Sklopi oči i sanjaj... Dozvoli imati svoje male, šarene svjetove... Dozvoli maštati... Zažmiri... Sklopi svoje oči... I voli... Voli iz dubine svoga srca... I nikad... Nikad više nemoj izgubiti vjeru u ljubav i svijet...
Sklopi oči i sanjaj... Dozvoli imati svoje male, šarene svjetove... Dozvoli maštati... Zažmiri... Sklopi svoje oči... I voli... Voli iz dubine svoga srca... I nikad... Nikad više nemoj izgubiti vjeru u ljubav i svijet...
Ispričali su joj da u Estramaduri, pred jednom kućom postoje stepenice straha, dvokrake, kao kamene merdevine. Ako bi žena ili čovek sa ljubavnim strahom u srcu stupio na te stepenice, strah bi u njemu rastao sve do osmog stepenika, u stvari odmorišta sa kojeg se ulazi u kuću. Ako ne biste hteli da uđete u kuću sa naraslim ljubavnim srahom u srcu, trebalo je da produžite i da s druge strane siđete niz drugi krak i vaš bi strah tokom silaska polako jenjavao i najzad iščezao. Rekli su joj da su te stepenice samo imitacija muzičke lestvice, koju svako ko oseti ljubavni strah može da otpeva u mislima: do – re – mi – fa – sol – la – si – do, kada će njegov strah dosegnuti vrhunac, a zatim, čim bi počela lestvica da se peva nadole, od najvišeg ka najnižem tonu, strah bi počeo da opada i sasvim bi se izgubio na kraju...
OdgovoriIzbriši"Glazba ispire prašinu svakodnevice sa duše!"
OdgovoriIzbriši