The Most Beautiful Music In The World

DAVORKA I NJEN SVIJET

PROSTRANSTVO JE NAŠA TAMNICA

Prostranstvo je naša tamnica… Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.
Selimović
U prirodi je našeg čoveka, naročito onog dinarskog tipa. da ne ostaje ni kog jedne zamisli, ni kog jednog dela istrajno i dosledno, i da ih ne prati u njihovom prirodnom razvitku da bi uticao na njih. Naprotiv, posle prvog zanosa, on napušta delo, vraća se do njegovog izvora, muti ga mišlju i pogledom, zatim silovito preleće ceo budući, neostvareni i tek zamišljeni tok dela, anticipira ga, pa se onda opet vraća na tačku na kojoj se delo nalazi u tom trenutku svog prirodnog razvoja. Tako se stvari razvijaju više uz njegovo učešće nego pod njegovim uticajem; jer on nije u njima, nego iznad i pored njih. Zato on u većini slučajeva i ne stvara dela i ne upravlja događajima, nego reaguje na njih, polažući mnogo više na to da bude začetnik, sudija, borac i gledalac nego stvaralac, radnik i čuvar. U njega je vidna sklonost da ne čeka razvitak stvari i ne učestvuje u njemu radom i strpljenjem.
Andrić
Te obične mahalske žene su pronašle tajnu spokojstva, ne tražeći je. Sve ih raduje, ništa te ne iznenađuje, ne žele nemoguće, dobro su dok im ne staneš na žulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezičave su ali će pomoći svakome u nevolji, znaju da je život težak ali ne plaču zbog toga, i uvijek će iščeprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kafa na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori, kad sve govore odjednom, uglas, najčešće pronalazeći u ljudima i stvarima ono što je smiješno.
Selimović