04.04.2014.Relacija Podsused-LJUBLJANA
Zgode i nezgode,ali ovaj put nije šegrt Hlapić ,nego ANA,JA I Đuro
Jutro osvanulo,prepuno sunca,niti sjene od oblaka.Lagani smješak na mom licu,i
pomisao,oooo da,evo i anđeli vremena su sa mnom.
Noć je bila prekratka i svako malo pogled na sat.
Unutarnje u meni ,treperilo da ne zaspim,i ne obavim svoje jutarnje rituale u miru.
Zadnji pogled na sat,ipak je odlučilo ,digni sebe i kreni,od viška vremena ,samo meni bolje.Tako je i bilo...kavica zamirisala ,ispunila prostor .Lagano,sam odradila svoje zamisli,spremna na još jedan izazov .
Sa završnim potezima šminke na licu,evo i Ane.Stigla i ona prije vremena da sve bude,kako treba,da i ovaj put ,bude sve ok. Kao i obično ,LAPRDAM,i hoću se našaliti,kažem ja njoj,neidem ti ja danas u ljubljanju,idemo na ručak !,MOŽETE SI ZAMISLITI NJENO LICE I BUJICU RIJEČI!.VOLIM TE ANA .
Samo da znate,koliko ta žena stoji ,i daje sebe cijelu,i ovaj put,kao i bezbroj puta prije.Što god ja mislila,i ona je neki od mojih živujućih anđela,uvijek uz mene,i u meni.Hvala dušice,hvala,znam da ćeš ovo pročitati !
Sjedanje u auto ,i krećemo nas dvije.Vidim na licu bol i tugu Filipa,i čitam u njegovom srcu,zašto,i nedam te,volim te,sretno ljubavi.Nije ništa rekao,ali ja sam osjetila i znala.Nisam htijela plakati,jer i nisam neki tip od plača,iako očekujem i taj trenutak.Plač je isto dio nas,i zapravo se čudim,što ne plačem,ne kukam,nego sve to prihvaćam ,sa osmijehom na licu.Prepuštam se,uz borbu za sebe.Ne mislim i ne postavljam pitanja .Stapam se sa ljubavlju i letim,nekim novim putevima ,i učenja i saznanja.Nedam se,jer mi je mnogo godina trebalo naći sebe!
Evo,nas ,stigle nas u Brežice
.Zadnji put kad smo bile naručila sam kapusule konopljinog ulja. Posjet apoteci je bio uspješan,Stiglo naručeno.Veselo uzela paketić,i mislim si,baš dobro,sve ide po planu.Popile još jedan topli napitak i via Željnički kolodvor.
Kupnja karte,muvanja još malo,i evo i vlaka.Zvuk i vibracija nadolazećeg vlaka,govorio je :sve će biti dobro,sve će biti dobro...idi...idi...sve će biti dobro!Vodile smo ugodan razgovor cijelim putem.Sadile i cvijeće,i kuhale,i premetale stare uspomene.Jadan vagon i vlak,imao je ,još dvije duše,koje putuju njegovim putem.
Vrijeme mi je ovaj put ,proletilo,neznam ni kad i kako.Pomisao proleti ,mi smo došle prebrzo..Podsvijesni strah radio svoje,noge su mi lagano tresele,neki mjehurići nepoznatog porijekla kolutali su moji tijelom.Izašle smo iz podhodnika ,uz bujicu drugih ljudi.Žamor ljudi,razgovori,ljepilili su se za moja osjetila.Što je ovo mislim si ?Ne želim sad niti ćuti,niti znati ...kuda i zašto ovi ljudi prolaze pored mene...sretno im bilo,ali ovaj put idem sama sa sobom.Pogledam u sunce,triput duboku udahnem,i postajem svoja.Dobro sam,pomislim...sama sebe tješim i ušutim na tren.Nas dvije,onako,s nogu ležerno krećemo put Onkologije ,a ja u šoku,nije mi jasno kuda idemo.Sve ono što mi je zadnji put bilo desno,sada je lijevo,ono što je bilo gore sada je dolje...hej,kažem ja Ani,pa ja ovaj put da sam sama bila bih izgubljena na putu koji bih trebala zapamtiti.
.Priznam ja sebi,dobro sam ja napravila ,rez i blokadu,.Ovo ...ovo se mene netiče,a da vam i sad kažem,i ne tiće me se!Sigurna sam da Đuro gubi,i svi njegovi pomagačići,kako kaže moja Jadranka,paževi.A ja se uvijek nasmijem njenim provalama. ĐURO je kralj i ima svitu,a našao je baš izbor kraljestva gdje će kraljevati.Samo neka si misli,misliti je NE ....znati!Šalim se,ali ovo za ozbiljno mislim,i radim na tome,samo da znate ,svi vi koji ovo čitate!Onako Davorski i sa ljubavlju!
Evo,nas ,konačno ,zgrada ista,isti park,i ulazimo.Ovaj put nas vodi na odjel H.Na svako malo gore sa stropa vise table i strelice ,i upućuju kamo.Ogroman je to prostor,prepun hodnika ,sve nešto u krug,ali za izgubiti taman savršeno.Sva sreća pa osoblje ,od sestara,hoda ,amo tamo,pa pitam.Nije meni to problem,lajavica kakva jesam.Odlučile mi.To je baš ta recepcija oliti šaler i stanem u red.Pogled ispred,vidim ženu,ima maramu,i sve mi jasnije...gdje sam i zašto sam !
Dobro ,mislim si,idem dalje... Dođem na red,kad ono krivi šalter,Ljubazno nas ženica uputi,ravno,lijevo,desno,kava aparat,a meni mozak na rezervi.Niti vidim,niti pamtim,ali krećem!
Sljedeći šalter,to je to,bingo...žena sa osmijehom i dobrom energijom,uzela sve moje podatke, čak i broj CRO mobitela,izradila i poljepila moj karton.Znaći,to je to,karton veliki,i izgledom na veliko pismo.Sviđa mi ,pomislim,baš sam luckasta,ali sviđa mi se taj moje osobno velikoo pismo.Imam i ime svojeg doktora, kojeg ću tek upoznati.Žena mi poželi sretno i digne palac gore.
Oprale me emocije,u meni, za mene.Rijetka sam ,koja znam,što se zbiva,gdje sam ,i što me čeka.Imam onu vizijsku opciju,pa vidim,a to što želim bude u konaćnici najbolje riješenje.
Treba učiti,još mislim i.. svjesno.Nije problem,mogu ja to i budem ,i hoću.Kao dugodišnji alternativac,moja saznanja o energetskim blokadama,( oliti) bolestima malo su drugačija,drugačije prihvaćam sebe i sve oko sebe.Nisam sva sreća u nikavom fanatizmu,sve dobro,najbolje u ovom trenutku i za nastalu situaciju prihvaćam.Ne odbacujem ni jednu dobru stvar,niti u medicini ,kao i u alternativi.I ono najvažnije ,sve je u meni !!!
Konačno pred ordinacijom 12.Veliko pismo u mojim rukama,i čekanje.Ljudi pored mene vidno,već prošli i operacije i kemoterapije,razgovaraju,tiho...Utihnula i ja...stavljam pismo u Anine ruke,i kažem,ja moram na wc,odmah,inaće ,biti će potop.Nasmiješila se samo,i rekla,ideš tamo ,pa desno,a ja... kao razumijela.Napravila sam krug ,ali wc ,nema,vraćam se i kažem,ja neznam,nevidim...znala sam da je panika u meni,strah,nelagoda ,koliko god se pravila heroj.Žena do nas,snimila situacija,i kaže,evo ,idite sa mnom ,ja ću vas pokazati.Tako je i bilo.Vraćam se lakša i spremnija.Uh ,mislim si ,e sad sve možee,što god čula ili doživijela.Sad mogu sve !Ljudi ulaze i izlaze kao u tvornici čokolade,dobili ste kockicu čokolade,i sad možete ići.Što ćete sa njom vaš je problem!.Nije mi baš mirisala ta brzina,ali u nastavku priče,saznati ćete i zašto .
Ćuje se i moje prezime,izvolite ući...,Ulazim ja ,sva vatrena, sigurna,zraćim.Iz druge prostorije vidim neki mladi čovjek,pozdravlja pacijenta,mislim si ...hej ,a ti si taj...Budućnost !
Mlada žena ,sjedi u toj prvoj maloj prostoriji,premetava moje papire,nešto ispisuje ,ali kontakta ,čak niti sa očima nema sa mnom.I kaže,idite u kabinu i pripremite se za pregled.
Hejjjjjjjjjj,znam da sam došla zbog dojke,a ne zbog frizure,ali ovo je totalna ludost,pomislih.Pobuna u meni,javljam se ja...ratnica.
Skidam ,sve sa sebe ,stojim gola do pasa,i mislim si,koja im je ovo fora, doktora niti upoznala nisam,niti mu oči vidjela,a sad upoznavanje sa sisojkama .U kabini rat,misli i ja .oblačim se ponovo,pa se skinem,pa opet skinem,pa opet oblačim,te minutice bile sati.....
Čujem ja iza vrata ,svoje prezime,čujem,jedanput,dvaput,i otvorim naglo vrata,vidim ga ,i paljba iz mojih ustiju,ali rafalna:
Zamislite si samo mene ,plamene kose ,gola do pasa ,i vatra počela iz mojih ustiju:Dobar dan,pa što je ovo ,to nije naćin ,iako znam da sam došla zbog svojih sisoja ,da se taj prvi kontakt tako upoznajemo...znam da nisam ni prva ni zadnja,ni jedina,ali to nije naćin...
Zinuo on,i kaže,ajde ,ajde,obucite se...mislim da ni on nije očekivao takav ulazak,ali nisam ni ja moram priznati.Obukla sam natrag majicu,i konačno pružimo si ruku,upoznamo se,pogledamo u oči(kako ja kažem u rogove)i započnemo razgovor.Općenita pitanja,kada ste osjetili,kako se osjećate,koje su i ako su se promijene dogodile,koliko puta ste rodili,dali ste upotrebljavali kontracepcijska sredstva itd,itd.
Moram priznati,da je mlad,nadobudan,i posve profisionalanKlik u mojoj glavi je stvorio dobru energiju,i povjerenje,što mi je bilo važno.Vrlo intelegentan ,i svoj,a ja to cijenim,jer i sama sam takva.Napisati ću samo incijale N.G.da me ne tuži jednog dana za privatnost,iako sam ja tamo lepršala svojim sisobranimai i bljuvala vatru.
Pregledao me,rekao svoje mišljenje,predložio operaciju bez prisile,što cjenim ,iako sam svjesna ,da Đuro mora ovako ili onako van.Za sada kaže namjera je operirati tj odstraniti jedan dio. Tumor koji je sada velik oko 2 cm,i još 1 cm okolo,dati na analizu,i vidjeti dalji potek. U nastavku priče on govori,limfa mi je mutna...nisam siguran,ali u samom otvaranju sve ide na analizu,pa se dalje ravna po tome.Rekao je pametno i smireno ,ono što mi i treba reći sada.(Svi smo svjesni da kolač izgleda dobro ,izvana,ali ne znaći da je i fin, mislim si i ja ).Primila sam to potpuno mirno,i ok Potpisala za operaciju i to je to.Predlaže operaciju ,ćim prije ,što mi je jasno,a ja samo izgovaram ok ...ali nebi... do praznika,ali kako bude.
Znam u sebi da želim VRIJEME za sve svoje čarolije! Još upiti u sebi,dati sebi priliku isprobati i dati tijelu ,ono što nisam do sada,jer da jesam ,nebi sada bila ovakva priča.
Volim ja sebe i ovakvu,volim i tog svog Đuru i njegove paževe,ali...koža mi tijesna,namigujem vam ...he he .
I kod mene trenutno ne pali ona izreka,gdje čeljad nije bijesna ,nije ni kuća tijesna.E,haha, kuća je tijesna,a Đuro se pozvao sam.,Nije naučio bonton,sram ga bilo,e,pa kad nije ,naučiti će sad !
Nedam se ja još uvijek van,vidim doktor mi već na trnju,on bi završio sa mnom,jer,još ima ljudi pred vratimam,ali nedamse pa nedam..
Pitam ga ja ,dobro ,vi sad pričate samo o Đuri,a ja na snimci rengena pluća vidim ,da toga ima još,cijela šuma Striborava i još Tintilinića u području oko slezene,baš ono što vidim na slici
.Njegov odgovor je bio,da ga ne intresira,snimka pluća,ali ja se nedam,i kažem mu,VAS NEE,
ALI MENE DA i neidem van ,dok to zajedno ne pogledamo. Pogledali ,smo zajedno , bio je trenutak,ali meni vječnost,i kaže...to je snimka pluća,nije bitno,meni je važna slika ,i slike mamografije,koje ćete danas napraviti.
U trenu sam i ja prihvatila,da sve ima svoju prednost i prioritet,da zapravo nemam ni markere,ni slike mamografije.Imam samo siguran ili ( nesiguran) nalaz biopsije,na kojoj jasno piše karcionom C5 ,i još svašta u nastavku.Ne griješe oni,samo pravo stanje ove priče ,zapravo pokazati će mamografija,i markeri,i buduća operacija,ako nebude nekakvih još dodatnih pričica i basnica,i bajkica.Sve uzimam i privaćam za dobro,TU JE MOJA TAJNA,I NAJBOLJI ČUDOTVORNI LIJEK.
Nismo još gotovi,ne ne neee ne,što bih ja bila jednostavna.Moje oči na njegovom ormariću snimile i čokoladu,kavu,ali ovo je bitno čokoladaaaaaaaaaa,i naravno,bez pardona mu rekla i zamolila ga za komadić čokoladePogledom se ,nasmijao se onako iz srca ,i rekao,uzmite.Kupio me čovjek čokoladom,eto takva sam vam ja...,i to ja još uzela samo pola reda,a on. kaže ,ne ne,cijeli ili ništa.
Izlazim ja iz kabine,slasno mljackam ,sve se čuje u prostoru...slasno mljac mljac,uživam u slatkosti,mirisu i okusu,tog komadića ,i važno ,dajem sestri,ono veliko moje pismo.Ona jedva uputila pogled ,ali imala i što vidijeti,ja pacijentica,još uvijek mljackam čokoladu sa osmijehom do uha.Što si je mislila ,baš me briga...tog trenutka ja sam uživala
.Ne veselo, mlada ženica,ispisuje uputnice,koje imam još danas obaviti,i za 17.04...ne gledajući me.Ja još uvijek mljackam,drugi pacijenti već ušli i izašli.Ja stojim i dalje i čekam,baš smiješna situacija..Zrak zgusnust do stropa,prostorija mala,neznam tko koga tu blokira energijama ,ja nju,ili ona mene,ali tako je bilo.Konačno dobim i pogled,i uputstva,što i gdje i kada moram još obaviti.Čujem ju,ali ne čujem,vidim je i ne vidim,i čudim se što mi je,ali prihvaćam,i kažem joj,još jedanput mi objasnite.Ovim sam očito pretjerala njeno itako osobno nezadovoljstvo,ali nisam ja kriva,ja ovo prolazim prvi put.I NEDAM SE !
Pruža ,onako skoro bezobrazno još jedan obrazac i kaže tonom zapovijedi,ovo mi još potpišite.Upalila mi se crvena lampica,a kad mi se to upali,znaći ...OPREZ...,lijepo joj kažem da ću sjesti vani,uzeti naočale,i vratiti joj,kad obavim preglede.Ona i dalje inzistira,previše arogantno , zapovijednički,a ja po svom,i dalje...uzeti ću naočale i pročitati.
Jedva je pristala,da to uzmem u hodnik,i pročitam,i još priča za mnom ,da će doći po to za koji trenutak.I čitam ja to sad vani,ništa posebno .Obrazac koji sam trebala potpisati ,je zapravo dozvola moga imena i prezimena i mojih osobnih podataka, vjerovatno i Đure,za daljne istraživanje i proučavanje u borbi protiv takvih boleština it itd.Još nisam ni pročitala do kraja,evo ti nje...gleda me ko čudo,ali i ja nju...i kažem joj ,hvala ja to neću potpisati.Konačno sam dobila pogled u oči,i smješak! Baš čudno,ali tako je bilo.Pozdravile se,i vrata su se zatvorila.Tako je to završilo,i krećem dalje.
Tražim po hodnicima,gledam po zraku,gdje piše mamografija. Moj nos u zraku. Dobro da nisam ,zveknula negdje.Glava mi itako sva u bunilu,a ja još po zraku TRAŽIM NATPIS .Sva sreća da nema stupova,jedan bi bio moj ,zasigurno...hahahah.
Bingooo,evo nas,sjede žene,i to je to. Ovaj put pogodile .Kad odjednom,čujem ja glas,i pitanje?Vi ste iz Brežica,pogledam je,i učini mi se da smo se srele.Progovora,ona,znate vi ste mi zadnji put rekli da se vidimo u Ljubljani,i evo nas ,sad!Žena je bila istog dana u ordinaciji kao i ja. Tada saznala da imam Đuru,zašto sam joj to rekla znaju oni gore,više puta se i ja pitam,i govorim im da šute.Ne slušaju me,isti su kao i ja ...hahahaha,iskreni ,i to previše !
Provele smo ugodan razgovor,jer koga ja ne nasmijem ,na svoj naćin,,nije živ hahaha. Sve ostalo možemo zar ne ?Izmijenile brojeve mobitela,i rekle si vidimo se opet.,i to sa smješkom,kako god bude.Zanimljivo i veselo zvockanje,na ovakvom mjestu,popravilo je i meni dan,moram priznati.Mamografija gotova,pozdravile se .., i odlazimo.Još samo krv da mi izvade ,i današnje bivanje izvršeno i ja slobodna.Tako je i bilo.Laganini ,mi krvca potekla i ja konačnooo odahnula.Udah-izdah !Misao ...za danas kraj,idemo vannnn,brzoooo !!!
Ali,opet ...i neka,osmjehnem se i vidim,
Društvo onkoloških bolnikov Slovenije
natpis društvo za onkološke bolesnike,.Naravno da sam svoj nos porinula unutra ...i prvi put kad sam bila..Moj osmijeh je bio sada jaći,i sigurniji,srce mi veselo zatiralo.Već prošli put osjetila sam dobre i iskrene vibracije,žene koja mi je tada pružila ruku,i rijeći ohrabrenja,ne znajući ,tko sam i zašto sam tu.Znala sam da sam na pravom mjestu,i sa pravim ljudima.Neka nova saznanja koja me čekaju,i da ih moram saznati.Tako je i bilo,točno tako kako vam i opisujem.Za stolom je sjedila sitna ženica,nježna i krhka,a u isto vrijeme topla,i jaka..Saznala sam sve što me interesira ,u ovom trenutku,a o toj ženi i društvu,i mojoj oduševljenosti sa njima ,podrobnije drugi put.Za sada samo da znate ,imaju slogan pomažimo jedni drugima i Živimo drug za drugega! .Imaju razrađen plan i program,od osposobljenih žena ,koje su prošle taj put do ozdravljenja,i koji dolaze u posjet nepoznatima ženama poslije operacije.Dajući im i hrabrosti,i volju za brže i bolje ozdravljenje,i riječima i tijelima koje sad nose,voljeći sebe,i pokazujući da karcinom više nije smrtno neizlječiva bolest,nego samo trenutak.Tako ih ja doživljavam,iako još nisam operirana,i zapravo sve što znam-neznam.Ali naučiti ću ,jaka sam i ja !Ispunjena ,sa saznanjima ,krenule smo dalje .
Cesta,automobili,ljudi opet oko nas.Gledamo na sat i vadimo popis vlakova,kad ide prvi,drugi...ovaj put smo odlučile ležerno,pa kad stignemo.Glad u mojojm trbuhu ,i glavi ,zvoni na uzbunu,baš sam gladna,baš onako kao vuk,a moja Ana,provali,hej neidemo nikamo dok nešto ne pojedemo.Pogodila mi misli ,baš koje sam trebala.Razmišljamo,dogovaramo se,gledamo na sat,odluka pala.,Jedemo i idemo.Prvi kiosk ,prva hrana je naša,hahaha,i zadnji smo put tamo jele,znaći ,to je to.
Gledam ja ,imaju svega finoga,i od mesa,i kevap se vrti i miriši,nagovara me na grijeh.Tvrda sam ,ja ,neće moći!Jedem ja jede i Đuro,aaaa neće moći ,mili moj! uzmem samo komad pize sa povrćem.Fantazija okusa i mirisa polako je ulazila u moja usta,i zadovoljila glad.Završile,naravno ,obadvije sretnije ,jer kalorije svoje rade,i zadovoljno krećemo na vlak.Stignemo i na taj ,koji nam baš odgovara.Hodamo mi hodamo,ali svaki semafor crveno,pa crveno,gledamo na sat ,i još ima vremena ...obadvije PRIČAMO U GLAS !I svaka misli,nešto brzo ide vrijeme !
..............Stižemo mi na peron,,zadihane,jer ipak smo dobrano potegnule korak,iako ni jedna nije to priznala.
.Kad ono vlak krenuo nama ispred nosa.Pogledamo se ,i pras u smijeh.Što sada ,pa ništa ,šaljemo vlaku pusu ,i mašemo.Razgovaramo o još jednoj kavici,onako natanane,i smijemo se.Putnika nigdje na vidiku.
Do nas par konduktera,razgovaraju,a do njih vlak u stajanju.Jezika ne štedimo,i pitamo,kuda ide taj,i možemo li sa njim do Zidanog mosta!ODGOVOR nas razveselio,,da ,naravno,to je brzi,doplatite i vozite se.Ovoga brzog i čeka u Zidanom mostu ovaj što vam je pobjegao.
Hahahahaaaaaaaaaaha,smijale smo na glas ,onako iz srca i duše...ma tko to može nama pobjeći.?I sad se smijem dok ovo pišem.Uđemo u taj vlak,ali naš smijeh ne prestaje,nemožemo se zaustaviti od provale smijeha.Prolazimo vlakom ,i još biramo kupe,tu nećemo,pa idemo dalje,pa tu nećemo,a smijeh još uvijek.Zagledamo jedan prazniji kupe,gdje sjedi jedan stariji gospodin ,i pristojno upitamo dali je slobodno.Čovjek odgovara da,a nas dvije još u provalama smijeha i pričama ne prestajemo.
Nastavljamo u tom tonu,red smijeha,red priče,pa opet red priče,pa smijeha.Čovjek nas gleda ,i vidi ove se ne gase,bolje mi ja se im pridružim.Započinje i on svoju priču.To je tek bilo zanimljivo i smiješno.Da vam ja sad ne pišem ,i njegovu priču,znajte da je cijeli vagon ,vibrirao od nas troje.Ljubezna konduterka ,došla do nas,jer smo je i zamolile da nas obavijesti ...kada presijedemo ,na onaj vlak koji nam je pobjegao...hahahahaaaaaaaaaha,nemogu si pomoći...još se smijem i sad.
Njene riječi su bile,bili ste divni,ovim vlakom odzvanjao je iskren smijeh.Pozdravile se sa čovjekom,koji je zaželio ,svako nam dobro,i želju da bi nas opet htio sresti. Lijep doživljaj svakako.
Onaj naš bježajući vlak,samo je stenjao i spuhavao,dok smo mi ušle u njega.Dame ulaze i sjedaju,još uvijek u smijehu .
Priči ide kraj,sretno stigle i u Brežice, Ana opet šofer do Podsuseda.Stigle smo ispunjene,lagano umorne,ali sretne.Znam da i ona sve to proživljava zajedno sa mnom,i hvala joj !
Do 17.04.nadam se ,sam mirna,imam vremena za svoje čarolije.Pozitiva uvijek,jer to sam ja,pa što god bude.
Volim vas ,sve vas koji sada čitate ovo,želim svako dobro,ljubavi ,svijetlosti,i dobre energije.
ps: nije ni mom Đuri lagano
Davorka Knežević
