Priča o velikom čarobnjaku

DAVORKA I NJEN SVIJET
Bio jednom jedan veliki čarobnjak, drag, velikodušan i dobrodušan. Ali, za razliku od ostalih dobrih čarobnjaka iz dječjih legendi, ovaj čarobnjak je bio toliko dobar da mu je nedostajao netko s kim bi podijelio svoju dobrotu....

Nije imao nikoga koga bi volio ili do koga bi mu bilo stalo, nikoga s kim bi se igrao, s kim bi bio, ili na koga bi mislio. Osim toga, čeznuo je za nekim tko bi poznavao njega i kome bi bilo stalo do njega...

jer jako je tužno biti sam.

Pa što je učinio? Pomislio si je: “Znam! Napravit ću mali kamenčić, sićušan, ali prekrasan. Nježno ću ga držati i gladiti, i uvijek osjećati pored sebe. I bit ćemo zajedno, kamenčić i ja...

jer jako je tužno biti sam.”

Zamahnuo je svojim čarobnim štapićem i VUŠ! lijepi mali kamenčić ležao je na njegovu toplu dlanu. Govorio mu je s ljubavlju, ali kamen nije odgovarao. Samo je ležao u njegovoj ruci, tiho i nepomično. Najgore od svega, nije mu uzvraćao ljubav.

Što god mu činio, kamen ne bi postajao prijateljski niti bi uopće reagirao. Pomislio je “Zar se ovako ponaša prema dobrom čarobnjaku? Kako to da slatki kamenčić ne odgovara? Možda nešto nije u redu s njim? Možda bih trebao stvoriti još kamenčića, možda će oni biti ljubazniji i uzvratiti mi prijateljstvo?”

I tako je čarobnjak stvorio još kamenčića, zatim veće kamenje: stijene, brda, planine, Zemlju, pa i cijeli svemir. Ali svi su oni bili poput prvog kamenčića: nisu se micali, nisu govorili niti bilo kako reagirali.

I još jednom osjetio je kako je tužno biti sam.

U svojoj tuzi pitao se, “Možda bih trebao stvoriti biljku? Da, prekrasnu biljku! Zalijevat ću je, davati joj puno svježeg zraka, obasjavati ju toplim zrakama sunca i svirati joj prekrasnu glazbu. Biljka će biti tako sretna,i onda ćemo oboje biti sretni jer...

jako je tužno biti sam.”

Dobri čarobnjak ponovno je zamahnuo svojim čarobnim štapićem i VUŠ! lijepi mali cvijetak pojavio se pored njegove stolice. Sa svojim ružičastim laticama i dugim i nježnim listovima, cvijet je izgledao upravo onako kako ga je zamislio.

Čarobnjak je bio toliko uzbuđen da je počeo poskakivati i skakutati oko njega, i pjevati najveselije pjesme koje je znao. Ali cvijet nije plesao s njim, niti je pjevao. Sve što je činio je rastao kad bi ga zalijevao i venuo kad ne bi. Ovo nije bilo ni približno dovoljno tako dobrodušnom čarobnjaku koji je htio dati svoje srce i dušu svom prijatelju cvijetu.

Čarobnjak se ponovo pitao, “Zar se ovako ponaša prema dobrom čarobnjaku? Kako to da lijepi mali cvijetak ne odgovara? Možda bih trebao stvoriti još cvijetova. Možda će mi oni uzvratiti prijateljstvo.”

Stoga je čarobnjak stvorio svakakve vrste biljaka: livade s prekrivačima od crvenih, žutih i plavih cvijetova, dubrave i šume, prostrane stepe i guste prašume. Ali kakve god biljke stvorio, sve su se ponašale isto kao i prvi cvijet.

Još jednom, dobri čarobnjak je bio sam, i tužan.

Shvativši da situacija zahtijeva poseban čin, čarobnjak je sjeo u svoju magičnu stolicu za razmišljanje i mislio i mislio, i mislio još malo, dok mu nije sinula prekrasna ideja.

“Znam”, rekao je naglas, “stvorit ću životinju! Ali...kakvu životinju? Možda psa? Da, psa! Napravit ću slatko malo štene koje će uvijek biti uz mene. Vodit ću ga u šetnje, igrati se s njim, i kad se vratim u svoj dvorac, pas će skakutati od sreće i mahati repom da me pozdravi. Da!” smiješkao se čarobnjak, “pas i ja ćemo biti vrlo sretni zajedno...

jer jako je tužno biti sam.”

Pun nade, čarobnjak je zamahnuo svojim čarobnim štapićem i VUŠ! slatko malo štene odmaralo mu se u rukama, upravo onakvo kakvim ga je zamislio.

Čarobnjak je bio oduševljen od sreće, hranio je psa, gladio je i milovao njegovu meku, kovrčavu dlaku. Vodio ga je u šetnje i čak mu priređivao pjenušave kupke. Ovo je, bez sumnje, bilo najrazmaženije štene ikad.

Nakon nekog vremena, čarobnjak je shvatio da ljubav psa nije ljubav kakvu je htio. Jedino što pas želi je sjediti blizu svog vlasnika i slušati njegove naredbe. Čarobnjak je bio razočaran vidjevši da čak ni slatko malo štene koje se igralo tako veselo i posvuda ga slijedilo nije moglo uzvratiti svu dobrotu koju mu je on htio dati.

Shvatio je da pas jednostavno nije mogao biti prijatelj kakvoga je on tražio. Pas nije mogao razumjeti stvari koje je čarobnjak za njega činio, njegove misli o psu, niti kako se mučio oko hrane i igara koje je za njega pripremao. Pas nije mogao cijeniti sve to, a to je bilo upravo ono što je čarobnjak trebao, prijatelja koji će cijeniti njegovu ljubaznost i dobro srce.

Kao i sa kamenčićem i cvijetom, čarobnjak je pokušao napraviti druge vrste životinja: kukce, ribe i kitove, zmije, majmune, ptice i medvjede, ali nijedna od tih životinja nije ga mogla razumjeti i biti prijatelj kakvoga je tražio.

Čarobnjak je ponovo bio tužan i sam.

Još jednom čarobnjak se okrenuo u svojoj stolici za razmišljanje i udobno se smjestio. Mislio je i mislio, razmišljao i promišljao. Ovaj put, razradio je cijeli plan: shvatio je da istinski prijatelj mora biti netko tko će ga tražiti kao što je i on tražio njega, netko tko će ga željeti pronaći jednako onoliko koliko je on želio pronaći svog prijatelja.

Zatim, nakon što je još malo razmislio, rekao si je: “Prijatelj mora biti netko poput mene, činiti što ja činim, i voljeti kako ja volim. To je jedini način da me zaista razumije. Ali, da bi bio poput mene mora razumjeti i cijeniti ono što mu dajem. Tako će mi moći uzvratiti ljubav i činiti za mene ono što ću ja činiti za njega. Tada bismo oboje bili sretni.”

Tri dana i tri noći čarobnjak je sjedio u svojoj magičnoj stolici i razmišljao o svom sljedećem stvorenju. Konačno, sinula mu je briljantna ideja! “Zašto ne bih napravio čovjeka? Da, sjajna ideja! On bi mi mogao biti pravi prijatelj! On bi mogao biti baš poput mene! Ako ga napravim kako treba, voljet će što ja volim, i cijeniti ono što ću mu dati. Trebat će samo malo pomoći i onda ćemo biti vrlo sretni jer nikad nećemo biti sami.”

Ali, da bi bio sretan, čarobnjak je znao, njegov prijatelj bi prvo morao osjetiti kako je to biti sam i bez prijatelja. Zapravo, morat bi osjetiti kako je to biti bez čarobnjakova prijateljstva. Morao bi odlučiti da želi to prijateljstvo više od ičega na svijetu.

S novom nadom u srcu, čarobnjak je zamahnuo svojim čarobnim štapićem po četvrti i zadnji put i VUŠ!...

Samo ovaj put, dogodile su se dvije stvari: čovjek je stvoren, ali bio je stvoren u veoma dalekoj zemlji. Toliko dalekoj, da čovjek nije ni znao za čarobnjaka. Vidio je planine, zvijezde, drveće, cvijeće, ribe, i životinje, ali nije znao da je čarobnjak taj koji ih je stvorio. Nije čak znao ni da je čarobnjak postojao.

Međutim, čarobnjak nije stao kod toga. Stvorio je kompjutor, nogomet, košarku i svakojake druge igre kako bi čovjek, njegov prijatelj, uživao. Ali cijelo to vrijeme, čarobnjak je bio sam i veoma tužan jer njegov prijatelj nije znao za njega.

Čovjek nije znao da je postojao jedan čarobnjak koji ga je stvorio, koji ga je volio i koji ga je čekao. Nije znao da je čarobnjak šaptao, “Dođi, pridruži mi se, možemo biti sretni zajedno, jer zaista je tužno biti sam.”

Ali kako će netko tko ne poznaje čarobnjaka, i tko ima kompjutor, nogomet i svakakve druge zabavne stvari, iznenada osjetiti želju da ga pronađe? Kako će netko takav ikad poželjeti upoznati i voljeti ga? Može li takva osoba biti čarobnjakov pravi prijatelj, i reći mu, “Dođi, moj dobri čarobnjaku, budimo zajedno i sretni, jer znam kako je tužno biti sam”?

E pa, naš je čarobnjak bio veoma pametan i imao je plan na umu. Imao ga je , zapravo, cijelo vrijeme, samo je čekao pravi trenutak da ga provede u djelo. Jednog sunčanog dana, taj je trenutak došao: čarobnjak je stao veoma daleko od svog prijatelja i nježno šapnuo ravno u njegovo srce: “Vuš!” Dotaknuo je njegovo srce sa svojim čarobnim štapićem i onda, još jednom...“Vuš!” Glas je dozivao iz čovjekovog srca.

Kada je čarobnjak još jednom “vušnuo” svojim čarobnim štapićem, čovjek je počeo misliti, “Aha, postoji čarobnjak! Hmmm...zanimljivo, pitam se kakav je.” Iznenada, čovjek je pomislio da možda i nije tako zabavno bez čarobnjaka u njegovom životu, te da bi zapravo bio mnogo sretniji s njim.

Tada je čarobnjak ponovo vušnuo” i čovjek je iznenada osjetio da negdje, daleko daleko, postoji jedna zemlja. I da u toj zemlji ima jedan toranj pun blaga. I da u tom tornju sjedi jedan mudar i dobroćudan čarobnjak koji samo čeka na njega. I čarobnjak je šaptao, “Zdravo, prijatelju, čekam te; zajedno, bit ćemo sretni, a sami bit ćemo tužni.”

Ali čovjek nije znao gdje da pronađe zemlju s tornjem. Nije čak znao ni gdje da počne tražiti. Čovjek je bio tužan i zbunjen; pitao se, “Kako da upoznam čarobnjaka?”

Cijelo to vrijeme onaj nježni zvuk mu je dražio srce: “Vuš! Vuš!”

Nije mogao spavati, nije mogao jesti i nije mogao prestati zamišljati taj visoki toranj u svojim mislima. Tako to bude kad nešto toliko tražite, a ne možete naći. Zato vas može jako rastužiti kad ste sami.

Da bi čovjek bio mudar poput čarobnjaka, jednako moćan i dobrodušan, čarobnjak ga je morao naučiti kako činiti ista čuda koja je i on mogao. Ali jedan “Vuš!” ovdje nije dovoljan. To je nešto što čovjek mora učiniti sam.

Kako bi mu pomogao, čarobnjak ga je nježno i potajno doveo do drevne magične knjige, Knjige Zohar. Ova je knjiga naučila čovjeka put do visokog tornja u dalekoj zemlji.

Sljedeći upute u knjizi, čovjek je pojurio upoznati svog prijatelja čarobnjaka. Htio mu je reći, “Zdravo! Došao sam biti s tobom; znam da ćemo biti sretni zajedno.”

Ali kad je čovjek stigao do tornja, otkrio je da je okružen visokim zidom i strašnim stražarima. Odgurnuli su ga svaki put kad se pokušao približiti i onemogućili njemu i čarobnjaku da se uopće sretnu, a još manje da budu zajedno.

Što je čovjek bio ustrajniji, to su stražari bili grublji i silovitiji. Nisu uopće imali milosti.

Čovjek je bio očajan. Njegov dragi prijatelj čarobnjak je bio skriven u tornju, vratnice su bile zaključane, zid je bio visok, a strašni čuvari su ga stalno odgurivali. Nitko nije mogao ući niti izaći iz tornja.

Čovjek je pomislio, “Što da radim? Ako ne možemo biti zajedno, kako ćemo ikad biti sretni?”

Ali svaki put kad je bio spreman odustat, osjetio je nježni Vuš! u svom srcu. Tada bi ponovno osjetio nadu i tražio način da prođe pored stražara i velikog zida. Kada bi oslabio, a ne bi osjetio onaj Vuš! u srcu, zavikao bi čarobnjaku, “Zašto me zoveš uzalud? Gdje si? Zar ne vidiš da sam sam?”

Ipak, ako je osoba strpjliva i izdrži batine čuvara, postaje snažnija, hrabrija i mudrija. Umjesto da slabi, uči kako stvarati vlastitu magiju, vlastita čuda kakva samo čarobnjak zna. Upravo je to čovjek i učinio.

Konačno, kad se sve to dogodilo, nije bilo ničeg što je čovjek više želio od toga da bude sa svojim prijateljem čarobnjakom. Sve što je u tom trenutku želio bilo je vidjeti svog prijatelja jer još uvijek je bio sam.

I baš kad je osjetio da ne može podnijeti da bude sam ni minutu više, vratnice tornja se iznenada otvoriše. I da, veliki čarobnjak, njegov dobrodušni i milostivi prijatelj izašao je da ga dočeka, i rekao, “Dođi, budimo zajedno jer jako je tužno biti sam.”

I od toga dana, bili su najbolji prijatelji, zauvijek zajedno. Nema veće radosti od radosti njihova prijateljstva. Čudo njihove ljubavi je vječno; ono živi zauvijek, u sve vijeke vjekova. A oni su toliko sretni zajedno, da se ne sjećaju, čak ni ponekad, kako je tužno biti sam.

Zato, ako ikad osjetite nježno Vuš! duboko u svom srcu, znajte da postoji dobroćudan čarobnjak koji vas zove, jer želi biti vaš prijatelj. Naposljetku,

može biti jako tužno biti sam.
Kraj