Naucila sam da sam sretna u ovom zivotu, sretna sto moje srce raste u ljubavi svakim trenom.. Sretna sto ima toliko ljepote u svijetu, da nas podsjeca na velicinu Izvora..
Naucila sam da je svaki trenutak vazan u ovoj predstavi, iluziji koju zovemo zivot, i da ni jedan nije manje bitan od drugog.. I u teskim trenucima, kada pozelimo da se nismo ni rodili, kada izgubimo sav smisao, nismo ni svjesni da ce se za koji tren iz toga roditi nesto predivno i da se to nebi dogodilo da nije bilo tog kljucnog trenutka.. A kakav je to paradoks, da upravo zato sto nismo bili svjesni toga, i sto smo se predali patnji, sada znamo cijeniti ono dobro sto je iz toga proizaslo.. Ma zavrti mi se u glavi cim pocnem razmisljati.. Odustanem odmah cim krenem, jer znam da to shvatiti necu.. Jer citavo vrijeme se vrtim u krug.. Kako mogu znati da je ista onakvo kakvo je.. Kako mogu u ista biti sigurna.. Ne mogu.. Ne mogu znati sto ce se dogoditi sutra.. Sutra na kraju krajeva uopce ne postoji, ono je samo izmisljotina naseg uma kako bi nasem egu ulio sigurnost nekakvu, da ce i dalje postojati.. A zapravo sve je to jedna ooogrooomna iluzija.. Jer dusa je vjecna.. Zasto bi se uopce bojala da ce nestati.. Tijelo je prolazno, mozda je ono razlog zasto se bojimo nestati.. Jer se poistovjecujemo s tijelom.. I sve sto ugrozi nase tijelo ulijeva nam strah u kosti da bi ovog trena mogli nestati.. Smijesno
Naucila sam da je vjera krajnji rezultat potrage za rijesenjem.. Kako mozemo znati.. Mozemo samo vjerovati da je je sve onako kako treba biti, da je sve savrseno takvo kakvo jest i da sve to ima svoj smisao, svoju svrhu, svoj uzrok i posljedicu.. A u to duboko vjerujem.. I kroz zivot, iz dana u dan, dobivam male uzorke, male tragove velike istine.. Da je zaista tako.. I kada vjerujem.. Nista me vise ne moze pokolebati, da zaboravim da je moja dusa vjecna i da je ona u svojoj srzi cista ljubav.. Osjetim to u svakoj pori ovoga tijela, u svakom djelicu duse..
Naucila sam da je ljubav predaja.. bez potpune predaje nema ljubavi.. Ne one prave bezuvijetne ljubavi.. Zato mogu reci.. Da moje srce pripada njemu.. Moja dusa je to znala, prije nego je um uopce to pretpostavio.. Srce uvijek govori istinu.. I ono zna kada ugleda svoj odraz u njegovom srcu.. Da je sada napokon potpuno..
Naucila sam, da bez obzira sto naizgled imamo kontrolu nad zivotom, mi smo samo putnici i sjedimo na sjedalu i kroz prozor promatramo predivne prizore, koji prolaze pored nas, nizu se i nestaju istom brzinom kojom su se i pojavili i vec nilaze novi prizori, i vrte se unedogled, a mi ovako maleni, ne mozemo sakriti divljenje u ocima, i samo odmahujemo glavom u nevjerici.. Da nam je toliko ljepote dano, toliko ljepote.. Samo da nikada ne bi izgubili onaj mali tracak svijetla sto drzi nas na zivotu, sto gura nas naprijed, u nadi da ce pronaci svoj Izvor..
I sto sam ja sad tu naucila.. Sto sam novo ja tu rekla.. Nista.. Sve to kao znam, a opet nista ne znam.. Ah.. Svasta.. Ma nista mi sada nije bitno, samo da je meni moja ljubav dobro, da ga nist ne muci, da dobro obavljam svoju zadacu cuvara, jer nazirem da imamo mi neku vecu zadacu.. Da.. Sve mi upucuje na to.. Pa nek bude sto bude.VOLIM VAS I LJUBIM
Nema komentara:
Objavi komentar
DAVORKA I NJEN SVIJET