Poslednjih godina sve je više psihijatara i kliničkih psihologa koji u liječenju problema psihičke i neurološke prirode, kod ljudi, pribjegavaju tzv. regresivnoj terapiji. Stvar je dosta interesantna jer kroz ovaj vid dijagnostike i terapije došlo se do nekih “novih” saznanja koja se tiču ne samo psihologije i psihijatrije nego možda i tzv. duhovnog aspekta Svega Što Jeste, zajedno sa nama kao duhovnim ljudskim bićima u svemu tome. Na kraju krajeva, mi smo svi dio Jedne Cjeline, mada nam se na prvi pogled to ne čini tako. Ono “novih” je pod navodnim znakovima zbog toga što kad čitaoci saznaju o čemu se radi, odmah će im biti jasno da su mnoga od tih saznanja bila još od davnina poznata u nekim istočnjačkim učenjima, međutim, ona kao takva nisu uzimana u obzir na području “moderne” psihijatrije i medicine uopšte. S druge strane, neke religije takođe ne dozvoljavaju mogućnost da ljudsko biće vječno egzistira uz pomoć mnogobrojnih inkarnacija u ovoj ili nekoj drugoj oblasti postojanja.
Tako su se u poslednje vrijeme pojavile i neke stručne knjige na tu temu gdje psiholozi i psihijatri opisuju mnoge aspekte ove problematike kao i principe dijagnostike i terapije psihičkih poremećaja koji potiču od trauma nastalih u ranijim periodima čovjekovog života, kako ovog sadašnjeg tako i prošlih. Neki psihički poremećaji takođe često nastaju kao rezultat interakcije nekih entiteta koji obitavaju u drugim oblastima postojanja, sa nama a da mi istovremeno njih u većini slučajeva, nismo svjesni.
Da bi se pravilno prišlo ovoj tematici, čovjek bi se prvo morao riješiti svih svojih (dogmatskih) predubjeđenja koja često imaju mnogo više veze sa religijom i tzv. “koncenzus realnošću” koja je svojim većim dijelom još uvijek ovisna od nje, nego sa objektivnim stanjem stvari u realnosti u kojoj živimo.
Danas, više nego ikada, ljudi pribjegavaju cijeloj jednoj paleti antidepresivnih sredstava (koji su posebna tema) kako bi ublažili neke psihičke tegobe ili traume koje im zadaje svakodnevni život, bez želje, volje i snage da pogledaju malo dublje u pozadinu psihičkih problema od kojih pate. Mnogi psihijatri, koji se bave hipnoterapijom tvrde da se ljudi nerado odlučuju na to da bace pogled na svoju prošlost a pogotovo prijašnje živote i suoče se s traumama koje su tamo doživjeli, uglavnom uz ispriku tipa: “Dovoljno imam problema u ovom životu, još mi samo treba da se suočavam s onima iz prošlog.”
Hemijske supstance, doduše, imaju sposobnost da promijene fiziološke procese u mozgu, pa tako i čovjekovu percepciju i njegov odnos prema stvarima koje ga tište, međutim, kao što je to slučaj i sa većinom drugih medikamenata koja su danas u opticaju i ovdje se radi samo o kontroli simptoma ali ne i o liječenju uzroka poremećaja. S druge strane, ti medikamenti imaju cijeli jedan niz sporednih efekata od kojih svaki može slobodno da predstavlja još jednu dodatnu i zasebnu bolest. Moramo imati na umu da je moderna medicina samo jedan biznis, čiji je moto: ‘Pacijent izlječen, potrošać izgubljen’. Stoga, forsiranje medikamenata koji kontrolišu simptome a ne liječe oboljenja, ne bi trebalo biti nikakvo čudo. S druge strane, sam pristup čovjekovom tijelu, kao jednoj mašini, negira njegovu najvažniju komponentu, - a to je upravo ona njegova – duhovna strana. Pri svemu tome veoma bitno je razumjeti da se sve traume nanesene čovjekovoj duši ili spiritualno-eteričnom tijelu, mogu veoma lako manifestovati i na njegovom fizičkom tijelu a moramo uvijek imati na umu i to da je čovjek mnogo više od njegovog fizičkog tijela.
U tekstu Opsjednutost već smo naveli da se terapija prošlih života ne smije razdvajati od terapije oslobađanja od duhova-privjesaka, odnosno, diskarniranih ljudskih ili drugih entiteta koji su se, na određen način, ‘pridružili’ živim ljudima.
Dr Edith Fiore je objavila 1978. godine prvu knjigu na temu terapije prošlih života, odnosno, korištenja sjećanja iz prošlih života za svrhu liječenja poremećaja ne samo psihičke, nego i fizičke prirode. Tu ona tvrdi da je terapija prošlih života jedan brz i efikasan način liječenja mnogih tegoba emocionalne i fizičke prirode. Međutim, često se za vrijeme njenih seansi s klijentima ispostavljalo da njihovo sjećanje na neki od prošlih života nije bilo u stvari njihovo, nego se radilo o sjećanju nekog diskarniranog ljudskog duha koji je bio ‘zakačen’ za klijenta. U takvim slučajevima, prvo se poduzima oslobađanje od tih ‘duhova-privjeska’, (u većini slučajevima – više njih), pa se nakon toga nastavlja sa regresijom samog klijenta. Međutim, u mnogim slučajevima pokazalo se da je to oslobađanje od duhova-privjesaka bilo sasvim dovoljno za razrješavanje psihičkih problema pacijenta, jer su oni u stvari poticali od tih duhova a ne od nekih trauma iz nekog od prošlih pacijentovih života. U svojoj drugoj knjizi, objavljenoj 1987. godine, Dr Fiore tvrdi da je oko 70% populacije zahvaćeno ‘problemom duhova-privjesaka’.
~***~
Duhovnu pozadinu na kojoj počiva regresivna terapija već smo ukratko pokušali predstaviti u tekstu Opsjednutost. Čovjek uvijek živi u jednom Vječnom-Sada. On istovremeno može da ima sjećanja na prošlost, kao i očekivanja od budućnosti ali sadašnjost je ono što za njega jedino suštinski postoji. Momenat u kojem on bivstvuje, karakterizovan je njegovim trenutnim stanjem svijesti, njegovom trenutnom starošću, trenutnim fizičkim oblikom, brojem otkucaja srca, trenutnim sadržajem u njegovim crijevima i drugim trenutnim fiziološkim procesima.
Liječenje u sadašnjem momentu podrazumijeva razrješavanje nekog konflikta ili problema iz prošlosti koji nastavlja da vrši uticaj na čovjeka u sadašnjem momentu. Tu se obično radi o jednoj rezidualnoj ili zaostaloj mentalnoj, emocionalnoj, fizičkoj ili duhovnoj energiji iz nekog od pređašnjih događaja, koja ‘kontaminira’ sadašnji doživljaj. Razriješenje ili odstranjivanje te energije je ujedno i cilj ovog tretmana. Kao rezultat toga, čovjek postaje rasterećen i on sada raspolaže sa mnogo više energije i elana da nastavi sa ostvarenjem ciljeva koje je uspostavio još prije nego što se inkarnirao u sadašnjem životu.
[Ovdje moramo napomenuti da postoji dosta indikacija da mi nakon smrti fizičkog tijela, tj. nakon što odbacimo “staro odijelo,” imamo priliku da provedemo izvjestan “vremenski period” u 5D (zona kontemplacije), gdje možemo da sagledamo svoje prijašnje živote i odlučimo gdje ćemo se inkarnirati u našem sljedećem životu. To naravno zavisi i od karme koju trebamo “izbalansirati”, lekcija koje trebamo naučiti, misija koje planiramo ostvariti a sve je to i u skladu s razvojnim stepenom svijesti kojeg smo uspjeli do tada dostignuti. Onda oblačimo “novo odijelo” i uskačemo ponovo u fizičku egzistenciju. Prije toga, navodno, čak nam se daje prilika da sagledamo naš budući život i da se na neki način složimo s njim. Naravno, druga je stvar to što mi sve ovo zaboravimo nakon što upadnemo u ovu 3D “mašinu za mljevenje i ispiranje mozga”, pa se onda ponašamo kao “muve bez glave.”]
Dok naših pet čula percipiraju našu blisku okolinu kao i neke trenutne podražaje u ovom momentu, naša podsvijest bilježi sve te utiske i skladišti ih zajedno sa njihovim interpretacijama od strane našeg uma, koji ih analizira u pokušaju određivanja prisustva neke potencijalne, stvarne ili zamišljene opasnosti ili prijetnje po naš fizički opstanak. Naš um se pri tom određivanju koristi usporedbama sa sličnim okolnostima kojima smo bili izloženi u prošlosti. On tako prosuđuje stepen naše trenutne sigurnosti kao i to da li se trebaju poduzimati određene mjere. Tako naše eventualne trenutne aktivnosti često predstavljaju jednu reakciju na neke ranije slične okolnosti u kojima smo se našli.
Ova neprestana percepcija, tumačenje, upoređivanje, prosuđivanje i reakcije, odvijaju se na jednom nivou koji je ispod naše budne svijesti. Naš um je na jednom stalnom oprezu. U skladu s tim, može se reći da naša prošlost često predstavlja jedan dio naše sadašnjosti, tj. da naša prošlost stalno utiče na našu sadašnjost.
Ako obratimo pažnju na naše tijelo, na njemu ćemo moći primjetiti neke ožiljke koji su rezultat fizičkih trauma koje smo doživjeli u prošlosti. Bez obzira što je tkivo na tim mjestima oštećeno ili promijenjeno, mi ne osjećamo bol.
Naš um takođe može da doživi traumu i tu se onda takođe događaju neke promjene i nastaju ožiljci. Ti ožiljci se često manifestuju na naše ponašanje, stavove, odnose s drugim ljudima, a oni mogu da izazovu i određene fobije, kao i reakcije u smislu straha, ljutnje, nepovjerenja prema drugima itd.. Ukratko rečeno, ožiljci našeg uma mogu u mnogome da utiču na ispoljavanje naše ličnosti.
Psihoterapija je jedna od disciplina koja pokušava da se bavi pitanjem mentalnih trauma, ali sa veoma ograničenim uspjehom. Traume koje su nastale u našoj psihi često su duboko zakopane u našoj memoriji i već odavno zaboravljene od strane naše budne svijesti. Taj duboko zakopani materijal praktično je nemoguće dosegnuti uz pomoć običnog razgovora u smislu psihoanalize, jer se tu u suštini radi samo o jednoj intelektualnoj diskusiji nečega što je čovjek u stanju da se sjeti. Mnogi od nas se ne mogu sjetiti događaja prije svoje šeste godine a neki čak ni toga šta im se dešavalo prije dvanaeste ili četrnaeste godine. Istovremeno, postoji cijelo jedno bogatstvo zakopanih iskustava i doživljaja iz tih perioda čovjekovog života.
Međutim, ta sjećanja se mogu dosegnuti uz pomoć hipnoze. Dr Edith Fiore je tako počela da koristi hipnoanalizu kako bi odredila izvor sadašnjih problema svojih pacijenata. U stanju hipnoze, podsvijest čovjeka će odgovarati na pitanja hipnoterapeuta. U to doba Dr Fiore nije vjerovala u mogućnost inkarnacije, međutim u nekim slučajevima ispostavljalo se da se uzrok trenutnih problema njenih klijenata nalazio u nekom od njihovih prošlih života. Bez obzira što je to bilo u suprotnosti s njenim vjerovanjima, Dr Fiore je zauzela jedan profesionalan pristup prema svemu tome i savjetovala je svojim klijentima da opišu sve što vide i upravo onako kako oni to doživljavaju. Rezultati takve terapije su bili toliko dobri da je ona nastavila sa razvijanjem raznih tehnika u terapiji prošlih života. Ona je postala tako jedan od doajena na tom području sa preko 40000 obavljenih regresija.
U svakom slučaju, terapeut ovdje radi sa materijalom koji dolazi iz klijentove podsvijesti, kakav god on bio. To mogu biti metafore, simboli, likovi iz filmova ili bilo šta drugo. Scena koju on opisuje može da bude neko praistorijsko vrijeme na zemlji, on kao životinja u nekoj džungli, kao vanzemaljsko biće na nekom svemirskom brodu ili na nekoj drugoj planeti ili kao ne-fizička inteligencija u spiritualnoj oblasti postojanja, sa jednim mnogo višim nivoom svijesti nego što je ljudski.
Na osnovu podataka dobivenih iz desetina hiljada regresivnih izvještaja nalazimo da je ovaj naš univerzum pun šarolikog života, na njegovim različitim nivoima i u raznoraznim oblicima. U našoj i drugim galaksijama postoji mnogo planeta na kojima cvjeta život u raznim fizičkim oblicima. Neki od njih su humanoidni dok su drugi u obliku guštera, delfina, ili mnogih drugih životnih formi. Neki egzistiraju kao čista inteligentna energija na višim nivoima egzistencije. Čini se da jedan veoma mali procenat ‘božjih iskri’ odlučuje da se inkarnira na ovoj našoj planeti.
[Ovo ne bi trebalo biti neko čudo s obzirom da svi koji dođu ovamo treba da prolaze kroz “točak inkarnacije” ljudskih bića. Mnogi od nas su, navodno, svojevremeno došli u ovu Zonu Demijurga u misiji da u ovaj nepopularni dio naše galaksije unesu više Svjetlosti tj. da ga dovedu u harmoniju sa kreativnim silama Svega Što Jeste, međutim i na žalost, već poslije par inkarnacija oni su “pali u jedan duboki trans” i zaboravili na tu svoju misiju usljed djelovanja jednog veoma jakog i sofisticiranog ‘kontrolnog sistema.’ Entiteti OPS (“orjentacija prema sebi”) tipa, koji su zaposjeli ovaj dio prostora-vremena manipulišu svijest ljudskih bića, tako da ovi kruže iz jedne inkarnacije u drugu, nesvjesni svoje istinske prirode i objektivne realnosti. Živjeći ‘u nesvjesti’ usljed svoje podložnosti veoma moćnim tehnikama ispiranja mozga i kontrole svijesti,’ ove “božje iskre” počinju uzimati učešća u šou-programu (barbarizmu kosmičkih proporcija) režiranom od strane ‘kontronog sistema’ na ovoj planeti, te tako i skupljati karmu, koje se onda veoma teško oslobađaju. Tako oni ostaju na neki način “zarobljeni” u ovoj vremensko-prostornoj zoni, te služe kao izvor energije za svoje “nadzornike” ili 4D enitete OPS tipa. Ljudska bića sa individualnom dušom po samoj svojoj suštini nisu bila nasilna i nisu imala tendenciju da uništavaju život bilo gdje da su se zadesili u ovom univerzumu. Međutim, sada na ovoj planeti, mentalno kontrolisana ljudska bića ponašaju se onako kako im nalažu mentalni programi, nametnuti od strane njihovih kontrolora. Tako smo mi ovu prekrasnu planetu u rekordnom roku pretvorili u jednu klaonicu koja non-stop radi, a istovremeno i u jednu kantu za đubre, koja je već odavno prepuna. Naravno, mi same dubine svega toga ne možemo da budemo i svjesni iz već prethodno navedenih razloga. Tako se sada nalazimo u jednom “začaranom krugu” iz kojeg se izlaz još uvijek ne nazire. Postoje i neke indikacije da se pojedini duhovi-privjesci, kačeći se inkarniranim ljudskim bićima, pokušavaju se na taj način “švercovati” kako bi zaobišli inkarnacione portale tj. da se ne bi morali sami ovdje fizički pojavljivati a istovremeno želeći da iskuse život u ovoj oblasti postojanja!?]
Imajući sve ovo na umu, nije teško za razumjeti zašto danas u svijetu postoji veoma malo psihijatara i psihologa, odnosno, stručnjaka koji su u stanju da zađu na ovo područje i obavljaju regresivnu hipnozu na jedan nepristrasan i profesionalan način. Psihijatri i psiholozi takođe imaju svoja vlastita predubjeđenja, sisteme vjerovanja kao i jednu klasičnu akademsku osnovu u kojoj ne postoji ovaj vid dijagnostike i terapije psihičkih oboljenja čovjeka. Većina njih takođe nema adekvatno duhovno ili metafizičko obrazovanje koje bi im moglo biti od pomoći u radu na ovom području.
Za sada se znanja na polju regresivne hipnoterapije šire uz pomoć seminara i predavanja onih stručnjaka koji su već stekli određena iskustva na tom polju, kao i njihove literature. Naravno, moramo imati na umu da je tu nastao i jedan vakum kojeg su počeli da popunjavaju kojekavi hipnotizeri-šarlatani, koji svoje seanse i šou-programe takođe nazivaju regresivnom hipnoterapijom. Tako oni samo unose konfuziju na ovom veoma važnom i osjetljivom području psihoterapije.
Regresivna terapija se bavi biografskim materijalom čovjeka uključujući svako iskustvo koje prethodi sadašnjem momentu u kome se on nalazi. Ona se sastoji od nekoliko dijelova:
- Sjećanja iz sadašnjeg života – otkrivanje i liječenje trauma koje su nastale u sadašnjem životu
- Regresija rođenja – tretman doživljaja u pre-natalnom i peri-natalnom periodu
- Terapija prošlih života – ima za cilj da liječi ili razrješava konflikte iz sadašnjeg života koji potiču od traumatskih događaja iz nekog od prošlih života, uz pomoć sjećanja na prethodne inkarnacije
- Iscjelivanje duše-uma; - usmjerava se na sakupljanje i reintegraciju fragmentiranih ili otcijepljenih dijelova ličnosti
- Terapija oslobađanja od duhova – ima za cilj otpuštanje i upućivanje ka Svjetlosti prikačenih diskarniranih entiteta, nametnika, oslobađanje od vanzemaljskih implanata, misaonih formi i svega ostalog što normalno ne pripada pacijentu
U okviru svih ovih područja primjenjuju se prave psihoterapeutske metode prilikom rješavanja problema i konfliktnih stanja. Pristup podsvjesnom umu (ili materijalu iz „desnog mozga“) obično se ostvaruje istraživanjem sjećanja kroz emocionalne kanale. Prilikom svega toga pokušavaju se zaobići svjesne ideje, mišljenja ili stavovi koji dolaze iz lijevog dijela mozga.
Fizički ili emocionalni osjećaji koji su asocirani sa incidentima iz prošlosti, mogu se osjećati ali se ne mogu „razmišljati“. Čovjekov ego (’lijevi mozak’) može pokušati da blokira ili da se upliće u događaje kojih se on sjeti, kao i bol koji je udružen s njima. Nagon za preživljavanje i blokiranje bola su neke od glavnih karakteristika ega. Svjesni čovjekov um često ocjenjuje ono što dolazi iz podsvijesti kao nenormalno i na neki način uspostavlja cenzuru na sve što dolazi s te strane. To ujedno i ometa terapeutski proces.
Negiranje, racionalizacija i opravdanja se koriste od strane ega da bi se izbjegla odgovornost. To je upravo i jedan od razloga zašto terapeuti ne smiju koristiti pitanja tipa – „kako“ i „zašto“, jer oni tada pozivaju ego da objasni razloge, odnosno, da izmisli neku priču u vezi okolnosti pod kojima je došlo do određenog događaja. Ego ima tendenciju da ne prihvata ništa drugo do tzv. „koncenzus realnost,“ koja naravno ne podrazumijeva postojanje jednog duhovnog svijeta, kao ni mogućnost za jedno podsjećanje na događaje koji su se dešavali prije ili za vrijeme čovjekovog rođenja.
Pre – i peri-natalna terapija podrazumijeva vraćanje na percipirane traumatske događaje iz tog perioda života i njihovo razrješavanje. Tu se radi o čovjekovim iskustvima prije njegovog začeća (koncepcije) pa sve do njegovih prvih iskustava u obliku novorođenčeta.
(U SAD već postoji nekoliko asocijacija psihologa i psihijatara koji se bave ovim periodom čovjekovog života, kao što je npr. Peri-natal Pshychology Association of North America a još 1981. godine u SAD je osnovana i Asocijacija za Istraživanje i Terapiju Prošlih Života – the Assocition for Past Life Research and Therapies. Takođe, na ovom polju se pojavljuje sve više i više stručne literature.)
U kliničkom okviru reinkarnacije, čovjekovo biće ili duh se smatra vječnim. U sklopu svog duhovnog puta i razvoja, mnoga bića se odlučuju da se inkarniraju na ravni postojanja ove planete, što podrazumijeva uzimanje forme fizičkog ljudskog tijela. Za vrijeme mnogobrojnih života i interakcije između ljudi, biće skuplja ili akumulira mentalne, emocionalne i fizičke rezidue koje ono onda nosi sa sobom iz života u život.
Podsvijest sadrži u sebi pamćenje svega što je osoba ikada doživjela, odnosno, percipirala. Svako njeno iskustvo je zapisano u njenoj memoriji uključujući i biografski materijal iz ovog života, za vrijeme rođenja, prije rođenja, iz drugih života, kao i nefizikalnih iskustava iz onih perioda između života.
Ova čovjekova „banka memorije“ uključuje percepciju svakog događaja iz prošlosti; okolnosti pod kojim se on dogodio; sve fizičke i senzorne impresije, uključujući i subliminalno (ispod praga čulne osjetljivosti) primljene podatke koji su važni za njega. Isto tako i misli, emocije i osjećanja koja su bila asocirana s tim događajima. Takođe, tu postoji i jedna svjesnost o mislima drugih osoba koje su učestvovale u tim događajima (telepatski prenos?!). Dakle, čovjek je svjestan ne samo svojih misli nego i misli drugih ljudi koji su bili u nekoj interakciji s njim, kako u ovom tako i u prošlim životima.
Naš um, odnosno, svijest nalazi se na jednom stalnom oprezu od istinskih ili zamišljenih prijetnji dok prima sadašnje tj. momentalne utiske koji mu stižu od strane čula. Ti utisci se automatski prerađuju i upoređuju sa sličnim iskustvima iz prošlosti. To znači da je svaka interakcija u čovjekovom zrelom dobu, svaki događaj iz njegovog djetinjstva i svaki događaj prije njegovog rođenja, - zapisan na nivou njegove podsvijesti. To se može validirati uz pomoć korištenja regresivne hipnoze. Ovo pamćenje događaja iz prošlosti može se i verificirati.
Čini se da što je neka emocija ili doživljaj iz prošlosti bio neugodniji, utoliko je on ostavio dublje tragove u memoriji, međutim, što su tragovi u memoriji dublji, utoliko ih je lakše i pratiti, te na taj način i doći do onih događaja koji zahtijevaju psiho-terapeutsko razrješenje.
Iskrivljena percepcija
Jedna od bitnih karakteristika čovjekovog uma je iskrivljeno percipiranje stvari i događaja iz čega takođe proizilazi i njihova iskrivljena ineterpretacija. Recimo da je negdje došlo do automobilske nesreće u kojoj je učestvovao samo jedan automobil i da je taj događaj vidjelo deset ljudi, pet muškaraca i pet žena. Vozač je bio muškarac i on je poginuo. Svaki od ovih svjedoka koncentrisao se na jedan poseban dio cijele scene. Svaki od njih će percipirati jedan manji dio događaja a istovremeno će biti uvjeren da vidjeo cijeli događaj. Ta nekompletna percepcija će se pretvoriti u neispravno viđenje, odnosno, interpretaciju cijelog događaja. U svemu tome veliku ulogu će igrati i lične predrasude svjedoka. Kad istražni organi budu saslušavali svjedoke, svaki od njih će ispričati različitu verziju događaja, uključujući brzinu auta, ko je bio kriv, kakve su bile okolnosti u kojima je došlo do udesa itd. i svi će vjerovati da su rekli istinu. Nekoliko godina kasnije, na sudskom pretresu, svaki od ovih svjedoka će ispričati nešto drugačiju verziju događaja od one koju je prvo izložio. Dakle, u međuvremenu je njihova memorija prilično promijenila samu scenu događaja i okolnosti pod kojima se on dogodio. To se naziva „konfabulacija memorije“.
Ipak, na osnovu izjava svjedoka policija zaključuje da se tu radilo o jednoj običnoj saobraćajnoj nesreći i na osnovu toga, osiguravajuće društvo, gdje je pokojnik imao polisu životnog osiguranja, isplaćuje novac njegovom sinu. Taj novac mijenja životni tok i način ponašanja tog mladića. On sada počinje drugačije da se ponaša i to njegovo ponašanje ima svoje implikacije na sve one koji se nalaze u interakciji s njim, kao i dalekosežne posljedice po njegovu sudbinu. Zbog ovog novca on postaje manje motivisan i sa manjim osjećajem odgovornosti za ostvarivanjem bilo čega vrijednog za sebe ili druge. On je prestao sada da koristi sve svoje potencijale onako kako bi ih koristio da je morao sam da zarađuje za svoj život.
Jedno dublje istraživanje motiva čovjeka koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći otkriva da je on već dugo patio od depresije i da je nakon određenog vremena odlučio da izvrši samoubistvo na takav način da sve izgleda kao nesrećan slučaj. Njega je također grizla savijest što je zapostavljao svog sina, te je na taj način htjeo da se iskupi, osiguravajući mu jednu veću sumu novca preko svoje polise osiguranja. Naravno, u slučaju samoubistva osiguranika, osiguravajuća društva ne isplaćuju novac, tako da je u ovom slučaju novac bio isplaćen tom mladiću na osnovu pogrešne percepcije svjedoka što je onda pokrenulo jednu lančanu reakciju događaja za koje se ispostavilo da mu nisu išli u prilog.
Inače, kod svake naše pogrešne percepcije i interpretacije, pokreće se određena kaskada događaja koji imaju određene konsekvence. Traumatski događaji su oni koji čovjeku zadaju najače udarce i njihove posljedice mogu biti veoma dugotrajne. Svako doživljeno traumatsko iskustvo pokreće u čovjeku jednu određenu sekvencu reakcija, što se naziva - Sekvenca Traumatskog Događaja. Percepcija svakog narednog događanja registruje se u svjesnom umu i zapisuje u bankama memorije. Ove percepcije su uglavnom pogrešne zbog mnogobrojnih faktora. Kod nas postoji jedna deformisana percepcija realnosti određene situacije, odnosno, istinskih okolnosti. Ta deformacija ostaje uklesana u podsvijesti a onda ona utiče na interpretaciju drugih sličnih događaja. Nikada ono što se objektivno dogodilo nekoj osobi ne ostaje u njenoj bazi podataka, nego tu ostaje zapisano samo ono što ta osoba misli, ono čega se ona sjeća ili osjeća u vezi određenog događaja, te sve to onda ima dugoročne efekte na njenu psihu.
Ove distorzije i deformacije se pokušavaju ispraviti uz pomoć terapije tako što se pacijenta navodi da jasno percipira i razumije objektivnu pozadinu određenog događaja, odnosno istinu u vezi toga šta se tačno dogodilo u njegovoj prošlosti i zašto su određene traume nastale. To onda vodi do izlječenja rezidua, što bi ujedno značilo da istina vodi čovjeka ka slobodi.
U sekvenci traumatskog događaja, percepcija samog događaja je obično pogrešna. Čovjekov um onda pokušava da interpetira događaj na osnovu lažnih podataka koje je dobio uz pomoć percepcije što nadalje vodi do pogrešne interpetacije. Njegov um, nadalje, na ovu pogrešnu interpretaciju pogrešne percepcije iz prošlosti, reaguje tako što na osnovu nje analizira sadašnju situaciju u potrazi za svakom potencijalnom opasnošću, odnosno, prijetnjom koja bi mogla da ugrozi njegov opstanak. On tako onda upoređuje iskrivljen pogled na sadašnju situaciju sa bilo kakvim sličnim događanjima iz prošlosti.
Često onda takve neodgovarajuće reakcije na pogrešne interpretacije pogrešne percepcije, vode do donošenja pogrešnih odluka, nagađanja, zaključaka, predrasuda i procjena; neodgovarajućih obećanja i zaricanja, pa čak i pretnji u vezi sa događajima ili ljudima koji u njima učestvuju.
Sekvenca traumatskih događaja sastoji se od sljedećih elemenata:
- Percepcija/pogrešna percepcija sadašnjeg traumatskog događaja
- Interpretacija/pogrešna interpretacija pogrešne percepcije
- Poređenje sa ranijim sličnim događajima u smislu određenja potencijalne opasnosti po opstanak u sadašnjoj situaciji. To skoro u svim slučajevima rezultira u pogrešnoj procjeni sadašnje situacije.
- Prosuđivanje bazirano na pogrešnoj procjeni sadašnje situacije, kao rezultat usporedbi sa pogrešnim tumačenjima sličnih događaja iz prošlosti koji su bili neispravno percipirani
- Reakcije, - koje često nisu odgovarajuće u sadašnjoj situaciji
Ove neodgovarajuće reakcije na pogrešne interperetacije, bazirane na iskrivljenoj percepciji, dalje vode do formiranja kojekakvih stavova ili principa, obećanja, pogrešnih nagađanja, predrasuda, procjena i zaključaka, kao i zaricanja u smislu:
'Neću više nikada da vjerujem muškarcima/ženama'
'Svi su ljudi zli'
'Ja nisam dovoljno dobar'
'Ja ne zaslužujem...'
'Ja neću više nikad...' itd.
Ovakve odluke čovjek obično donosi za vrijeme traumatskih emocionalnih i fizičkih epizoda u ovom ili u prošlim životima. Takvi stavovi i 'principi' se onda pretvaraju u vjerovanja a ta vjerovanja se onda duboko ukorjenjuju u čovjekovu podsvijest. Nadalje ta vjerovanja počinju da 'farbaju' njegovu percepciju i iskrivljuju prosuđivanje, kako situacija u kojima se on nalazi, tako i njegove interakcije s drugim ljudima.
Takvi čovjekovi stavovi postaju i temelj za njegove predrasude. Nadalje, svi ovi stavovi, principi, odluke, nagađanja, predrasude i zaključci, formiraju mentalne rezidue ili - zaostatke, koji se nakupljaju u čovjeku kao dio svijesti njegove duše i koje on onda nosi iz života u život. Ti mentalni zaostaci, kasnje dovode do zbrke u čovjekovom umu miješajući se sa njegovim doživljavanjima stvari u sadašnjem životu, odnosno, one u svakom sadašnjem doživljaju osvježavaju neke aspekte iz nekog od prošlih doživljaja.
Problemi koji se najčešće primjećuju na seansama terapije prošlih života sastoje se od zaostataka na strahu baziranih emocija kao što su gnijev, uvredljivost, želja za osvetom, strah, osjećaj krivice, griža savjesti kao i izvitoperena ljubavna osjećanja u smislu ljubomore, posesivnosti pa čak i nasilja.
Za mnoge od ovih emocija kod mnogih ljudi se ne može naći nikakva osnova u njihovom sadašnjem životu, međutim, njih čovjek nosi sa sobom i upošljava u svakoj situaciji u kojoj se nađe i projicira ih na druge ljude s kojima on ulazi u interakciju. Fobije, osjećaji ugroženosti, ozlojeđenost, depresija, pa čak i nagon za samoubistvom, mogu se u nekim slučajevima svrstati u tu kategoriju. Tako čovjekove emocionalne reakcije na stvari, ljude i događaje u sadašnjem životu mogu da budu nepotrebno kontaminirane emocionalnim zaostacima nakupljenim u traumatskim doživljajima u prošlim životima, odnosno, te čovjekove reakcije mogu uveliko biti pod njihovim uticajem.
Fizički zaostaci se nakupljaju kao rezultat povreda, nesreća, operacija ili trauma fizičke prirode, pogotovo onih koje su dovele do smrti u nekom od prošlih života. One mogu da budu i u obliku beljega, odnosno, ožiljaka koji su prisutni na tijelu čovjeka od njegovog rođenja, u obliku fizičkih simptoma bez fizioloških ili organskih uzroka, određene bolesti koja se manifestuje na nekom dijelu tijela itd. U mnogo slučajeva ispostavlja se da se ti beljezi ili ožiljci nalaze na mjestima na kojima su nastale smrtonosne rane u prošlom životu.
Postoje i spiritualni zaostaci koji mogu biti zakopani duboko u podsvijesti. Tu se obično radi o 'karmičkim dugovima' koji su bazirani na onom već dobro poznatom principu: 'Ono što si sijao – to ćeš i da žanješ'. Nasilje nad drugima i kršenje njihove slobodne volje, - povlači najveću karmu.
Kod čovjeka takođe može u određenim okolnostima doći i do fragmentacije svijesti-duše, najčešće usljed mentalnih, emocionalnih i fizičkih trauma. Kada dođe do fragmentacije svijesti, posljedice mogu biti ozbiljne i dalekosežne, kao što je to slučaj kod sindroma mnogostrukih ličnosti (MPD – Multiple Personality Disorder) ili disasocijacije ličnosti, kad se formiraju brojne pod-ličnosti u sklopu jedne osobe. MPD se najčešće javlja kod djece nad kojom je vršeno seksualno nasilje i kod osoba koje su podvrgnute metodama ispiranja mozga i programiranja svijesti od strane tzv. Iluminata, obavještajnih tajnih službi i nekih sličnih tajnih organizacija sa satanističkom pozadinom.
Terapija prošlih života je metoda uz pomoć koje se omogućava čovjeku da se sjeti svih detalja u vezi nekog svog doživljaja ili iskustva iz prošlih života, te da se tako taj nesvjestan materijal dovede do svijesti čovjeka, nakon čega se ispravljaju sve greške u njegovoj percepciji i interpretaciji. Sav taj materijal podvrgava se jednoj svjesnoj 'obradi', istraživanju i rasvjetljavanju, što na kraju vodi do iscjeljenja, odnosno, izlječenja eventualnih psihičkih posljedica u ovom životu.
Podsjećanje na detalje iz sadašnjeg života
[Bazična postavka Frojdove teorije zasniva se na privođenju podsvijesti do svijesti; kod ponovnog preživljavanja - dolazi do - olakšavanja.]
Emocionalne tegobe u sadašnjosti često potiču od nekih ranijih doživljaja koji su bili slične prirode i koji su se mogli desiti u ovom ili nekom od pređašnjih života. Kod svakog unutrašnjeg sukoba ili poremećaja prisutna su tri elementa u različitim stepenima i kombinacijama. Prvi od njih podrazumijeva neispunjena očekivanja, drugi – poremećene namjere, a treći – neuspješnu komunikaciju između ljudi. Ovaj treći elemenat je ujedno je i najvažniji kod emocionalnih tegoba. Tu može da se radi o neprenesenim 'porukama' ili o tome da određene poruke između ljudi nisu primljene ili su pogrešno shvaćene. Često se tu npr. radi o nedovoljno ili neadekvatno iskazanim osjećanjima prema drugima ili neuzvraćenoj ljubavi. Najača i najtrajnija bol javlja se u slučaju neuspjelog prenosa ljubavnih osjećanja. Ljubav koja nije primljena, doživljena ili uzvraćena i ljubav prema drugima koja nije ispoljena ili iskazana, može da stvori jednu bol koja će trajati tokom mnogih života.
Vraćanje pacijenata u prošlost, može da se obavlja ne-hipnotičkim i hipnotičkim metodama. Kod vraćanja u bližu prošlost u ovom životu, moguće je koristiti se metodom 'afektivnog mosta' i kad se određena sjećanja dosegnu, onda se pristupa proceduri prerađivanja konflikta. U slučajevima ranijih trauma, sjećanja na te doživljaje i njihovo oživljavanje najbolje se postiže uz pomoć hipnotičke indukcije i regresije, nakon čega kod pacijenta onda obično usljeđuje tzv. abreakcija i katarza, što mu donosi djelomično ili potupno smirenje. Ta tehnika je npr. prilično efikasno bila korištena kod američkih ratnih veterana iz Drugog Svjetskog i Vijetnamskog Rata, koji su patili od jedne vrste bolesti poznate pod imenima „granatni šok“ ili „ratna neuroza,“ što je u stvari bio jedan post-traumatični stres. Mnogi od tih ljudi su osjećali jedan stalni strah i nespokojstvo, dok su istovremeno imali amneziju u vezi samog događaja. Pod hipnozom ovi ljudi su mogli da se sjete cijelog događaja koji je izazvao traumu i ponovo ga prožive. Nakon toga, u većini slučajeva je dolazilo do abreakcije i potpunog smirivanja simptoma nemira, depresije kao i drugih poremećaja koji onemogućavaju čovjeku da vodi jedan normalan život.
Regresija Rođenja
Rođenje može biti najtraumatičnije i najopasnije iskustvo koje se nekome može dogoditi u životu. Frojd je rođenje smatrao prvom traumom, odakle orginalno potiče nespokojstvo kao korijen kasnijih fizičkih problema. On je smatrao da je taj događaj previše duboko zatrpan u podsvijest da bi se dokučio. Iz razloga što se rođenje događa za vrijeme tzv. preverbalne svijesti, ta vrsta traume nije dostupna za analizu, tvrdio je Frojd. To je ujedno bio i razlog za njegov razlaz sa njegovim kolegom, jednim drugim psihoterapeutom po imenu Otto Rank, koji je smatrao da se čovjek mora suočiti sa svojom biloškom traumom nastalom prilikom rođenja i ponovo je proživjeti, kako bi došlo do njenog razriješenja, odnosno, njegovog oporavka.
Čini se da vraćajući se 'unazad' (u suštini, i vrijeme je iluzija, što bi značilo da se sve događa simultano, mada naš um pokušava da uvede nekog reda u to, sortirajući sva događanja u linearnom smislu) možemo vidjeti da još u momentu oplodnje jajne ćelije dolazi do spajanja jednog dijela duše/svijesti 'novorođenčeta' s majkom. U momentu rođenja, odnosno, prvog udisaja novorođenčeta, dolazi do potpunog spajanja njegove svijesti/duše sa tijelom. Međutim, onaj djelić svijesti novorođenčeta koji se spojio s majkom u momentu njegovog začeća, sposoban je da cijelo vrijeme prima i bilježi sva dešavanja unutar njegove majke kao i iz njene neposredne okoline, uključujući i sve njene misli. Svijest novorođenčeta (fetusa) ne prerađuje te informacije niti ih podvrgava ikakvoj analizi. Ona ih prihvata bez ikakvih predrasuda, onakvim kakve one jesu. Te informacije kasnije mogu imati pogubne efekte na svijest i život čovjeka, kako za vrijeme njegovog djetinjstva tako i u zrelom dobu.
Dakle, to bi značilo da je dijete, dok je još u majci, svjesno svih zbivanja u njenoj okolini, njenih misli, kao i odnosa svog oca i drugih ljudi prema njoj. Sada samo treba zamisliti šta se događa ukoliko je majka izložena traumama, zlostavljanju od strane oca ili nekog drugog; ili ukoliko ona to dijete koje nosi u svojoj utrobi smatra nepoželjnjim!?
Ova vrsta 'neprijatnih' ili 'iskrivljenih' sjećanja kod čovjeka može se ispraviti uz pomoć pre i peri-natalne terapije i regresije rođenja.
Postoje dva pristupa pre-natalnom iskustvu kao i doživljaju samog rođenja. Kod istraživanja prošlih života, evidentno je da prema prirodnom toku događanja, ljudsko (ili neko drugo) biće, nakon završetka prošlog života prelazi u Svjetlost (5-ti denzitet) prije svog ponovnog rođenja. To je tzv. 'zona kontemplacije', gdje ono u određenom kontekstu može sagledati svoja iskustva iz prošlog života i planirati svoju budućnost, odnosno, mjesto ponovne inkarnacije. Postoji mnogo faktora koji pri svemu tome igraju određenu ulogu, od kojih je glavni - sam razvojni stepen čovjekove svijesti na toj tački vremena-prostora, dok neki drugi bitni faktori mogu da budu karmičke prirode. Nakon izvjesnog 'perioda kontemplacije,' biće može preći na zemaljsku ravan i odrediti svoju buduću majku. U mnogim slučajevima, žene mogu da osjete neku vrstu 'prisustva određenog entiteta' u svojoj blizini čak i nekoliko godina prije trudnoće. Taj 'osjećaj' onda prestaje nakon porođaja. Za vrijeme regresije rođenja, ljudi često tvrde da su se nalazili u blizini svojih budućih roditelja određen broj mjeseci ili godina prije svog začeća.
Sada ćemo navesti i par primjera takve konverzacije. (Pacijent je u promijenjenom stanju svijesti izazvanom uz pomoć ne-hipnotičkih ili hipnotičkih metoda indukcije)
T (terapeut): „Sada pronađi ženu koja će te roditi. Gdje se ona prvo nalazi, prije nego što se sastala sa tvojim budućim ocem? Kakve su tvoje misli i osjećanja prema njoj, da li ti poznaješ tu ženu?“
P (pacijent): „O, da. Ona bi trebala da bude moja majka“.
T: „Da li si je poznavao u nekim drugim prošlim životima?“
P: „Da, jesam“.
T: „Šta misliš o njoj“? Kako se osjećaš kad joj se približiš“?
P: „O Bože, ne želim da budem njeno dijete“. (ili)
„Ja nju mnogo volim. Jedva čekam da opet budem s njom“.
T: „Šta se kasnije događa“?
P: „Pratim je neko vrijeme“.
T: „Sada potraži svog budućeg oca. Prati šta se događa s majkom sve dok se ne sretne s tvojim ocem“.
(U nekom slučaju ispostavi se da se radi o školskim drugovima. Nekad se može raditi i o kratkim aferama. Ponekad je otac pijan ili nasilan čovjek...)
T: „Šta misliš o tom čovjeku“?
P: „Čini mi se simpatičan“ (ili) „Jao, opet on!“ (ili) „Bože, on me stvarno plaši.“
(Reakcije mogu varirati)
T: „Sada pronađi onaj momenat kada oni stupaju u seksualni odnos. Nađi se u toj situaciji, za vrijeme tog događaja. Šta se događa? Kako se oni ponašaju jedno prema drugome“?
(Ovdje se može raditi o nekoj romatičnoj atmosferi uz svijeće i muziku, a može se raditi i o incestu, aktu silovanja, seksu u stanju pijanstva itd. itd. Sve emocije i osjećanja koja su bila prisutna za vrijeme tog akta potpuno su zabilježena u svijesti prinove.)
T: „Kako se ti osjećaš prilikom svog ulaska u tu vezu? Kakve su tvoje misli u vezi tog čovjeka i šta misliš o toj ženi? Dobro ih pogledaj. Da li si ih poznavao prije? O čemu razmišljaš u momentu kad se sve to zbiva?“
P: „Ja ne želim sve ovo, ja sam ovdje a ne želim da budem tu.“
„Ja stvarno želim da budem s tim ljudima“
„To će biti jedan stvarno težak život“
„Ako me oni ne budu htjeli, ja ću onda otići“.
(U mnogim slučajevima može doći i do spontanog pobačaja ukoliko se novopridošlo biće ne smatra poželjnim. Smatra se i da su i neki slučajevi rane smrti novorođenčadi povezani s tim.)
Dakle, biće je svjesno svega što se zbiva u tom momentu i ono reaguje kao jedna ličnost. Terapeut vodi pacijenta/klijenta kroz istraživanje reakcija i osjećanja njegovih roditelja. Ukoliko tu postoji neka jača, bolna reakcija, pogotova ako ta reakcija utječe na intimne veze u sadašnjosti, onda se to može koristiti kao most do nekog traumatskog događaja koji se zbio u prošlom životu, što je onda dovelo do te takve pre-natalne situacije. Tu se obično ispostavi da se radi o jednoj zamjeni uloga roditelja i djeteta u prošlom životu.
(Na osnovu saznanja koja dolaze iz prilično obimnog materijala iz oblasti regresivne terapije, proizilazi da se bića često inkarniraju u grupama kao bračni parovi, braća, sestre, rođaci, prijatelji itd. i da se te njihove uloge i međusobni odnosi često mijenjaju iz života u život.)
Moguće je da su u prošlom životu stavovi i osjećanja roditelja prema djetetu bila slična. Kad se te njihove ranije interakcije dublje istraže, onda sva ta animoznost, gnijev, ozlojeđenost brzo nestaju, čak i u odnosima i situacijama u ovom sadašnjem životu. Nakon rezolucije tih ranijih konflikata, terapeut vodi klijenta prema naprijed:
T: „Dobro. Sad preskoči malo prema naprijed. Pronađi nešto važno, što se događa...Pronađi neka osjećanja, neki važan događaj“.
Ovdje klijent može da navede neke svađe između oca i majke (dok je on u majčinoj utrobi) ili npr. neke detalje dok oni vode ljubav. Momenat kada majka otkrije da je trudna obično je veoma jasno zabilježen u svijesti prinove, čak očeva reakcija na tu vijest može da bude još važnija i upečatljivija. Tako otac može reći: „Oh, ne još jedno dijete“ ili nešto slično, što može ostaviti posebno negativne emocionalne posljedice na kasniji život čovjeka. Isto tako, ukoliko se desi da majka dugo ne otkrije da je trudna, prinova se tokom tog vremena može osjećati kao da je 'nevidljiva', zapostavljena, nepriznata itd.
T: „Dobro, sada se pomakni unaprijed do sljedećeg važnog momenta. Pronađi neki bitan momenat dok se još uvijek nalaziš u majčinom stomaku...Opiši šta se događa.
Ovakva pitanja obično daju pacijentu priliku da on opiše bilo koji događaj iz tog perioda koji je imao na njega jak emocionalni efekat. Novorođenče se obično osjeća udobno, prijatno i sigurno dok je u materici, sve do vremena pred sam porod, odnosno, njegovog izlaska napolje u vanjski svijet. U tom periodu prinova osjeća tjeskobu i često ima jaku želju da što prije izađe napolje, međutim, događa se i suprotno, kad se ona osjeća sigurnijom unutra, te želi tamo i da ostane. U tim slučajevima često se događa da se novorođenče okrene nogama prema izlazu pokušavajući tako da se odupre.
P: „Lijepo mi je unutra ali postaje tijesno. Toplo mi je i udobno ali postaje sve tjesnije.“
T: „Šta se dešava sa tobom kad počne tiskanje?“
P: „Osjećam jak pritisak na moju glavu, užasan pritisak. Nema dovoljno prostora gdje bih mogao da se sklonim i nešto me sve više stišće i pritišće mi glavu.“
Pacijenti to iskustvo obično opisuju na takav način. U jednom momentu pojavljuje se osjećaj bespomoćnosti kao da će biti potpuno smrvljeni, a onda, kad grlić materice počne da se širi, iznenada se javlja osjećaj – olakšanja. U porođajnom kanalu ponovo se osjećaju 'stisnuto' i tu se naizmjenično mijenjaju osjećanja zadovoljstva, bola, straha i odbojnosti u vezi izlaska u vanjski svijet. Oni su svjesni da se tu s njima događa nešto što nisu u stanju spriječiti, na šta ne mogu utjecati i što ne mogu potpuno razumjeti. Nakon što se novorođenče pojavi napolju, ono odmah percipira jarku svjetlost, nepoznate glasove i odvajanje od svoje majke.
Slučajevi porođaja uz pomoć anestezije često mogu uzrokovati traume kod djece koje mogu u njihovom životu imati dugotrajne posljedice psihičke prirode. Dok je u majčinoj utrobi, dijete je stalno svjesno njenog prisustva i to mu ulijeva određenu sigurnost. Međutim, kad se majka uvede u anesteziju, dijete to percipira kao da je ona fizički otišla, odnosno, ostavila ga samog i tako ga prepustila na milost i nemilost vanjskih sila. Ono se osjeća bespomoćnim, napuštenim ili odbačenim. To, tako percipirano odvajanje od majke, može se kasnije u životu pretvoriti u jedan stalni strah od toga da se ostane sam.
P: „Gdje je ona otišla? Ja hoću moju mamu. Mama, hoću da budeš ovdje. Ja sam došao da budem sa tobom a ti si me ostavila!“
Tu se obično javlja jedan veliki gnijev . Terapeut obično ohrabruje pacijenta da ovaj uz pomoć plača izrazi to svoje ogorčenje i tako se oslobodi od njega. Novorođenče ima osjećanja ali ono nije u stanju da ih izrazi. Osjećanja u vezi događanja za vrijeme rođenja mogu se izraziti uz pomoć govora odrasle osobe.
T: „Koristi za to dijete svoju sposobnost da pričaš. Pusti novorođenče da priča tvojim riječima. Vrati svoju sposobnost govora unazad i pusti novorođenče da ono sada kaže sve ono što nije bilo u stanju onda da kaže“.
Terapeut može u vezi svega toga da postavi cijelu jednu seriju pitanja, praveći pauze između njih, tako da se klijentu dozvoli dovoljno vremena da dokuči sve bitne detalje iz svoje memorije.
T: „Šta se dogodilo?“
„O čemu je tvoja majka razmišljala?“
„Kakva je bila tvoja veza s njom?“
„Kada je prestala vaša komunikacija?“
„O čemu je razmišljao doktor?“
„Kako se doktor ponašao prema tebi?“
„Šta si ti mislio o njemu?“
„Kakvi su bili tvoji prvi utisci nakon što si se pojavio napolju?“
„Šta su drugi ljudi koji su se zadesili u sobi za porođaje mislili?“
P: „Hladno je. Svijetlo je i bučno“.
T: „Šta kažu ljudi oko tebe?“
P: „Bože, kakvo malo i ružno stvorenje.“
„Oh, ona je skroz plava, sigurno neće preživjeti.“
Novorođenče je u stanju da čita misli ljudi koji se tu nalaze, doktora, medicinskih sestara, majke, oca itd.
Kod ljudi se često javlja jedno ogorčenje u vezi kršenja nekih dogovora ili obećanja iz pređašnjih perioda kao npr. za vrijeme boravka u 5D. Čini se da vrijeme tamo ima sasvim drugu konotaciju, tako da se grupe srodnih duša dogovaraju u vezi svojih budućih zajedničkih inkarnacija, međutim, problem se javlja u tome što većina nas nedugo nakon rođenja ‘padne u nesvijest’ usljed neprestanog izlaganja jednom žestokom mentalnom programiranju (parentalnom, religijskom, socijalnom itd.), tako da se sva sjećanja i reflekcije na našu duhovnu pozadinu veoma brzo ugase, odnosno, izbace iz budnog dijela naše svijesti, te se onda počinjemo ponašati kao 'muve bez glave'.
[Čini se da i vakcine, osim što izazivaju autizam kod djece, krvarenja na mozgu, 'smrt u kolijevci' ('cot death' i 'shaken baby syndrome') i druge poremećaje, igraju veoma važnu ulogu u zatvaranju čovjekove 'duhovne' percepcije; ali o tome ćemo nekom drugom prilikom].
U svakom slučaju, sva taj gnijev i jed može se dosegnuti, ponovo sagledati i preživjeti, nakon čega se ona gasi.
Drugi pristup doživljaju rođenja ostvaruje se uz pomoć blage regresije, od sadašnjeg momenta pa unazad kroz vrijeme, s namjerom da se istraži, kako sam proces rođenja, tako i pre-natalni period i samo začeće.
T: „Diši duboko, udiši svjetlost i izdiši je opuštajući se sve više i više sa svakim svojim udisajem. Ti si sve opušteniji sa svakim svojim dahom. Udiši u sebe najljepšu boju koja postoji i koju si u stanju zamisliti i kako te ta boja ispunjava, ti se slobodno počni vraćati u prošlost. Nazad kroz vrijeme, nazad kroz mnoge godine. Nazad prije nego što si bio dijete i prije nego si dospio u utrobu svoje majke. Pusti da te ta boja nosi unatrag sve do vremena prije nego što je tvoje fizičko tijelo bilo začeto. Sada pronađi tačku u svijesti u blizini žene koja te je privukla ili kojoj si ti bio privučen. Približi se ženi koja će ti postati majka. Opiši svoju prvu reakciju, svoj prvi osjećaj kad joj se približiš.“
P: „Oh, ona stoji u školskom holu, pored nekog ormarića. Ona je srednjoškolka. Uhh, pa ona nije ni udata za tog momka. Ali ona njega stvarno voli a i on je tu pored nje. On simpatično izgleda.“
Terapeut će onda nastaviti sa daljim pitanjima u vezi događaja iz tog perioda kako bi se utvrdilo postojanje određenih incidentnih situacija koje bi mogle uzrokovati traume u kasnijem, tj. sadašnjem života osobe/klijenta.
Drugi pristup otkrivanju precipitirajućeg događaja in utero obezbjeđuje se uz pomoć tzv. lokator-instrukcije. Nakon što pacijent opiše neku svoju emociju izazvanu događajem iz sadašnjeg života, terapeut će mu dati sljedeće uputsvo:
T: „Dopusti da te ta osjećanja povedu unatrag. Odredi izvor tih osjećanja dok se nalaziš u svojoj majci. Od devet mjeseci koliko si proveo unutra, u kojem si sada mjesecu? Reci prvi broj koji ti padne na pamet.“
(Klijent često odmah kaže taj broj)
T: „Koje su to riječi? Koja je prva stvar koju si čuo?“
Klijent će obično ponoviti fraze i riječi slične onima iz onog kasnijeg događaja koji je izazvao u njemu jaku emocionalnu reakciju.
T: „Ukoliko te riječi dolaze spolja, iz kog pravca bi one onda dolazile?“
Ovo često iznenadi pacijenta jer oni nekako znaju da riječi dolaze sprijeda, sa strane ili iza njih.
T: „Ukoliko bi ti znao ko izgovara te riječi, ko bi to onda bio?“
Obično se tu iznenada ispostavi cijela istina u vezi te situacije. Često se radi o ocu, majci, nekom posjetiocu, doktoru itd. Te riječi mogu biti i u vezi nečega što nije u direktnoj vezi sa fetusom.
Na primjer, jedna srednjovječna žena je patila od alkoholozma. Ona je izrazila jaku želju da prestane da pije tako da je u nekoliko navrata išla i na liječenje. Na seansi je opisala slučaj kad je uletjela u jedan obližnji bar da popije piće. Ona je osjećala jednu neodoljivo jaku potrebu, odnosno, morala je nešto da popije.
T: „Pusti da te taj osjećaj odvede unazad sve do vremena kad se još nisi rodila. Koje su prve riječi koje čuješ?“
P: „Ti baš moraš da popiješ nešto. Ti baš moraš da popiješ nešto, zar ne?“
T: „Ukoliko neko drugi kaže te riječi, ko bi to mogao da bude?“
P: „To je moja majka. Ona viče na oca.“
Njena majka je bila u kasnoj trudnoći, bila je sama i nervozna. Otac se vratio s posla umoran i nije htjeo da se suoči sa svojom ženom koja je bila prilično iritirana. Tako, nakon što ju je vidjeo ljutu, on se povukao u jednu sobu i posegnuo za flašom s pićem koja se nalazila na polici. Ona, nesposobna da kontroliše svoje emocije, zavikala je: „Ti baš moraš nešto da popiješ...“
To je ujedno bio izvor onog njenog unutrašnjeg naređenja da mora da pije. Ovakve vrste otkrića u podsvijesti u stanju su čovjeka da oslobode od programa koji su duboko ukorijenjeni u njoj.
Čovjekovo rođenje je jedno čudo cjelokupnog postanka. Majčina materica je jedan prefinjen i veoma delikatan mehanizam koji predstavlja prolaz ili portal za manifestaciju jednog ne-fizičkog bića, duše, u fizičkom svijetu i u ljudskom obliku. Ta tranzicija može ponekad da bude otežana usljed djelovanja različitih vanjskih sila, međutim, tu takođe postoji i jedna veoma moćna zaštitnička sila u obliku majčinske ljubavi. Ukoliko ona nedostaje, posljedice po ljudsko biće mogu biti katastrofalne.
Terapija prošlih života
Cilj terapije prošlih života je da se uspostavi ili popravi harmonija u sadašnjem životu uz pomoć eliminacije zaostataka iz prošlih života.
Prema mnogim praktičarima na ovom području, većina čovjekovih unutarnjih sukoba i problema u ovom životu često vode porijeklo od doživljenih trauma u nekom od prošlih života. Tu se radi o emocionalnim, mentalnim, fizičkim i duhovnim zaostacima koji su se zadržali iz prošlih inkarnacija i koji sada utiču na (ili 'kontaminiraju') iskustva u ovom životu. Ti zaostaci se smatraju jednim suvišnim i nepotrebnim teretom kojeg ljudi nosi sa sobom iz života u život i koji ih sprečava da potpuno i pravilno dožive sadašnje događaje, kao i da primaju i ispoljavaju ljubavna i druga osjećanja tokom sadašnjeg života. Oni mogu da utiču na čovjekovo ponašanje i odnose s drugim ljudima, na njegove karakterne crte, na ono što on voli ili ne voli, da uzrokuju njegove fobije itd.; bukvalno, mogu da utiču na svaki aspekt njegovog života. Uz pomoć tehnika terapije prošlih života, moguće je otkriti one događaje iz prošlih života koji su izazvali određene traume. Razrješenjem tih trauma i njihovih zaostataka moguće je ublažiti ili potpuno otkloniti sve konflikte iz sadašnjeg života.
Čovjekov um teži ka kompletiranju svakog doživljaja ili iskustva. Za njega svaka priča mora da ima svoj početak, sredinu i kraj. To je upravo i jedan od razloga zašto TV serije-sapunice uživaju toliku popularnost jer se radnja stalno odigrava a čovjek ih prati očekujući finalno razrješenje neke izmišljene drame ili konflikta. Ljudski um se teško miri sa tzv. nezavršenim poslovima, pričama i događajima ili traumama koje su ostale otvorene. Tako on teži da kompletira svaku konfliktnu situaciju i sve dok mu to ne pođe za rukom, tu ostaje jedna stalna zebnja ili nemir. Nesposobnost da se neka priča dovede do zaključka može nadalje da prouzrokuje jos veći nemir i unutarnje nezadovoljstvo. Kod proučavanja prošlih života ljudi, ispostavilo se da bol zbog nekog „nezavršenog posla“ može da nagna čovjeka da srlja iz jedne inkarnacije u drugu, kako bi nešto kompletirao. To može da bude sa svrhom ublažavanja emocionalnog bola usljed nekih nesporazuma sa voljenim osobama iz prošlih života, neprenesenih osjećanja, neiskazane ljubavi itd. itd. Onda u idućem životu, ljudsko biće u mentalnom stanju u kakvom većina nas jeste, teško da uspije bio šta od toga da 'završi', bolje rečeno, ono u većini slučajeva stvara još više drama, 'nezavršenih poslova' i tzv. 'karmičkih dugova'.
Svrha terapije prošlih života je otkrivanje događaja iz prošlih života u kojima su nastale određene traume, kao i eliminacija zaostalih ostataka uz pomoć njihovog rješavanja, s tačke dostignutog stanja svijesti u sadašnjem životu određene osobe. Na taj način se teži ostvarenju jednog perfektnog mira u tijelu, umu i duši čovjeka.
Za vrijeme istraživanja prošlog života, od osobe koja ga je živjela traži se da u detalje opiše sve što se dešava i nakon njene smrti u prošlom životu. Tek kada ljudsko biće napusti zemaljsku ravan, slobodno od bilo kakvih zaostataka i kada se ono potpuno stopi sa Svjetlošću, odnosno, pređe u 5-ti denzitet, onda se terapija tog prošlog života smatra završenom.
Terapija prošlih života je u svojoj suštini jedna duhovna psihoterapija.
Postoje najmanje četiri nivoa na kojima može da počiva značaj regresije ili povratka u prošle živote. Jedan od najplićih nivoa je taj što jedno takvo iskustvo može da bude za nekoga zabavno u smislu da čovjek može da sagleda cijelu jednu paletu svojih ličnosti i uloga u raznim dramama iz prošlih života. Tu se radi o jednoj običnoj ekskurziji kroz vrijeme.
Drugi nivo ima terapeutski značaj. Mnogi emocionalni problemi i unutrašnji sukobi mogu se brzo i efikasno razriješiti kroz regresivnu terapiju prošlih života. Takođe i mnoge druge bolesti i fizički nedostatci mogu biti psihosomatske prirode, te se i ta stanja mogu drastično popraviti ili izliječiti nakon uspješno sprovedene regresivne terapije.
Na trećem nivo možemo navesti duhovno obrazovanje. Ovdje čovjek može da spozna jednu širu duhovnu realnost kao i svrhu svog života kroz prošlost, sadašnjost a u nekim slučajevima i budućnost. Tu čovjek može da spozna i jednu dublju komponentu značaja svojih veza sa drugim ljudima u smislu transpersonalnog aspekta egzistencije.
Na četvrtom nivou, čovjek može da doživi neopisiv osjećaj Jedinstva s Jednim, svoju vezu sa svim i svačim u ovom univerzumu ili sebe kao jednog dijela cjelokupnog Božjeg Bića ili Svega Što Jeste.
Dakle, moramo opet naglasiti da se ovdje radi o jednoj duhovnoj psihoterapiji.
~***~
Hipnoza je jedan klasičan način za pristup sjećanjima na prošle živote. Prvu knjigu na temu otkrivanja detalja iz prošlih života uz pomoć hipnoze napisao je Col. Albert de Rochas i ona je bila objavljena u Francuskoj 1911. godine. Kasnije su na tu temu dosta pisali Morey Bernstein (The Search for Bridey Murphy), Dick Surphen, E. Fiore, H. Wambach, J. Watkins, C. Snow, W. Baldwin i mnogi drugi.
HIPNOTIČKE INDUKCIJE
Inkrementalna Regresija
Hipnotičko stanje može biti inducirano uz pomoć raznih metoda. Tu se radi o dovođenju mozga u tzv. stanje 'alfa-aktivnosti'. Kada se pacijent nađe u toj fazi onda dolazi do rapidog kretanja očiju ispod očnih kapaka (REM) kao kod stanja sna. Tada hipnoterapeut daje sugestiju pacijentu da se ovaj prvo vrati unazad do određenog događaja u ovom životu a nakon toga da se pomijera dalje unazad.
T: 'Sjeti se nekog veselog trenutka za vrijeme dok si bio tinejdžer'
'Sjeti se nečega iz svog života iz vremena prije nego što si krenuo u srednju školu.'
'Sada se pomakni unazad u vrijeme kad još nisi prohodao'
'Sada se sjeti nekih zvukova koje si čuo prije nego što si se rodio. Dok si još bio u svojoj majci'
'Sada se pomakni još dalje, u vrijeme prije nego što si dospio u svoju majku. Pomakni se još više unazad. Šta sada vidiš?'
Ovakav pristup će kod klijenta obično izazvati sjećanje na neke scene iz prošlog života koje nisu vezane sa traumama, jer tu nije korišten nikakav emocionalni stimulus iz sadašnjeg života koji bi se vezao za neki sličan iz prošlog. Međutim, nakon inkrementalne hipnotičke indukcije, takođe se može pristupiti istraživanju određenih strahova ili fobija uz pomoć korištenja afektivnog ili somatskog mosta. Na primjer, u slučaju ako pacijent pati od neobjašnjivog straha od doktora:
T: Sada se sjeti vremena kada si bio kod doktora.
Ovdje će se klijent sjetiti svoje poslednje posjete doktoru. To je tzv. ne-emocionalna memorija i ona dolazi iz lijevog mozga, zajedno sa datumom i vremenom posjete.
T: 'Sjeti se šta se tačno tamo dešavalo '
Kada klijent počne da opisuje detalje, terapeut se onda prebacuje u sadašnje vrijeme.
T: 'Šta ti on radi'? 'Kako se ti osjećaš dok ti on to radi'? 'Šta se događa u tebi'?
Ova pitanja će obično izazvati određene emocije. Ta fizička i emocionalna osjećanja su uskladištena u desnom mozgu. Kada ih pacijent izrazi, onda će terapeut da nastavi otprilike ovako:
T: 'Sada se sjeti nekog vremena iz prošlosti kada si se isto tako osjećao. Pusti sada da te ta osjećanja povedu unatrag sve do onog momenta kada si imao ista takva osjećanja'
To će obično odvesti pacijenta do nekog traumatskog događaja iz njegovih prošlih života.
Indukcija uz pomoć zamišljenih pomoćnih sredstava
Prilikom ove vrste indukcije terapeuti koriste zamišljene 'uređaje' uz pomoć kojih se pacijent 'prebacuje' uz prošlost. To npr. može da bude neki zamišljeni lift u jednoj visokoj zgradi u kojoj će svaki sprat da odgovara nekom vremenskom periodu. U drugom slučaju to može da bude i vremeplov. Ova vrsta indukcije nije preporučljiva jer može da prouzrokuje kod pacijeta dodatne traume. Npr. klaustrofobični ljudi se u tom 'liftu' neće osjećati nimalo ugodno, dok je opisan i jedan slučaj gdje je osoba doživjela 'saobraćajnu nesreću' vozeći se u svom 'vremeplovu' kroz mnogobrojne svoje inkarnacije u prošlim životima. Uostalom, za ovakvu vrstu indukcije nema ni potrebe.
Od ostalih metoda hipnotičke indukcije možemo još pomenuti tzv. navođenu vizualizaciju i direktnu sugestiju. U prvom slučaju, klijent se može npr. navesti da zamisli jedan most koji povezuje sve njegove mnogobrojne živote a onda da se on, krećući se po tom mostu, navodi na njihovo sagledavanje.
Kod direktne sugestije, pacijent i hipnoterapeut se prethodno dogovore šta će da istraže a onda nakon što je pacijent uveden u trans, terapeut mu direktno nalaže da ovaj pronađe specifične događaje u svojim prošlim životima koji su bitni u vezi istraživanja određenog problema.
NE-HIPNOTIČKA INDUKCIJA
Dnevna fluktuacija stanja svijesti čovjeka sasvim je normalna. U toku dana čovjek prođe kroz nekoliko stanja svijesti, od sna pa do potpuno svjesnog i budnog stanja. U međuvremenu on može da se spušta u meditativna stanja, maštarenje itd., kada takođe dolazi do određenih promjena stanja njegove svijesti.
Hipnotičko stanje podrazumijeva fokusiranje ili koncentraciju svjesnosti uz pomoć direktnih sugestija hipnoterapeuta. Taj pomak u stanju svijesti je sasvim istinit za samog klijenta, mada je on u suštini izazvan na jedan vještački način.
U kliničkom okviru, istraživanje čovjekovih emocionalnih stanja će usmjeriti pažnju njegove svijesti na porijeklo ili uzrok problema u sadašnjem životu. To podrazumijeva jedan indirektan prilaz uz pomoć ne-hipnotičke indukcije. Sama sugestija pacijentu da usmjeri svoju pažnju na određene emocije ili osjećanja, odmah dovodi do jednog promijenjenog stanja njegove svijesti. Tako se i seansa može nastaviti bez korištenja ikakvih dodatnih metoda a pacijentov lični unutrašnji konflikt upravlja samim tokom seanse. Tradicionalne hipnotičke metode su za većinu ljudi sasvim nepotrebne u ovakvim slučajevima a i šanse za 'kontaminaciju' iskustava klijenta od strane hipnoterapeuta su minimalne.
Lična osjećanja i emocije ovdje predstavljaju ključ za pristup događajima iz prošlosti.
Postoje razne metode za ne-hipnotičku indukciju i otkrivanje memorije, odnosno, sjećanja na događaje iz prošlosti koja su zatrpana duboko u podsvijesti.
Ovdje ćemo samo pomenuti 3 metode: Afektivni Most, Somatski Most i Lingvistički Most. U prvom slučaju radi se o pomijeranju osobe iz sadašnjosti u prošlost uz pomoć nekog afekta, odnosno specifičnih emocija ili osjećanja koja su kod nje zastupljena u ovom mometu i vraćanje unazad sve do određenog događaja koji je kod te osobe prouzrokovao identična osjećanja ili emocije.
Druga metoda bazirana je na činjenici da svako fizičko stanje ima i jednu svoju psihičku komponentu a svaki emocionalni problem ima svoju fizičku manifestaciju, kada dolazi do tzv. 'somatizacije' emocija. Određene emocije mogu se manifestovati na tijelu kao grčenje mišića, ubrzanje rada srca, glavobolja, žmarci itd. Tu često može da se radi o jednoj fizičkoj traumi čije su rezidue još uvijek prisutne na čovjekovom spiritualno-eteričkom tijelu. U tom slučaju terapeut se obraća klijentu sljedećim riječima:
T: 'Ukoliko bi taj osjećaj (npr. 'bol u glavi') mogao da govori, šta bi on rekao?'
'Ukoliko postoji neka scena ili događaj koji je vezan za taj osjećaj, šta bi to onda bilo?' itd.
Kad klijent odgovara na ovakva pitanja, riječi koje se pojavljuju mogu biti riječi njegove ličnosti iz prošlog života, međutim, one mogu poticati i od tzv. 'duha privjeska' koji mu se 'pridružio' u ovom životu. Postoje i određene tehnike diferencijalne dijagnostike uz pomoć kojih se prilično lako može odrediti o kome se tu radi.
Treća metoda je bazirana na samom jeziku koji u suštini predstavlja jedan sistem simbola uz pomoć kojih čovjek označava određene misli ili ideje, ili izražava svoje namjere, opisuje svoja iskustva itd. Bez obzira što same riječi ne podrazumijevaju događaje ili osjećanja, određene fraze se mogu koristiti kako bi se predstavile emocije, osjećanja, fizička osjetilnost itd. Tako te riječi ili fraze postaju specifični simboli koji se kao takvi mogu koristiti kako bi se izazvala slična osjećanja u toku same seanse. Te riječi se onda koriste kao ključ za otkrivanje unutrašnjih osjećanja pacijenta a neke emocionalno nabijene fraze mogu indicirati prisustvo zaostataka iz nekog od prošlih života ili traume doživljene kod samog rođenja. Tako npr. sljedeće fraze mogu indicirati prisustvo traume nastale kod rođenja:
P: 'Osjećam kao da me je nešto blokiralo u životu'
'Osjećam se kao da sam naletjeo na čvrst zid'
'Nikako ne mogu da nešto započnem u svom životu'
'Kao da me sve stišće sa svih strana'
'Osjećam se kao da me niko ne želi'
Iduće fraze mogu da indiciraju prisustvo neke traume iz prošlih života:
P: 'Osjećam se kao zatvorenik u svojoj vlastitoj kući'
'Kad se nađem u njenoj blizini, ostanem bez glasa i potpuno obamrem'
'Osjećao sam se kao da mi je neko zabo nož u srce'
'Znam da ću umrijeti ako me ona ostavi'
'Moram stalno da držim leđa uz zid. Ako se okrenem prema ljudima, svaki zvuk osjećam kao zabadanje noža u moja leđa'
Iduće fraze mogu označavati fragmentaciju duše/svijesti:
P: 'Dio mene kao da želi da ode odavdje'
'Dio mene je jednostavno umro, kad mi je ona to uradila'
'Kao da sam umro negdje duboko u sebi'
'Dio mene je jednostavno otišao negdje unutra i tamo se sakrio'
Sljedeće fraze često označavaju stanje opsjednutosti (prisustvo duha-privjeska)
P: 'Moj djed je još uvijek u meni'
'Još uvijek čujem glas svoje bake koja mi govori kako da napravim kolače'
'Stalno čujem neki tihi glas duboko u sebi, kako mi kaže: 'ma, hajde da popijemo jedno piće''
'Nakon te nesreće osjećala sam se kao neka druga osoba'
'Imam osjećaj kao da se u mom tijelu nalazi još neko. Kao da nisam sama'
'Nisam se mogao prepoznati, kad sam tako reagovao'
'Ljudi mi kažu da kad popijem - postanem 'drugi čovjek''
Uz pomoć bilo koga od ova tri gorenavedena 'mosta', moguće je izazvati, odnosno, dosegnuti sjećanje na prošle živote. Emocije čine glavnu vezu. Kad pacijent naglasi određene fraze ili izrazi određene emocije ili osjećanja, onda terapeut nastavlja otprilike ovako:
T: 'Sada pusti da te ta osjećanja, ti osjećaji u tvom tijelu, te riječi, odvedu unazad u jedno drugo vrijeme, na jedno drugo mjesto, gdje si osjećao ili doživjeo iste te stvari.' (pauza) 'Sada ih ponovi'
SEKVENCA TERAPIJE POVRATKA U PROŠLE ŽIVOTE
Gorenavedene ne-hipnotičke indukcije će obično kod čovjeka izazvati sjećanje na neke traumatske epizode iz njegovih prošlih inkarnacija, odnosno, života. Terapeut će onda da vodi čovjeka kroz istraživanje detalja iz tih događaja uz pomoć očiju one njegove ličnosti koja je učestvovala u tim prošlim životima tj. koja ih je doživljavala. Tu se kod postavljanja pitanja od strane terapeuta uvijek koristi sadašnje vrijeme, kao da se sva radnja u tom prošlom životu osobe-klijenta odigrava upravo u ovom momentu, tako da se ona može lakše identificirati sa 'sobom-iz-prošlosti'. Za osobu koja proživljava svoj bivši zivot, taj njen život i jeste u sadašnjosti.
Kada se na ovaj način istražuje nečiji bivši život, onda je određeni traumatski događaj koji je izazvao smrt osobe u tom životu, najčešće i prva stvar na koju se naiđe. Tada terapeut navodi čovjeka da sagleda sve aspekte situacije koja je rezultirala njegovom smrću u tom životu, vraćajući ga nekoliko puta kroz to iskustvo kako bi on svaki put vidjeo što je moguće više detalja. Idući korak podrazumijeva vraćanje osobe još malo unazad, kako bi ona mogla sagledati sve okolnosti koje su prethodile ili koje su dovele do tog događaja koji je završio njenom smrću. Tako ta osoba mora ponovo da proživi ne samo sve svoje emocionalne zaostatke koji su tu prisutni, nego i drugih ljudi koji su tu učestvovali, nakon čega se oni razrješavaju. (Čovjek je obično u stanju da 'sagleda' misli i osjećanja i drugih učesnika u određenom događaju.) Istovremeno se istražuju i analiziraju sve predrasude, nagađanja i zaključci u vezi tog događaja, koji često formiraju jednu osnovu za čovjekova vjerovanja, koja nadalje kontaminiraju njegove kasnije živote, uključujući i ovaj sadašnji. Sama fizička trauma koja je nastala usljed te smrti, istražuje se a određuje se i to da li je ona ostavila određene energetske forme koje su u smislu fizičkih zaostataka prisutne u sadašnjem čovjekovom tijelu. Istraživanje i razrješavanje tih zaostataka čini tzv. 'fazu rezolucije' u jednoj seansi regresivne terapije prošlih života.
Osoba se zatim navodi da potpuno proživi cijeli tok svoje smrti u tom prošlom životu a svi zaostali emocionalni, mentalni i fizički tragovi se razrješavaju za vrijeme kad se osoba kreće prema Svjetlosti (5-tom denzitetu). To je tzv. dez-identifikaciona faza, kada se osoba odvaja od svoje ličnosti iz prošlog života kao i svih njenih problema.
(U tom momentu čovjek je u stanju objektivno da spozna koliko su svi ti problemi kojim je on bio zaokupljen u svom prošlom životu, po samoj svojoj suštini bili trivijalni i besmisleni.)
Prošli život se sa kliničkog aspekta smatra završenim tek kad čovjek potpuno pređe u Svjetlost.
~***~
Ovdje bi mogli samo napomenuti da kod praćenja daljih zbivanja s ljudskim bićima u 'nefizičkoj duhovnoj dimenziji' (ili prema nekoj novijoj metafizičkoj teriminologiji – '5. denzitetu',) terapeuti moraju biti spremni na komunikaciju ili predstavljanje događanja u metaforama, jer tamo nema nekog čvrstog 'namještaja', zgrada, niti fizičke materije, pa tako se ni ne koriste pojmovi na koje smo navikli na ovom fizičkom nivou energetskih vibracija, na zemlji. Ljudska bića tamo takođe nemaju čvrsta tijela ali oni mogu mijenjati svoj oblik ukoliko imaju potrebu za tim. U svoj suštini, svako biće je slično jednoj svjetlosnoj iskri, individualnoj jedinki svijesti koja ima svoju specifičnu i prepoznatljivu energetsku vibraciju. Tako će neki od njih, ukoliko imaju takvu potrebu da uspostave kontakt, odnosno, prenesu neku poruku voljenoj osobi koja živi na našoj ravni postojanja, prilikom toga uzeti onaj svoj oblik koji je njoj najbliži ili najpoznatiji, kako bi smanjili mogućnost da je uplaše. Takođe, oni mogu u tom obliku sačekati u Svetlosti i svoje prijatelje i drage osobe iz prošlog života u momentu kad ovi umru, kako bi im pomogli prilikom tranzicije.
Sama 'prirodna okolina' u 5D je veoma interaktivna sa stanjem svijesti određenog bića, tako da se ona formira onako kako je ono zamišlja. Dakle, misli su kreativne i ovdje na zemlji, dok se ta njihova kreativnost mnogo brže, odnosno - trenutno, može da manifestuje kad se ljudsko (ili neko drugo) biće nalazi u eteričnom svijetu. Stoga, moglo bi se reći da od samog individualnog stanja čovjekove svijesti zavisi i to da li će se on tamo naći u 'raju', 'paklu' ili nečemu trećem.
Za samog terapeuta kod komunikacije sa osobom koja je regresirana u 5D, to može biti prilično zbunjujuće jer ono što ona misli, to se istovremeno i manifestuje oko nje.
Interesantno je i to da kod tzv. 'dualne regresije', kada se dvije osobe kao npr. muž i žena zajedno vraćaju u period kad su bili u 5D i ukoliko su oni i tamo bili zajedno (što je prilično čest slučaj), psihoterapeuta može zbuniti to što će svako od njih dvoje opisivati različitu sredinu u kojoj se nalazi. Dakle, bez obzira što su oni zajedno i što percipiraju jedno drugo, njihova okolina će se manifestovati u skladu s njihovim mislima tj. individualnim stanjem njihove svijesti, te će je tako i opisivati.
[Oni koji su na našem 3-ćem spratu pokušavali malo dublje da prouče ovu našu tzv. 'koncenzus realnost' mogli su da primjete da se u određenoj mjeri njena percepcija takođe razlikuje od pojedinca do pojedinca, mada se oko percepcije mnogih stvari u našoj prirodnoj okolini, međusobno često možemo donekle složiti. Oni koji su otišli malo dublje, možda su mogli primjetiti da se naša 'koncenzus realnost' u svojoj suštini daleko razlikuje od 'objektivne' realnosti, odnosno, ona je ovakva kakva jeste 'inducirana' u nas i 'utvrđena' u nama, samo zato što određenim 'silama' (iz 3D i 4D) to najviše odgovara.]
Već smo napomenuli da u mnogo slučajeva sama smrt ili doživljaj iz prošlog života može biti opisana od strane duha-privjeska koji se pridružio osobi koja je podvrgnuta regresiji. U tim slučajevima, duh-privjesak neće pominjati nikakvu Svjetlost nakon svoje smrti, nego će opisati kako se 'zakačio' ili 'pridružio' nekom drugom čovjeku, odnosno, ovoj osobi koja je trenutno podvrgnuta regresiji. S tim u vezi, i svi opisani događaji koji su prethodili smrti, bili su u vezani za život duha-privjeska a on ih je opisao uz pomoć glasa klijenta tj. osobe podvrgnute regresivnoj terapiji. U tom slučaju terapeut prvo mora da oslobodi tog duha, odnosno, pomogne mu u njegovoj tranziciji u Svjetlost. U mnogim slučajevima, samo oslobađanje od duha-privjeska rješava psihičke tegobe (koje su u suštini poticale od njega) osobe za koju je on bio 'zakačen' i zbog kojih se ona obratila psihoterapeutu za pomoć, tako da kasnije nema ni potrebe za njenu regresiju. Naravno, ukoliko su neke tegobe i dalje ostale, onda se nakon eliminacije duhova-privjesaka, nastavlja sa samom regresijom pacijenta.
[Čovjek npr. može osjećati 'bolove u predjelu srca' ne samo zbog nekog patološkog stanja u njegovom tijelu, nego i u slučaju da mu se 'zakačio' duh osobe koja je umrla od infarkta. Nakon eliminacije tog duha-privjeska, ti bolovi će nestati.]
Identifikacija sa Ličnošću (iz prošlog života)
Metoda afektivnog mosta će skoro uvijek dovesti do sjećanja na neki traumatski događaj iz prošlog života zbog veze sa sličnim osjećanjima koja potiču iz nekih problematičnih područja u sadašnjem životu; taj događaj iz nekog prošlog života je doveo do zadržavanja emocionalnih, mentalnih i fizičkih tragova ili ostataka. Tako osoba podvrgnuta regresiji može i burno da reaguje na sjećanja koja počinju da se pojavljuju. Terapeut će koristi sadašnje vrijeme kod postavljanja pitanja vezanih za prošli život svog klijenta, kojeg on navodi da u potpunosti doživi svaki detalj, odnosno, bilo šta što se pojavljuje u sceni iz prošlog života. On onda pita za ime ličnosti iz prošlog zivota a zatim oslovljava svog klijenta tim imenom. Ta identifikacija klijenta sa osobom iz njegovog prošlog života ujedno podrazumijeva i prvi korak u terapiji odnosno 'obradi' događaja iz prošlih života koji su prouzrokovali konflikte.
Obrada konflikta
Obrada konflikta sve do njegovog razrješavanja podrazumijeva drugi korak u terapiji. Klijenta se vodi kroz cijeli tok otkrivenog traumatskog događaja u nekom od prošlih života sve do njegovog zaključenja, što često podrazumijeva smrt. Tada će ta osoba u većini slučajeva opisati kako lebdi, kako su svi bolovi koje je prethodno osjećala prestali i kako odozgo vidi svoje tijelo. To je doživljaj smrti.
Terapeut će onda naložiti toj osobi da se ponovo vrati u svoje tijelo u vrijeme početka tog traumatskog događaja.
T: 'Vrati se nazad u taj život, preskoči sve do onog momenta prije nego što su se te stvari počele odigravati'. (pauza) 'Šta se događa'?
Od klijenta se sada traži da opiše što više detalja u vezi tog događaja koje je on u stanju da percipira.
T: 'Sada, kad ponovo proživljavaš taj događaj, obrati pažnju na sve što se dešava. U kakvom se odnosu nalaziš s drugim ljudima?'
'Šta se događa s tvojim tijelom'?
'Šta ti rade ti drugi ljudi'?
'Šta ti radiš tim drugim ljudima'?
'U kakvom se međusobnom odnosu nalaze drugi ljudi u tvojoj blizini'?
'Šta pričaju ti ljudi'?
Te riječi se mogu odnositi na ličnost čovjeka u tom prošlom životu ili na nekog drugog ko se nalazi u neposrednoj okolini. Međutim, u traumatiziranom i promjenjenom stanju svijesti, podsvijest čovjeka percipira sve te riječi kao da se sve one odnose na njega samog. Slična stvar se događa i prilikom bilježenja riječi iz svoje okoline od strane pre ili peri-natalne svijesti fetusa, odnosno, novorođenčeta, tj. u smislu, da se sve što je rečeno u njegovoj neposrednoj okolini odnosi direktno na njega.
Ova analiza događaja nastavlja se i dalje, kada čovjekovo biće počne da napušta fizičko tijelo.
T: 'Sada, kada napuštaš svoje tijelo, obrati još veću pažnju na zbivanja u svojoj okolini. Šta rade ljudi koji se nalaze u tvojoj blizini'?
'Kakve emocije i osjećanja nosiš sa sobom u svom duhovnom tijelu? Kakve emocije i osjećanja'?
Nakon toga, osoba se opet vraća nazad kako bi sve ponovo proživjela i iskoristila tu priliku da percipira još više detalja, odnosno, da istraži sve okolnosti koje su dovele do njene smrti kao i stepen njene vlastite odgovornosti u svemu tome. U momentu kada napušta svoje tijelo, klijenta se opet pita u vezi svih emocija, fizičkih osjećanja, pretpostavki, nagađanja, odluka, zaključaka i predrasuda koje on u tom momentu nosi sa sobom. To su, u stvari, ti zaostaci, - emocionalni, fizički i mentalni.
Kad su te zaostale emocije otkrivene i osjećanja opisana, terapeut navodi klijenta da odredi porijeklo svake od njih. Onda se svaka od tih zaostalih emocija kao i svaki osjećaj, obrađuje sve do tačke kada se oni potpuno razrješavaju i kada nestaje i svaka fizička reakcija koju su izazivali.
Doživljaji nakon smrti
Ljudski duh se obično uzdiže iz fizičkog tijela sa jednim intezivnim osjećajem olakšanja. U tom momentu i sva prethodna bol se smanjuje ili potpuno nestaje. Emocije i problemi koji su do tada igrali veoma značajnu ulogu u životu čovjeka, sada postaju beznačajni. Osobe podvrgnute regresiji obično prasnu u smijeh u momentu kada ponovo preživljavaju svoju smrt iz nekog od prethodnih života. U momentu smrti nestaju svi unutrašnji sukobi, brige i drame vezane za bivši život i oni se sada čovjeku čine luckastim ili potpuno besmislenim jer istovremeno dolazi i do proširivanja njegove svijesti i razumijevanja. Jedina stvar čiji značaj u tim momentima postaje sve jasniji je ljubav. Tako se u nekim slučajevima može pojaviti i tuga za svim propuštenim prilikama da se ona istinski izrazi ili doživi.
U mnogim slučajevima, duh čovjeka se zadrži neko vrijeme u neposrednoj blizini voljenih osoba u bezuspješnim pokušajima da ih utješi. Kad uvidi da je tako nešto nemoguće, on onda počinje da se kreće ka Svjetlosti.
U nekim slučajevima, zbunjeni duh čovjeka može da se zadrži godinama na zemaljskoj ravni postojanja. On nije u stanju da pecipira vrijeme, tako da on može da doživljava brzo starenje svojih bližnjih kao da su oni neke ličnosti koje on posmatra na ubrzanoj filmskoj traci. Izgubljeni duh se kasnije može sam vratiti u Svjetlost. To je, u suštini, ista ona neopisiva Svjetlost koje je već pomenuta kod mnogih tzv. – slučajeva 'bliske smrti'.
Kraj
Napomena autora: cilj ovog teksta je da upozna čitaoce samo sa nekim osnovnim aspektima regresivne terapije.
Ovom prilikom moramo navesti i to da kroz proučavanje svih ovih zbivanja na području regresivne terapije često se može naići na podatak da su ljudi koji 'automatski' padaju u nesvijest nakon što vide svoju ili tuđu krv, obično bili izloženi nekoj traumi dok su bili novorođenčad tj. u tzv. 'periodu ranih impresija' ili 'preverbalne svijesti'. Na primjer, u većini slučajeva kod muškaraca se ispostavlja da je razlog za to bila cirkumcizija prepucijuma na penisu, mada se može raditi i o nekoj drugoj traumi do koje je došlo u tom periodu. Svijest djeteta u tim periodima nije u stanju da racionalno interpretira fizičke traume koje su mu nanesene od strane drugih ljudi. Ona jedino što je u stanju, to je da percipira krv a onda nakon toga - bol. Nakon tog doživljaja, kod svake iduće percepcije krvi, svijest počinje 'automatski' da se 'isključuje' iz razloga da bi izbjegla bol. Ovaj podatak se može lako verificirati kroz regresivnu terapiju jer se ovi pacijenti tako vraćaju sve do momenta kada je trauma nastala. Kada se svjesno suoče s tim događajem iz svoje prošlosti, odnosno, objektivno ga sagledaju sa stanovišta sadašnjeg nivoa svijesti, tada dolazi do 'razrješenja konflikta' i nakon toga čovjek više neće padati u nesvijest kada vidi svoju krv. Takođe je primjećeno da su ti ljudi prilično rigidni, tvrdoglavi, prijemčivi za informacije koje dolaze 'odozgo' tj. od njihovih vjerskih ili nacionalnih vođa, odnosno, podložni su manipulaciji od strane autoriteta. To se tumači posljedicom jednog intenzivnog osjećaja bespomoćnosti koje dijete dobije u momentu kad mu se nanese fizička trauma, i taj osjećaj straha od autoriteta mu ostaje tokom cijelog života kao rezultat njegovog instikta za očuvanje tjelesnog integriteta. Tako čovjek postaje nesiguran u samog sebe i veoma prijemčiv za naređenja svojih pretpostavljenih, bilo da se radi o njegovim roditeljima ili nekim drugim autoritetima. Takvi ljudi, navodno, nemaju tendenciju ka nezavisnom razmišljanju i ponašanju. Oni se ponašaju onako kako se to od njih traži. Oni većinom prate zadate im 'trendove'. U poslednje vrijeme u nekim porodilištima u SAD-u, sva muška novorođenčad se automatski podvrgavaju cirkumciziji.
Čini se da su ove ljudske osobine već odavno poznate manipulatorima realnosti u kojoj živimo, te im ovakav mentalni sklop čovjeka najviše odgovara. Stoga nas ne bi trebalo čuditi zašto je 'Jehova' još davno naložio svojim miljenicima Jevrejima da obrezuju mušku djecu; a koliko znamo, isto to je svojim sljedbenicima naložila i ona njegova druga verzija, poznata kao 'Alah'.
Ti religijski mentalni programi, koji su nam već odavno nametnuti 'odozgo,' ujedno predstavljaju veliku barijeru da se proširi upotreba regresivne terapije kod tretmana ljudi koji pate od raznih tegoba psihičke prirode, dok se u našoj 'koncenzus realnosti' još uvijek daje prednost klasičnom medicinskom tretmanu i kojekavim 'antidepresivima' koji čine čovjeku daleko više štete nego koristi. Sve to nadalje vodi ka zatvaranju čovjekove svijesti, tako da ljudsko biće podvrgnuto ovim mentalnim programima i sredstvima za kontrolu svijesti, već odavno nije u stanju da vidi neki značajniji dio - objektivne realnosti.
Na kraju krajeva, moramo imati na umu da istina može osloboditi samo one koji su spremni da se riješe svojih, mahom na religiji baziranih predubjeđenja u vezi toga kako bi ona trebala da izgled.
Literatura:
William J. Baldwin CE-VI: Close Encounters of the Possession Kind--A Different Kind of Interference of Otherworldly Beings
