Starješine su priželjkivale nekakvu nesrecu, ali ovo što si im ti priredio nadmašilo je sva njihova ocekivanja. - Želim se, naravno, vratiti jatu. Pa, tek sam zapoceo rad s novom skupinom. - U redu, Fletcheru. Sjecaš li se što smo govorili o tijelu, da nije ništa drugo doli sama misao? ... Fletcher klimne glavom, raširi krila i otvori oci na podnožju hridi i ugleda cijelo jato oko sebe. Kad se pokrene, razlegne se zaglušno kricanje i štropot sitnog kamenja što se odranjalo. - Živ je! Živ je onaj koji je umro! - Dodirnuo ga je vrškom krila! Povratio mu život! Sin Velikog Galeba! - Ne, on to ne priznaje! On je vrag! VRAG! Došao je da uništi jato! Cetiri tisuce galebova, zaprepašteni onim što se zbilo, izvikivalo je VRAG! Vrisak se širio, poput olujnog morskog vjetra. Staklenasta pogleda, oštra kljuna, primicahu mu se da ga satru. - Hoceš li da odemo, Fletcheru? - upita ga Jonathan. - Ne bih imao ništa protiv... U tili cas nadoše se zajedno, kilometar daleko, a kljunovi nasrnulih ptica okomiše se u prazno. Jonathan rece: - Zašto je najteže uvjeriti pticu da je slobodna i da to može sebi dokazati, samo ako malo vježba? Zašto je to tako? Fletcher je još žmirkao zbog promjene prizora. - Što si uradio? Kako smo stigli ovamo? - Rekao si da želiš pobjeci od gomile, nije li tako? - Da, ali kako si ... - Kao i sve drugo, Fletcheru. Vježbom. Do jutra je jato zaboravilo svoje bezumlje, ali Fletcher nije. - Jonathane, sjecaš li se što si jednom davno rekao o tome kako moramo voljeti jato, vratiti mu se i pomoci mu da uci? - Svakako. - Ne razumijem kako možeš voljeti rulju koja te je maloprije htjela ubiti. - Oh, Fletcher, to se ne voli. Ne volimo mržnju i zlo, dabome. Treba uciti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu, i pomoci im da i sami to vide u sebi. To je ljubav o kojoj sam ti govorio. Sasvim je zgodno kad prokljuviš u cemu je stvar. - Sjecam se, na primjer, mlada i neobuzdana galeba, Fletchera Lynda, tako se zvao. Upravo je bio protjeran, spreman da se bori s jatom do posljednjeg daha, odlucan da stvori svoj pakao na Dalekim Hridima. a danas, evo, umjesto toga gradi svoj raj, predvodeci cijelo jato na tom putu. Fletcher se okrene svom instruktoru, a u ocima mu se pojavi trunak strave. - Zar da ih ja vodim? Kako to misliš? Pa, ti si instruktor ovdje! Ne možeš nas napustiti! - Ne mogu? Zar ne misliš da postoje i druga jata, dragi moj Fletcheru, kojima je instruktor potrebniji nego vama, jer ste vi vec nadomak svjetlu? - Zar ja? Jone, ja sam obican galeb, a ti si ... - Jedinac Velikog Galeba, zar ne? - Jonathan uzdahne i pogleda prema pucini. - Tebi više nisam potreban. Moraš pronalaziti sebe, svaki dan pomalo, istinskog, neogranicenog galeba Fletchera. On ce biti tvoj instruktor. Treba ga razumjeti da bi njime ovladao. Trenutak kasnije Jonathanovo tijelo zaleprša zrakom, svjetlucajuci, i uskoro postane posve nevidljivo. - Ne dopusti da šire glupe glasine o meni, niti da me proglase bogom. Jasno, Fletcher? Ja sam galeb. Volim letjeti, možda ... - JONATHANE! - Jadni Fletcher! Ne vjeruj svojim ocima. Njihove su mogucnosti ogranicene. Gledaj s pomocu razumijevanja, istraži ono što vec znaš i tada ceš shvatiti kako se leti. Svjetlucanje prestane. Galeb Jonathan išcezne u zraku. Nakon nekog vremena galeb Fletcher vinu se do neba i nade potpuno novu skupinu ucenika što su jedva cekali svoju prvu lekciju. - Za pocetak - obrati im se sjetno - morate znati da je galeb neogranicen simbol slobode, olicenje Velikog Galeba, a vece tijelo, sve do vršaka krila, nije ništa drugo doli sama vaša misao. Mladi su ga galebovi podrugljivo gledali. "Eh", mislili su, ovo baš ne zvuci kao uputa za petlju". Fletcher uzdahne i poce od pocetka. - Hm, da ... dakle, ovako - rece i pogleda ih kriticki. - Pocnimo od horizontalnog letenja. Izgovorivši to, odjednom spozna da njegov prijatelj nije bio nimalo nadnaravniji od njega samog. "Nema granica, Jonathane?", pomisli. "E, pa onda ce uskoro doci vrijeme kad cu se iznenada pojaviti na tvojoj obali i pokazati ti kako se leti!" Iako se trudio da bude strog prema svojim ucenicima, u jednom ih trenutku Fletcher ugleda onakvima kakvi su zaista bili - a to što je vidio uistinu je volio. "Nema granica, Jonathane?", pomisli još jednom smiješeci se. I tako zapoce njegova trka za znanjem.