Anything for love ...

DAVORKA I NJEN SVIJET

I, kao što to obično biva, nastupi
trenutak u životu kada uvidiš da nešto mora da se mjenja, kada ta promijena
zavisi isključivo i samo od tebe, kada, ukoliko tu promijenu ne
primijenimo, naš život gubi svaki i najmanji smisao, a nezadovoljstvo i
tjeskoba preovladaju da se u njih potone. Niko ne želi da se davi i guši
pa makar i od samog sebe i onoga što kulminira unutra, emocije ili
razum. Panika! To treba da se izbjegne.

Onda nastupi momenat kada se drugačije
pogledamo u ogledalo i pažljivije osmotrimo lice i siluetu koja se u
njemu javi. Pogledamo sebe i učinimo se sami sebi strancima. Frizura,
oči, usta, čelo, jagodice, vrat, odjeća, kilaža, sve se to snimi posebnim
čulom koje se probudi kao poslednja nada, kao zadnji vapaj prirode koja
želi da bude slobodna, nesputana i koja je željna ljubavi i mira, jer
to donosi sreću. Želim da budem sretna – šapuće taj glas u nama. Ali,
jesam li?

Ako bismo zaista pokušali da se osvrnemo
unazad i ugledamo dijete koje smo bili nekad, šta bismo vidjeli iz tog
novog ugla samospoznaje – nisam sretnaa, a želim da jesam. Da li bismo
videli uzrok problema? Da li se tada začeo razlog za neke neuspijehe tokom
daljeg života a da toga nismo ni bili svijesni već smo se vodili mišlju
da je to jer se nismo dovoljno trudili, jer nam je takva karma? Tako je
Bog odredio. Tražili smo utijehu a ne rešenje, dok nam duh nije poslao
signale da više nema snage. Da želi da se izbori za bolje jer zna da
može, no nešto ga spriječava.

Možda je stvarno istina da sve mane koje
naša ličnost pokaže u zrelijem dobu jesu zapravo te patnje djeteta koje i
dalje postoje u nama, ali ih mi ne privodimo kraju jer davno smo bili
djeca, to pripada prošlosti, o tome se više i ne razmišlja. Kako god,
kakvi god strahovi, kompleksi, nedostaci kojih jednog trenutka postanemo
svijesni makar i na kratko, sve kreće iz jednog glavnog domninantnog
izvora – ljubavi prema sebi. Koliko svako od nas zbilja voli sebe,
iskreno i duboko, bez poremećaja narcisoidnosti, ili pojačane sujete ili
samohvale, ili egoizma? Čak su i to mehanizmi odbrane. Od čega? Od nas
samih. Od malih nogu uče nas mnogim i raznim stvarima, a niko nam nije
pokazao kako se razvija ljubav prema samom sebi. Zašto? Jer to moramo
sami da naučimo. Najteža lekcija života ostavljena je nama samima, a da
li ćemo je savladati ili ne, znaćemo od života kakav budemo živjeli, a
život su ljudi i interakcija sa njima. Nije lako..Uopće nije lako..,ali nedam se !

Hvala svima koji su uz mene,a i onima koji nisu!

Voli vas Davorka