SVIJEĆA

DAVORKA I NJEN SVIJET

SVIJEĆA

U došašću rado sjedimo pred upaljenom svijećom da počinemo u njezinu svjetlu. Svijeće su oduvijek imale osobitu privlačnu snagu na čovjeka. Svjetlo svijeće blago je svjetlo. Nasuprot vrlo jakoj neonskoj rasvjeti svijeća rasvjetljuje naš prostor samo djelomično. Ona ostavlja neke stvari u mraku. A svjetlo je toplo i ugodno. Svijeća nije neki funkcionalan izvor svjetla koji mora sve ravnomjerno obasjati. Naprotiv, ona daje svjetlo koje sa sobom već od samoga početka ima fluid tajanstvenoga, toploga, dragoga. U svjetlu svijeće moguće je pogledati sama sebe. Tu ja blagim okom vidim svoju, često vrlo krutu realnost. U ovome nježnom svjetlu usuđujem se promatrati sebe, stati pred Boga i sebe njemu izručiti. Tu mogu sama sebe prihvatiti. Svjetlo svijeće ne samo da rasvjetljuje, ono i grije. Ono sa sobom donosi toplinu ljubavi u tvoju sobu. Ono tvoje srce ispunjuje ljubavlju, koja je dublja i tajanstvenija od ljubavi ljudi s kojima se osjećaš povezan. To je ljubav koja dolazi iz božanskoga izvora, ljubav koja nikada ne presušuje, koja nije tako lomna kao ljubav među nama ljudima. Dopustiš li ovomu svjetlu da prodre u tvoje srce, možeš si tada zamisliti, da si sasvim i potpuno voljen, da ljubav sve u tebi čini vrijednim ljubavi. To je konačno Božja ljubav koja ti dolazi ususret. Svjetlo svijeće nastaje sagorijevanjem voska. To je slika ljubavi koja se troši. Ona to može činiti jer ima dostatno voska. Ona ne treba štedjeti. Ali se stijenj ponekad mora pravilno odrezati. Inače će plamen biti previsok i soba će se začađiti. Tako postoji i ljubav koja je preglasna i u kojoj se razdaješ. Ona tada nije dobra ne samo za tebe, nego ni za drugoga. On će osjetiti čađu u ljubavi, zadnje namjere, ono što se previše hoće i što se previše čini, što drugoga ne rasvjetljuje, nego više zamračuje. Svijeća se sastoji od dva elementa: od plamena koji simbolizira ono duhovno i koji se uzdiže prema nebu. Za redovnike u pustinji pripovijeda se da su njihovi prsti pri molitvi postali plamen vatre. Tako je goruća svijeća slika naše molitve. Omiljen je običaj da hodočasnici na hodočasničkim mjestima upale svijeću i stave ju na oltar ili pred Marijin kip. Oni time izražavaju svoju vjeru da se njihova molitva nastavlja sve dokle god svijeća gori. I nadaju se da će po njihovoj molitvi doći svjetlo u njihov život i u srce onih ljudi za koje pale ovu svijeću. Drugi element svijeće jest vosak koji se troši. Tako je za ranu Crkvi svijeća bila i simbol Krista koji je ujedno i Bog i čovjek. Vosak je slika njegove ljudske naravi, koju je predao iz ljubavi prema nama. A plamen je simbol njegova božanstva. Tako nas svijeće koje palimo u došašću i na Božić podsjećaju na otajstvo Božjega očovječenja u Isusu Kristu. U svijeći je sam Krist među nama. A Krist je onaj koji svojim svjetlom rasvjetljuje naš dom i naše srce i grije ga svojom ljubavlju. Isusovo božanstvo prosvjetljuje upravo u njegovoj ljudskoj naravi. Tako je svijeća tajna i našega vlastitog očovječenja. U našemu tijelu želi Božje svjetlo zasjati u ovome svijetu. Od Isusova rođenja u noći našega svijeta prosvjetljuje Božje svjetlo na svakome ljudskom licu. Želim ti da u ovome došašću postaneš mnogim ljudima svjetlo, koje baca blagi sjaj na sve što oni na sebi samima ne žele pogledati. Tada ćeš za njih, kao i svijeća, postati izvorom života i ljubavi. Anselm Grun