Tragalac je onaj koji traga za samim sobom.
Napustite sva pitanja osim jednog: Ko sam ja? Konačno, jedina činjenica u koju ste sigurni je da vi jeste. "Ja jesam" je izvesno, "Ja sam ovo" nije. Težite da spoznate šta ste vi u stvarnosti.
Da biste znali ko ste vi, morate najpre tragati i saznati šta vi niste.
Otkrijte sve što vi niste - telo, osećanja, misli, vreme, prostor, ovo ili ono - ništa konkretno ili apstraktno što vi opažate ne možete biti vi. Sam čin opažanja pokazuje da vi niste ono što opažate.
Što jasnije shvatite da na nivou uma vi možete biti opisani samo u negativnim pojmovima, to ćete brže doći do kraja vašeg traganja i uvideti da ste vi bezgranično biće.
Sri Nisargadatta Maharaj
Svaki čovjek je sam. Sam se rađa, sam živi i sam umire. Ne postoji stvarni odnos između ljudi. Čovjek je sam u svijetu unutar sebe i sam je u onom svijetu koji poima oko sebe. Istina je da svako stvara percepciju o svemu što se dešava unutar i izvan njega. Svi kontakti koje preživljava nisu kontakti s drugim ljudima. To su isključivo i jedino kontakti sa samim sobom, odnosno sa svojim slikama o sebi i o svemu sa čim se susreće. Čovjek je sve ono što vidi, osjeti, čuje i doživljava. Čovjek je kompletan univerzum, a univerzum živi i diše isključivo unutar njega. Naravno, izvan tog čovjek-univerzuma postoji mnoštvo čovjek-univerzuma koji paralelno postoje i svaki je univerzalan upravo za sebe. Kada kažem da ne postoji odnos između ljudi govorim da čovjek ne komunicira da drugim čovjekom. On uvijek komunicira jedino i samo sa slikom koju je stvorio o tom čovjeku. U konačnici, sve je izuzetno prosto. Čovjek stvara kompletnu predstavu (sliku) o drugom čovjeku jer je izuzetno vezan za definisanje svega oko sebe. On poznaje samo svoje predrasude o onome šta vidi i ništa više. Na osnovu definisanih slika stvara se precizno definisan odnos. Pošto je odnos definisan samo lažnom slikom o osobi koja nije u skladu sa stvarnošću i odnos je lažan ili da se preciznije izjasnim ne postoji. To je u suštini samo odnos čovjeka sa samim sobom. Kao što je predstava jednog čovjeka o drugom čovjeku lažna tako je lažna i slika o svemu što čovjek percipira što dovodi do zaključka da čovjek ima lažnu predstavu o samom sebi.
Primjer koji može dosta dobro da definiše ovu činjenicu možemo da vidimo u bojama. Svi mi imamo precizno definisana imena boja. Neko ima širu paletu pa ubacuje terakotu, boju breskve, limun žutu i slično, a neko se bazira na osam ili šesnaest boja i kraj priče. To za ovu temu nije pretjerano bitno. Pravo pitanje je da li vi vidite žutu boju na isti način na koji je ja vidim. Šta ako vi moju žutu vidite kao boju koju sam ja definisala plavom. Mi imamo fiksiranu poziciju na kojoj se nalazi boja i imamo niz primjera koji nose istu boju i svi ćemo se složiti da je npr. krv crvena, ali ne možemo nikako utvrditi da je ta crvena svima nama baš ista crvena. Isto je ime i možemo je uporediti sa niz drugih stvari koje smo imenovali tim nazivom boje i to je sve.
Pošto je svijet koji vidimo samo projekcija onoga što jesmo ili još bolje onoga što mislimo da jesmo sve se dešava u pojedincu. Kada uspijemo da prihvatimo ovu činjenicu uspjećemo da se nosimo sa problemom koji vidimo izvan sebe kao vlastitim problemom koji se nalazi u nama. Naravno, svi se možemo složiti da je izjava da sam ja centar svijeta, u najmanju ruku, egoistična, ali tako je samo i jedino ako kažem da postoji samo jedan svijet, moj svijet. Ako sam svjesna činjenice da je svaki čovjek centar svoga svijeta i da ja ne egzistiram stvarno u tuđem svijetu čak i ako se naši svjetovi prepliću stvar suštinski postaje drugačija. Takav stav daje potencijal za odbacivanje posjedovnog odnosa prema drugim ljudima, čak i ako pričamo o djeci, roditeljima, bračnim partnerima ili bilo kojim drugim ljudima za koje nas veže određeni skup emocija.
Jedan od aktivnijih problema čovjeka je vezivanje koje je suštinski besmisleno. Prvo formiramo lažnu sliku sebe za koju se vežemo, zatim po uzoru na tu sliku stvaramo lažne slike o osobama s kojima ostvarujemo kontakt. Vežemo se i za svoju sliku o drugim ljudima. Smatramo da imamo pravo da je posjedujemo, odnosno da posjedujemo osobu koja stoji iza te slike. Čovjek koji je odbacio posjedovnu ili bilo koju drugu vezanost za ljude ili čak za predmete nije postao robot. Nije odbacio čovječnost nego je napravio mali korak ka buđenju čovjeka.
Isto tako, mnogi smatraju da bi prestali biti ČOVJEK kada bi on kao čovjek bio gospodar emocijama, a ne da emocije budu gospodari čovjeka. Neću da budem radikalna i da kažem odbaci emocije, a čak i da kažem ne bi puno pogriješila. Šta je emocija koja upravlja čovjekom? Kako uopšte čovjek može da gospodari emocijama?
Ako čovjek dozvoli da ga određene situacije u kojima se nalazi bacaju iz stanja ogromnih ushićenja do stanja malodušnosti sve što će postići je samo trošenje samog sebe (onog sebe kojeg bi trebao da izgradi). Postoji ustaljen šablon razmišljanja da vrijedimo upravo onoliko koliko se „dajemo“ za druge, otuda i potreba da s vremena na vrijeme nekome objasnimo da smo njegova/njena žrtva. Ako samo malo pomjerimo percepciju sa potrebe da naturamo nekome svoju žrtvu koja nije tražena ni potrebna i usmjerimo se na razvoj umjesto razaranje vidjećemo da nas emocije ne vode nikuda. Kada mi vodimo emocije ili kada se postavimo u ulogu posmatrača promijenićemo im svrhu. Izdvojeni iz emotivnog ludila, posmatrajući učimo i iz uloge potrošača samog sebe dolazimo u ulogu onoga ko nadograđuje.
Mi smo duše(ne svi mnogi su je davno izgubili ili je nikada nisu ni imali :? ) zarobljene u fizičkom tijelu i materijalnoj dimenziji,mnogi toga nisu svjesni,rijetki jesu,da bi toga bio svjestan,trebaš biti duhovan i ne biti ovisan i vezama s ljudima i sa stvarima.
Nema komentara:
Objavi komentar
DAVORKA I NJEN SVIJET