Cijeli svoj život volim kamenčiće. Moje najranije sjećanje; kamen u ruci, pokušavam ga staviti u usta, bez okusa je. Hoću ga baciti ali ga ne ispustim na vrijeme i udarim se njime u glavu, tvrd je pa boli. Proučavam ih, divim im se, igram se s njima; jedan kamenčić bacim u zrak i dok leti, drugi uzmem s poda a onda uhvatim i ovaj koji se silom gravitacije vraća prema mome dlanu. Žongliram s dva kamenčića u ruci ili ih bacam u more a oni bućnu i rade pravilne krugove oko sebe. Pa onda pronađem one plosnate oblutke, što skakuću kao žabice po morskoj površini, naravno, moraš biti dovoljno spretan. A okrenem li poneki veći kamen u moru, gle iznenađenja i oduševljenja, ispod njega čitav jedan mali morski svijet; morska zvijezda, pužići, školjke, račići. Iako simbol stalnosti, čvrstine, mirnoće, vječnosti, trajnosti, solidnosti, strpljenja, dokazala sam si tada da sigurno nisu statični, da se, iako ne samostalno, mogu i kretati, mogu letjeti, bućkati, skakati kao žabice po vodi, biti skrovište nekom sasvim novom svijetu, a neki su i veliki putnici, dođu čak s Marsa i dalje. Svjedoci su vremena, bili su tu prije nas a bit će i poslije, pričaju o prošlim vremenima, nekim drugim svjetovima, na njima se mogu naći fosilni ostaci dinosaura, morskih životinjica, koralja, biljaka i insekata. Kamenčiće skupljam i imam ih jako puno. Imam ih s raznih mjesta gdje sam bila, različitih država. Riječnih, morskih, jezerskih. Volim ih stavljati u prozirnu posudu i ukrasiti njima svoj životni prostor, crtam po njima ili ih bojim u zlatnu boju. Ovo ljeto uživala sam u ljepoti kamenčića i oblutaka
Volim što izgledaju drugačije u vodi i na suncu, kad je oblačno i kišno. Volim osjećaj glatkog kamena u ruci. Jedan geolog čija je strast skupljanje kamenja, objasnio mi je da je kamen temelj života na zemlji.
Volim ih jer su prirodni i unikatni. Glatki, ravni, fini, sjajni, grubi, polirani, transparentni, uplašeni, čisti, organski, smiješni, jednostavni, besplatni. Mogu nam donijeti radost i osmjeh a mogu i liječiti, biti amajlija. Izaberemo li neki posebno lijep i nosimo li ga u džepu, može nas vratiti u sadašnji trenutak, ili u neki lijepi prošli, na moru, plaži, ili biti podsjetnik na neku romansu. Različitih su oblika, boja, veličine, uzoraka. Njihov izgled pokazuje što su sve prošli, kako su se kretali, gdje su bili, s kim, kako su plovili. Kao bore na čovjekovom licu i njihove šare i bore pokazuju koliko je osmjeha i briga bilo. Sivi, bijeli, plavičasti, žuti, crni, čokoladni, ljubičasti, zeleni, crveni, roza, narančasti, šareni, srcoliki, zaobljeni, loptičasti, reljefni, rupavi, oštri, bombonasti, glatki, hrapavi, šuplji, grubi, okrugli, trokutasti, tanki, debeli, kockasti, ćoškasti, jednooki, sa osmijehom i bez, udarani vjetrom i morskim valom.Takvi nesavršeni, jedinstveni, svaki sa svojom pričom, svojim ožiljcima, šarama, urezima, tragovima vremena, svi su oni i dalje tu. Prekrasni. Baš kao i mi.
Nema komentara:
Objavi komentar
DAVORKA I NJEN SVIJET