DOBRIM JE NAMJERAMA POPLOČAN PUT U PAKAO...
KONTRAPRODUKTIVNOST
Piše: JOSIP SANKO RABAR
Što li su sve ljudi izmislili da opravdaju svoje maltretiranje bližnjega? Svaka "dobra svrha" može tome dobro poslužiti.
Kada bismo prestali nasilno se boriti protiv nepravde, svijet bi postao pravedniji. Kada bismo se opustili, i odustali od previše žestokog popravljanja svijeta, svijet bi postao bolji.
Svijeće kao simbol tihe molitve i miraZa razliku od ideološkog programa i revolucionarne strasti, koji su isključivo praktički, religijska mudrost može učiti čovjeka i meditativnom "nedjelovanju", umijeću da se ne učini ništa; umijeću trpljenja, strpljivosti i duhovnom obogaćivanju. Tamo gdje bi se inače brzopleto prepustilo silovitosti i gnjavljenju bližnjih, religiozni čovjek može djelovati samozatajno i neprimjetno, čak samom vedrinom duha i prijateljskim osmijehom. (Ovdje ne računam kršćanske ideološke bukače, inkvizitore i progonitelje vještica, preteče totalitaristâ dvadesetog stoljeća.) Mistika i meditacija pomažu "djelovanju iz polja nedjelovanja". Nasilnik preokreće brda, sve se trese, svi se guše, a od toga na kraju ne bude ništa. Duhovan čovjek obično ne čini ništa spektakularno, no, s vremenom, iz sjemenja izraste šuma.
Naizgled veliko i moćno - málo je i nemoćno; i obratno: naizgled neugledno i bespomoćno - veliko je i moćno.
Piti iz vlastite dubine, iz Onoga koji nas sveobuhvatno ljubi, djelovati blagotvorno i nenasilno: takvih je ljudi uvijek bilo malo, a pogotovo danas. Vjera je mnogo koristila malobrojnima, malo - mnogobrojnima. Nikada nije koristila svima: vlastohlepcima i fanaticima bila je na štetu.
* * *
Koliko samo u čovjeku ima unutarnjih proturječja, gluposti i kontraproduktivnih nastojanja! Sretan je ako ne uspije! Borci protiv zla učinili su više zla nego ljudi koji su naprosto zli. Kad bi bar prestali, i ne činili više ništa! Ali, tko će raspoznati u kojoj se mjeri protiv zla bori na naopaki, nasilan i glup način, kada tako čini upravo zato jer to ne vidi?
U ljubavi i u vjeri ne pomaže prisila. (Kontraproduktivnost takve prisile arhetipski je obrazac književnih i drugih fabula.)
Što je neko djelovanje važnije i spasonosnije za nas, bliže ljubavi i izvorištu vjere, utoliko u njemu možemo biti kontraproduktivniji. Teško je biti potpuno nenasilan i samozatajan bez odgovarajućih vježbi, bez strpljivoga vjerskoga treninga. Većina je ljudi u tom jedinom bitnom nastojanju bar donekle kontraproduktivna: nastojeći ugrabiti, utoliko više gubi iz ruku. Tko uistinu postiže ono što mu najviše treba? I što mu to, zapravo, treba?
Nosimo u sebi duboku potrebu za drugom osobom. Drugi je slobodan, drugi nam se daruje. No, ako previše osjećamo nedostatak Drugog u Duhu, žedni u dubini onom žeđi koju tek Krist gasi, možemo krenuti putem uzimanja drugog, i tu se krije klopka i paradoks naše kontraproduktivnosti. Vlastohleplje, slavohleplje, žudnja za bogatstvom, a osobito sadizam, kontraproduktivni su načini zadovoljavanja potrebe za drugim, za ljubavlju.
Što više grabimo bližnjega, to ga manje imamo; što ga više silimo, manje nam se daje, manje nas voli. Što smo moćniji - nemoćniji smo. Što smo slabije u stanju doživjeti drugu osobu, osjećamo sve dublju i podmukliju (nesvjesnu!) potrebu nanositi joj patnju. Sve više moramo bližnjega mučiti da bismo ga doživjeli, da bismo osjetili osobu ispod naše šape! Zvono kao simbol glasnog, borbenog kršćanstva
* * *
Suće je ljubav: međuosobnost, prisutnost drugoga. Osjećanje druge osobe najjače je i najdjelotvornije u njezinoj patnji. Sadistom rukovode nesvjesni i dubinski porivi, kao lukavi demoni. On je poput ovisnika koji se narkotizira do propasti, ne bi li tako suzbio strah od propasti, pa se uspinje sve dublje padajući. Ako smo nemoćni, lupat ćemo glavom o zid i za nas ima nade. Ali, ako smo moćni, i sve moćniji, ako nas nitko ne može spriječiti?
Što li su sve ljudi izmislili da opravdaju svoje maltretiranje bližnjega? Svaka "dobra svrha" može tome dobro poslužiti. Često se pravdamo "dobrom" bližnjega kojeg mučimo, poput mnogih roditelja i supružnika, bolničara i liječnika, vlastodržaca i revolucionara. Nekom nesretniku veliki ideali nadimlju grudi; on ruši i gradi novi svijet, a nesvjesno je sadist.
Nietzsche i Dostojevski pišu o takvima. Razbojnik misli da ubija zbog novca, a zapravo to čini zbog "radosti noža". Sadomazohizam je u nama dublje ukorijenjena svrha od materijalne koristi. Naš vanjski život, naše društvene uloge, profesije, ideologije, mogu se providjeti kao maska dubljih motiva.
Sadizmom nastupa progresivna i beskonačna ekonomija kontraproduktivnosti. Što više hvatamo bližnjega, sve nam je dalji, nalik slobodnome padu u bezdan. Padamo sve dublje, a dolje nema dna.
Pakao je slobodni pad. Samo nas ruka Božja može zaustaviti nad tim bezdnom. Ruka Božja: ponekad vidljiva upravo kao mučna i bolna kontraproduktivnost nemoćnoga To je vanjska, vidljiva kontraproduktivnost, koja nas čuva i spašava od one dublje i nevidljive, one ugodne i perolake moći, koju mnogi želimo.
Nema komentara:
Objavi komentar
DAVORKA I NJEN SVIJET