Wakan Tanka me čuje

DAVORKA I NJEN SVIJET

Wakan Tanka me čuje

"Wakan Tanka, Veliki Duh, u svim je stvarima: on je u zraku koji dišemo. Veliki Duh naš je otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani; ono što stavimo u nju, ona nam vraća."

Velika Grmljavina (Bedagi), Wabanaki Algonquin

 

"Iz Wakan Tanke, Velikog Misterija, dolazi sva snaga. Wakan-Tanka daje svetom čovjeku mudrost, moć liječenja i izrade svetih čini. Čovjek zna da je sve ljekovite biljke dao Wakan-Tanka; zato su svete. Tako je i bizon svet, jer je dar Wakan-Tanke."

Željezna Ploča, Oglala Sioux

"Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima, i sve pokušava biti okruglo… Nebo je okruglo, a čuo sam da je i Zemlja okrugla poput lopte, a takve su i sve zvijezde. Vjetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnijezda u krugovima, jer njihova je vjera ista kao i naša… čak i godišnja doba u svojoj izmjeni čine veliki krug i uvijek se ponovo vraćaju tamo gdje su bila. Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetinjstva i tako je u svemu u čemu se snaga kreće."

Crni Los, Oglala

"Liječio sam snagom koja je dolazila kroz mene. Naravno, nisam ja bio taj koji liječi, bila je to snaga iz izvanjskog svijeta, vizije i ceremonije učinile su od mene samo rupu kroz koju dolazi snaga dvonošcima. Da sam mislio kako ja to sam činim, rupa bi se zatvorila i nikakva snaga ne bi mogla proći. Tada bi sve što bih ja mogao učiniti bilo budalasto."

Crni Los, Oglala

"Kad čovjek učini nešto vrijedno divljenja, kažemo da je to čudesno; no gledajući izmjene dana i noći, Sunce, Mjesec i zvijezde na nebu, promjenu godišnjih doba na zemlji, s plodovima što zriju, moramo shvatiti da je to djelo nekoga moćnijeg od čovjeka."

Onaj Koga Gone Medvjedi, Santee-Yanktonai Sioux

"U srcima svih nas postoji skrivena cesta kojom se rijetko putuje, a koja vodi do nepoznatog, tajnog mjesta. Stari su ljudi doista voljeli zemlju, na njoj su sjedili ili počivali i osjećali da su blizu majčinske snage. Svoje su tipije gradili na zemlji, a svoje oltare od zemlje. Zemlja je umirivala, snažila, pročišćavala i liječila. Zbog toga stari Indijanac još uvijek sjedi na zemlji, a ne ustaje i ne odvaja se od njenih snaga koje život daju. Za njega sjediti ili ležati na zemlji znači moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. On može jasnije proniknuti u misterije života i doći u bliži odnos sa životom oko sebe."

 

Luther Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux

"Rođen sam u preriji, gdje vjetar puše slobodno, gdje nema ničega što bi prelamalo svjetlost Sunca. Rođen sam tamo gdje nema ograda i gdje sve slobodno diše… Poznajem svaki potok i svako stablo između Rio Grande i Arkanzasa. Lovio sam po toj zemlji. Živio sam kao moji očevi prije mene, i poput njih, živio sam sretno."

Deset Medvjeda, Yamparethka Comancha

"Ja sam crveni čovjek. Da je Veliki duh htio da budem bijel, učinio bi me takvim. U tvoje je srce stavio jedne želje i planove, u moje srce druge. Svaki je čovjek dobar u njegovim očima. Orlovi ne moraju biti vrane. Mi smo siromašni, ali slobodni. Nijedan bijelac ne nadzire naše korake. Ako moramo umrijeti... umrijet ćemo braneći svoja prava."

Bik Koji Sjedi (Tatanka Yotanka), Hunkpapa Sioux

"Mi nismo tražili od vas, bijelih ljudi, da dođete ovdje. Veliki Duh dao nam je ovu zemlju kao dom. Vi ste imali svoju zemlju. Mi vas nismo dirali. Veliki Duh dao nam je puno zemlje da na njoj živimo, dao nam je bizone, jelene, antilope i drugu divljač. Ali vi ste došli ovdje; vi nam uzimate zemlju, vi ubijate našu divljač, i nama je teško živjeti. Sad nam kažete da radimo za život, ali nas Veliki Duh nije tjerao da radimo, već da živimo od lova. Vi, bijeli ljudi, možete raditi ako želite. Mi se ne miješamo u vaše poslove, a vi nas pitate zašto ne želimo postati civilizirani. Mi ne želimo vašu civilizaciju! Mi želimo živjeti poput naših očeva i očeva naših očeva."

Ludi Konj, Oglala Sioux 

"Bijelci su uvijek pokušavali prisiliti Indijance da napuste svoj način života i da žive poput njih – da se bave zemljoradnjom i teško rade. Ali Indijanci nisu znali kako to činiti, a nisu to ni željeli. Da su Indijanci pokušali natjerati bijelce da žive poput Indijanaca, bijelci bi se opirali, a tako je bilo i s mnogim Indijancima."

Veliki Orao (Wamditanka), Santee Sioux

"...Tražite od nas da odaberemo neko drugo pogodno mjesto umjesto ovog ovdje, gdje oduvijek živimo. Vidite li ono groblje tamo? Tamo počivaju naši očevi i naši djedovi. Vidite li onu planinu, Orlovo Gnijezdo, tamo, i planinu Zečja Rupa? Kada ih je Bog stvorio, podario nam je ovo mjesto. Oduvijek smo ovdje. Ne zanima nas ni jedno drugo mjesto... Oduvijek smo ovdje živjeli. Radije bismo umrli ovdje. Naši očevi su ovdje umrli. Ne možemo ih ostaviti. Naša djeca su ovdje rođena. Kako sada možemo otići odavde? Ako nam i date najbolje mjesto na svijetu, za nas ono ne može biti tako dobro kao ovo ovdje... Ovo je naš dom... Mi nigdje drugdje ne možemo živjeti. Ovdje smo rođeni i naši su očevi ovdje pokopani... Želimo ovo mjesto, a ne neko drugo..."

Cecilio Crnozubi, Kalifornijski Indijanci

"Uskoro će doći vrijeme kad će moje unuče čeznuti za zovom gnjurca, mesom lososa, šapatom iglica omorike, ili krikom orla. Ono se neće sprijateljiti ni sa jednim od ovih bića, a kad ga srce zaboli od čežnje, proklet će me. Jesam li sve učinio kako bih sačuvao zrak svježim? Jesam li se dovoljno brinuo o vodi? Jesam li ostavio orla da se slobodno vine u visinu? Jesam li učinio sve za ljubav svog unučeta?"

Dan George, Salish

"Naše je uvjerenje da je ljubav prema posjedovanju slabost koju treba nadvladati. Ona privlači materijalni dio, a ako joj se dozvoli, s vremenom će poremetiti čovjekovu duhovnu ravnotežu. Zbog toga djeca zarana moraju naučiti ljepotu darežljivosti. Uči ih se da daju ono što najviše vole, kako bi mogli osjetiti radost davanja."

Ohiyesa (Charles Alexander Eastman), Wahpeton Santee Sioux

"Indijanci nisu imali pisane zakone. Običaji koji su se prenosili iz generacije u generaciju bili su jedini zakoni koji su ih vodili. Svatko se mogao ponašati drugačije od onoga što se smatralo ispravnim ako je tako odlučio, ali bi ga zbog takvih djela narod osudio… Taj strah od osude djelovao je kao moćna spona koja povezuje sve u jednu društvenu, časnu cjelinu."

George Copway, Ojibwa

"Pohvala, laskanje, prenemaganje i prazne riječi nisu bile dio uljudnosti Lakota Indijanaca. Prenemaganje se smatralo neiskrenim, a onaj tko neprestance govori nepristojnim i lakomislenim. Razgovor se nikad nije započinjao odjednom, niti užurbano. Nitko nije ishitreno postavljao pitanje, ma koliko važno ono bilo, i nikoga se nije požurivalo na odgovor. Stanka za razmišljanje bila je uistinu uljudan način razgovaranja. Tišina je kod Lakota Indijanca imala značenje, a poklanjanje trenutka tišine sugovorniku i vlastiti trenutak tišine prije govora, bili su izraz istinske uglađenosti i uvažavanja pravila da 'misao dolazi prije govora'".

Luther Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux

"Kakvim to jezikom govore bijelci kad mogu učiniti da ispravno izgleda pogrešno, a pogrešno ispravno?"

Crni Sokol, Sauk

"Govorite jasno tako da vaše riječi mogu ući u naša srca poput Sunčeve svjetlosti. Govorite, bijelci. Ja neću lagati vama, nemojte ni vi meni."

Cochise, Chiracahua Apache

"Mudar čovjek duboko vjeruje u tišinu – znak savršene ravnoteže. Tišina je potpuna uravnoteženost tijela, uma i duha. Onaj tko uspije ostati miran i netaknut olujama postojanja - da mu list ne zatreperi na stablu, niti se valić pokrene na površini sjajnog jezera – ima, po shvaćanju mudraca, savršen odnos i način života. Tišina je temelj karaktera."

 

Ohiyesa (Charles Alexander Eastman), Wahpeton Santee Sioux

"Posebno odijevanje u pripremi za bitku nije zbog uvjerenja da će to pomoći borilačkoj sposobnosti. Ono je priprema za smrt, u slučaju da do nje u sukobu dođe. Indijanac želi izgledati najbolje kad ide u susret Velikom Duhu, tako da se posebno odijeva u slučaju prijeteće opasnosti kod nadolazeće bitke ili bolesti i ozljede u mirnim vremenima."

 

Drvena Noga, Cheyenne

"Živi svoj život tako da strah od smrti nikad ne uđe u tvoje srce. Ne opterećuj nikoga zbog njegove vjere, poštuj tuđa mišljenja, i traži da oni poštuju tvoje. Voli svoj život, usavršavaj ga i uljepšavaj sve oko sebe. Nastoj živjeti dugo i u službi svog naroda. Pripremi uzvišenu pjesmu smrti za dan kada ćeš prijeći na drugu stranu.
Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš ili prolaziš pored njega, čak i pored stranca na osamljenom mjestu. Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome.
Kad se ujutro ustaneš, zahvali se za hranu i radost življenja. Ako tome ne vidiš razloga, greška je jedino u tebi. Ne iskorištavaj nikoga i ništa, jer to pretvara mudrace u budale i zarobljava duh vizije."

Tecumseh, Shawnee

Snovi i sjene

DAVORKA I NJEN SVIJET

Snovi i sjene

SPOSOBNOST SANJANJA

Svakog filozofa, koliko god bio malen dio puta koji je prošao u osvajanju mudrosti, karakterizira njegova sposobnost sanjanja.
Sanjati, u ovom slučaju, nije posljedica spavanja. To znači graditi aktivnu imaginaciju, sličnu oniričkom stanju, ali uz budnu svijest. Takva imaginacija omogućuje da vidimo stvari koje se nalaze izvan svakodnevnih egzistencijalnih poslova i izvan sadašnjeg trenutka. Pomaže nam da razbijemo vremenske barijere i da prijeđemo "veo" koji stvaraju objekti koji nas okružuju.
Sanjati je način da vidimo napredak u stvarima, vidjeti ih onakve kakve će biti u budućnosti. Nadasve, to je način da vidimo sebe kako djelujemo na adekvatan način, kako bi promjene bile djelotvorne.
Sanjati znači osjećati stalno nepodudaranje sa svijetom, ne zbog čistog hira ili zbog običnog nezadovoljstva nastalog iz nedovoljno odgojenih emocija. Taj osjećaj nepodudaranja ima filozof koji neprestano traži bolji svijet i ne zadovoljava se onime što je postigao. To je zdrava ambicija onoga tko shvaća budućnost kao evoluciju i želi s njom aktivno surađivati. To znači željeti više i bolje za sebe i za ostale ljude, za danas i za sutra.
Sanjati znači osloboditi se "običnosti" koja nas opterećuje kada nam život izgleda sveden na najneposrednije potrebe preživljavanja. Nije loše tražiti adekvatna sredstva za preživljavanje. Loše je "utopiti se" u sredstvima i izgubiti iz vida ciljeve. Kada sredstva imaju prednost, tada običnost dobiva povoljne uvjete za život. Kada su glavne odrednice ciljevi, tada se rađa sjaj nastojanja da ih osvojimo.
Ima onih koji miješaju sposobnost sanjanja s lutanjem i razbacivanjem uma i emocija bez smjera i reda u traženju svega i svačega, kada se više bježi od stvarnosti nego što je se pokušava promijeniti.
Lutanje pripada slabim i nesređenim umovima. To je odlična prilika za gubljenje vremena a da se pritom ne postigne nikakav rezultat.
Da bi sanjali, moramo urediti mental, ideje, ono što nam je poznato i ono što još moramo upoznati, ono što možemo učiniti i ono što još moramo naučiti. Jednostavno, trebamo biti filozofi. Tada snovi dobivaju snagu da se pretvore u stvarnost.
Trebamo postići to da snovi stignu do vidljivog plana, odnosno da rezultati budu vidljivi i da ih netko ili mnogi mogu koristiti.

GDJE SE NALAZI SREDIŠTE SVAKOG ČOVJEKA?

Odgovor na ovo pitanje je relativan jer, pored arhetipske ideje središta koja je poput nepomičnog svjetionika u plimama i osekama života, svatko posjeduje svoje središte ondje gdje se nalazi njegova vlastita svijest. Jedno je “zamišljati” središte u uzvišenim duhovnim dimenzijama, a nešto posve drugo otkriti stvarno svakodnevno središte kako bi ga pokušali malo uzdići prema gore.
Što je to što obilježava naše središte? To je visina svijesti.
Ako se svijest gotovo nikada ne odvaja od tijela i njegovih zahtjeva, očito je da se, u tom slučaju, središte nalazi u tijelu. Ako je svijest prvenstveno zauzeta svakodnevnim brigama, uz popratne psihološke i mentalne nemire, središte se nalazi u emocijama ili u najboljem slučaju, u konfuznom razumu. Ako se uspijevamo koncentrirati na čitanje ili učenje, središte će se nalaziti u idejama koje usvajamo. Ako intenzivno proživljavamo neko mistično iskustvo, središte će se pomaknuti na plan čistog uma ili intuicije.
Ukratko: kao ljudska bića, ne posjedujemo fiksno središte. Zato se naša zadaća sastoji u tome da ustanovimo onu idealnu središnju točku za naš sadašnji trenutak evolucije. Trebamo otkriti kako postići da se svijest održi u tom središtu i tako izbjegne gotovo stalne oscilacije koje trpimo.

RASVIJETLITI NAŠE SJENE

Svako malo nastaje neki mračan period, težak i tmuran. Iako nastojimo vidjeti izlaz, okružuje nas jedino mrak. Zapadnemo u beznađe, a sve što poduzmemo krene loše, čak i prije nego što započnemo.
To su naše posebne noći, u kojima također trebamo pobijediti. Nitko neće umjesto nas u sjene unijeti svjetlo. Naučimo se ne očekivati rješenja koja dolaze izvana.
Ako negdje vani postoji svjetlost, to znači i da unutar nas, u nekom nepoznatom kutku, također postoji svjetlo. Mi nismo posebna stvorenja na svijetu: posjedujemo ono isto što postoji u Univerzumu: svjetlo i tamu, a posjedujemo i dovoljno energije da bi stvarali jedno ili drugo.
Upali svoje svjetlo. Upali jedan osmijeh, iako ti na početku on izgleda usiljen. Upali želju da naučiš nešto novo ili nešto što nikad dotad nisi razumio.
Upali sposobnost slušanja onih koji te okružuju.
Upali sposobnost pažljivog promatranja svega što se događa oko tebe; otkrit ćeš neočekivana čuda. Upali nadu za sutrašnji dan i štoviše, nadu za danas. Gledaj s veseljem to što činiš i čini to tako dobro da bi bio zadovoljan. Neka te ne ogorči ono što čine ili ne čine drugi; koncentriraj se na svoje područje i vidjet ćeš da ostali ne rade toliko loše koliko si isprva mislio. Baci se u avanturu s osjećajem uspjeha; ne otvaraj prolaz porazu niti u mislima.
Uvidi koliko je važna tvoja sudbina, koliko god ona bila skromna, jer tada ćeš moći mijenjati vlastiti život, pa čak i povijest čiji si dio. Jer, tada si počeo pobjeđivati u noći.

Heraklo - sunčani heroj

DAVORKA I NJEN SVIJET
 Heraklo - sunčani heroj

ASTROLOGIJA I MIT

Astrologija i mit dva su blaga iz bogate riznice prošlosti. I jedno i drugo jezikom simbola govore o čovjeku i čovječanstvu; o njihovoj prirodi, porijeklu i sudbini. Dubinu značenja i snagu tih simbola toliko prisutnih u susretu s drevnim civilizacijama ponovno otkrivaju moderne discipline poput psihoanalize i kulturne antropologije. Ponovno otkrivamo univerzalni arhetipski jezik, učimo čitati riječi kojima su ispisane knjige prastarih disciplina. Čuveni Jung govori o dvanaest velikih arhetipova, duboke psihičke procese opisuje služeći se jezikom alkemije. Tek poznavanjem simbolizma i svih onih disciplina koje govore njegovim jezikom simbola, u stanju smo u pravom svjetlu upoznati astrologiju i astrologe Starog svijeta; upoznati jedno dublje značenje alkemije i njenih simbola, i također, značenje mita. U mitološkim formama naći ćemo isti arhetipski prauzor prepoznatljiv kako u astrologiji tako i u alkemiji. Već jednostavna usporedba astrologije i mita pokazuje da su astrološke karakteristike nebeskih tijela u osnovi identične karakteristikama istoimenih božanstava grčke i rimske mitologije. Ratoborni planet Mars u astrologiji može se usporediti s bogom rata Marsom/Aresom, a isto vrijedi i za Merkur, Jupiter, Saturn, itd. Ova usporedivost nije samo slučajnost, već je izraz univerzalnih zakonitosti ljudskog duha izraženih jezikom astrologije, odnosno mita; možemo je pratiti do samih početaka pisane povijesti "naše" astrologije u drevnoj Mezopotamiji, a naći ćemo je isto tako u Indiji ili u kulturi Maya.

Astrološke ere

Danas se često govori i piše o eri Vodenjaka (Aquariusa) i o astrološkim erama općenito. Astrološke ere su vremenski definirane gibanjem proljetne točke kroz dvanaest zviježđa zodijakalnog pojasa. Položaj Sunca na nebu u trenutku proljetnog ekvinocija, (oko 21. ožujka), naziva se proljetna točka. Iako prema astrologiji Sunce tog dana ulazi u znak Ovna, astronomski ono općenito nije u istoimenom zviježđu zodijaka, jer se zbog precesije, jednog elementa složenog gibanja Zemlje kao nebeskog tijela, ova točka neprestano pomiče duž zodijakalnog pojasa. Njeno gibanje je tako sporo, da je potrebno gotovo 26. 000 godina da proljetna točka prođe cijeli zodijakalni krug. Ovaj period se naziva Velika ili Platonova godina, a dvanaestina tog perioda tj. vrijeme koje proljetna točka provede u jednom zviježđu zove se astrološka era. Trajanje jedne ere je prema tome otprilike 2160 godina, a ime nosi po zviježđu u kojem je proljetna točka, tj. Sunce u vrijeme proljetnog ekvinocija. Svaka astrološka era jedna je etapa na putu evolucije čovječanstva, a opće stanje njegove svijesti, tip senzibiliteta i način njegovog djelovanja definira znak po kojem nosi ime. U svakoj eri čovječanstvo treba savladati određene prepreke, pobjediti vlastite neprijatelje i tako postupno buditi vlastitu svijest i nutarnje potencijale. Simbolička mitska paralela astrološkim erama je mit o Heraklu i njegovim radovima. On je morao izvršiti dvanaest radova da bi ostvario besmrtnost, a svaki njegov rad odgovara jednoj astrološkoj eri.

Era Vodenjaka

U proteklih dvije tisuće godina Sunce se u trenutku proljetnog ekvinocija nalazilo u zviježđu Ribe (bila je to era Ribe) pomičući se iz godine u godinu sve više prema zviježđu Vodenjaka. Sredinom ovog stoljeća proljetna točka je ušla u to zviježđe, pa prema tome sada živimo početak ere Vodenjaka.

MIT O HERAKLU

Heraklo (Herkul u starom Rimu) sin boga Zeusa i tebanske kraljice Alkmene bio je najveći heroj u mitologiji antičke Grčke, i najveći heroj helenskog svijeta općenito. Zeus, najveći među bogovima, objavio je na Olimpu: "Stvorit ću jednog heroja za Tebu, tako jakog i hrabrog da će mu svi željeti nalikovati ..."

Heraklovo rođenje

Mitovi nam govore o nebrojenim Zeusovim ljubavnim avanturama s boginjama i smrtnicama, no nakon svega Alkmena će biti posljednja smrtna žena koju je Zeus obljubio. Smatrao je da ni s jednom smrtnicom više nije moguće začeti heroja većeg od Herakla; heroja dovoljno moćnog da zaštiti i ljude i bogove od uništenja. Budući da je Alkmenu osim izvanredne ljepote krasila i vjernost mužu, Zeus joj se približio uzevši na sebe lik njenog muža Amfitriona, dok je ovaj bio na jednom vojnom pohodu. I u noći koju je Zeus učinio tri puta dužom zapovijedivši Heliju, bogu sunca, da ispregne svoje konje, Seleni, boginji mjeseca, da polako plovi nebom, a Hipnosu, bogu sna, da čovječanstvo uljuljka u dugi san, začet je Heraklo. Devet mjeseci poslije toga Zeus se hvali na Olimpu da će uskoro postati otac dječaka koji će se zvati Heraklo i koji će vladati Perzejevim domom. Heraklo je mogao ostvariti pravo na prijestolje jer je Alkmena bila Perzejeva unuka. Hera, Zeusova zakonita žena, sluteći još jednu nevjeru izmamila je od njega obećanje da će onaj kraljević koji se prvi rodi u Perzejevom domu (to jest kao Perzejev potomak) prije no što padne noć biti veliki kralj. Tu neprekršivu zakletvu Hera je iskoristila za osvetu. Naime, Nikipa, žena mikenskog kralja Stenela, Perzejevog sina, bila je tek u sedmom mjesecu trudnoće, ali je Hera ubrzavši njen porođaj postigla da se Euristej, Stenelov sin, iako nedonošče, ipak rodio jedan sat prije Herakla, što je bilo dovoljno da prema Zeusovoj zakletvi on postane kraljem, a ne Heraklo. Saznavši od same Here za prijevaru, Zeus, neizrecivo gnjevan, od Here zahtijeva i dobiva obećanje da će Heraklo postati bog ako za Euristeja izvrši deset radova ma kako oni bili teški. Da će Heraklo moći izvršiti takve zadatke pokazalo se vrlo brzo. Mit govori da je ljubomorna Hera poslala dvije velike zmije da ubiju Herakla i njegovog brata blizanca Ifikla, Amfitrionovog sina. Heraklo ih je, iako star tek godinu dana, uz smijeh obje zadavio rukama. Njegovo prvo ime je bilo Alkid po djedu Alkeju, a jedan od njegovih nadimaka je Palemon (hrvač). Ime Heraklo (Herakles - Herina slava) dobiva tek kasnije zbog podviga koje je ostvario.

Heraklovo ludilo

U nizu velikih djela koje je učinio još u mladosti bilo je oslobađanje grada Tebe od plaćanja danka minijskom kralju Erginu. Zauzvrat je od tebanskog kralja Kreonta dobio pola kraljevske palače i njegovu kći Megaru za ženu. S njom je živio u miru i blagostanju i imao tri sina. Heraklo je time već bio postigao sve ono za čim je jedan smrtnik mogao čeznuti. Sve dok se ponovo nije umiješala ljubomorna Hera. Na Herakla je najprije poslala ludilo i on je u pomračenom stanju svijesti pobio sve svoje sinove i dva sina svog polubrata Ifikla, a onda mu je vratila razum. Srhvan bolom napustio je Tebu kao onaj koji je počinio zločin i uputio se po savjet u Apolonovo proročište u Delfima. Tamo mu se Apolon preko proročice Pitije obratio riječima: "Više se nećeš zvati Palemon! Feb Apolon te je nazvao Heraklo, jer ćeš zahvaljujući Heri zaslužiti besmrtnu slavu među ljudima!" Morao se, po zapovijedi proročišta naseliti u Tirintu i služiti Euristeju dvanaest godina i obaviti sve što mu Euristej bude zapovijedao, a nagrada za to bit će besmrtnost.

Oružje

Bogovi su se takmičili tko će bolje darovati Herakla za te pothvate. Od mnogobrojnih darova svakako je najčuveniji štit što mu ga je darovao otac Zeus. Bio je to dugačak neprobojni štit ukrašen slonovačom, jantarom, zlatom i lapis lazulijem. U štit su umetnute glave dvanaest zmija koje su otvarale čeljusti kad god bi Heraklo stupao u borbu, pa je njime sijao strah kod njegovih protivnika. Unatoč tome Heraklo je prezirao oružje, a osim luka i strijele najradije se koristio batinom koju je napravio tako što bi iz korijena iščupao divlju maslinu. Prvu je iščupao na gori Helikon, drugu u Nemeji i konačno treću na obali Sredozemnog mora. Ova posljednja batina je pustila korijen kad ju je u Trojzenu prislonio uz Hermesov kip. Na nekim zadacima ga je pratio i bio mu pomoćnik najmlađi Ifiklov sin Jolaj.

Heraklovi radovi

Po zapovijedi bogova Heraklo dolazi u Mikenu kralju Euristeju koji mu zadaje radove koje treba za njega izvršiti. U početku je Heraklo trebao izvršiti samo deset radova, međutim dva od njih mu Euristej nije priznao: jedan za kojeg je smatrao da ga nije izvršio sam, a drugi zbog toga što je taj rad htio naplatiti. Tako konačno imamo dvanaest radova u kojima je Heraklo ili morao pobijediti strašna čudovišta poput nemejskog lava - ogromnog lava kojemu ni kamen, ni bronca, ni željezo nisu mogli ništa; hidre iz Lerna - čudovišta s tijelom psa i devet zmijolikih glava od kojih je jedna bila besmrtna; stimfalskih ptica s brončanim perjem koje su ispuštale s visine na svoje žrtve; ili je morao savladati gotovo nepremostive poteškoće poput čišćenja Augijevih staja; donošenje zlatnih jabuka iz vrtova Hesperida ...

Pobuna giganata

Osim ovih radova Heraklo je sudjelovao u mnogim ratovima i bojevima i uvijek izlazio kao pobjednik. Sudjelovao je u borbi bogova protiv giganata. Giganti, nakazni, dugokosi sinovi boginje zemlje Geje, rođeni iz kapljica krvi boga neba Urana, na nagovor majke pobunili su se protiv Zeusa. Kad su od majke Geje dobili biljku koja ih je činila otpornim na oružje bogova napali su Olimp. Bitka bi kobno završila za bogove da Zeus nije pozvao Herakla. Njegovo, tj. ljudsko oružje, bilo je smrtonosno za gigante.

Oslobađanje Prometeja

Prometeja je Zeus osudio na kaznu da vječno bude prikovan za Kavkaz jer je pomogao ljudima ne samo time što im je dao vatru, već ih je naučio i nizu drugih vještina: od pisma, liječenja do obrade polja. Prometej je trpio žegu i studen, a ogromni orao mu je svaki dan kljucao jetru koja bi preko noći ponovo narasla. Dugo se nadao da će mu slobodu donijeti ljudi jer je zbog njihovog dobra toliko trpio. I doista jednog se dana pod stijenom pojavio najveći od svih ljudi - Heraklo. Orla je oborio strijelom, a svojom strašnom batinom razbio je Prometejeve okove. Od okova je izrađen prsten u koji je ugrađen djelić kavkaske stijene. Taj prsten je Prometej morao zauvijek nositi kako bi makar na simboličan način bila ispunjena Zeusova zakletva da će zauvijek ostati prikovan za Kavkaz. U počast Prometeju ljudi i dandanas nose prstenje s kamenom, iako su odavno zaboravili porijeklo tog običaja.

Heraklova smrt

Nijedan protivnik nije mogao pobijediti Herakla u dvoboju ili ratu, ali je za njega bila kobna ljubomora vlastite žene. Pobijedivši Hidru Heraklo je umočio svoje strijele u njenu otrovnu krv. Od tog otrova nije bilo lijeka. Kad se nakon vjenčanja sa svojom drugom ženom Dejanirom vraćao u Tirint, zamolio je kentaura Nesa da je prenese preko rijeke Euene. Nesu se Dejanira veoma svidjela pa ju je pokušao ugrabiti, ali Heraklova otrovna strijela je bila brža. Na samrti Nes savjetuje Dejaniru neka uzme malo njegove krvi i ako je ikad Heraklo prestane voljeti, neka Heraklov plašt natopi tom krvlju s nutarnje strane i ljubav će se vratiti. Dejanira je doista pokupila malo krvi ne znajući za njenu otrovnost. Kad je nakon mnogo godina Dejanira postala ljubomorna, s razlogom ili bez njega, poslušala je Nesov savjet. I to je bilo kobno. Heraklo je trpio takve bolove zbog Hidrinog otrova da je odlučio dobrovoljno napustiti ovaj svijet. Prema savjetu Delfijskog proročišta zamolio je svoje drugove da na gori Eti podignu pogrebnu lomaču. Položili su ga na nju, ali nitko je nije htio zapaliti unatoč Heraklovih molbi. Konačno je mladi Filoktet prinio baklju lomači, ali, mit govori, jače od plamena baklje planula je lomača od Zeusovih munja. S njima je s Olimpa sišla boginja Atena, vjerna Heraklova zaštitnica, i glasnik bogova Hermes, i oni su odvezli Herakla na zlatnim kolima na Olimp.

Besmrtnost

Cijeli Olimp je pozdravio najvećeg junaka, čak je i Hera nadvladala svoju mržnju i za ženu mu dala svoju krasnu kćer Hebu, boginju vječne mladosti. Zeus ga je posjeo za stol s bogovima, pogostio ga je nektarom i ambrozijom, a kao nagradu za njegova djela i njegove patnje proglasio ga je besmrtnim. I dandanas na nebu se vidi zviježđe Herkula.

TUMAČENJE MITA

Značenje mita možemo dati kroz niz simboličkih slika: Simbolizam heroja Heraklo je sin Zeusa i Alkmene, tj. sin boga i smrtnice. Upravo u preplitanju sudbina besmrtnih bogova na njihovim nebeskim prostranstvima i smrtnih ljudi na zemlji leži dramska snaga mita. Uloga heroja je da bude most između neba i zemlje, jer u samoj svojoj prirodi on spaja nebesko i zemaljsko budući da za jednog roditelja ima božanstvo, a za drugog ljudsko biće. Heroj nije samo naziv za nepobjedivog junaka, već je to prije svega oznaka porijekla. Uz Herakla najpoznatiji heroji grčke mitologije su Perzej, Tezej i Ahilej. Perzej, koji je ubio Meduzu, jednu od Gorgona, sin je Zeusa i kraljevne Danaje. Tezej, pobijednik nad strašnim Minotaurom, sin je boga mora Posejdona i kraljevne Etre, a Ahilej, najpoznatiji junak pod Trojom, sin je kralja Peleja i boginje mora Tetide.

Heraklo - simbol čovjeka

Simbolizam heroja se može istraživati na nivou čovjeka i na nivou čovječanstva. Sve ezoterijske tradicije, od egipatskih i orfičkih misterija, do gnostičkih i hermetičkih doktrina, uče da čovjek posjeduje besmrtni duh i smrtno tijelo. Besmrtni duh je njegova prava priroda, a smrtno tijelo je samo biološki robot, prolazni vehikl onog vječnog u čovjeku. Heroj simbolizira čovjeka; besmrtni dio ljudske prirode je ono božansko u nama, naslijeđeno od simboličkog božanskog roditelja, a ono smrtno u nama potječe od smrtnog roditelja. U funkcionalnom smislu on predstavlja psihu, onu koja premošćuje bezdan između duha i tijela, između onog besmrtnog i onog smrtnog. Heroj je svjestan svog božanskog porijekla, i boreći se protiv nemani i čudovišta, simbola animalnog i prolaznog on ostvaruje to božansko u sebi i stječe besmrtnost. Suprotnost su heroju, onom koji spaja nebo i zemlju, čudovišta, protivnici heroja, ona koja spajaju zemlju i podzemni svijet. U mitovima su najčešće prikazane kao porod boginje zemlje Geje s bogovima podzemnog svijeta ili bogovima mora. Čudovišna Meduza jedna je od kćeri morskog boga Forkija i morske boginje Kete. Forkij je zaštitnik morskih čudovišta, a njegova žena Keta, stara i ružna već od rođenja, utjelovljenje je svih grozota u moru i na njemu. I jedno i drugo je rodila boginja zemlje Geja s bogom morskih dubina Pontom.

Heraklo - simbol čovječanstva

Heroj, osobito Heraklo, simbolizira i cjelokupno čovječanstvo na putu duhovne evolucije. Svi zadaci, sve prepreke koje se postavljaju pred heroja i sve njegove pobjede simbolička su slika onoga što mora ostvariti samo čovječanstvo. Mit putem simbola govori o onom što još nije manifestirano, što je još u arhetipskom svijetu ideja, što pripada budućnosti. Heraklo je mitska simbolička slika i čovjeka i čovječanstva. Oslobađanje Prometeja simbolizira duhovno odrastanje čovječanstva. Čovječanstvo je konačno postalo samostalno i oslobađa učitelja njegove okovanosti na koju se dobrovoljno žrtvovao. Da čovječanstvo slijedi primjer učitelja znak je prstena s djelićem "Kavkaza".

Sunčani heroj

Arhetipska slika pobjede svjetla nad tamom, pobjede duha nad materijom, pobjede zakona/kozmosa nad kaosom prikazana je pobjedom solarnog božanstva protiv inkarnirane sile tame ili kaosa. U grčkoj mitologiji to je borba Apolona protiv Pitona, zmaja sa zmijskim tijelom, sina boginje zemlje Geje. Apolon ga progoni i konačno usmrćuje strijelama na rubu jednog dubokog ponora. Na tom mjestu, kojem je dao ime Delfi, Apolon je podigao proročište hram u čast Zeusu, a svećenica Pitija je u stanju ekstaze objavljivala volju samog Zeusa. U astrološkom smislu Heraklo je vezan uz Sunce, ta sam Feb Apolon mu je dao ime, a po savjet odlazi u Apolonovo proročište u Delfima. U jednom od radova sam Helije mu posuđuje svoj pehar da u njemu preplovi more. Heraklo, kao onaj koji svojim djelima oponaša ono što je učinio Apolon, bog svjetla i Sunca, je u svom punom značenju Sunčani heroj. Dvanaest njegovih radova odgovara prolasku Sunca kroz dvanaest znakova zodijaka. Taj simbolički put što ga prolazi Sunce je drevni inicijatski put od dvanaest kušnji. To je put što ga je prolazio onaj koji je imao biti iniciran u Misterije. Ovaj isti drevni put treba prijeći svatko od nas ili kako se to još kaže: svatko je heroj svoje vlastite drame. Svatko u sebi mora prepoznati Herakla, onako kako je to u himni izrekao Homer.

Homerova himna Heraklu

Pjevat ću Zeusova sina, daleko najvećeg od svih

ljudi na zemlji - Herakla, kog rodi Alkmena u Tebi

igrišta krasnih kad s njom crnooblačni leže Kronion.

On je nekada prije po beskrajnoj zemlji i moru

lutao i stradavo i silnu je mučio muku:

mnogo je smionih djela učinio sam, a bez premca.

Ali sada na lijepom sijelu Olimpa snježnog

veselo živi te ima za ženu ljeponogu Hebu.

Zdravo, Zeusov sine! Vrsnoću daj mi i sreću!

Mandala i labirint

DAVORKA I NJEN SVIJET

Mandala i labirint


Čovjek je oduvijek koristio simbole da bi vlastite težnje i spoznaje sačuvao od zaborava. Simbol je bio i jest vezan uz različite aspekte ljudskog života: uz pojam harmonije, smrti, vječnosti, ljubavi, kreacije, besmrtnosti, itd. Zbog toga on ne predstavlja samo naslijeđenu kulturnu baštinu prošlosti, već i način izražavanja i komuniciranja čovjeka danas.
Koje su karakteristike simbola?
Prema formi, simbol može biti riječ, slika, situacija, ili bilo koja forma iz života prirode i čovjeka, univerzuma.
Prema sadržaju, simbol posjeduje više od izravnog značenja forme. Njime predočavamo pojmove koje ne možemo u potpunosti odrediti i shvatiti. Simbol je, na neki način, šifra tajne koja u sebi skriva određenu istinu o čovjeku, prirodi, o zakonima postojanja. To su sadržaji koji poprimaju ulogu simbola, jer riječima ne možemo u potpunosti izraziti ni njihovo bogatstvo, ni dubinu, ni različite aspekte.
Pri susretu sa simbolom često se pitamo o njegovom značenju i neovisno o vlastitom iskustvu ili znanju, osjećamo važnost tog značenja. Ono nas neshvatljivo dira, bez obzira pripada li simbol nekoj minuloj kulturi, umjetnosti, ili snu kojega smo upravo sanjali.
Tu se krije još jedna bitna karakteristika simbola: osim što posjeduje vlastitu sadržajnu vrijednost, također sadrži i različite nivoe značenja, s obzirom na osobu koja se s njime susreće. Zato je simbol vrsta maske, zaklona pojma.
To je veoma važno znati zbog čestog običaja da se simbolu pridaje fiksna jednoznačnost, uzimajući kao objašnjenje samo jedan od mnogih aspekata koje simbol posjeduje. Takva površna tumačenja ne samo da osiromašuju sadržajno bogatstvo simbola, nego ga zapravo čine mrtvom formom u odnosu na različite promatrače.
Moderna psihologija smatra da su simboli sheme koje stavljaju u pokret čitavu psihu čovjeka. Naime, čovjek se susreće ne samo s mnogostrukim značenjima određene forme, već ih stavlja u određeni odnos s drugim pojavama i samim sobom. Na taj način, on u psihu uvodi novi poredak mnogostrukih dimenzija.
Prilikom doživljaja jednog aspekta simbola, u njemu se već nazire sljedeći, još neotkriveni aspekt koji ponovno zahtijeva čovjekovu nutarnju aktivnost.
Tako se s pravom može reći da je simbol čuvar tajne iza koje se skriva još jedna, zatim još jedna i tako dalje, u beskraj...
Govoreći o mandali i labirintu kao o simbolima, pristupamo im kao kompleksnim sadržajima iz kojih ćemo naglasiti odnos: skriveno i vidljivo u čovjeku; psiha i djelovanje psihe na djelo, život čovjeka.

MANDALA

Za stare civilizacije man dala je bila jedan od načina ostvarivanja veze čovjeka s prirodom i sa samim sobom.
"Ostvariti vezu" značilo je upoznati prirodne zakone koji istovremeno vladaju u čovjeku i u svijetu koji ga okružuje. Ostvariti vezu značilo je i upoz nati sebe kao cjelovito biće, te vlastiti život uskladiti sa životom prirode kao cjeline.
Pojam "mandala" sadržavao je ideju harmonije unutar makrokozmosa - svemira i mikrokozmosa - čovjeka, harmonije koja se procesom življenja ostvaruje u čovjeku i u prirodi.
Forme mandale izražavale su viziju ove ideje i zato nikada u povijesti nisu konstruirane dvije iste mandale.
Riječ mandala znači krug ili "ono što okružuje", a njeno značenje sadrži i osnovne karakteristike forme: niz različitih simboličkih likova i prikaza koji su smješteni u formu kruga ili četverokuta oko središta.
Mandala kružnog oblika naziva se još i univerzalna man dala. Prikazuje sliku koja se širi oko duhovnog centra svijeta. Izražava viziju zakona u makrokozmosu - svijetu.
Četverokut kao krajnji okvir mandale vezan je uz sliku čovjeka - mikrokozmosa. Takve mandale izražavaju strukturu jezgre ljudske duše i nazivaju se individualne mandale.
Središte je zajednička komponenta individualne i univerzalne mandale. Simbolizira počelo, apsolutnu zbilju koja daje inicijalni impuls života univerzumu i svim njegovim dijelovima, pa i čovjeku.
Središte je žarište, polazište kretanja svih procesa: od jednostrukog ka mnogostrukom, od unutrašnjeg ka vanjskom, od neočitovanog ka očitovanom. Svi ovi vidljivi i nevidljivi životni procesi vraćaju se ponovno svom izvorištu u traženju jedinstva.
Središte označava magnetsku točku čovjeka i svijeta; "sveti grad" - spoj težnje i ostvarenja evolucijskog puta.
Forme mandale, kroz povijest civilizacija, zadržavajući svoje osnovne komponente, sadržavale su i simbole karakteristične za pojedinu civilizaciju. Danas možemo promatrati ovaj simbol konstruiran kroz specifične simboličke prikaze Indije, Kine, Tibeta, Južne i Srednje Amerike, kršćanstva, islama. Čitave kulture ogledale su se u različitim varijantama ovog simbola. Čak su i mnoge građevine i čitavi gradovi bili sagrađeni u formi mandale.
Konstruiranje mandale je za čovjeka nekad imalo svoju svrhu: usmjeravanje svijesti na duhovnu dimenziju u čovjeku i prirodi, te prepoznavanje i življenje vječnog zakona. Man dala je zbog toga bila sredstvo harmoniziranja i jačanja nutarnjeg bića.
I za čovjeka danas, man dale su zadržale svoj smisao. Radom C.G. Junga ispreplele su se drevna misao i suvremena znanost. Proučavajući mandale koje su se javljale u crtežima i snovima njegovih pacijenata, C.G. Jung zaključuje da one izražavaju stanje u kojem se nalazi psiha, te da su istovremeno sredstvo komunikacije svjesnog i nesvjesnog, koje u promatraču budi vedrinu i osjećaj da život ima svoj red i smisao.
Koristeći se formama mandale u psihoterapiji, on ih promatra kao "instrumente uz čiju se pomoć u postojanje uvodi poredak". Zbog toga, kao definiciju mandale navodi stih iz Goetheovog Fausta: "...oblikovanje, preoblikovanje, vječnog smisla vječni razgovor."

LABIRINT

Prema formi, on predstavlja splet putova među kojima postoji samo jedan kojim se može doći do središta labirinta ili do njegovog izlaza. Mitološki, on predstavlja građevinu uz koju je vezan grčki mit o Tezeju:
Tezej, prijestolonasljednik Atene, odlučuje svoju zemlju spasiti od strašnog danka koji su prisiljeni davati kralju Minosu. Svake devete godine, sedam mladića i sedam djevojaka mora otići na Kretu, gdje ih Minos zatvara u labirint u kojem ih proždire Minotaur, čudovište, pola čovjek-pola bik. Tezej odlučuje otići zajedno s odabranim mladićima i djevojkama i ubiti Minotaura. Prije polaska zavjetuje se i moli za pomoć božicu ljubavi, Afroditu.
Na Kreti mu pruža pomoć Arijadna, kćerka kralja Minosa, koja se u njega zaljubljuje i daruje mu oružje i klupko konca. Tezej u labirintu obilježava put koncem, pronalazi Minotaura, ubija ga i obilježenim putem pronalazi izlaz...

LABIRINT NA PODU KATEDRALE U CHARTRESU

Jedno od objašnjenja labirinta kao simbola krije se upravo u ovom mitu. Tezej, Minotaur i labirint predstavljaju odnos skrivenog i vidljivog čovjeka, njegove pozitivne i negativne potencijale. Sadržaj mita predstavlja još jedan aspekt labirinta: put i proces harmoniziranja čovjeka, kao i opasnosti koje na tom putu nužno susreće.
Forma labirinta prikazuje ljudsku psihu i njenu dvojaku prirodu. Zamršeni splet emocija, nagona, predodžbi u kojima živi Minotaur, čudovište, animalni dio psihe. U isto vrijeme, labirint posjeduje i najveće bogatstvo - središte koje u sebi sadrži ljudsku bit, istinskog čovjeka; spoj neba i zemlje - "više ja".
Mitski labirint predstavlja stanje psihe u kojoj vlada Minotaur. Tu je prikazana ona strana psihe koja potiče animalnu prirodu čovjeka i koja u jednom trenutku može postati samostalni pokretač ljudskog djelovanja.
Ali, sam čovjek je onaj koji treba odabrati kvalitetu vlastitog življenja i zbog toga Tezej, čovjek - heroj u grčkom mitu, odlučuje ubiti Minotaura.
Ova borba predstavlja borbu između plemenitog i profanog, dobra i zla unutar čov jeka. Obje strane su podjednako jake i ishod borbe je uvijek neizvjestan.
Smrt Minotaura znači smrt nižeg bića u čovjeku. Tezejeva pobjeda oslobađa psihu - labirint njegovog negativnog utjecaja. Predstavlja pobjedu čovjeka nad samim sobom, nutarnje pročišćenje, harmonizaciju.
Ali, Tezej svoju borbu nije vodio potpuno sam. Put do središta i izlaza iz labirinta pronalazi uz pomoć niti konca koji mu poklanja Arijadna. Ona predstavlja odraz Tezejeva zavjeta Afroditi - ljubavi. Ljubav u ovom aspektu ne znači emocionalni odnos, već predstavlja životnu snagu, fenomen "čuda", mudrost duše koja vodi čovjeka na putu ostvarivanja vlastitog smisla. Slijedeći ovu nit vodilju, iz mitskog labirinta izlazi novi čovjek, gospodar vlastite nutrine, onaj koji je došao do vlastitog središta i potčinio "višem" svoje "niže ja".

Simbol - jezik neizrecivog

DAVORKA I NJEN SVIJET

 Simbol - jezik neizrecivog

“U svijetu bez simbola ne bi se moglo disati, smjesta bi to prouzročilo duhovnu smrt čovjeka ...”

J. Chevalier, Rječnik simbola

Naše suvremeno doživljavanje simbola duboko prožeto mentalitetom proizašlim iz pozitivističke filozofije i materijalizma ne prepoznaje svo bogatstvo tradicije, nego je, uz časne iznimke, shvaća kao djetinjastu ili više ‘poetsku’ formu predznanstvenog mišljenja. Ovakvo shvaćanje stvara mnoge oprečnosti, između ostalog i onu između vjere i znanosti, različite oblike ekstremizma i fanatizma.
Ako se jednom naruši osjetljiva ravnoteža i jedinstvo na kojima je počivala tradicionalna slika svijeta, gdje je čovjek posrednik između neba i zemlje, dolazi do raspada kulture i ona se svodi tek na puku formu. Zaboravlja se da je kultura cjelokupno ljudsko kreativno djelovanje, koje obuhvaća humane odnose u cjelini, kao i ostvarenja na polju znanosti, religije, umjetnosti i politike.
Darwinova teorija objašnjava ljudsko biće kao rezultat borbe za opstanak. Ovakvo opravdavanje zakona jačeg i animalne borbe za moć nad zakonima prirode, prouzročilo je s jedne strane kulturu nasilja i zagađenje prirode, a s druge je strane onemogućilo usvajanje tradicionalnog stava da je čovjek primarno duhovno biće.
Razvojem kulturne antropologije i povijesti religije sredinom XX. stoljeća javlja se novi pogled na čovjeka. Taj novi senzibilitet najbolje oslikava djelo Mircea Eliadea, u kojem se čovjek pojavljuje kao biće koje svoju evoluciju ostvaruje kao homo religiosus. U svom djelu Slike i simboli on kaže: “Svi se slažu da je duhovni čin, koji je ljudski čin, nužno uvjetovan svime što čovjek nastoji učiniti, od anatomije i psihologije, do govora. Drugim riječima, duhovni čin zahtijeva integralno ljudsko biće, to jest i fiziološki entitet i socijalnog čovjeka i ekonomskog čovjeka. No sve te uvjetovanosti same po sebi ne uspijevaju iscrpiti duhovni život.”
Proučavajući drevne kulture Eliade u svojim djelima iznosi ideju da je čovjek, kao biće u evoluciji, u onolikoj mjeri čovjek u kojoj ostvaruje jedinstvo s cjelokupnošću uređenog svemira, te u sebi i u svom djelovanju manifestira to jedinstvo kao temeljni i zajednički sadržaj ideje religije.
No, zapravo je riječ o oživljavanju starog svjetonazora koji je temelj univerzalnog naslijeđa čovječanstva, a trajno upozorava na postojanje simboličkog znanja sačuvanog u ideji o čovjeku kao biću koje u svojoj biti ostvaruje povezivanje suprotnosti, što omogućuju djelovanje čovjeka u realnosti vidljivog i nevidljivog svijeta.
Suvremeni je čovjek svakodnevno izložen propagandi koja s pozicija golog materijalističkog interesa manipulira strahovima, strastima i umjetno stvorenim potrebama. Zanemareni su, čak i ismijani, dobro i pravednost, težnja za spoznajom i pronalaženjem svojih duhovnih korijena kao temeljne ljudske potrebe i zaboravilo se da kroz istraživanje koje povezuje um, srce i ruke čovjek postaje autentičniji i dublje uključen u vječnu struju života.

VRIJEDNOST SIMBOLA

Pojam simbol dolazi nam iz stare Grčke. Tamo je značio predmet razlomljen na dva dijela (npr. medaljon), koji je služio da poveže dvije osobe u prostoru i vremenu.
Simbol čuva, zadržava i prenosi ideje, paradigme i arhetipove prema modelu odnosa noumen-fenomen, tj. on svakom čovjeku na adekvatan način pokazuje odnose i međuzavisnost vidljivog i nevidljivog svijeta.
Cijela je priroda simbolična i u svemu se kroz duboki, prožimajući, interaktivni odnos može vidjeti zakon sklada i harmonije, a sve manifestirane stvari u prirodi simboli su svojih vlastitih biti.
Za neki pojam kažemo da je postao simbol onda kad uhvati, zarobi bit i otkrije svoj vertikalni pokretač, a ljudsko se iskustvo transformira u znanje tek onda kad dosegne razinu simboličkog. Pojava pisma, gotovo paralelna u civilizacijama Istoka i Zapada, vezana je uz zaborav i gubitak simboličkih ključeva. Tako smo dobili usko reducirane znakove koji sve više gube vezu s izvorima ideja i postaju nosioci svakodnevnog, trivijalnog i banalnog jezika koji pridonosi zaboravu onog “zašto” u stvarima, a nudi nam “koliko” je nešto i “kako” nešto izgleda.
Umjesto da sudjeluje u misterijima kozmosa, čovjek se prometnuo u pukog promatrača, a svijest se sve više fiksira na instinktivnom, nagonskom i svakodnevnom. Iz toga proizlazi zaboravljanje transcendentnog, te nužno sputavanje i imobilizacija istinskog Ja, nosioca naših najdubljih težnji i središta svijesti i savjesti.

SIMBOL KAO JEZIK NEIZRECIVOG

Simbol pripada prirodi, ali se prema čovjeku artikulira kroz sferu kulture. Čistoća simbola tako postaje odraz, ali i poticaj za čistoću kulturnih nastojanja oko temeljnih ideja dobra, pravednosti, ljepote i istinoljubivosti.
U starom Egiptu hijeroglif koji označava simbol prikazivan je dvjema rukama podignutim iznad glave tvoreći posudu za primanje nečega što dolazi odozgo. Učenje o Ka, dvojniku svih vidljivih stvari, bića ili pojava, čuva ono ključno za razumijevanje tradicije, tj. stalni napor i nastojanje čovjeka oko uspostavljanja i održavanja mostova između tvarnog svijeta i svijeta ideja.
Ta se ideja sačuvala u drevnom egipatskom simbolu puža koji ima oči na rogovima, tj. iznad glave, iznad ograničenog Ja. Nalazimo je i u tituli velikog svećenika u Rimu (pontifex maximus – graditelj mostova) ili u nazivu za svetog čovjeka u drevnoj Indiji (tirthakara – onaj koji pronalazi gazove preko velike vode samsare).
Strasti koje opravdava razum strmina su niz koju klizi čovjekova svijest od humaniteta k animalnom, a da bismo prepoznavali simbole, nužno je tome odoljeti, izbjegavajući smrtonosne zamke doslovnosti kao osnovnog obilježja duhovnog materijalizma, temeljne bolesti modernog doba.
Univerzalni koncepti povezani s mogućom spoznajom smisla i svrhe čovjeka te njegovim korijenima u svim su civilizacijama prikazivani kroz nedoslovan i mitski jezik tako da ih svatko može razumjeti prema svojim prirodnim mogućnostima mišljenja, volje, intuicije tj. ukupnog stanja svijesti.
Simbolički ključevi i potključevi tisućljećima su čuvali zrnca univerzalne mudrosti koja je u svojoj mnogostrukosti uspijevala iznaći mogućnost da se sačuva kroz bezbroj izraza kao što su bajke, priče, poslovice, izreke i običaji, ali uvijek zadržavajući vezu s izvorom, dubokim istinama o čovjeku i univerzumu, a istovremeno su, bez obzira na stupanj razumijevanja, davali ljudima korisna moralna učenja koja su uvijek bila temelj za razumijevanje dubokih značenja.
Zanimanje tradicije za ono “zašto” u stvarima bilo je inspiracija za izgradnju cijelog sustava simbola i jezika. Jezik je prije svega kroz točna značenja, čuvajući ispravne odnose između riječi, pojmova i njihovog korištenja čuvao civilizacijska i kulturna dostignuća i njihovu dostupnost svim ljudima na različitim razinama percepcije.
Tako, primjerice, za Konfucija osnovna vrijednost jezika nije u njegovom bogatstvu, već u točnosti značenja i smisla te sveobuhvatnosti u odnosu na ideje koje je jezik trebao čuvati i izražavati, a sve zbog toga da bi se sačuvala i osigurala zajednička sudbina čovjeka i kozmosa.
Budući da svijest modernog čovjeka teži instinktivnom i svakodnevnom, a transcendentno je zaboravljeno, čovjek se pretvorio u čovjeka-ogledalo koji samo odražava stvari i ne živi u njima i kroz njih, postavši tako sve više otuđen i usamljen među milijunima ljudi, iako su mediji komunikacije sve razvijeniji. U tome se i profiliraju brutalni ciljevi i interesi manjine koja tiranizira tihu i popustljivu većinu neprestanim potenciranjem trivijalnosti, taštine, strasti i nagona, što omogućuje upravo globalna zloupotreba komunikacija. Oni rijetki koji nisu potpuno pali pod takav animalizirajući utjecaj, vide sliku kakvu je pred dvije i pol tisuće godina Platon opisao u mitu o pećini.
U skladu s tim možemo reći da je povijest religija ili povijest političkih sustava upravo povijest simbola i zato razlika između onoga što simbol stvarno jest i kako se interpretira, te ukupni odnos prema simboličkom predstavlja važan element čovjekove evolucije. Budući da u materijalnom svijetu dominira djelovanje, a u subjektivnom prevladava namjera, naše zaboravljanje pojmova, ideja koje su duše simbola zapravo je uzrok smrti simboličkog, a samim tim i bitno osiromašenje našega života.
 Upotrebljivost simbola u civilizaciji je sveprisutna. Osim u metafizici i teologiji, ona se vidi u svim čovjekovim aktivnostima (npr. novac nije ništa drugo nego simbol), a i riječi su povezane sa simbolima i u sebi nose snagu koju prizivaju umjetnici, govornici, filozofi i ljubavnici.

SIMBOL – POTREBA ZA OBJAŠNJENJEM NEOBJAŠNJIVOG

Kroz izražavanje simboličkog, koje je uvijek izvor nadahnuća, nazire se mogućnost dubokog eklekticizma kao živa spoznaja vidljivog i nevidljivog svijeta. Oživljavajući ideale velikih grčkih filozofa kroz ideju da je spoznaja onoliko vrijedna koliko je povezana sa stvarnošću i koliko oslobađa čovjeka straha od smrti, vidimo značaj simboličkog mišljenja. Zato je prirodno da razumijevanje simbola daje čovjeku realni optimizam u životu i inspirira ga na akciju i stalno marljivo djelovanje u ograničenom i nesavršenom svijetu. Jer, nikada ne bismo smjeli zaboraviti da istinski vladamo samo onim što je postalo integralnim dijelom našeg mentaliteta ili karaktera. Tu se u drugom svjetlu pokazuje temeljni problem čovjeka potrošačkog društva: on troši stvari, bića, pojave, sve oko sebe, jer mu je nametnuta potreba da ima, a ne da bude. Snažno strpljenje i dobra volja, povezana s djelotvornim radom, obično daju zdrave plodove i za takvog je čovjeka razumijevanje simbola poput ljestava koje mu omogućuju ubrzano uspinjanje prema vrhuncima ljudskih mogućnosti.
Kroz alegoričnost svetih tekstova i čuvanje univerzalnih ključeva tradicije i danas možemo naslutiti zajednički izvor svih religija kroz još uvijek sačuvane simbole pradavnog porijekla. Tako je, na primjer, egipatski simbol sfinge sačuvan u kršćanstvu preko simbola četvorice evanđelista (čovjek-anđeo, lav, bik i orao). Sakralne se građevine još uvijek orijentiraju prema točkama izlaska i zalaska Sunca, a još je živ, izvorno egipatski, kult crne Gospe.
Moderni, znanstveni, bezvjerni, tehnološki čovjek zapravo je naličje religioznog čovjeka integriranog u simbolički svijet koji se neprestano obnavlja. Taj produhovljeni svijet uključuje u sebe i čovjeka – aktivnog sudionika i kreatora takvog svijeta prožetog humanitetom koji se odražava kroz akciju povezivanja, sinteze i jedinstva između neba i zemlje.
Tako je, na primjer, prikazivanje ideja u formi bogova, kada ono metafizičko i apstraktno postaje stvarno i zamjetljivo u psihološkom svijetu čovjeka, zapravo nešto najuzvišenije što nam je u naslijeđe ostavilo tzv. mitsko mišljenje starih. Simboli su preko toga ušli u Vrijeme i tako postali dostupni ne izgubivši ništa od svoje dubine i punine.

ZRCALO

DAVORKA I NJEN SVIJET

Zrcalo

"Poput Sunca, poput Mjeseca, poput vode, poput zlata, budi jasno i blistavo i odražavaj ono što nosiš u srcu." (natpis s kineskog zrcala)

Danas tek predmet svakodnevne upotrebe, zrcalo je od davnina sastavni dio mitova, legendi i dječjih priča. Ono se pojavljuje kao čarobno zrcalo koje može prikazati slike događaja koji su se zbili u prošlosti ili onih iz budućnosti, kao i događaje s udaljenih mjesta u sadašnjosti. Zrcalo se oduvijek povezivalo s Mjesecom, dušom i proricanjem, jer se kao i na površini vode na zrcalu odgovori na postavljena pitanja čitaju kroz odraze. No, ono što se vidi u zrcalu ovisi o onome tko gleda u zrcalo, a ne o zrcalu samom. 
Najstarije zrcalo bila je mirna površina vode, a potom su to bile uglačane površine različitih kovina (zlata, srebra, bronce, čelika ...), ili opsidijana, prirodnog stakla vulkanskog podrijetla, crne ili izrazito tamnozelene boje. Prva zrcala od stakla najvjerojatnije su izrađivali Rimljani. Što je površina bila uglačanija, sa što manje neravnina, slika u zrcalu vjernije je prikazivala predmet koji se odražava u njemu.
Kroz ovaj kratki tekst proputovat ćemo baštinom prošlosti i kroz mitove, legende, vjerovanja i učenja opisati tek jedan dio njegovog značenja. 

ZRCALO U MITOVIMA

Grčka

U staroj Grčkoj postoje različiti mitovi u kojima se pojavljuje zrcalo. Jedan od njih je mit o Zeusovom sinu Perzeju koji je po nalogu kralja Polidekta morao usmrtiti Meduzu, jednu od strašnih Gorgona. Meduzin lik je bio tako strašan da bi se svatko tko bi ga pogledao pretvorio u kamen.
Kako bi mogao izvršiti zadatak, Atena mu poklanja bakreni štit, tako sjajan da se u njemu moglo ogledati kao u zrcalu. Hermes mu daruje svoj oštri mač, a jedan od tri poklona Gracija bile su krilate sandale. Dižući se u zrak pomoću krilatih sandala i držeći Atenin štit u kojem je kao u zrcalu gledao Meduzin lik, Perzej joj je mačem zadao smrtonosni udarac.
Drugi mit govori o Narcisu, mladiću nenadmašne ljepote, ali nesposobnom osjetiti ljubav prema ikome osim prema samom sebi. Odbacivao je svačiju ljubav i njegova gordost unesrećila je mnoge nimfe. Dok je tako jednom lutao šumom, ugledala ga je nimfa Eho i zaljubila se u njega. Međutim, on je pobjegao od nje, srca zatvorena za njezinu ljubav. Zbog svog velikog samoljublja odbacivao je sve poklone koje mu je božica Afrodita upućivala kroz ljubavne prilike i tako izazvao njezinu ljutnju i kaznu... Postojao je jedan skriveni izvor čiste i prozračne vode koju nitko nije dotakao, čak niti latice ili grančice. U njoj se sve ogledalo kao u zrcalu. Naginjući se nad izvorom, Narcis je u vodi ugledao svoj lik i zaljubio se u samoga sebe. Pokušavajući uzalud zagrliti svoj odraz, pao je u vodu i utopio se.

Japan

U mitu o božici Amaterasu, zrcalo izvlači božansko svjetlo iz špilje i odražava ga na svijet.
Naime, kada se božica Amaterasu, razljućena postupcima svog brata boga Susanoa, povukla u špilju, svijetom je zavladala tama. Osam milijardi kamija pokušalo je izmamiti Amaterasu iz špilje. U tu su svrhu donijeli pijetlove, čije oglašavanje najavljuje izlazak Sunca, a na drvo sakaki koje se nalazilo nasuprot ulazu u špilju objesili su zrcalo i dragulje; božica Amenouzume je počela pred špiljom plesati razodijevajući se, što je kod okupljenih kamija izazvalo smijeh. Znatiželjna Amaterasu provirila je van i vidjevši u zrcalu svoj lik pomislila da su kamiji pronašli novu božicu Sunca. Tada je začula pjev pijetlova i tako izašla. Jedan od kamija brzo je navalio stijenu na ulaz, kako bi je spriječio u ponovnom bijegu u špilju. Tako je na svijetu ponovno zasjalo Sunce.
Prema mitologiji, japanska carska loza potječe od božice Sunca Amaterasu koja je svog unuka Ninigija poslala na zemlju kao vladara. Kad je silazio na zemlju poklonila mu je tri dara – tri svete dragocjenosti Japana: zrcalo (mudrost), dragulj (dobrotvornost) i mač (hrabrost).
I danas svaka obitelj u Japanu ima kućni oltar na kojem se uz drvene tablice s imenima predaka obično nalazi i zrcalo kao simbol glavnog šintoističkog božanstva, božice Amaterasu.

Azteci

Jedan od glavnih i najstarijih bogova srednjoameričkog panteona, Tezcatlipoca ("Gospodar dimećeg zrcala") za najvažniji atribut ima zrcalo od poliranog opsidijana, koje je povezano s Mjesecom i potječe od leda iz Prvobitne Zemlje "još neobasjane Suncem".
Ovo zrcalo simbolizira noćne i Mjesečeve snage. Njime Tezcatlipoca prebacuje koprenu preko uobičajenih slika i predodžbi, narušava uspostavljenu ravnotežu i postavlja sve u nov i nepoznat položaj. Slike koje se otkrivaju u zrcalu mogu biti lijepe ili ružne, mogu biti pogled u budućnost ili tek varljive sjene kojima se moć zrcala poigrava s osjećajima i mislima onoga tko ih gleda. Zato su za Azteke ove slike uvijek izazov i iskušenje i čovjek ih može upotrijebiti za dobro ili zlo. Izbor ovisi o nutarnjoj snazi osobe koja gleda u zrcalo.
Prema jednom mitu, bog Tezcatlipoca stavlja svoje dimeće zrcalo od opsidijana ispred mladog boga Quetzalcoatla, "Pernate Zmije", čime ga dovodi u iskušenje i pokreće na put nutarnje transformacije.

Gospodar prstenova

I Galadriel u Tolkienovom Gospodaru prstenova ima zrcalo, "ono koje pokazuje i stvari nezvane koje su često čudnije i korisnije od onih koje želimo vidjeti. Ono pokazuje stvari koje tek mogu biti, ali niti najmudriji ne mogu znati što je to što vide."
"Da li mi savjetujete da gledam?", zapita Frodo. "Ne", reče Galadriel. "Ja ti ne savjetujem ni ovako ni onako. Ja nisam savjetnik. Možeš nešto saznati, bilo ono što vidiš lijepo ili ružno, to može biti korisno, a može i ne biti. Vidjeti je podjednako dobro i opasno. Ipak mislim, Frodo, da ti imaš dovoljno hrabrosti i mudrosti za taj rizik, inače te ne bih dovela ovamo. Učini kako ti hoćeš…"

ZRCALO DUŠE

Zrcalo, kao površina koja odražava, oduvijek se smatralo nosiocem izuzetno bogate simbolike.  Njegov simbolizam proizlazi iz  njegove sposobnosti da odražava. Zato je s jedne strane simbol istine, znanja i ljepote, a ukoliko je prekriveno prašinom, simbol je neznanja i iskrivljene predodžbe.
Što odražava zrcalo? Zvijezde, ljepotu, prašinu, ružnoću, osmijehe … i puno više i puno dublje. Ono odražava sve prema čemu je okrenuto.
Stara učenja govore da čovjek ima dvojnu prirodu: zemaljsku i nebesku, animalnu i božansku. Čovjek živi na zemlji, u pojavnom svijetu, ali njegovi istinski korijeni su u vječnosti, na nebu. Ali, što je granica između čovjekove više i niže prirode, a ujedno i njihova poveznica? Ova učenja kažu da je to psiha – svijet čovjekovih misli i osjećaja.
Psihu, dušu, filozofi su često uspoređivali sa zrcalom. Plotin kaže da se duša sastoji iz dva dijela: više duše okrenute umu (duhu), onom vječnom, i niže, okrenute tijelu, onom prolaznom. Viša duša, kao zrcalo koje odražava neprolaznu ljepotu duha, mora biti savršeno uglačana i čista kako se odraz u njoj ne bi iskrivio.
Čovjek je često zrcalo ljepota i ružnoća, moda svog vremena, a može biti i odraz svoje duše okrenute prema ljepoti i dobru, prema radosti. Ideja o čovjeku kao zrcalu donosi jedan nov način rasuđivanja i doživljavanja svijeta, mogućnost njegovog neprestanog "brušenja" i usavršavanja.
Stara egipatska izreka kaže: "Ako ideš putem kojeg svojim vlastitim rukama svakodnevno gradiš, doći ćeš tamo gdje trebaš biti." Možda možemo dodati… i zrcalit ćeš ono što trebaš zrcaliti.

Skarabej

DAVORKA I NJEN SVIJET

 Skarabej

Skarabej je jedan od napoznatijih simbola drevnog Egipta. Egipćani su nadahnuće uvijek tražili u prirodi koja je za njih bila Učiteljica, velika knjiga života. Sve je u prirodi, od njenih najmanjih stanovnika do dalekih zvijezda i galaksija, skrivalo u sebi duboke istine, sve je postajalo ključ za odgonetavanje beskonačnog broja tajni čovjeka u univerzumu.
Što je to što je Egipćane privuklo malenom sjajno-crnom kukcu iz porodice Lamellicornus? Promatrajući njegovo ponašanje, Egipćani su zamijetili da ovaj marljivi radnik obrađuje bezobličnu, mekanu masu izmeta, postojano je i uporno kotrljajući ispred sebe dok je ne pretvori u savršenu kuglu, lopticu u koju potom odlaže svoja jaja. Napravivši kuglicu, skarabej je valja od istoka prema zapadu i, nakon što iskopa malu jamu, sprema je na 28 dana. Čitavo to vrijeme ličinke se hrane gnojivom od kojeg je kuglica napravljena. Dvadesetdeveti dan kukac otkopava kuglicu, baca je u vodu, a iz nje izranjaju mali skarabeji.
Ova osobitost skarabeja, kao i činjenica da leti u najtoplije vrijema dana, navela je Egipćane da ga poistovjete sa Suncem. Smatralo se da mali kukac ponavlja putovanje Sunca koje uskrsava iz svijeta sjena. Skarabej se rađa i uskrsava iz izmeta, svojeg vlastitog svijeta sjena i pustoši. Skarabejevu kuglicu, koja u sebi sadrži sjeme novog života, poistovjećivali su sa Suncem, vatrenom kuglom koja u sebi nosi zametak svega živoga. Slično Suncu koje putuje po nebu zračeći svjetlost i toplinu, stvarajući uvjete za obnavljanje života u svemu postojećem, kuglicu s jajima skarabej kotrlja s istoka na zapad sve dok zameci ne sazriju i ne dođu na svijet.
Od pamtivijeka je skarabej bio oličenje i simbol Kephera, jednog od drevnih egipatskih bogova povezanih sa skrivenim svetim tajnama Sunca. Ako bog Ra simbolizira dnevno Sunce, a Atum noćno, skriveno, Kepher, božanstvo s glavom skarabeja, personificira jutarnje, uzlazeće Sunce. Atum, Ra i Kepher predstavljaju tri oblika, tri lica jednog, vječnog boga Sunca. Kao i ostala sunčana božanstva, Kepher je imao funkciju demiurga, tvorca svijeta, čovjeka i univerzuma.
Ime "Kepher" prevodi se kao ”stvoren iz samog sebe”, “stvoren iz svog imena”. Egipćani su smatrali da je svijet stvoren kada je bog Kepher izgovorio svoje tajno ime. U egipatskoj religiji vrlo često susrećemo dvojno božanstvo Atum-Kepher; Atum, “samostvarajući”, noćno, skriveno Sunce misterija ispoljava svoju snagu kroz Kephera, uzlazeće Sunce koje donosi uskrsnuće života. U “Tekstovima piramida” Atum-Kepher nazivaju još i Amon - skrivenom dušom Sunca, stvoriteljem Ra, vidljivog dnevnog sunčanog diska, i velikog boga Ozirisa.
“On je moćan Jedan lik Kepher, rodivši se kroz Kephera, gospodar lika Kephera; kada se on pojavio, ništa nije postojalo osim njega. On je blistao nad zemljom od pamtivijeka; on je vladar svjetla i blještavila... Kada je ovaj uzvišeni bog stvorio sebe, nebo i zemlja bili su načinjeni iz njegovog srca...” (iz Papirusa princeze Nesi-Hensu). Kepher je uvijek simbolizirao nevidljivu snagu stvaranja koja daje impuls za kretanje po nebu ne samo dnevnom sunčanom disku, nego i svemu postojećem.
Prema legendi, skarabej je izašao iz nosnica Ozirisove glave, sahranjene u Abidosu, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu. Lik malenog kukca koji uporno i postojano kotrlja svoju kuglicu od izmeta kako u njoj ne bi bilo uništeno sjeme novog života, postao je simbol impulsa obnove koji se rađa unutar inertne, ali žive materije, spremne započeti novi ciklus postojanja.
Kao veliki simbol i moćni talisman, Kepher-skarabej pratio je Egipćanina ne samo kroz sva razdoblja njegovog života, nego također i nakon smrti. Egipćani su smatrali da čak i raspadajuće tijelo umrloga sadrži u sebi klicu novog života - besmrtnu svetu dušu koja se poslije smrti tijela oslobađa te uskrsava u drugom svijetu nastavljajući svoje putovanje po nebeskim stazama. Skarabej je uvijek bio simbol impulsa koji duša dobija za nebeski let, za rođenje u duhovnom svijetu, nakon što počinje umirati i raspadati se sve materijalno. On je personificirao skrivenu snagu Srca koju je čovjek morao probuditi u sebi kako bi se rodio, umro i uskrsnuo, nadvladao svaku inerciju i svaku "baruštinu", odolio svakom iskušenju koje ga čeka u životu i poslije smrti.
Nije slučajno da su u Egiptu pri procesu mumifikacije na mjesto pravog srca stavljali srce od keramike, kamena ili drugog svetog materijala s amuletom skarabeja na gornjoj strani, ili figuricu skarabeja kako bi se u tijelu umrloga nalazio središnji simbol vječnog postojanja, besmrtnosti i uskrsnuća. U mnogim egipatskim tekstovima Skarabej Srca opisivao se nježno i lijepo: “Bog koji obitava u mom srcu, moj Stvoritelj, moj Gospodar, koji čuva svjetlo u meni...” Za Egipćanina čovjekovo je srce bilo središte njegove svijesti, dubokih znanja, mudrosti i sjećanja na vječnost. Ono je bilo posebna skrivena bit koja boravi u tijelu i koja upravlja čitavim čovjekovim postojanjem, a nakon smrti odlazi u drugi svijet zajedno s dušom... Nisu u Egiptu bez razloga govorili da je čovjekovo srce njegov vlastiti Bog.
Srce je imalo važnu ulogu u poznatoj sceni psihostazije - vaganja duše nakon smrti. Pred sudom Ozirisa na jednu stranu vage smješteno je srce umrloga koje odražava sve dobro, plemenito, no također i sve loše i destruktivno što je čovjek učinio na zemlji. Na drugoj strani vage ležalo je pero Maat, velike boginje univerzalne pravde i mudrosti. Da bi duša umrloga mogla nastaviti putovanje u Vječnost, njegovo je srce moralo biti lakše od pera Maat. A ono može biti lakše jedino ako je čisto i ispunjeno svjetlom koje je plod dobrih djela na zemlji, ako je oslobođeno teškog tereta poroka i sramote...Tako se nakon smrti skarabej pretvara u svjedoka duši umrloga, svjedoka svih njegovih djela na suđenju njegovoj vlastitoj savjesti od kojeg ovisi njegovo spasenje ili osuda.
U Egiptu su se slike i figurice skarabeja mogle posvuda sresti. Izrađivale su se od zelenog bazalta, zelenog granita, vapnenca, zelenog mramora, plave gline, plavog emajla, fajanse prekrivene purpurnom, plavom, zelenom glazurom... Osnova figurice obično se obilježavala svetim simbolima i izrekama povezanima s tajnom ponovnog rođenja. U nekim slučajevima skarabej je imao ljudsko lice ili glavu. Ponekad su na njegovim leđima prikazivali lađu boga Ra, pticu Bennu (Feniks - duša Ra) i Horusovo oko. U kasnijim vremenima pogrebne skarabeje stavljali su u fajansne broševe napravljene u obliku pilona na koje se nanosio obojani crtež ili reljefni prikaz sunčeve lađe. Skarabej je bio smješten tako da ostavlja dojam kao da se nalazi u lađi; njemu slijeva prikazivana je Izida, a s desna Neftis, sestre-boginje koje simboliziraju svete tajne neba i zemlje i ključeve njihovog odgonetavanja.
Skarabej je u drevnom Egiptu imao još jedno značenje. Ovaj maleni kukac postao je simbol učenika i njegovog puta prema mudrosti. Kao što skarabej uporno i postojano pretvara bezobličnu, blatnjavu masu izmeta u kuglicu kako bi u nju položio sjeme života, učenik koji ide putem mudrosti mora transformirati bezobličnu i blatnjavu masu svojih nedostataka i ograničenja u idealnu, savršenu, plamenu i čistu kuglu koja odražava svjetlost Duha. I najmuljevitijeg blata moguće je se osloboditi, i iz najdublje tame moguće je uskrsnuti i ponovno se roditi pod uvjetom da se probudi skrivena snaga i mudrost srca koja duši daje mogućnost da se usmjeri prema novim prostranstvima, u novi život i novo postojanje.
Skarabej, posjedujući krila i držeći među nožicama plamenu kuglu, postaje simbol novog, mladog, uzlazećeg Sunca proljeća koje pobjeđuje mrak i uskrsava kako bi donio novi impuls života i obnavljanja. Njegova dva krila simboliziraju dva oka - noćno koje vidi u tami i povezano je s Mjesecom, i dnevno koje daje život svim bićima i povezano je sa Suncem. Na njegovim je leđima poznati simbol tau u čijem se centru nalazi točka gdje se susreću Nebo i Zemlja. Ispunjavajući svoju misiju na zemlji, Skarabej-Sunce širi krila i odlijeće u beskonačne daljine vraćajući se na nebo, izvorima koji su ga rodili.
Na ovaj je način u Egiptu skarabej postao simbol, blizak i drag duši svakog učenika, onaj koji ga prati na putu i pomaže mu da odoli najtežim iskušenjima. On je podsjećao čovjeka da u njemu postoji skriveno Srce, da njegova duša može oživjeti, uskrsnuti, postati slična izlazećem Suncu koje pobjeđuje mrak i donosi život, toplinu, svjetlost. On je podsjećao na nebo, na besmrtnost, vječnost, ljepotu, snagu leta, na beskrajne daljine koje privlače dušu... On je budio duboka sjećanja i bio simbol proljeća, vječne mladosti duše koja živi izvan granica prostora i vremena, života i smrti.