Zajedništvo
Zajedništvo samotara
Oci ustanovitelji našeg Reda slijedili su „svjetlo s istoka”, to jest slijedili su primjere starih samotnika, koji su se bili potpuno posvetili životu šutnje i duhovnog siromaštva. No, našim prvim ocima bila je dana posebna milost da su u pustinjački način života uveli svakodnevno bogoslužje te – prvenstveno nedjeljom i svečanim blagdanima – bratsko druženje. Ta ravnoteža samoće i zajedništva omogućila je našem Redu da je sačuvao ideal samotničkog života u nizu stoljeća.
Nedjelje i blagdani
Nedjeljom i blagdanima dolazi do izražaja u većoj mjeri bratsko zajedništvo. Konventnu misu svećenici mogu koncelebrirati, a treći, šesti i deveti molitveni čas pjevamo zajedno u crkvi. Nakon šestog časa imamo u blagovaonici (refektoriju) zajednički ručak koji blagujemo u šutnji, dok netko istovremeno glasno čita duhovna štiva. Nakon devetog molitvenog časa sastajemo se u kapitulu, a nakon toga patri imaju zajednički razgovor do večernje molitve; slično imaju dvaput mjesečno i braća, a inače se kroz to vrijeme zadržavaju u ćeliji.
Šetnja
Jednom tjedno monasi klaustra imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak k liječniku), monasi samostan nikad ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje po jedan dan.
Dva različita puta
OdgovoriIzbriši„Glavni cilj i želja našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga” (Pravila 12,1). Tome jedinome cilju streme kartuzijanci kroz dva različita životna oblika: kao monasi u klaustru (patri) ili kao monasi-laici (braća).
Samoća braće
Braća-laici „žive samotnički život u svojem vlastitom okviru; radom potpomažu samostansku zajednicu u onim potrebama koje su im posebno povjerene. Zahvaljujući toj njihovoj pomoći monasi mogu u klaustru nesmetano prebivati u tišini ćelije” (Pravila 11,5). Braća posvećuju ručnom radu više vremena negoli patri, no ne više od sedam sati dnevno. Njihov rad je raspoređen tako, da svatko sam, koliko je moguće, radi u tišini. Duhovna sabranost za vrijeme ručnog rada brata vodi ka kontemplaciji... Život brata je prvenstveno uređen zato da ostane sjedinjen s Kristom u njegovoj ljubavi. S pomoću milosti svoga zvanja, neka se dakle trudi sa svim svojim srcem, da njegova misao bude uvijek kod Boga, bilo u samoći bilo za vrijeme ručnog rada (Pravila 15,10.18). Braća žive u dvosobnim ćelijama u posebnom dijelu samostana. Što se tiče dnevnog reda, pogledaj Dnevni red.
Hrana i post
Hrana je dobro pripremljena (ukusna) i obilna. Mesa – osim ribljeg – monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno – obično u petak – braća koja žele imaju „apstinenciju”, tj. prežive dan o kruhu i vodi. U adventu i u korizmeno vrijeme odriču se također i mliječne hrane. Kada obavljaju neko teško djelo, dozvoljeno im je doručkovati. Zbog veće intenzivnosti fizičkog rada posno pravilo braće je za razliku od patra manje zahtjevno. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra (učitelja) novaka.
Donati
Prvoj braći – „konverzima” – s vremenom su se pridružila i druga braća: njih nazivamo „donati”. Oni ne polažu zavjete, nego se iz ljubavi prema Kristu s međusobnim ugovorom izručuju Redu. Budući da žive monaškim načinom života i njih nazivamo „monasi”. Samostanu silno koriste svojom pomoću, jer povremeno obavljaju zadaće koje bi konverze ometale u ispunjavanju njihovih pravila.