ŠTO JE PROSVJETLJENJE ?

DAVORKA I NJEN SVIJET

Pitanje čitatelja:
Moje pitanje je direktno: Kada je osoba dobila vrlo visoku razinu prosvjetljenja o mnogim važnim stvarima u životu, kako se ta osoba dalje integrira u svakodnevni život?
On ili ona još uvijek mora raditi, jesti itd. Dakle, dok još uvijek živi u svom tijelu, što oni rade, i kako će učiniti život produktivnim, ako su još uvijek dio rođenja i ponovnog rođenja (života i smrti)?
Odgovor:
Strogo govoreći, ne postoji prosvijetljena osoba, samo prosvijetljene aktivnosti ljudi. Neki to čine više od drugih. No, nitko ne postaje "trajno prosvijećen" zato jer je otkrio neke kozmičke tajne. To nije stupanj koji zaradite, to je stanje bića za koje morate jako puno raditi i truditi se kako bi ga održali.
Danas, prosvjetljenje je prikazano kao neko naglo stanje zanosa obično popraćeno svjetlosnim oblicima i dubokim jedinstvom svijesti. Istina, to je prosvjetljenje, ali baš kao sve svijeće (ili sve zvijezde) zahtijevaju energiju da svijetle u tami, stanje jedinstvene svijesti zahtijeva energiju da se održi. Ta energija dolazi od stalne duhovne discipline i koncentracije.
O čemu se radi: zapravo je LAKŠE (na asketski način) održavati to tzv. stanje prosvjetljenja u samostanu ili u planinama daleko od izazova suvremenog života! Strahovito je teško služiti svijetu u prosvijetljenom načinu kada morate živjeti u svakodnevnom svijetu hipoteka i kreditnih kartica, školskih zadaća i odvjetnika. Ali ovdje učimo najteže lekcije. Ovdje u svakodnevnom životu među ljudima se razvijamo najbrže. Zašto?
Zato jer je to sve Bog. Bog se ne može naći samo u skrivenom hramu u Himalaji, kao ni u tisuću godina staroj crkvi negdje u Irskoj. Bog je svugdje i u interakciji je s nama kroz sve. Bog je ovdje i sada. Bog nosi 10.000 maski. A neke od tih maski su punica, bivši muž, porezni službenik, šef, brat, sestra, ljubavnica ...
Mnogo je lakše ostati prosvijetljen kada se ne morate zaljubiti tako jako da bi umrli za drugu osobu, samo da bi poslije dobili ožiljke zbog čije boli ne možete više disati. Mnogo je lakše biti prosvijetljen kad moraš brinuti samo za svoju odjeću i hranu - da,jednostavno je, i teško doseći takvu razinu jednostavnosti - teško je igrati ulogu prosvijetljene osobe kada se moraš nositi s prometnim gužvama i političarima, obitelji koju moraš hraniti, djecom koju moraš slati u školu, a isto tako ih slati na mali odmor tu i tamo kako bi se i dalje nastavili smijati i rasti. Puno je teže, jer postoji toliko mnogo izazova koji dolaze na putu.
Ne govorim da je loše živjeti redovničkim životom ili da su loši ljudi koji se posvete životu jednostavnosti i strogih duhovnih pravila u samoći. Ti se izbori mogu usporediti s pohađanjem škole ili fakulteta. Ponekad je potrebno studirati dugi niz godina u samoći ili u instituciji prije nego što možemo služiti svijetu na veći i bolji način. Ovisno o tome koliko želite studirati, 5 godina ili 30 godina. No, važno je shvatiti da nije značajno bolje ili lošije biti redovnik ili broker.
Možete biti redovnik ili jogi zbog krivih razloga (strah suočavanja s izazovima svijeta) i očito možete biti policajac ili broker isto zbog krivih razloga (pohlepa za novcem i moći). Ali kada živite u osami, onda je definitivno lakše održavati stanje jedinstva svijesti i savršene ljubavi i suosjećanja.
Sjećam se priče iz samostana u Nepalu: Priča je o ovom velikom Jogiu koji je živio sam u pećini 27 godina. Konačno su ga otkrili mještani koji su živjeli u blizini i počeli su mu donositi hranu i on bi ih ponekad poučavao. Ubrzo je njegovo ime postalo poznato i mnogi ljudi su ga počeli posjećivati iz okolnih sela. Sve je bilo u redu dok jedan dan netko pozvao gurua da siđe u selo, u dolini, da priopći svoju mudrost. Nitko nije očekivao da će prihvatiti poziv, ali veliki guru je rekao: ''Da''.
Tako je nakon 28 godina samoće, meditacije, discipline i odanosti, veliki guru sišao u selo... i onda se nešto dogodilo!
Budući da je mnogi ljudi došlo u selo neki od njih nisu znali tko je veliki guru, te se stvorila velika gužva i neko ga je slučajno gurnuo i on je pao na tlo. Ljutit, guru je ustao i zavikao: "Zar ne znate tko sam ja?" U trenutku kad je izrekao riječi veliki jogi shvatio je svoju pogrešku. Zamolio je oprost i nastavio dalje.
Poučavao je mnoge ljude u selu i kada je bilo vrijeme da ode, učenik ga je upitao gdje će ići sada, natrag u svoju špilju? Može li ostati još samo jednu noć u selu?
Na to je guru odgovorio: "Dani u špilji su gotovi. Znam da moje istinsko učenje će se dogoditi ovdje među ljudima. Ovdje ću naučiti ono što doista treba učiti.''
I tako je gurua počeo živjeti među ljudima, prilagođavati se borbi svakodnevnog života, otkrivajući sve skrivene aspekte samog sebe koje nije mogao vidjeti dok je živio u pećini svih ovih godina.
Ova me priča podsjeća na jednostavnu istinu: Bog je ne samo svjetlo, nego i tama, ne samo zadovoljstvo, nego i bol, ne samo uspjeh nego i neuspjeh, ne samo život nego i smrt. Ne postoji ništa što Bog nije. I ja osjećam da živjeti među ljudima je jedan od najučinkovitijih načina prakticirati disciplinu prisjećanja te jednostavne istine.
Evo citata kojeg sam pročitala prije nekog vremena: "Bog vas odvrati od jednog osjećaja u drugi i uči putem suprotnosti, tako da imate dva krila za letenje, a ne samo jedno.'' Suprotnost je dio fizičke stvarnosti, ne možete imati svjetlo bez tame ...
Zapamtite: da ljudi koji uzrokuju najveće "dis-harmonije" su oni koji vas uče najdublje lekcije. Nešto vrijedno za zapamtiti na našoj potrazi je: samo privlači "pozitivno". Zapamtite, na magnetu, ne možete imati pozitivno, bez negativnog. Bez obzira koliko ste puta pokušali odsjeći negativno.
Dakle, vraćajući se na to pitanje "što prosvijetljeni rade dalje?" Prosvijetljen ne ide nigdje nakon svega što je rečeno i učinjeno, sve je Bog, sve je savršeno, sve je Jedno, unatoč suprotnosti i prividnoj tuzi. Dakle, gdje idete kad ste već tamo? Nigdje.
Vi jednostavno radite ono što radite, ali nikada ne izostavite nikoga iz vašeg srca. Igrajte svoju ulogu u toj drami sa svim entuzijazmom i ozbiljnošću, ali nikada ne zaboravite istinu. Sve je jedno. Sve je Bog. Svi smo na ovom velikom putovanju zajedno. Loši ljudi služe savršenoj ulozi kao i dobri. Sve prepreke i razočaranja u životu nisu ništa drugo nego smjernice da ispunimo svoje odabrane sudbine, naučiti sve lekcije koje trebamo naučiti u ovom životu, da budemo sve za što smo predodređeni.
Svi ratovi i okrutnosti, sva bolest i siromaštvo, su pozivi za heroje da ustanu, za ratnika svjetlosti da se probude i oslobode svoje magične moći, za stidljive prinčeve da ubiju zmaja kako bi ispunili svoju sudbinu da služe kao veliki vladari ...
Ali postoji jedno pitanje koje prosvijetljeni nikad ne zaborave pitati: "Kako junaci shvate da su junaci, ako ih zlikovci nikad ne izazovu da ustanu?" Tko su onda uistinu heroji? Oni koji su ubili zmaja? Ili je to sam zmaj koji je igrao ulogu negativca kako bi junak mogao postati junakom?
Prosvijetljeni ne idu nigdje i ne rade ništa posebno. Oni ne traže svjetlo niti ostaju neaktivni u mraku. Oni jednostavno rade ono što rade - u svojim samostanima ili na burzama, brakovima ili noćnim klubovima, služeći uloge diktatora ili patriota, spašavajući život ili ubijajući mnoge - ali oni nikad ne ostavljaju nikoga izvan njihovih srca. Oni vide jedinstvo izvan iluzije materijalne odvojenosti, ali oni djeluju sa savršenim suosjećanjem i empatijom. Oni služe svijetu, ali ne s iluzijom da je upravo SADA sve samo ne savršeno. Oni rade što rade, gdje god se nalazili - u zatvorima, bolnicama, karnevalima ili ratištima - ali oni nikad ne ostavljaju nikoga izvan njihovih srca.
Oni pamte ovu jednostavnu istinu - Ljubav je priznanje Boga u drugim.
I na kraju ... to je sve ljubav.