O INDIJANCIMA

DAVORKA I NJEN SVIJET

IME

Ime su dobili po Indiji jer se mislilo da se radi o obali Indije, a ne o
novootkrivenom kontinentu Americi. Amerikanci ih u novije vreme
(službeno) više ne nazivaju Indians nego Native Americans (američki
domoroci). Nazivi Redskins ili Peaux-Rouges, odnosno Crvenokošci, su
podrugljivi.

PRIVREDA

Indijanci su, često se kaže, deca prirode. Zavise od nje i žive u skladu
s njenim zakonima. Na celom području od Aljaske do Tierre del Fuego
(Ognjena Zemlja) nema nijednog zabeleženog slučaja da su ugrozili
prirodu na neki način. Bogata mitologija Američkih Indijanaca nas uči
koliko oni poštuju zemlju, ona nije ničije vlasništvo, a mi smo je samo
iznajmili dok živimo na njoj. Veliki duh ustupio nam je zemlju kao i
biljkama i našoj braći životinjama. Ipak da bi čovjek mogao preživeti
mora se hraniti i napraviti sebi zaklon. On zato moli i traži oprost,
moli duha stabla, medveda ili bizona da mu oprosti što ga mora ubiti.
Zato Indijanac ubija samo onoliko koliko mu je potrebno da bi preživeo.
Indijanci u svojim mitovima poznaju mnoge heroje kulture koji su ih
naučili napraviti oružje, oruđe i naučili ih lovu, ribolovu, obradi tla i
kako treba postupati prema prirodi. Ako bi lovac ulovio više nego što
mu je potrebno, ili nije zahvalio životinji što mu je ona dopustila da
je ubije, on više nikada neće imati sreće u lovu. Indijanac može uloviti
životinju samo ako mu to ona dozvoli. I životinje i ljudi imaju svoje
zaštitnike, njihova pravila moraju se poštivati. Naseljavanjem belog
čovjeka u Americi dolazi do naglog uništavanja prirode. Indijanac je
odmah uočio kako on loše deluje na prirodu. Ruše se šume, istrebljuju
životinje, truju reke. Prvo pismo upozorenja uništavanja majke zemlje
poslao je američkom predsedniku legendarni indijanski poglavica Seattle.
I dan-danas Indijanci na području brazilskih prašuma protestiraju vladi
protiv uništavanja kišnih šuma, a slično i danas Sjevernoamerički
Indijanci neprekidno upozoravaju vlasti da se sačuva svet divljine koji
se nemilice uništava. Odjeka od onih koji su u stanju nešto poduzeti,
nema. Visoko-civilizirani narodi izgleda nisu još dostigli stupanj
svijesti američkog 'divljaka', kako ih oni vole nazivaju.

LOV, RIBOLOV, SAKUPLJANJE, POLJOPRIVREDA

Lov je jedan od osnovnih delatnosti takozvanih 'primitivnih' naroda,
naslazimo ga od vremena pojave čoveka. Kamen i toljaga bila su glavno
oružje koje se koristilo u lovu. Nekome od naših predaka palo je na
pamet da nađeni kamen prilagodi i obradom dobije od ivera nož ili da od
oblog kamena dobije mlat privezavši ga žilama ili kožnim trakama za
drveni nastavak. Kroz povest američkih domorodaca, još od vremena
postojanja mamuta, možemo pratiti razvoj oružja američkog domoroca.
Koplje, luk i strela, tomahawk, atl-atl, puhaljka (serbatana), bola i
praćka oružja su koja se javljaju u raznim krajevima Amerike. Većini
društava kod Indijanaca lov je bio glavno ili jedno od najglavnijih
zanimanja. Nijedno društvo nije bilo isključivo lovačko. Ne smemo
zaboraviti da Indijancima dugujemo neke od najglavnijih kultura bez
kojih danas ne možemo, to su krumpir (kojega smo dobili od Inka),
rajčica, grasak, kukuruz i zloglasni duvan, kojime kao da su nam se
osvetili za sve nepravde koje su im nanesene. Bizon je bio glavna lovina
prerijskih Indijanaca, lovio se lukom i strelom i kopljima. Bizonovo
meso Indijanci su znali konzervirati uz pomoć nekih začina i ovu smesu
čuvati u kožnim vrečicama poznatim kao parfleche. Ovakvu hranu Indijanac
je nosio sa sobom prilikom dužeg odsustva. Meso je ipak u večini
slučajeva nadopunjavalo biljnu hranu koje su žene pribavljale
sakupljanjem ili uzgojem . Sjeverna Amerika bogata je i drugom divljači ,
to su jeleni, sobovi i losovi, medvjedi, ali i manja divljač, rakun,
zec, dabar, vidra, iptice.
Kože i krzna bile su im potrebne za izradu odjeće, obuće, pokrivače.
Neke grupe Indijanaca, posebno u hladnim predelima živela su uglavnom od
životinjskog mesa, ali ta su plemena bila uz lovačko zanimanje imala i
razvijen ribolov. U Južnoj Americi u područjima kišnih šuma (selvasa),
lov je takođe jedna od važnijih aktivnosti Indijanca, i ovdje on
dopunjava svoj 'stol' biljnim proizvodima oko kojih se staraju žene.
Glavna lovina ovih Indijanaca, ne računajući i značajno ribarstvo, su
majmuni, ptice, kornjače i druga divljač. Luk i strela i puhaljka glavna
su im oružja. Što se strele tiče ima ih više vrsta, onih koji služe za
lov na krupnu divljač, s oštrim vrhom, strijele s tupastim vrhom kojima
se love ptice. Strijela koja se koristi u ribolovu ima pilasti
(testerasti) oblik. Otrov, posebno kurare Indijanci su koristili
prilikom lova na veću divljač. Otrov timbu Indijanci bi bacali u reku i
kada riba ispliva jednostavno bi je pokupili. U pustinjskim i
polupustinjskim predelima siromašnih izvorima hrane, Indijanci bi se
organizovali po malenim skupinama koje su se lakše mogle prehraniti, ovo
osobito vredi za severnoamerička plemena Zapadni Šošona, kod brazilskih
Nambikwara, ili kod čileanskih Alacalufa koji su živeli od ribe a
sakupljanja priobalnih životinja. Poljoprivreda i sakupljanje takođe su
značajni za opstanak ovih Indijanaca. Neka plemena kao što su Muskogee,
Seminole, Irokezi, kao i Quechua i Maya Indijanaca imala su veoma
razvijenu poljoprivredu. Kod Maya postojao je sistem 'milpa', u Quechua
se zemlja obrađivala po sistemu 'ayllu'. Ne treba zanemariti ni polja
Indijanaca u bazenu Amazone, koji su znali i smrtonosno otrovne biljke
naročitim postupkom pretvoriti u hranu. To je naravno manioka, čak se i
njen otrov (cijanovodična kiselina) nije bacao nego su od njega kuvanjem
pravili začin. Polja ovih plemena iz Amazonije, putopisci redovno
opisuju kao veoma čista, bez korova koji bi u europskim njivama rastao
po njima. Sakupljanje je prisutno svuda gde je prilika da se ima što
sakupljati. Indijanci su sakupljali i divlje bilje, divlje plodove,
gljive, semenke, ličinke, razne insekte (kukce) i ostalo. Na sakupljanju
posebni prosperitet imala su kalifornijska plemena čija je zemlja
obilovala žirom i divljim kestenom, od čega su Indijanci Pomo, Miwok,
Karok i drugi proizvodili pogačice, i prema Evi Lips, bila veoma
ugojena. I Chippewa i Menominee Indijanci sakupljali su divlju vodenu
rižu, po rižinim jezerima u Wisconsinu i Minnesoti. Ova plemena Lipsova
ne naziva sakupljačima nego 'narodima žeteoci', jer se ovdje nije
trebalo puno truditi da bi se napunile pune torbe, svojim bogatstvom
priroda je hranom opskrbljivala plemena Kalifornije i Velikih jezera.
Sakupljanje je ipak plemenima Zapadnih Šošona gotovo jedini način da
prežive. Škrta priroda nudila im je tek ono što pustinja može ponuditi.
Ipak oni nisu nestali s tog područja i živeli su od njenih darova sve do
zatvaranja u rezervate.



Kada je predsednik SAD-a Abraham Lincoln, pre gotovo jednog i po veka
(1854. god.) ponudio da država kupi veliki do indijanske zemlje, a
indijanskom narodu je ponuđen rezervat, na tu ponudu dobio je odgovor od
poglavice plemena Sietla. Pismo se ubraja među najdublje i najlepše
misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini.

PISMO POGLAVICE



Kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu
zemlju, previše od nas traži. Kako možete kupiti ili prodati nebo,
toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Mi nismo vlasnici svježine
vazduha i bistrine vode. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu
vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj
narod. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom
sprudu, svaka maglica u tami šumi, sveti su u mislima i iskustvu moga
naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga
čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u
šetnju medu zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu
zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio
nas! Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni
su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija
i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako, kad Veliki poglavica iz
Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas.
Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi
sami moći živjeti udobno. On ce nam biti otac i mi ćemo biti njegova
djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće
biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, več i krv
naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i
morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi
jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca
moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žed. Rijeke nose naše
kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i
učiti našu djecu da su rijeke naša braca, i vaša, i morate od sada dati
rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Mi znamo da bijeli
čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i
drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi.
Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on
kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima
zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što
mu djecu rada zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema
bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati
kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti
samo pustoš. Ne znam! Naš način je drugačiji nego vaš. Od pogleda na
vaše gradove crvenoga čovjeka zabole oči. A možda je to jer crveni
čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog
čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj
krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka mi
vrijeđa uši. Šta život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga
ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.
Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i
sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak
je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah -
životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji
diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako
vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas,
da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je
mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji
uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao
mjesto gdje će i bijeli čovjek moci doći da okusi vjetar što je zasladen
mirisom poljskog cvijeća. Tako čemo razmatrati vašu ponudu da kupite
našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli
čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj
braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće
raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek
ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako
dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo
da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu,
čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo
životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane!
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih
djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je
zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da
je zemlja naša majka… Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako
čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne
pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji! To mi znamo. Sve stvari povezane
su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Što god snađe zemlju snaći će i
sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome.
Što god čini tkanju čini i sebi samome. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog
govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet
od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog.
Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju;
ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za
crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi
zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli takoder trebaju
prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne
noći ugušit čete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit
ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za
neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom.
Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti
poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog
mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajucom
žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac
življenja i početak borbe za preživljavanje.